Thu

23

Jun

2016

NA BANOVINI NIČE SPOMENIK SRPSKIM TERORISTIMA! ‘To im je hvala što su ubili pet pripadnika Gromova…’

Parastos koji se redovito održava pod krinkom "parastosa za civilne žrtve" i prije je dovodio do ludila poznavatelje prilika s Banovine koji su u posjedu dokumentacije ostavljene od strane Srba prilikom bijega u Oluji. Dokumentacija jasno pokazuje da su sve žrtve koje se vode pod civilne, zapravo bile unovačene i naoružane.

Gotovo potpuno nevjerojatna priča stiže s Banovine. U selu Brđani, mjestu na kojem je 1991. godine izginulo pet pripadnika Gromova (Žan Marota, Ivica Hrnčević, Osman Muratagić, Alen Glavan i Ivan Devčić), diže se spomenik njihovim ubojicama!

Za ovu su se inicijativu zauzeli zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije Ive Žinića, Boro Rkman i oficir vojske Republike Srpske, Dušan Šipov.

read more 0 Comments

Sat

14

May

2016

71. obljetnica u Bleiburgu

Svi su hrvatski putevi danas vodili prema Bleiburgu. Tisuće hrvatskih ljudi slijevalo se u kolonama iz cijeloga svijeta, jer, svatko tko je ikada bio u tom svojevrsnom svetištu hrvatske žrtve, mogao se uvjeriti da su vrlo rijetke obitelji, ljudi svih generacija iz cijeloga svijeta, koje nisu bar jednom za života – bile na tom hodočašću.

Te kolone moraju se vrati u Zagreb. Moraju ponijeti i zauvijek vratiti duše hrvatskih žrtava, ako im već nikada neće moći vratiti kosti.

Većeg nacionalnog dostojanstva od tih kolona, molitava, hodočašća nije bilo, niti ga je moguće zamisliti kroz tu povijest ilegalnog obilježavanja nacionalne žrtve.

Obilježavanja obljetnica bleiburške tragedije i tragedije Križnoga puta iz godine u godinu prate razno-razni izrežirani incidenti s ciljem narušavanja dostojanstvenog sjećanja na žrtve. Ovog puta, na sveopće čuđenje, austrijska je policija oduzela oružje članovima počasnog voda HV-a!

Oduzeto oružje su, po završetku komemoracije, obećali vratiti.

Oko 30000 tisuća ljudi iz Slavonije, Dalmacije, Like, Zagorja, sjeverne i drugih dijelova Hrvatske te Hercegovine okupilo se u Bleiburgu gdje je obilježena 71. obljetnica bleiburške tragedije i tragedije Križnog puta.   FOTO GALERIJA

read more

Fri

13

May

2016

71. obljetnica bleiburške tragedije ove subote pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora

Pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i suorganizaciji za liturgijski dio Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, ovogodišnja središnja komemoracija u povodu 71. obljetnice Bleiburške tragedije održat će se u subotu 14. svibnja na Bleiburškom polju u Austriji. Komemoracija počinje u 11 sati molitvom odrješenja na groblju Unterloibach od kuda će u 11.15 sati krenuti procesija prema oltarnom prostoru na Bleiburškom polju. Misno slavlje u 12 sati predvodit će banjolučki biskup Franjo Komarica. Komemoracija se nastavlja obraćanjem visokih uzvanika, predstavnika pokrovitelja i organizatora te polaganjem vijenaca kod spomenika žrtvama Bleiburga i križnih putova. Inače, na sjednici Predsjedništva Sabora 4. veljače je donesena odluka o vraćanju saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburške tragedije.

“Odlučili smo vratiti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad obilježavanjem bleiburške tragedije. Argumenti za to su oni koji su se spominjali zadnjih godina, a to je da ne možemo i ne smijemo dijeliti žrtve, da je svatko tko je ubijen bez suđenja žrtva, da su oni koji su nevini ubijeni žrtve i da ih ne možemo dijeliti na vaše ili naše žrtve, na bolje ili manje žrtve, kao što ne možemo ni zločince dijeliti na veće ili manje zločince. Prema tome, zločin je zločin, a žrtva je žrtva, žrtvama treba odati pijetet i smatrali smo da je to naprosto naša obveza kao što je na kraju Sabor to godinama i bio, sve do 2011.”, kazao je Reiner nakon sjednice Predsjedništva Sabora.

Fri

13

May

2016

ELVIS DUSPARA U INAT SVIM NEPRIJATELJIMA HRVATSKE: Na Bleiburgu predstavlja knjigu ‘Za dom spremni’

U četvrtak iz tiska izlazi treća knjiga kolumnista portala dnevno.hr, Elvisa Duspare, pod naslovom ''Za dom spremni!''.

”Te tri riječi ugrađene su u gene svakoga Hrvata još od sedmog stoljeća’ prilikom obećanja papi Agatonu da nikada neće napadati druge nego da će uvijek braniti svoj dom. To braniti znači to što je rečeno – braniti’, napisao je Duspara u uvodniku knjige ‘Za dom spremni!’ koja će premijerno biti predstavljena na Bleiburgu, u subotu 14. svibnja.

Naime, radi se o zbirci tekstova domoljubne tematike koje je Duspara pisao kroz neko vrijeme i kada je razmišljao koji bi bio zajednički nazivnik svim tim tekstovima, uvijek bi se vraćao na te tri riječi koje neprijateljima Hrvatske lede krv u žilama – Za dom spremni!

Elvis Duspara je ovu inat knjigu, kako to stoji na naslovnoj stranici, posvetio na spomen njegovog djeda Ivana Malog koji se nije vratio s Križnog puta i koji je zadnji puta viđen 1945. kod Zidanog Mosta.

read more

Sun

08

May

2016

HRVATSKA ZABORAVILA HEROJA IZ LIBIJE: ‘Gadafi’ je umro od metka u srce. Njegovog imena nema ni na jednom spomeniku, a bio je zapovjednik Lipika!

Ibrahim Abushaal - Gadafi
Ibrahim Abushaal - Gadafi

Gadafija je u Hrvatsku dovela ljubav prema Zorici Jurki koja je u Libiji radila kao medicinska sestra. Zajedno s njenim povratkom, u Hrvatsku je došao i Gadafi ne znajući da će u njoj i okončati svoj život.

Marija Tomljenović sjeća se “Martina” još od prije rata… Tako su Ibrahima Abushaala Gadafija, “lipičkog zeta”, zvali njegovi sugrađani i hrvatski prijatelji. Gadafija je u Hrvatsku dovela ljubav prema Zorici Jurki koja je u Libiji radila kao medicinska sestra. Zajedno s njenim povratkom, u Hrvatsku je došao i Gadafi ne znajući da će u njoj i okončati svoj život. Stanovnici Lipika, zajedno s Marijom Tomljenović koja je priču o “Martinu” i otvorila, u jednom su složni: Lipik je imao svog heroja. I to velikog… Bio je jedan od zapovijednika Lipika, a do danas nije dobio spomen ploču. Na zajedničkom spomeniku, njegovog imena nema. Sramota prema ovom velikom čovjeku i njegovoj obitelji

Marija Tomljenović kazala je i ovo: “Pokušali su ga čak proglasiti plaćenikom. Ja, kao njegova prijeratna susjeda, jednostavno znam da to nije tako…”

Jedan od najjačih napada na Lipik otpočeo je 27. studenog 1991. godine. Stigli su niški specijalci koji su stvorili određenu vojnu prevagu u uličnim borbama. Već tog dana hrvatske snage trpjele su gubitke. Ranjeni su hrvatski branitelji Goran Lukić i Siniša Grubišić. Sljedeći dan bio je još teži. Borbe su se vodile po cijelom Lipiku. Neprijatelj je već ušao u dio Crkvene i Frankopansku ulicu.

read more

Tue

03

May

2016

MOLITVA ZA MALE JUNAKE: ‘Marinko je imao godinu i pol kad je poginuo od granate’

U istoj kući pored koje je pala granata poginuli su Andrijana (9), Dalibor (5), njihovi mali susjedi sestra i brat Ivana (4) i Marko (7) Petrović te te dvoje odraslih, majka Željka i baka Kata Marinković.

Nema krivaca za zločin nad zločinima počinjen tijekom Domovinskog rata nad 402 hrvatske djece čiji su životi položeni na oltar a da toga nisu bili ni svjesni.

Prije točno 24 godine, nedjelja, 3. svibnja 1992. bila je krvava nedjelja za Slavonski Brod i grad je proživljavao jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti. U tim napadima i u eksplozijama topničkih ili minobacačkih granata ispaljenih iz Bosne ili u prasku bombi izbačenih iz zrakoplova koji su uzletjeli sa zračnih luka u Srbiji i Bosni, poginulo je 16 osoba, od toga šestero djece, ranjeno je 60 osoba, od toga 30 teško. Marinko Marinković imao je samo godinu i pol kada je njegov život 3. svibnja 1992. prekinula srpska granata.

U istoj kući pored koje je pala granata poginuli su  Andrijana (9), Dalibor (5), njihovi mali susjedi sestra i brat Ivana (4) i Marko (7) Petrović te te dvoje odraslih, majka Željka i baka Kata Marinković.

U Domovinskom ratu poginulo je 402 djevojčice i dječaka, dok je u Slavonskom Brodu samo u jednoj godini 1992. čak 27-ero djece ubijeno na pragu svoga doma, a 65 ih je ranjeno za što do danas nitko nije odgovarao.u bIh taj broj u BiH doseže i do 1800 djece do 13 godine koja su položila svoje slatke živote

Zbog ovog zločina, na Županijskom sudu u Slavonskom Brodu 2013. godine pokrenuta je istraga protiv Radoslava Narančića, majora bivše JNA i ratnog zapovjednika vojarne u Derventi. Narančić je prilikom saslušanja izjavio je da se ne osjeća krivim…

Spomenik “Djevojčica” podignut ispred OŠ “Hugo Badalić” koju je pohađalo čak 16 pokojnih mališana, jedini je podsjetnik na jednu od najtužnijih priča iz Domovinskog rata.

read more

Mon

25

Apr

2016

Miroslav Rupčić stekao bogatstvo na krvi pripadnika Hrvatskog vijeća obrane!

Miroslav Rupčić
Miroslav Rupčić

LJUBUŠKI – Miroslav Rupčić je rođen 20. rujna 1965. godine u Varešu (otac Blago i majka Nevenka Erkapić), nastanjen je u Ljubuškom, a prije rata je stekao višu stručnu spremu, a sad, vjerojatno, ima i doktorat, ako ništa od toga – onda doktorat u rukovođenju logistikom! Došao u HVO 1993. godine, u zgradu HZ HB-SONP-Grude, u financijsku službu šefa Pere Majića. Rodbinski je bio povezan s Matom Erkapićem po čijoj je urgenciji tamo i stigao, spavao je u hotelu u Grudama i dijelio sobu s Tadijom Kičićem, Robertom Domićem i Ivanom Krstanovićem. Điki-Dijana, tajnica Mate Bobana, ponekad im je prala čarape da ne smrdi hotel i cijela zgrada HVO-a! Prve dane boravka u zgradi HVO-a, tj. u uredu šefa Pere Majića, provodio je gledajući u Peru i šetajući hodnikom.

Ante Jelavić i Ivan Medić su odmah u njemu prepoznali poslušnog dečka koji nema kamo, a k tome nema ništa i vidjeli su u njemu osobu koja će za njih dvojicu i sebe voditi financije HVO-a, i to – u dogovoru s njima. Na vratima ureda je pisalo – načelnik fin. Pero Majić – ali Pero je bio samo pošten čovjek i radnik koji je volio Hrvatsku, HDZ i Drinovce, a k tome je i diplomirani ekonomist.

Međutim, stvarni šef i potpisnik naloga, vrlo brzo je postao Rupčić, pa je od načelnika Pere Majića čak i krio ono što je potpisivao! Tako je Rupčić potpisivao sve naloge i sve isplate. Formirana je potom blagajna HVO-a u prizemlju zgrade, stigao je i blagajnik Tonko iz Mostara, koji je pripremao novac, brojio ga i razvrstavao, te ga dijelio prema Rupčićevim uputama. Već tada su krenuli smišljati kako što više vreća novca dobiti iz Zagreba i kako što više “razdijeliti” međusobno, odnosno ukrasti od vojske. No, kako istodobno i opravdati gdje je ukradeni novac namijenjen za ratnu opremu HVO-a? Jer, dok Rupčićeva ekipa puni svoje džepove, vojnici HVO-a ostaju bez oružja na terenu i ginu zbog toga!


read more 0 Comments

Sat

23

Apr

2016

Kako je Srbija preotela Hrvatima istočni Srijem

Od 1918. započinju uporna velikosrpska prekrajanja

Više sam puta pisao o Srijemu, a osobito njegovim povijesno-političkim granicama, vjerujući kako će se o Srijemu konačno početi točnije govoriti i pisati u hrvatskim medijima, osobito na radiju i televiziji. Ali, na žalost, to se dosad nije dogodilo! Zato sam odlučio o tome progovoriti i u Hrvatskome slovu sa željom da ukratko odredim Scim pojam i upozorim na poneke netočnosti. O Srijemu se danas u Hrvatskoj malo zna, a mnogo je toga čak i pogrješno. Mnogi Srijem isključivo smještaju u Vojvodinu ne znajući daje njegov manji, zapadni dio i danas u Hrvatskoj pa se tako u gotovo svim našim informativnim medijima o ovom kraju domovine uporno govori i piše kao o istočnoj Slavoniji, njezinim stanovnicima Slavoncima, što naravno nije točno. Na području je današnje Vukovarsko-srijemske županije i vojvođanskoga, a poslije Drugoga svjetskog rata, "srpskoga" dijela Srijema (Zemun, Novi Beograd i okolica), postojala Srijemska županija čije je sjedište bilo u Vukovaru. U "Enciklopediji Jugoslavije" iz 1953. pod natuknicom "Srijem" nalazim kako (i tada) više od jedne trećine Srijema pripada NR Hrvatskoj (36,5 %) te gradovi: Ilok, Vukovar, Vinkovci i Županja. Zanimljivo da isto ponavlja i "Hrvatski leksikon" iz 1994.!

read more 0 Comments

Mon

18

Apr

2016

Hrvatski doprinosi u gradu Cordoba - Radovi u kamenu

"... Općenito to razlikuje Klesar rad, slično kao zidar, izvođenje radova u kamenu, s više umjetnički rad.

U gradu i štitove Arc de Córdoba, postoje i drugi poslovi koji pokazuju ove umjetnosti.

U San Roque trga, na Calle San Jeronima, dva djela Križan Bešlić.Prvi je ugrađen u zid pokraj drugih radova u mozaicima koji predstavljaju različite zajednice. Za razliku od drugih studija, to je na bijelom kamenu unutar kojega je isklesan hrvatski štit sa straže Pleter ili "hrvatskog pletenica" i natpisom "Hrvatska: FORTISIMUS SCUDUM Antemurale Christianitatis. Papa Leon X (1519) K. Bešlić ". Prijevod ove fraze je "Hrvatska: vrlo jak štit i bedem kršćanstva", a odnosi se na borbu za obuzdavanje turske invazije.

Drugi je u podnožju jarbola u središtu trga. Tu je i kamen. Za njegove desne strane uklesan je štit Argentini i ostavi štit provincije Cordoba. Osim njih legenda "Argentinski mora imati sve svoje rodoljubne svijesti obveze. Jedan hrvatski. Križan Bešlić "..."

read more 0 Comments

Tue

12

Apr

2016

Marito Letica: Ustaški pokret je nastao kao reakcija hrvatskoga nacionalnog bića na velikosrpsku hegemoniju i strahovladu

Nedavno se nažalost osvjedočismo kakva se sila i nepravda može dignuti na znalce i mjerodavnike koji su dostatno pošteni i hrabri da ustvrde kako u Ustavu Republike Hrvatske nije moguće pronaći odredbu o antifašizmu kao vrijednosti koja je u temeljima naše suvremene hrvatske države. Istini za volju, u Izvorišnim osnovama Ustava spominje se izrijekom ″Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske″, ali u istoj se rečenici spominju i ″ustavi Socijalističke Republike Hrvatske″. Dakle, ″snagom″ posve jednakih ″argumenata″ mogao bi tkogod kazati da je, uz antifašizam, i socijalizam u temeljima demokratske, višestranačke i slobodne Republike Hrvatske. A ta bi izjava, razumije se, mogla biti: ili pokušaj bezočne obmane, ili znak slaboumlja, ili pak i jedno i drugo. Stoga su takve, valja to reći bez ikakva krzmanja, sve izjave o projugoslavenskome komunističkom pseudo-antifašizmu kao nečemu konstitutivnom za državu nam Hrvatsku.

Ovdje nam je važnije ukazati na okolnost da u Izvorišnim osnovama Ustava piše kako je uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata izražena ″nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)″. Podsjetimo se pritom na riječi prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da ″Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom″. Nameće se u tome smislu mnoštvo pitanja: Je li Nezavisna Država Hrvatska uistinu bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda? Je li bila kvislinška tvorevina? Je li bila fašistička i totalitarna država?

read more 0 Comments

Mon

11

Apr

2016

VIDEO: Pogledajte cijeli film Jakova Sedlara “Jasenovac – istina”

Nakon što je premijerno prikazan u Zagrebu i Splitu, dokumentarni film “Jasenovac – istina” prikazan je u petak na televiziji Z1 te objavljen na Youtubeu.

Radi se dokumentarno filmu redatelja Jakova Sedlara i scenarista Hrvoja Hitreca, koji je nakon svog prikazivanja poveo mnoge povijesne polemike oko logora Jasenovac.

 

 

>>> Sin zatočenika Jasenovca: Istina je drugačija, Jasenovac nije bio logor smrti (VIDEO)

Dosad neviđeni i nikada objavljivani dokumenti o jasenovačkom logoru bacaju novo svjetlo na tamošnja događanja, a po prvi put na jednom mjestu, temeljem povjerljivih i nikada objavljenih dokumenata, progovara se o tome što se zaista događalo u kontroverznom logoru Jasenovac, stvarnoj ulozi i značaju kardinala Stepinca u Drugome svjetskom ratu te naposljetku, pravom karakteru Titove komunističke Jugoslavije te njezinu odnosu prema Židovima i Izraelu.

read more 0 Comments

Mon

11

Apr

2016

NJEMAČKI FILM O FAŠIZACIJI EUROPE: Kao “ekstremnu desnicu” u Hrvata ističu predsjednicu, Hasanbegovića, Čirka, Thompsona

Njemački dokumentarni film ‘Rechts, zwo, drei – Driftet Europa ab?’ zabavio se pitanjem porasta ekstremnog nacionalizma u Europi, donosi tportal uz napomenu “uznemirujuće snimke”.

Od samih snimaka, puno je izvjesnije da će se hrvatska nacija uznemiriti zbog načina na koji su njemački dokumentaristi prikazali hrvatsko domoljublje, gdje se na vrlo perfidan način ocrnjuje čitavi hrvatski narod i država Hrvatska.

Film koji se dotakao francuskog, poljskog, mađarskog i hrvatskog nacionalizma upozorava kako “fašizacija društva nije samo obična paranoja, nego relevantna činjenica bazirana na ekstremističkim pojavama u navedenim državama.”

Kao bitne nacionalističke pojave u Hrvatskoj ističu se Marko Perković – Thompson, Kolinda Grabar Kitarović, Zlatko Hasanbegović, Frano Čirko, Ivan Tepeš… Sve izrečeno u filmu, potkrepljuje se snimkama iz Knina gdje se 5. 8. 2015. orilo Za dom spremni, kao i pjesma “Boj se bije, bije”.

Uz mnoštvo videopriloga te “dokaza o neoustaštvu u Hrvata”, nudi se i cijela galerija fotografija s raznoraznih skupova u Hrvatskoj, ali i izjave navedenih Hrvata koje su onda u filmu i komentirane zabrinjavajućim tonom.

read more 0 Comments

Sun

10

Apr

2016

U Splitu obilježena 25. obljetnica utemeljenja IX. bojne HOS-a

Polaganjem vijenca i paljenjem svijeća na spomeniku IX. bojne HOS-a „Rafael vitez Boban“ u nedjelju je u Splitu proslavljena 25. obljetnica osnutka te postrojbe, a predsjednik istoimene udruge rekao je da pozdrav “Za dom spremni” mora, kao službeni znak HOS-a, biti ugrađen u novi zakon o hrvatskim braniteljima.

U toj je postrojbi tijekom Domovinskog rata na bojištima diljem Hrvatske bilo angažirano ok 2.500 pripadnika, a 46 ih je poginulo i više od 300 ozlijeđeno. Pred spomenikom podignutim u čast poginulim članovima postrojbe vijenac su položila i svijeće zapalila, uz izaslanstvo Udruge IX. bojne HOS-a, i izaslanstva braniteljskih udruga te Splitsko-dalmatinske županije i više gradova i općina s područja Dalmacije.

Svijeće su zapaljene i kod murala Ircu Thomasu Crowley koji je poginuo kao pripadnik te bojne te kod murala nedavno smrtno stradalom vođi navijačke skupine Torcida Žanu Ojdaniću, koji se u Domovinskom ratu u uključio u postrojbe Hrvatske vojske.

Obraćajući se nazočnima predsjednik udruge pukovnik Marko Skejo je pozvao da se pozdrav „Za dom spremni“ zaštiti zakonom, rekavši kako su se „opet ohrabrili protivnici hrvatske neovisnosti i krenuli vrijeđati hrvatske branitelje, a posebno HOS-ovce i njihov službeni pozdrav ‘Za dom spremni’“.

Taj pozdrav, rekao je, kao službeni znak HOS-a mora biti ugrađen u novi zakon o hrvatskim braniteljima, kako bi za sva vremena “prestala rasprava o ovom svetom pozdravu”. Smatra da taj pozdrav u Hrvatskoj nije zabranjen ni jednim zakonom te da su ga u Domovinskom ratu koristile osim HOS-a „i sve druge postrojbe.“

read more 0 Comments

Sun

10

Apr

2016

10. travnja 1947. Split – mladi hrvatski domoljubi skinuli jugoslavensku zastavu s Marjana

Na današnji dan 1947. hrabra skupina hrvatskih domoljuba skinula je jugoslavensku zastavu s petokrakom sa splitskog brda Marjan.Umjesto jugoslavenske zastave na Marjan je postavljen hrvatski barjak velik 18 metara! Taj izuzetno hrabar i domoljubni čin bio je protest mladih Hrvata protiv nasilnog i zločinačkog komunističkog režima koji je provodio nasilje, teror i smrt diljem naše domovine. Jedan od sudionika ove izuzetno hrabre akcije, Frane Tente ubijen je godinu dana kasnije u Lepoglavi u 20-oj godini života. On je jedan od tisuća Hrvata i Hrvatica koji su mučeničkom smrću platili svoje domoljublje i građansku hrabrost usprotivivši se neljudskom i demoniziranom komunističkom režimu. Svjedočanstvo objavljujemo jer hrvatska javnost ima pravo znati za ovakve potresne priče iz nedavne mračne povijesti, a koje su ispisali krvlju hrvatski mladići i djevojke. Frane Tente još nije dobio ulicu u rodnom Splitu, stoga je građanska udruga Urbana desnica pokrenula peticiju za davanje jedne gradske ulice tom junaku s hrvatskog juga.

Simbolika Marjana – „hrvatski barjak crven-bijeli-plavi“

Simbolika vrha Marjana uvijek je bila hrvatska zastava, simbol hrvatstva i zadržala se tako do današnjih dana. Predstavljala je prkos Hrvata nenarodnim i nehrvatskim režimima. U jugokomunističkoj Jugoslaviji nakon rata na vrh je stavljena jugoslavenska zastava sa velikom zvijezdom petokrakom.Na današnji dan 1947. skupina mladića i djevojaka odlučila na prosvjednu akciju. Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinak (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), bogoslov Tomislav Karaman (21, poslije svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije), Vjekoslav Matijević (20) učinili su hrabar čin kakav komunisti nisu mogli ni zamisliti da se može dogoditi u Hrvatskoj koja je bila već dvije godine pod terorom i brojnim mučenjima, progonima i ubijanjima „neprijatelja narodnog antifašističkog režima“.

read more 0 Comments

Sun

10

Apr

2016

BLAŽENO NEZNANJE:      Beogradski institut nazvan po – ustaši! BRAVO

Jaroslav Černi
Jaroslav Černi

Jaroslav Černi bio je zaposlen u ustaškoj upravi. Na radnom mjestu voditelja građevinske grupe primao je i relativno dobru plaću, pokazuju dokumenti nedavno otkriveni u Hrvatskom državnom arhivu...

Jasenovački zatočenik Jaroslav Černi po kojem ime nosi beogradski Institut za vodoprivredu, u logoru je postao zaposlenik u ustaškoj upravi. Kao znak raspoznavanja što više nije obični logoraš, Černi je kao i drugi “grupnici”, na glavi nosio ustašku kapu. Na radnom mjestu voditelja građevinske grupe primao je i relativno dobru plaću, pokazuju dokumenti nedavno otkriveni u Hrvatskom državnom arhivu, donosi nam Igor Vukić na stranicama Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Na plaći u ‘zloglasnom logoru’

Boravak Jaroslava Černija u jasenovačkom logoru spominje na svojoj internetskoj stranici i srpski institut. Piše da je početkom 1942. Černi radio na hidroelektrani Bogatići, “ali već aprila 1942. godine ustaše ga hapse i bacaju u zloglasni jasenovački logor”.

Na plaći u ‘zloglasnom logoru’

Boravak Jaroslava Černija u jasenovačkom logoru spominje na svojoj internetskoj stranici i srpski institut. Piše da je početkom 1942. Černi radio na hidroelektrani Bogatići, “ali već aprila 1942. godine ustaše ga hapse i bacaju u zloglasni jasenovački logor”.

Tako zloglasan da je Černi ondje u 1944. imao plaću od 800 kuna dnevno, odnosno 288.000 kuna godišnje. Bio je na vrhu liste najplaćenijih zaposlenika, kako se jasno vidi u izvornim arhivskim dokumentima.  Biografija na stranici instituta ne opisuje vrijeme koje je Černi proveo u logoru. Ne objašnjava ni kako je izašao na slobodu. Piše samo da je poslije rata, po povratku u Sarajevo, Černi dobio posao u Hidrotehničkom odsjeku Ministarstva građevina NR BiH. U Beograd se seli 1947. godine, i postaje direktor saveznog Hidrobiroa.

Početkom 1950. godine inženjer, bivši logoraš i ustaški suradnik, dobiva i Orden rada prvog reda, ponajviše za projekt u Jablanici.

read more 0 Comments

Sun

10

Apr

2016

SMRT HEROJA NAD HEROJIMA: ‘Andrija uništi tenk, pa zapali cigaretu, zarobi neprijatelja – pa ga zavoli’

 ANDRIJA MARIĆ
ANDRIJA MARIĆ

Pročitajte što je Andrija učinio kad mu je u ruke pao neprijateljski vojnik, Siniša Jovanov iz Pančeva...

Šteta je da novi naraštaji u Hrvatskoj nemaju pojma tko su ljudi koji su im “servirali” domovinu. Kada bi se prisjetili golobradih mladića koji su većinom poginuli tjekom rata u Hrvatskoj, svaka bi zagrebačka ulica mogla nositi ime po jednom od heroja. Jer, bilo ih je puno… Samo jedan od njih je Andrija Marić koji je poginuo na današnji dan, 10.04.1992. Uništi tenk pa zapali cigaretu, zarobi neprijatelja pa se s njime sprijatelji…

Nitko ne zna što je ovoga hrvatskoga Ramba natjeralo da samo godinu dana prije rata iz Švicarske dođe u Hrvatsku. Zapravo, nakon svega što je učinio, jasno je da je to učinio isključivo zbog brige za budućnost. Andrija Marić, rodom iz Ivanjske pokraj Banja Luke, i prije rata je često posjećivao Borovo naselje u kojemu je živio njegov prijatelj Marin Mrdan. U Borovu se, tako, zatekao i tih prvih ratnih dana i odmah se prijavio kao dragovoljac, a Blago Zadro je u njemu prepoznao rođenog borca i izrazitoga individualca čije su ratne zasluge koje su često graničile s ludošću, mnogi branitelji pripisivali sebi.
Drago Krpan, njegov suborac iz “Žutih mrava” koji je prošao gotovo sve Andrijine akcije, izjavio je: “Andrija je znanje za protuoklopnu borbu pretpostavljam stekao u JNA i to je prenosio na nas”.

read more 0 Comments

Sun

10

Apr

2016

POSLJEDNJI ZAPIS ‘LOVCA NA TENKOVE’: ’10. travnja uništio sam 31. neprijateljski tenk…’

Andrija Andabak
Andrija Andabak

DNEVNIK ANDRIJE ANDABAKA 

Andrija Andabak nastavio je s uspjesima u uništavanju tenkova, tako da je 10. travnja 1992. godine uništio već svoj 31. cilj – tenk tipa M-55. Poginuo je na 07. srpnja 1992. u Bosanskoj Posavini, prethodno uništivši i 32. cilj – tenk tipa T-84. Posmrtno je unaprijeđen u čin pukovnika.

Prije 24 godine, Andrija Andabak je uništio pretposljednji tenk, a ujedno i posljednji koji je u pisao u svoj dnevnik, doznajemo sa stranice Memorijal Andrija Andabak.

Jedno od najvećih imena koje je proizašlo iz Domovinskog rata, u hrvatskom je narodu zaživjelo kao “lovac na tenkove”.

Andriju Andabaka doista se može nazvati “lovcem na tenkove” jer je vlastoručno uništio nevjerojatnih 32 neprijateljska tenka, i to 16 tipa M-55 i 14 tipa T-84. Zbog svojih uspjeha postao je slavan i pozvan je čak i u Banske dvore kod predsjednika Franje Tuđmana, gdje su ga ugostili i generali Anton Tus i Janko Bobetko.

Andabak je rođen u Splitu, ali je odrastao i živio u Nuštru, a i branio ga je u Domovinakom ratu. Rukovati s protuoklopnim naoružanjem naučio je kao ročnik JNA u Makedoniji, gdje je radio s raketama 9M14 Maljutka. Kad je počeo Domovinski rat, prijavio se kao dragovoljac i već je 28. rujna 1991. uništio prvo oklopno vozilo.

Usporio je neprijateljsko napredovanje na Nuštar uništivši dva tenka. Nakon 15 uništenih oklopnih ciljeva postao je čuven po svojoj preciznosti, ali nadasve herojstvu.

Nastavio je s uspjesima u uništavanju tenkova, tako da je 10. travnja 1992. godine uništio već svoj 31. cilj – tenk tipa M-55. Poginuo je na 07. srpnja 1992. u Bosanskoj Posavini, prethodno uništivši i 32. cilj – tenk tipa T-84. Posmrtno je unaprijeđen u čin pukovnika.

Ukupno je uništio 32 oklopna cilja, od čega čak 30 tenkova (14 tipa T-84 i 16 tipa M-55), jedno borbeno vozilo pješaštva i jedan oklopni transporter. Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te Spomenicom Domovinskog rata. Zanimljivo je da se danas hrvatskim vojnicima dodjeljuje priznanje “Andrija Andabak” ako uspiju uništiti tri oklopna cilja ili više.

0 Comments

Sat

09

Apr

2016

Marito Mihovil Letica:       Osvrt na tribinu ″Nezavisna Država Hrvatska – otvoreni razgovor″

Nedavno se nažalost osvjedočismo kakva se sila i nepravda može dignuti na znalce i mjerodavnike koji su dostatno pošteni i hrabri da ustvrde kako u Ustavu Republike Hrvatske nije moguće pronaći odredbu o antifašizmu kao vrijednosti koja je u temeljima naše suvremene hrvatske države.

Istini za volju, u Izvorišnim osnovama Ustava spominje se izrijekom ″Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske″, ali u istoj se rečenici spominju i ″ustavi Socijalističke Republike Hrvatske″. Dakle, ″snagom″ posve jednakih ″argumenata″ mogao bi tkogod kazati da je, uz antifašizam, i socijalizam u temeljima demokratske, višestranačke i slobodne Republike Hrvatske. A ta bi izjava, razumije se, mogla biti: ili pokušaj bezočne obmane, ili znak slaboumlja, ili pak i jedno i drugo. Stoga su takve, valja to reći bez ikakva krzmanja, sve izjave o projugoslavenskome komunističkom pseudo-antifašizmu kao nečemu konstitutivnom za državu nam Hrvatsku.

Ovdje nam je važnije ukazati na okolnost da u Izvorišnim osnovama Ustava piše kako je uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata izražena ″nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)″. Podsjetimo se pritom na riječi prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da ″Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom″. Nameće se u tome smislu mnoštvo pitanja: Je li Nezavisna Država Hrvatska uistinu bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda? Je li bila kvislinška tvorevina? Je li bila fašistička i totalitarna država? Je li postojanje NDH doprinijelo uspostavi današnje suverene hrvatske države ili je ustaška hipoteka otežala političku povijest Hrvatske nakon Drugoga svjetskoga rata i bila zaprekom svakoj ideji državne samostalnosti? Na ta i druga s time povezana pitanja podastrli su odgovore sudionici, izvjestitelji i voditelji na tribini naslovljenoj ″Nezavisna Država Hrvatska – otvoreni razgovor″, koju je Zbor udruga ″Hrvatski ratni veterani″ upriličio 7. travnja 2016. u Zagrebu, u svome sjedištu na Trgu bana Jelačića 15/2.

read more 0 Comments

Fri

08

Apr

2016

SRETAN  10 TRAVANJ

 

  SRETAN  10 TRAVANJ

 

Tuđe poviestnice prikazuju Hrvatski 10. Travanj 1941. u svojim prljavim bojama: komunističkofašistički marxizam u svojim bojama, velikosrbske genocidne ideologije sa svojim bojama, pohlepni susjedi s istoka, zapada, sjevera – juga sa svojim i ovim neprijateljima naklonjeni Hrvati sa svojim bojama… pa je 10. Travanj prikazan tako odbojno i užasno zaprljan, da se u njemu ne vide ili jedva vide prave hrvatske boje: Crven – Biel i Plavi. Smatram svojom dužnošću prikazati 10. Travanj 1941. kao poviestni dan, kojemu hvala da još živim – živimo pod imenom Hrvati na ostatku ostataka poviestne države Hrvatske. Znade se: Komunističkofašistički marxizam sa svojom dialektikom je stavio Hrvate na listu za totalno uništenje, velikosrbske ideologije su namienile za Hrvate masovne grobnice i prisvajanje Hrvatske, i drugi susjedi su spremali svaki svoj plien od Domovine Hrvata. Čelni političari u Zagrebu su uz dan 10. Travnja 1941. godine digli ruke od Hrvata ili su im spremali smrt: Solunaš i ban Dr. Ivan Šubašić je pobjegao iz Hrvatske. Lajbek-Hrvat Dr. Vladko Maček se je odrekao politike za Hrvatsku. Marxistički komunistofašist Josip Broz, po Staljinu nazvani Tito odlazi u Beograd, gdje među fašističkim četnicima i nacističkim Nijemcima specijalizira genocid na Hrvate. Ubijanja Hrvata su započela na čitavom prostoru Hrvatske: u Crikvenici, oko Bjelovara, u Slunju, u predjelima Like i Hercegovine, u Podrinju, u Međimurju… Posvuda!!! Spas Hrvatima donose Ustaše iz talijanskih logora i Dr. Ante Pavelić, pušten iz talijanskog kućnog pritvora. Zahvaljujući Ustašama 10. Travanj postaje poviestni dan. Da nije bilo Ustaša, danas ne bi bilo Hrvatskoga naroda jer su svi napried spomenuti neprijatelji imali svoje planove za genocid nad Hrvatima, na prisvajanje, odnosno komadanje Hrvatske po tajnim i javnim dogovorima Londona, Rima, Beograda, Berlina… i Moskve. Nitko razuman pa niti ja Dragan Hazler ne poriče ratne zločine, koje su u obrani Hrvatske činili Ustaše. Nitko ne poriče Jasenovac, Jadovno, Lepoglavu i Gradišku… Žalimo za svima nedužnim žrtvama ma kolike one bile, ali isto tako žalimo za stostruko većim hrvatskim žrtvama, koje su počinili marxistički komunistofašisti pod vodstvom Tita i Draže i po genocidnim planovima raznih Hitler-a, Mossolini-a, Horthy-a… Jedina vojska u Drugome svjetskom na hrvatskome tlu, koja se je borila za Hrvatsku i za spas Hrvatskoga naroda, bili su Ustaše i Domobrani. Sve druge vojske bez obzira na njihova imena i atribute su se borile protiv Hrvatske i protiv Hrvatskog naroda. U ovoj istini je dielić zasluga vezan uz 10. Travnj 1941. Dalje neka govore i sude Hrvatski povjesničari i pravnici, a ne samo povjesničari iz Hrvatske. Toliko po osobnom sjećanju na 10. Travanj 1941. godine uz tvrdnju: Da nije bilo ustaškog i domobranskog 10. Travnja, danas ne bi bilo ni Hrvatske niti Hrvatskog naroda. Za dom i domovinu Hrvatsku – Uvijek spreman, dok mi živo srce bije… Mr.sc. Dragan Hazler, Basel/Hazud

0 Comments

Thu

31

Mar

2016

Iz Memoara Branimira Glavaša: Crna legija u Osijeku 1991. godine

RANIH jutarnjih sati, dan uoči Svih Svetih 1991.godine, iako sam tek prilegao, probudio me dežurni vojnik držeći u ruci letak kojim je Jugo-federalni vojni zrakoplov, nadlijetajući Osijek toga jutra, obasipao grad.

Na omanjem komadu papira veličine poštanske dopisnice, svijetlo zelenkaste boje, krupnim crnim slovima, pisalo je:

 Crna legijo,

Ustaške snage trpe velike gubitke na svim frontovima. Uskoro neće biti živih pripadnika ZNG.
Vaši životi su žrtvovani i položeni na oltar ostarelih vlastodržaca u Zagrebu.
Njihova deca su u inostranstvu.
Položite oružje. To je jedini način da ostanete živi.”
Iako je, jedina namjera onih koji su nam “s neba” slali poruke bila, ubiti našu vjeru u  hrvatsku državu, taj propagandno psihološki čin agresora, umjesto straha, izazivao je jedino naš podsmjeh. Scena, već davno viđena u filmovima partizanske tematike iz vremena NOB-a, bila je primjer srpske gluposti
read more

Fri

12

Feb

2016

Ovako je pisao urednik srpskih Novosti: “Ja sam Ivica Đikić, dragovoljac HOS-a! Za dom spremni!”

Ivica Đikić  dragovoljac HOS-a ?
Ivica Đikić dragovoljac HOS-a ?

IVICA ĐIKIĆ, Hrvat iz Tomislavgrada, glavni je urednik tjednika Novosti koje izdaje Srpsko narodno vijeće. Nakon prošlogodišnjeg slučaja ‘Lijepa naša haubica’, taj tjednik po drugi put je u kratko vrijeme došao u središte pozornosti.

 

Ovaj put pažnju su zadobili objavom fotografije ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića koji se slikao u s kapom HOS-a na splitskoj Rivi prigodom svečanosti IX. bojne HOS-a. Napali su ministra da je “nedvosmisleno veličao ustaški pokret i zazivao Hrvatsku do Drine”, “pisao članke o ustašama kao herojima i mučenicima” te ”pozirao s ustaškom kapom na glavi”.

 

Evo što je o HOS-u i dragovoljcima 20o3. pisao Ivica Đikić u polemičnom pismu upućenom Petru Milošu.

 

Tekst pod naslovom Napad na dragovoljce objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji 18. 11. 2003. godine:

read more 0 Comments

Sat

26

Dec

2015

Preminula je Višnja Pavelić, kći dr.Ante Pavelića poglavnika NDH

IVANA VIŠNJA PAVELIĆ Rođena 31.5.1923.g. Preminula 25.12.2015.
IVANA VIŠNJA PAVELIĆ Rođena 31.5.1923.g. Preminula 25.12.2015.

Jučer u Madridu preminula je Višnja Pavelić, 92- godišnja kći poglavnika NDH Ante Pavelića,Višnja Pavelić preminula je na Božić, u gradu u kojem je već godinama živjela.

“Višnja je živjela sama u malenom stanu u blizini stadiona Real Madrida, a prijatelji ističu da je živjela u vrlo skromnim uvjetima i bez stalnih prihoda”.

 

NAPUSTILA JE OVU DOLINU SUZA NAŠA UZORNA I BORBENA PATRIOTKINJA IVANA VIŠNJA PAVELIĆ DNE 25.12.2015. U 6.30 P.M.
NAKON DUŽE BOLESTI. OVA SKROMNA I NEUMORNA RODOLJUPKA
ŽIVJELA JE I NEUMORNO RADILA I IZDAVALA DJELA SVOGA OTCA ANTE PAVELIĆA DOKAZUJUĆI PRAVU HRVATSKU ISTINU.
Pokopana na groblju San Isidro u Madridu u Španjolskoj.
Hrvati diljem Australije duboko osjećaju za gubitak naše počastne Akademkinje HAZUD-a Basel Švicarska gdje će se osnovati odjel za Siromašnu djecu koji će nositi ime „VIŠNJA PAVELĆ“ jer ona je uviek bila pored svih svojih problema prava humanitarka.
Topla i iskrena sućut njenim nećakinjama Toni, Zvjezdani, kao i onim drugim dvijema nećakinjama, neka našoj dragoj Višnji bude laka dobra Španjolska gruda koja je mnogima dala utočište.

Počivala u miru i vječna svijetlost svijetlila joj!

 

‘Laži o skrivenom obiteljskom blagu’

Višnja Pavelić prije dvije je godine u jednom intervju izjavila da živi od izdavaštva te donacije hrvatske emigracije jer nema niti mirovine. “Sve što imam je u ovom stanu od osamdesetak kvadrata. Priče o opljačkanom zlatu i raskošnom životu moje obitelji su komunističke izmišljotine”, izjavila je.

“Zar mislite da bih više od 40 godina živjela u ovako skromnom stanu u Madridu da smo imali neko bogatstvo? Nakon smrti moga oca, u ovom stanu sa mnom su do svoje smrti živjeli moja majka i moj brat. Ovaj stan, s ovim knjigama i svim što vidite, je sva moja imovina koju posjedujem”, kazala je.

 

 Jedan od posljednjih intervjua s Višnjom Pavelić, kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić

 

 

read more 0 Comments

Sun

20

Dec

2015

STRAŠNA NESREĆA KOD MOSTARA

read more 0 Comments

Fri

11

Dec

2015

Staricu Jagu vukli automobilom sve dok nije izdahnula u mukama

Tukli su je pred kućom da im da novac i zlato, a kad nisu našli što su tražili, zavezali su joj noge za jedan automobil i vozili po cijelom selu. I dok su se četnici u alkoholiziranom stanju smijali i pucali od veselja u zrak, Jaga je umrla u mukama.

Prilikom četničkih pohoda po Hrvatskoj tijekom ratnih godina, veliki broj civila, staraca, žena i djece podnio je strahovitu žrtvu. Brutalni zločini događali su se diljem cijele domovine, pa tako nije bila pošteđena ni Lika sa svojim lijepim, pitoresknim selima. Zajednička sudbina koju su tada podnijele nevine žrtve, zajednička je i danas, nakon više od dva desetljeća. Većina počinitelja, naime, nikada nije osuđena za svoje zločine. Pa tako ni za onaj koji je počinjen u selu Čanak kraj Korenice…

Čanak je 1991. godine bilo čisto hrvatsko selo u općini Korenica. U njemu je mirno živjelo 296 Hrvata i 1 Srbin. Četnici i JNA okupirali su ga 10. prosinca 1991, no nisu imali mira ni prije tog kobnog datuma. Srpske su, postrojbe, naime još 23. studenog. 1991. zapalile Čanak, ali ga nisu uspjele duže zadržati. Nažalost, 10. prosinca odlučili su se vratiti. Sve su opljačkali, spalili i razorili, a nekoliko Čančana odmah likvidirali: mjesnog učitelja (54) zaklali su pred mještanima u školskoj zgradi, jednoj starici (69) pucali su u zatiljak i ubili je, jedna starica (65) obješena je u svojoj zapaljenoj kući, drugi mještani su ubijani gdje su se zatekli.

read more 0 Comments

Fri

04

Dec

2015

Umro je Alija Šiljak, general pukovnik HOS-a

Branitelj, dragovoljac i jedan od osnivača HOS-a, Alija Šiljak, umro je u četvrtak, 3. prosinca u Zagrebu, navodi dragovoljac.com.

Član Hrvatske stranke prava i član prvog predsjedništva HSP-a. Na obnoviteljskom Saboru HSP-a u veljači 1991. godine biran je za člana predsjedništva Hrvatske stranke prava.

Jedan je od osnivača HOS-a gdje se posebice istaknuo u uvježbavanju postrojbi i nabavki prijeko potrebnog naoružanja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, gdje je bio Kordinator za istočnu Bosnu.

Tko je bio Alija Šiljak najbolje ćemo objasniti ako citiramo novinara iz uvodnog teksta u jednom intervju koji je dao Alija.

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”


Laka ti Hrvatska gruda




0 Comments

Wed

02

Dec

2015

TRPINJSKA CESTA, KUĆNI BROJ 33

Iako je od tragičnih događaja u Borovu Naselju prošlo gotovo dvadeset godina, još uvijek se otkrivaju nove činjenice vezane za zločine koje su evidentno učinili neprijateljski vojnici, a za koje nitko nije odgovarao. Ovdje sada želim ispričati priču o sudbini dvojice nerazdvojnih prijatelja Darka Sučevića i Vjekoslava Jugeca koje je vezalo mladenačko prijateljstvo koje je svojstveno ljudima njihove životne dobi. Darko Sučević je u vrijeme kada su im neprijateljski vojnici odlučili oduzeti život imao osamnaest godina, a Vjekoslav Jugec godinu dana više. Darko Sučević je dijete Dragana Sučevića, Srbina i Ane Sučević, rođene Andabaka, Hrvatice, a obitelj je živjela u Borovu Naselju u današnjoj Ulici Kralja Petra Krešimira Četvrtog. Vjekoslav Jugec je dijete Josipa, koji je u Borovo Naselje stigao iz Hrvatskog Zagorja i gdje se oženio Anicom rođenom Karaula, a živjeli su u Ličkoj ulici na broju četrdeset.

Obojica su bili zaljubljeni u košarku čemu je zasigurno zaslužan košarkaški Mocart Dražen Petrović, a obojicaa su jedno vrijeme igrali za Košarkaški klub „Vuteks”. Sučeviću su predviđali sjajnu košarkašku karijeru, što je pokazao igranjem za juniorsku momčad košarkaškog prvoligaša K K „Borovo”, a on je maštao kako će jednog dana zaigrati za Cibonu. Vjekoslav Jugec je uz šport volio i glazbu, a u svom malom orkestru je svirao uz gitaru i bubnjeve. Njegovi preživjeli ratni prijatelji kažu da je uvijek bio vedar i spreman za šalu i sviranje i da je bio omiljen među prijateljima.

read more 0 Comments

Mon

30

Nov

2015

Posavina me zvala

Moj ratni put u bosanskoj Posavini počeo je dragovoljnim prijavljivanjem u postrojbe HVO-a bosanske Posavine. Rekao sam tada djevojci, danas supruzi, koja je rodom bila iz Posavine (točnije, iz mjesta blizu Derventa), da kao što moje srce kuca za nju tako kuca i za Hrvate u Posavini i da, ako sam branio Hrvatsku, branit ću i Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Istina, ona je bila protiv toga jer je već imala člana obitelji (brata) u postrojbama HVO-a. Tvrdila je da sam ja svoj dug već otplatio boravkom na bojištu Hrvatske 1991. godine. Ipak, ja se nisam samo tako dao i čvrsto sam odlučio da pomognem rodnom zavičaju moje djevojke, kao i tamošnjim Hrvatima. Tako sam 7. travnja 1992. godine otputovao u Slavonski Brod.Dolaskom u Slavonski Brod otišao sam u zapovjedništvo OG Posavina koje je tamo bilo smješteno. Primio me je pomoćnik zapovjednika te sam mu dao svoj životopis, tj. ratni put iz 1991. Brzo sam mu objasnio razloge mog dragovoljnog dolaska i pristupanja obrani bosanske Posavine. Složio se s onim što sam rekao i napisao direktivu koju ću odnijeti u Derventu zapovjedništvu 103. brigade HVO- a. Prenoćio sam u Slavonskom Brodu i rano ujutro kombijem HVO-a krenuo prema Derventi.

read more 0 Comments

Fri

30

Oct

2015

Žute čizme

„Kolona ispred je bila nepregledno duga. Iza sebe nisam vidio, jer je bilo zabranjeno i opasno okretati se, a i nije bilo dobro previše upadati u oči neprijateljskim vojnicima. Ulazio sam nevoljko i sa strahom, kao i svi ostali iz kolone. Pogledavši ulijevo opazio sam grupu od desetak časnih sestara. Izgledale su kao nestvarne, jer se u mraku zapažao samo njihov bijeli dio odjeće i blijedi obrazi. Oko njih je vladao neki čudan mir. Bljedilo njihovih lica u mraku, izniklih iz tamnih odora, djelovalo je kao da su sačinjene od voska. Kolonu su ispraćale tihom, gotovo skrivenom molitvom za svoj i za spas svih ovih potencijalnih žrtava i mučenika.

Tišinu noći proparao je povik:

‘Ruke u vis, bando ustaška!’

Nastao je muk. Kao da je sve stalo. I dah je zastao. Svi u nepreglednoj koloni, sada već očigledno zarobljenici. Bili su zatečeni, s obzirom na onu poruku pred polazak iz bolnice o ‘odmoru i okrepljenju u Veleprometu’ i ostaloj, sada očiglednoj prijevari. Nitko nije reagirao. Svi su ostali ukipljeno, zaleđeni od straha.

Sada se prolomio životinjski urlik :

‘Šta sam rekao? Gore ruke, majku vam jebem ustašku!’

Tisuće ruka istovremeno se diglo uvis, kao daje zalepršalo tisuću krila stremeći ka nebu. A onda je uslijedio novi povik. Ovaj puta ledila se krv u žilama:

read more 0 Comments

Sat

01

Aug

2015

SVJEDOČANSTVO HRVATSKE BRANITELJICE: Za stablo je bila zavezana trudnica…

HRVATSKA BRANITELJICA LARISA LUCIĆ: Krenula sam kupiti poginule i stala hipnotizirana prizorom- trudnica zavezana za stablo rasporenog trbuha iz kojeg je ispala beba, obadvoje mrtvi…

Larisa Lučić- hrvatska braniteljica ispričala je za Braniteljski portal jedan dio svoje potresne ratne priče…

Ovom prilikom želim zahvaliti svim suborcima koji su bili uz mene kad je trebalo.

Isprićat cu Vam ukratko moj, kako ja to zovem, “križni put”, jer za cijelu priču bi trebalo jako puno vremena, a i ponovnog prisjećanja teških dogadjaja. Bila sam učenica medicinske škole, naravno, rat je prekinuo moje školovanje. Naknadno smo završavali kurseve kako bi dobili diplome.

Zajedno sa diplomom dobila sam i poziv za mobilizaciju, s obzirom na moju struku, medicinara je bilo jako malo. NISAM morala odazvati se pozivu, ali ipak sam se odazvala.

Otišla sam i prijavila se.

Bila sam uvijek sitna i djetinjasta, pa su me malo čudno gledali, no dobro. Zadužila sam uniformu i kalašnjikov, ali za prvo vrijeme su me zadržali u ratnoj bolnici. Medjutim došao je dan… Zapravo noć, kad su došli po nas par u bolnicu za hitno izvlačenje ranjenika.



read more 0 Comments

Sat

04

Jul

2015

‘Mislio sam na dijete dok su četnici na nas puštali medvjede, klečali smo na soli a oni su nas tukli’

Josip je utjehu pronašao u vjeri i Bogu, a rata se s ne voli prisjećati jer u njemu budi tugu.

Što možeš učiniti za domovinu, bila je to nit vodilja mnogih branitelja kada su početkom 90-ih krenuli u neizvjesnu bitku u kojoj su branili svoju Hrvatsku. Jedan od onih koji nisu razmišljali o sebi, već isključivo o slobodi svoje domovine jest i Josip Joso Novačić iz Ličkog Osika, koji je prošao pakao srpskog logora 1991. godine. Po izlasku iz zatvora zavjetovao se vidljivim znakom zahvaliti Bogu pa je darovao zemljište za izgradnju crkve sv. Marka, a realizaciju projekta uspješno je dočekao. Ovaj umirovljenik bavi se poljoprivredom te volontira za crkvu, a u životu mu je puno pomogao svećenik Luka Blažević koji ga je među ostalim uključio i u župne aktivnosti. A upravo te aktivnosti puno mu pomažu jer ispunjavaju prazninu i gorčinu u njemu. Kada sjedne i zamisli se pada u depresiju. Ne voli Josip puno govoriti o ratu jer to u njemu budi grozne uspomene. Od najcrnjih scenarija, spasio ga je samo Bog i njegove vjera, baš kao i one koji su bili s njime.

– Sjećam se noćnih batinanja u srpskom zatvoru i snage molitve koja nas je držala da ne klonemo. Ima Boga, samo ga čovjek mora doživjeti. O iskustvu vjere teško je pričati, jer netko se tome smije. Po Božjoj zaštiti ostao sam živ. Trebalo je izdržati mučenja, batinanja, klečanja na soli. U tri mjeseca meni je osam rebara bilo slomljeno- prepričava ovaj branitelj koji se od prvih dana uključio u hrvatsku policiju te je bio u specijalnoj policiji od 90. Bio je oženjen i imao je dijete pa je otišao u temeljnu policiju u Gospiću. Pamti i radni nalog kojega je dobio, a u kojem je stajalo da 19. lipnja 1991. godine mora izaći na teren. Po povratku bila im je namještena zasjeda.

Na cesti nas je dočekao balvan i srpski okupator u zasjedi. Stavili su nas u kamiončić od Elektre, prekrili nam glave i vozili prema Kninu. Stajali smo desetak puta, zapravo na srpskim punktovima, i gdje smo god stali, dobili smo batine. Kad smo došli u Knin, dočekao nas je Kapetan Dragan sa svojom postrojbom. Pod njegovim zapovjedništvom puštali su medvjede na nas. To je bilo grozno. Kad me je medvjed počeo lizati, pao sam u nesvijest. Nakon toga prebačeni smo u Golubić u tadašnji poznati srpski zatvor, zapravo mučilište. Kapetan Dragan je naređivao, a poslije njega došao je Milan Martić i tada je bilo još gore. Nije bilo nikakva zakona. Tamo nas je tukao tko god je stigao. Smjestili su u jedan podrum nas 46, nekoliko nas iz Gospića, a ostali su bili hrvatski policajci iz Gline koje su Srbi zarobili. To su bili naši kolege, ali se nismo mogli prepoznati jer su nas toliko deformirali od udaraca. Imao sam kolegu s kojim sam prije nekoliko dana išao u patrolu, a nismo se mogli prepoznati- prisjeća se tih teških dana. Smjestili su ih kasnije u podrum bez nužnika, u kojem nije bilo vode. Kasnije su ih premjestili u zatvor gdje ih je po petero bilo u sobama. Tukli su ih neprestano, prepričava Josip.

read more 0 Comments

Fri

03

Jul

2015

ŽRTVA KAPETANA DRAGANA: ‘Ustaše, kara*te se’, vikali su dok smo krvavi gutali odgrizene penise’

Priča koja tjera suze na oči


Ispovijest žrtve Kapetana Dragana možda jest dugačka i bolna, ali vrijedi je pročitati.

Optuženik za ratne zločine na hrvatskom tlu Dragan Vasiljković, poznat i kao Kapetan Dragan, nakon gotovo deset godina pravosudne trakavice izručen je Hrvatskoj, s obzirom na to da mu je australski Vrhovni sud odbacio žalbu. Svoju istinu o zločinima zloglasnog Kapetana Dragana iznio je časnik Hrvatskih obrambenih snaga, a zbog autentičnosti iskaza stilski izgled nije mijenjan te se u njemu mogu pronaći i gramatičke pogreške koje dočaravaju stanje uma čovjeka koji je prolazio bol i patnju moleći Boga da ga uzme k sebi.

– Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji…

Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane. Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište. Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama. Što je to: ironija ili sudbina? Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju.

Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D….. V……….-poznatiji kao Kapetan Dragan
sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, neznam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest . Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

read more 0 Comments

Sat

02

May

2015

Zaboravljeni heroj Domovinskog rata – bio je jedan od ključnih za obranu Siska

Marijan Celjak
Marijan Celjak

Marijan Celjak, kao dozapovjednik 57. bataljuna ZNG, bio je jedan od glavnih organizatora obrane grada. Poput iskusnih vojnih stratega uvijek je pred očima imao širu sliku.

Prije nekoliko dana iz tiska je izašao priručnik pod naslovom Domovinski rat namijenjen nastavnicima povijesti i njihovim učenicima. Kao prvi takve vrste trebao bi pomoći u razumijevanju uzroka, tijeka i posljedica događaja s kraja 1980-ih i početka 1990-ih. Još više bi trebao kod učenika, ali i znanstvenika potaknuti interes da se toj problematici posveti više pažnje. U kvantitativnom, ali prije svega u kvalitativnom smislu.

Kupio sam spomenuti priručnik i sjeo na kavu sa studentom koji je na studij u Hrvatsku došao iz Francuske. U nekoliko mjeseci boravka iskreno je zavolio našu zemlju i u međuvremenu naučio vrlo pristojno i naš jezik. Dok smo ispijali kavu, on je listao priručnik, pomalo čitao i nakon nekog vremena, znajući za grad iz kojeg dolazim, upitao me:


Je li u Sisku bilo rata?


Na moj vidno zaprepašten i potvrdan odgovor uzvratio je novim pitanjem: Zašto nema nijedne fotografije iz Siska? I stvarno, u knjizi, koja sadrži dvjestotinjak fotografija brojnih hrvatskih (i bosanskih) gradova i sela, nijedna iz mog Siska! Ta „nepravda" vratila me dvadeset pet godina unatrag u grad koji je u tom trenutku jedan od industrijski najjačih centara ne samo Hrvatske nego i u cijele Jugoslavije. Grad pun života i, s današnje pozicije gotovo nezamislivo, pun posla. Željezara, Rafinerija, Radonja, Segestica, Termoelektrana, Naftovod, Dunavski Lloyd i brojna druga poduzeća zapošljavala su tisuće i tisuće radnika. Međutim, raspad jednog ekonomsko-političkog sustava praćen ratnim stradanjima trasirao je posvemašnje propadanje grada koje nažalost traje i danas.

No, vratimo se u tu zlokobnu '91. U ljeto su u grad počeli stizati prvi prognanici s Banije, a ujesen su po gradu počele padati i prve granate. Spomenuta industrijska postrojenja bile su prve mete, ali ni stambene zgrade (uključujući i moju) nisu bile pošteđene. Nažalost, iz dana u dan zbrajali smo i sve više ljudskih žrtava.

read more 0 Comments

Mon

30

Mar

2015

UBOJICA SA ‘ŠAJKAČOM': Samo 10 godina za ratni zločin…

Stvorio živi štit, proganjao, tukao, ubijao i natjerao jednog od najvećih hrvatskih heroja u smrt. Je li 10 godina dovoljno?

 

Bilo bi sjajno da je vijest o Leonardu Jankoviću koji je za ratni zločin dobio 10 godina zatvora prvotravanjska šala. Međutim, nije. Ovaj pripadnik paravojne postrojbe tzv. “Milicije Krajine” zaista je nepravomoćno na Županijskom sudu u Zagrebu osuđen na 10 godina zatvora. Je li to dovoljno? Teško, barem za one kojih zahvaljujući njemu više nema i za članove njihovih obitelji koji su svjedočili užasima koje je počinio ovaj krvolok.

 

Jankovića se, s ostalim optuženicima, tereti da je dana 26. srpnja 1991., u selima Zamlača, Struga i Kozibrod, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv. “Milicije Krajine”, naoružan teškim naoružanjem, a u cilju obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, a nastojeći odcijepiti područja općine Kostajnice i Dvor od RH i pripojiti ga para-državi “SAO Krajini” ulazio u navedena sela, protjerivao stanovništvo iz tih sela i to isključivo hrvatske nacionalnosti, napaćene i uplašene ljude vodio ispred sebe kao živi štit, palio i eksplozivnim napravama rušio kuće, a zatim iz vatrenog oružja ničim izazvan ispaljivao hice na goloruko stanovništvo, pri čemu su usmrćeni mnogobrojni civili. Janković je konkretno odgovarao zbog sudjelovanja u ubojstvu trojice hrvatskih redarstvenika, te ubojstva četiri i ranjavanje pet civila.

read more 0 Comments

Thu

26

Mar

2015

Eta – žensko srce Borova Naselja ili Nikada se nije htjela predati

Violeta Grdić, njenim prijateljima poznatija samo kao Eta, Vukovarka koja je 1991. godine imala 25 godina, kao samohrana majka, tada sedmogodišnje djevojčice, zbrinula je obitelj i stala u obranu svog grada. Do ratnih zbivanja, zaposlena u Tvornici kožne obuće “Borovo“, živjela u Borovu Naselju u roditeljskoj kući s majkom i kćeri, gdje je preselila nakon rastave i smrti svoga oca. Uvjeti života ni tada nisu bili nimalo laki, radila je dva posla kako bi im osigurala dostojanstven život. No promjene u gradu osjećale su se već 1990. godine, a onda je počelo proljeće 1991., dogodio se Krvavi Uskrs na Plitvicama, a nakon toga i masakr nad dvanaest redarstvenika… Njeno Borovo Naselje smješteno je tik do Borova Sela…“Odgojena u duhu hrvatstva, shvatila sam da nakon toga dana više mira neće biti i odlučila sam priključiti se obrani svog grada i svoje Domovine. Prijavljujem se u Zbor narodne garde  (ZNG)  kako bih mogla braniti Hrvatsku, svoj grad i svoju obitelj. Čekajući poziv na obuku na obližnjem Opatovcu, „puškaranje“ u gradu postajalo je sve češće pa se na poziv susjeda odlučujem priključiti dečkima u Mjesnu zajednicu Nikole Demonje. Nedugo zatim izlazi vojska JNA iz vukovarske vojarne i radi tzv. „tampon zonu“ između Borova Naselje i Borova Sela, u lažnoj namjeri prividnog mira između „zaraćenih strana“.Moj položaj bila je sama Mjesna zajednica Nikole Demonje u Borovu Naselju, a ujedno je bila i prva linija obrane prema Borovu Selu. Između nas i neprijateljske prve linije bila je samo njiva zasijana kukuruzom s jedne strane, dok  je s druge strane gledala prema Dunavu, tj. aerodromu. Kao prva žena koja se u tom djelu priključila obrani, a oružja nije bilo dovoljno, mene su zadužili za sanitet. Svakim danom obrana je bivala sve organiziranija, ali na žalost i potreba za sanitetom sve veća. Pod kišom granata te snajperskih metaka trebalo je otići po ranjenika, pružiti mu prvu pomoć te ga prevesti u bolnicu u Vukovaru kada Hitna pomoć nije mogla dolaziti po njih. Kada nije bilo potrebe za poslom u sanitetu, radila sam sve drugo što je trebalo. Vrijeme je prolazilo, bivalo je sve gore i gore, napadi sve žešći i žešći, nije bilo više čiste odjeće, hrane sve manje, bez struje i vode iz vodovoda. Jedina sreća bila je u tome što je svako drugo dvorište imalo ili bunar ili pumpu, tako da smo ipak imali pitku vodu. Žene koje su bile sklonjene u podrumima kuća, gdje je to bilo moguće, kuhale su ono što bi im nabavili iz okolnih vrtova. Snalazili smo se tko je kako znao, nije bilo lako jer grad je bio u okruženju. Morali smo se snalaziti i jedni drugima pomagati.  Kada sam svojoj baki rekla da sam se prijavila u ZNG darovala mi je posvećenu krunicu koju sam nosila cijelo vrijeme oko vrata. Bilo je dana kada sam se i sama pomolila Bogu da nas čuva…, a sada kad razmislim što sam sve preživjela sa sigurnošću mogu reći da me Bog sačuvao i zaštitio od zla koje se dogodilo Vukovaru. I za vrijeme bitke, a pogotovo nakon nje.

read more 0 Comments

Sat

28

Feb

2015

Ratovao je s Blagom, Markom i Andrijom. I on je stvarao Groblje tenkova!

Tomislav Orešković
Tomislav Orešković

Trpinjska cesta jedan je od simbola obrane grada, bitke za Vukovar. Dovoljno je reći samo Trpinjska ili Groblje tenkova, onaj koji sluša, zasigurno će u trenutku izgovoriti još ova tri imena: Blago, Marko i Andrija! No, uz njih trojicu velikana, rame uz rame, svoju ulicu, svoj grad i Domovinu branio je u stopu i njihov Tomislav. Zapravo, njihov i naš Tomislav. Na prvu, samozatajan, skroman Vukovarac, uvijek će svoje suborce isticati s ponosom kao sve dobivene bitke. No, oni nisu oni bez njega, a on, Žuti Mrav, Tomislav Orešković-Tomo, jedan od njih…


“Rođen sam 1967. godine u Borovu Naselju (to navodim jer je većina ljudi rođena u vukovarskoj bolnici, ali ne i ja). Odrastao sam nedaleko Trpinjske ceste koja je 24 godine poslije postala poznata kao „Groblje tenkova“.

Moji roditelji i tri brata doselili su u Borovo naselje 1958., skoro desetljeće prije mog rođenja. Podrijetlom sam Ličan, a rođenjem Slavonac. Živjeli smo u obiteljskoj kući na početku Čakovečke ulice (nekadašnja Kozaračka) koja je počinjala od Trpinjske te se pružala na sjever. Nakon završene srednje strojarske škole zapošljavam se u tvornici Borovo na poslovima generalnog popravka obućarskih strojeva. Godinu i pol prije rata selim se na Lipovački put i živim kod brata.

Lipovački put (zadnje kuće prije mosta na Bobotskom kanalu) je i moj prvi položaj.

Krajem 1990. uvidjeli smo da se nešto ozbiljno događa. Naši susjedi Srbi počeli su noću šetati ulicom. Vraćajući se jednom oko ponoći kući vidio sam susjeda kako šeće, premda je bilo jako vjetrovito i hladno. Zaustavio sam se i pitao ga što radi po takvom vremenu, a on mi reče: „Čuvam stražu.“

„Pa od koga čuvaš?“, pitah reda radi. Kiselo se nasmiješio.

Ubrzo je Vinko Budimir (Slon) sazvao sastanak na kojemu je dogovoren početak obrane i to u vidu noćnih straža. Nakon „Krvavog Uskrsa“ uviđamo da sve ide u smjeru pravog oružanog sukoba, iako sam se duboko nadao da to neće ići tako daleko. Na položaju smo zadužili dvije automatske puške i četiri okvira municije. Bilo nas je 10-ak. Ubrzo su pojedinci kupili sačmarice pa je popravljen omjer oružja i ljudstva.

U vrijeme pogibije 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu bio sam na barikadi kod caffe bara Zürich, a „naoružanje“ mi je bio bratov pištolj. Nakon toga smo skoro svakodnevno bili granatirani iz Trpinje. Jednog dana su naši susjedi iz ulice, Srbi, otišli u „kupovinu“ i nisu se više vratili.

S vremenom se ekipa na položaju uvećala i organizirali smo se u tri skupine. U toj pustoši gdje smo bili, jedino mi i poneka domaća životinja, odjednom stiže niži tip koji odudara izgledom. Predstavio se kao novinar nekih španjolskih novina. Malo smo bili sumnjičavi, ali budući da mu je Blago dopustio da dođe, pričamo s njim. Sporazumijevamo se malo na engleskom, malo rukama. Slijede pitanja: Gdje su Srbi? Koliko su udaljeni? Koliko je nas i bojimo li se? Pitamo i mi njega gdje je bio, a on nabraja Erdut, Borovo Selo… Naše pitanje je: „Da ti ne radiš za Srbe?“ (pita ga Čamac pored kojega su Bola i Mrđo, a sva trojica nedavno ošišani na 3 milimetra i s petodnevnom bradom, tamne puti, zastrašujući na prvi pogled). Novinar niječe i vidno mu je neugodno. Sljedeće pitanje je: „Tko ti se čini bolji?“ Zbunjeno odgovara: „Pa vi ste mi bolji.“ „Naravno da smo bolji kad si sad tu.“

Nije bilo svejedno novinaru, a onda se namrgođeni trojac počeo smijati jer više nisu izdržali. Vidno opušteniji novinar pita kako se zovemo. Čamac ispaljuje „Pustinjski štakori“, vjerojatno zbog Pustinjske oluje od prije pola godine, druga skupina je Armbrust. „A vi, kako se vi zovete?“, pita nas s druge strane kolnog ulaza. Miroslav Bušić (Bušo) se smješka i kaže: „Mi smo Žuti mravi.“ Nakon toga mangupi preko puta prasnu u smijeh i počnu „provokacije“ kakvo je to ime, što mravi mogu… Bušo se i dalje smješka i pita ih: „Znate li vi što žuti mravi naprave čovjeku?“, a onda nastavi ozbiljno: „pa pojedu ga do kosti.“ E, nakon toga je bio urnebes!

read more

Mon

23

Feb

2015

Kata Šoljić pred smrt: 'Zar više ne smijem ni reći da sam u ratu izgubila četiri svoja zlata, četiri svoja sina?'

"Njeni sinovi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još četiri brata, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište", podsjeća Pavković.

 

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) neumorno podsjeća hrvatsku javnost na sve ono što ne zaslužuje zaborav. Zaborav sigurno ne zaslužuje najveća hrvatska majka, Kata Šoljić, koja je za slobodu Hrvatske dala svoje najveće blago, svoju djecu. Pročitajte što je povodom Katinog rođendana napisao Pavković:

"Sjećate li se Kate Šoljić?
Na današnji dan, 23. veljače 1923. rodila se jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za  njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još četiri brata, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane. Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam  objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e.

read more 0 Comments

Sat

21

Feb

2015

JAUK ŠIBENSKIH MAJKI: 'Sinovi su nam skinuti do gola, vezani žicom i pobijeni, a nitko ništa ne zna?' Građani tvrde – znaju dožupan i dogradonačelnik... Bili

Razočarana majka poginulog heroja na glas "načela" temu koja već neko vrijeme izjeda tamošnje stanovnike: Što bi na sve to imali za kazati dožupan Šibensko-kninske županije Mirko Rašković i dogradonačelnik Skradina Nikola Milović koji su za cijelo vrijeme Domovinskog rata bili upravo tom, tada okupiranom području?

 

Nižu se obljetnice zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata. Većina njih široj je javnosti nepoznata i obilježava se samo interno, u krugu mjesta i to zahvaljujući obiteljima žrtava i suborcima koji pamte.

Tako je i sa selom Dragišići smještenom u zaleđu Vodica... Želeći povratiti samopouzdanje nakon izgubljene bitke za Maslenicu, srpski okupator je 24. veljače 1993. godine u noći uz pomoć tenkova upao u Dragišiće i zauzeo Gradinu, brdo koje dominira krajem. U Dragišićima su zarobili deset hrvatskih branitelja, ali do zatvora u Kninu stigla su samo šestorica. Bio je to krvav obračun u kojem je Hrvatska vojska dala sve od sebe, pa čak i u trenutku izostanka topničke potpore. A onda je ponestalo i streljiva... Jedino što su branitelji tada mogli učiniti bila je predaja. Protivno svim "ratnim pravilima" i zakonima Ženevske konvencije, četiri branitelja prošla su mučnu torturu četničkog iživljavanja... Svih deset su ih skinuli do gola, vezali žicom i cijelim putem do Čiste Male nemilice udarali. A onda je Boris Kartelo ubijen iz vatrenog oružja, dok je Jakov Crvelin podlegao ozljedama usljed brutalnog mučenja i svoj život okončao u podrumu ambulante u Đevrskama. Njihove obitelji, ako ništa drugo, svojim herojima imaju gdje zapaliti svijeću, jer su tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela razmijenjena krajem srpnja 1993.godine. Naročito zlu kob imali su Boris Troskot i Borislav Periša. Oni su, iz tko zna kojih razloga, izdvojeni, vezani žicom i usta polijepljenih selotejpom odvedeni u zloglasni kamp za obuku kapetana Dragana iz kojeg se nikad nisu vratili. Tu "sreću" da završe u kninskom zatvoru, imali su samo šestorica branitelja koji su nakon tri mjeseca razmjenjeni.

read more 0 Comments

Fri

20

Feb

2015

Krvavog generala brani bosanski Hrvat – srpski špijun Davor Kolenda

Davor Kolenda, glavni tajnik HVO-a Travnik iz ratnih vremena, pojavio se u Haagu 3. veljače ove godine kao svjedok obrane Ratka Mladića i pobijao teze o zlostavljanjima u logoru na Manjači i genocidnoj politici Republike Srpske. Iako je travnička epizoda za Hrvate bila tragična, Mladić je u njoj, zahvaljujući Kolendi, prikazan kao spasitelj Hrvata.

Naš tjednik 7Dnevno došao je u posjed tajnog dokumenta SIS-a u kojem je razjašnjena dosad vrlo čudna uloga Hrvata Davora Kolende u njegovom svjedočenju u korist Republike Srpske i Ratka Mladića tijekom haaškog suđenja. Kako je riječ je o svjedočenju Mladićeve tzv. humanosti prema Hrvatima, vjerojatno naše čitatelje već prolazi jeza čitajući ovaj tekst, jer nitko normalan poslije sukoba u BiH-u ne može vjerovati da će Hrvati spašavati Ratka Mladića od zatvorske kazne u Haagu. Ipak, i to se događa - krucijalni svjedok obrane zločinca Ratka Mladića bio je Hrvat - Davor Kolenda.

Pojedini Hrvati iz JNA - srpski poslušnici

Dok je naša javnost zbunjena njegovim svjedočenjem, srpska glasila likuju i prikazuju Ratka Mladića kao profesionalnog vojnika i humanitarca. No, mi ćemo slučaj "spašavanja vojnika Mladića" prikazati s jednog drugog gledišta, kako bi još jednom prikazali ulogu nekih Hrvata u ratu u BiH. Naime, pojedini Hrvati, nekadašnji pripadnici JNA, vrlo su poslušno u ratu za BiH slijedili zapovijedi srpske komande, umjesto zapovijedi hrvatskih jedinica. To je još jedan dokaz da u to vrijeme, predsjednik Franjo Tuđman nije mogao kontrolirati kaotičnu situaciju u BiH, a time i pogrom tamošnjih Hrvata. No, sada je jasnije kako su pojedine jedinice HVO-a i njihovi zapovjednici radili za srpske interese. Neki od njih, kako bi spasili vlastitu glavu, jer Hrvata je bilo znatno manje nego ostala dva naroda, trebali su znati balansirati u takvoj pogubnoj situaciji. Pritom su trebali dobro procijeniti - koje je zlo manje za njih. Srbima je takva situacija bila jako korisna jer im je omogućavala da se prikažu kao - "dobri dečki".

read more 0 Comments

Thu

12

Feb

2015

Pismo Sokolove sestre: Bi li moj brat danas bio u Savskoj da nije pogunio u obrani Domovine

Što je mogao postati sin dične i ponosne Imotske krajine, dobitnik dekanove nagrade, koji je, umjesto da iskoristi Fulbrightovu stipendiju, otišao u „specijalce“ i poginuo pridruživši se plemenitim hrvatskih muževima (i ženama) koji su sebe nesebično dali za druge

Oni su sve znali. Sve su sve kužili. Njima su neki već tada govorili „ima tko će riješiti rat“, ili „pusti to, može se i poginuti, bolje ti je riješi sebi demobilizaciju…..nesposobnost u uredu za obranu..“.

Oni su bili iznad toga. Kužili su i reorganizacije, preustroje postrojbi, izmještaje iz jedne u drugu, sređivanje činova, protekcije….. Kužili su oni i privatizaciju i „kićenje tuđim pa i njihovim perjem“ i išli dalje prema svojem usudu. Išli prema konačnoj slobodi cijeloga naroda na čitavom hrvatskom području.

Znali su oni također da neki od toga naroda nisu dostojni tolike žrtve, svejedno. Išli su do kraja. Zato jer su bili iznad ovosvjetovnog, profanog, prizemnog i proračunatog. „A gdje sam ja tu? Kakvu ću ja korist iz toga imati?“ To oni nisu imali u sebi, njihovo je bilo „koliko još mogu sebe dati? Stignem li  u Vukovar, poslije bi mogao do Južnog bojišta, usput mi je Lika, Zadarsko zaleđe, a moglo bi se izginuti i u Herceg-Bosni, Posavini…….“.

Oni su znali da je moguće položiti žrtvu svojega zdravlja i života diljem Lijepe Naše. Znali su da vrijedi ginuti za svakoga Hrvata, ma gdje bio. Zato jer su bili branitelji. BRANITELJI oni koji brane. Zašto, jer smo bili napadniti. Od koga? Velikosrba, četnika, JNA, KOS-a UDBE…

read more

Tue

10

Feb

2015

EJUP GANIĆ JE DVOSTRUKI LAUREAT: I Tuđmanovim zlatnim slovima upisan je u povijest hrvatskog naroda.

Iako bi, da je pravde i države, Ganić trebao pred državnim odvjetništvom RH odgovoarati na nekoliko pitanja vezanih za masakr radnika Hidrogradnje u Alžiru, o događanjima u Srednjoj Bosni nećemo, jelte, nije lijepo da se o tome kopka, on je od predsjednika Josipovića na opće čuđenje javnosti dobio  odlikovanje. Bez pojašnjena čime ga je zaslužio. No ono što šokira , glede i unatoč neozbiljnosti institucije koju je  staroiransko pleme gotsko keltskih korijena, Harauvati, nazvali državom jeste činjenica da Josipović odlikuje čovjeka koji je to odlikovanje već dobio. I to ne od bilo koga nego od najvećeg prijatelja Bosne –  Franje Tuđmana. Jel se Ganić zastidio tog odlikovanja pa tražio drugo? Zašto nije hrvatskom državnom vrhu kazao da već ima jedno odlikovanje i da mu ne trebaju dva? Je li administracija na državnog povjerenstva za odlikovanja uopće znala spisak ranije odlikovanih i zašto nije? Jel moguće da je Mesić sve Tuđmanove laureate spremio u Haag? I koji klinac se događa s Hrvatskom? BIlo bi lijepo jelte znati.

Ukratko  Ganić je od Tuđmana odlikovan 1995-e godine. Samo dvije godine nakon krvavih sukoba ABIH i HVO-a. I par godina od alžirskog pokolja. Od Josipovića je odlikovan  20 godina kasnije. Ni tada kao ni sada , nije ostalo poznato zašto je Ganić zaslužio toliki respekt Pantovčaka.

 

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 98. Ustava Republike Hrvatske i članka 2., stavak 1., Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 20/95.), a na prijedlog Državnog povjereništva za odlikovanja u prigodi Dana državnosti i pete obljetnice samostalne i suverene države Hrvatske, donosim

ODLUKU

KOJOM SE ODLIKUJU REDOM KNEZA BRANIMIRA S OGRLICOM

za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske i njezinih odnosa s drugim državama:


read more 0 Comments

Sun

08

Feb

2015

Osoba sa dva lica - INTERVJU: JOSIP MANOLIĆ “Moja knjiga uzdrmat će temelje Hrvatske”

Josip Manolić, bivši UDBAŠ,komunista, premijer i Tuđmanov najbliži suradnik
Josip Manolić, bivši UDBAŠ,komunista, premijer i Tuđmanov najbliži suradnik

Koliko je ljudi ostalo bez sudbine,koliko je majki zaplakalo zbog njega !?

 

“Ja sam bio čovjek broj 2, odmah iza Tuđmana.”

“Za pljačku u pretvorbi odgovorni su tehnomenadžeri HDZ-a na čelu s Franjom Gregurićem, ali on nije bio sam u tome.”

“Na raznim računima ‘humanitarnih fondova’ po svijetu se nalazi 19 milijardi dolara. Ne znam zašto je zaustavljena Mesićeva inicijativa da se taj novac pronađe i vrati u Hrvatsku.”

Josip Manolić uskoro bi trebao izdati svoje životno publicističko djelo koje nosi radni naslov ’’Hrvatska politika između interesa velikih sila – zavjera istine”. Sadržaj te knjige mogao bi se smatrati i nekom vrstom nacionalnog blaga jer se radi o memoarima jednog od najvažnijih političara u novijoj hrvatskoj povijesti.

 

Riječ je o knjizi koja je trebala biti objavljena koncem prosinca, ali je objavljivanje nakratko odgođeno zbog potencijalnog utjecaja na tijek službene predsjedničke kampanje pa će knjiga izići nakon izbora.

 

Josip Manolić bio je suosnivač HDZ-a i predsjednik druge hrvatske vlade (od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991.) u čijem je mandatu Hrvatska donijela novi Ustav, proglasila samostalnost i suočila se s oružanom pobunom dijela hrvatskih građana srpske nacionalnosti te otvorenom agresijom JNA.

 

Bio je sudionik NOB-a i disident iz vremena Hrvatskog proljeća, ali u kolektivnom pamćenju Hrvata ostao je zapamćen kao najmoćniji hrvatski udbaš, iako u Udbi, nekadašnjoj jugoslavenskoj tajnoj službi, nikada u životu nije radio. Manolić je zapravo nakon Drugog svjetskog rata bio u Ozni na funkciji načelnika u SUP-u za izvršenje kaznenih sankcija. Jedan od njegovih najpoznatijih zatvorenika bio je kardinal Alojzije Stepinac. Iako nije imao neposredne veze sa Stepinčevim zatvaranjem ni s njegovim progonom, Manolić nikad nije uspio skinuti tu stigmu sa svog imena.

Desničarima je njegovo ime sinonim za mračnu stranu komunističkog režima, iako je Manolić u tom istom režimu punih 19 godina bio disident, prisilno umirovljen u najboljim godinama života. U tih 19 godina počela se stvarati njegova čvrsta veza s Franjom Tuđmanom, njegovim prvim susjedom, koja je kulminirala 1988. i 1989. kad su odlučiti zajedno stvoriti najprije HDZ, a potom i suverenu hrvatsku državu. I on i Tuđman već su tada bili u....


read more 0 Comments

Thu

15

Jan

2015

ČETNICI IZ ERVENIKA SE ZAREKLI: 'Strada li netko naš, pobit ćemo sve Hrvate'! A onda su iz odmazde zaklali i spalili obitelj Čengić i njihova dva dječaka...

"Na sredini kuhinje zaklali su sina mi Dragu i jedanaestogodišnjeg Slobodana koji su poliveni benzinom i zapaljeni, a u tom kaosu snaha Nevenka, iako je bila ranjena, pokušala je spasiti sina Gorana koji je imao četiri godini, zaštitivši ga svojim tijelom, no jadnica nije uspjela. Zaklana je ispred svoje kuće dok je u naručju držala ustrijeljenog četverogodišnjeg Gorana", svjedočila je čudom preživjela baka Marija.


MONSTRUOZNI ISKAZ ZLOČINCA KOVACEVICA  SUDU TKZ.SRP.KRAJINE :

GLAVA JOJ JE KLONULA ALI JE BILA ŽIVA,PRIŠAO SAM JOJ DOK SMO SE GLEDALI LICEM U LICE I STAVIO JOJ NOŽ ,

MLADJI JOJ JE SIN LEŽAO PREKO NOGE.DOK SAM JOJ POVLAČIO SJEČIVO PO VRATU ČUO SAM VRLO
TIHI ZVUK KOJI JE PROIZVODIO NOŽ U MOJOJ RUCI.OSJETIO SAM DA MOJ NOŽ SIJEČE NEVENKIN VRAT,NJEZINU KOŽU.LIJEVOM SAM JOJ RUKOM DRŽAO KOSU,A DESNOM VUKAO NOŽ U VISINI JABUČICE.


Iz dana u dan nižu se tužne obljetnice smrti branitelja, ali i hrvatskih civila pobijenih tijekom Domovinskog rata. S posebnim pijetetom potrebno je sjetiti se onih zločina pri kojima su mučki i bespoštedno ubijana i djeca. Prije točno 23 godine, dogodio se jedan upravo takav...

Toga 18. siječnja 1992. godine u selu Rupe u šibenskom zaleđu poginuli su srpski paravojnici Nebojša i Rajko Kovačević i Rade Vrcalin iz Ervenika. Nakon što je tada je 35-godišnji Damir Travica, vlasnik gostionice Taverna u Erveniku, saznao za njihovu smrt, odmah je o tome krenuo obavijestiti svog najboljeg prijatelja Slobodana Kovačevića zvanog Ćipe. Tada mu se obratio ovim riječima: "Shodno našoj ranijoj zakletvi koju smo dali jedan drugom ako se desi i jednom našem mještanu srpske nacionalnosti bilo što, da ćemo protjerati i popaliti sve Hrvate iz našeg sela, pozivam te da to i učinimo."

Travica i Kovačević su od podneva do večeri su razrađivali svoj zločinački plan. U međuvremenu, priključio im se i Nebojša Travica zvani Nebesilo.

read more 0 Comments

Tue

13

Jan

2015

Zašto  ovog  jedinstvenog heroja nema u povjesnim udžbenicima?    

Mile Blažević Čađo bio je hrvatski policajac
Mile Blažević Čađo bio je hrvatski policajac


Pročitajte što je za svoj narod učinio Čađo!


Čađo je vidio da vozilo napreduje prema njegovom mjestu i da se nalazi svega 50-tak metara od kuće u kojoj su bili njegova žena i djeca. Razmislio je na brzinu, kako spriječiti naoružano vozilo puno neprijatelja sa živim štitom nevinih ljudi ispred sebe koje želi uništiti njegovo mjesto i njegov dom?

Mnoga su herojska djela iz Domovinskog rata na ovaj ili onaj način doprla do javnosti. Neka manja, neka veća, ali svaka hvale i poštovanja vrijedna. Da hrvatski heroji s imenom i prezimenom u potpunosti ne padnu u zaborav, trude se još jedino njihovi suborci i braniteljske udruge koje neumorno podsjećaju na djela za pamćenje i one koji su ih počinili i to, nažalost, kroz obljetnice njihovih smrti. Istina je, ne mogu o svima njima djeca u hrvatskim školama učiti ponaosob. Ali Hrvatska ima jedinstven primjer heroja koji bi svakako morao imati posebno mjesto u povijesnom udžbeniku. Slobodno možemo reći da bi se zbog čina na koji se Čađo odlučio u ratu, njegovo ime trebalo svrstati uz bok najvećih hrvatskih heroja ikada...

Mile Blažević Čađo bio je hrvatski policajac i dolazio je iz Struge Banske. U posljednjim trenucima neprijateljske akcije "Žaoka", četnici su oklopnim vozilom punim teškog naoružanja i vojnika čistili sve pred sobom. Iz Dvora su krenuli prema Zamlači, gdje su, upavši u selo, od civila koji se nisu uspjeli skriti stvorili živi štit i tjerali ga ispred sebe prema Strugi Banskoj. Oko podneva su ušli u selo. Hrvatski branitelji nisu pucali strepeći za živote civila koji su korišteni kao živi štit, a pobunjenici su se skrivali iza oklopnjaka kojega su obložili čeličnim pločama i na kojeg su postavili minobacač od 120 milimetara i protuzrakoplovni top. Dakle, prema Čađinom selu kretali su se sa živim štitom naprijed i srpskom vojskom iza...

Što je učinio Čađo?


Čađo je vidio da vozilo napreduje prema njegovom mjestu i da se nalazi svega 50-tak metara od kuće u kojoj su bili njegova žena i djeca. Razmislio je na brzinu, kako spriječiti naoružano vozilo puno neprijatelja sa živim štitom nevinih ljudi ispred sebe koje želi uništiti njegovo mjesto i njegov dom? Shvatio je da postoji samo jedan način. Čađo se opasao eksplozivom i ručnim bombama, pa sačekao iza potpornog zida da prođu civili. A onda se bacio na oklopnjak i aktivirao eksploziv... Osim velikana Mile Blaževića – Čađe koji je na mjestu umro, izginula je i cijela posada koja se nalazila na oklopnom vozilu. Šest srpskih vojnika na mjestu je poginulo, a 14 ih je ranjeno. Civili koji su bili postavljeni kao živi štit, preživjeli su...

- Tim svojim djelom Čađo je spriječio daljnje napredovanje četnika, jer ostavši bez oklopnjaka povukli su se prema Dvoru. Time je zadobiveno dragocjeno vrijeme da se izvuče civilno stanovništvo, iako se pad Pounja više nije mogao izbjeći - svojevremeno je za medije izjavio mještanin Milan Begić.
Mile Blažević Čađo, doslovno se u maniri kamikaze, miniran zaletio ravno u smrt zbog ljubavi prema svojoj djeci, supruzi i njihovom zajedničkom domu. Nije li to vrijedno zlatnih slova u povijesnim knjigama?

0 Comments

Sat

03

Jan

2015

OKRUTAN KRAJ OVOZEMALJSKOG ŽIVOTA BEZ PRAVDE

Obitelj domoljuba Ante Paradžika
Obitelj domoljuba Ante Paradžika

Na samo Silvestrovo 2014. prežalosna obitelj, rodbina i prijatelji i mnogobrojni dragovoljci ratnih postrojbi HOS-a, svećenici i redovnici kao i mnogi drugi ljudi dobre volje oprostili su se na zagrebačkom Mirogoju od Mislava Paradžika, kojeg je strašno beznađe i neizmjeran očaj otrgnuo iz ovozemaljskog života na sam Božić

Nova tragedija u obitelji Paradžik, sin pokojnog Ante Paradžika i supruge Jozefine počinio je samoubojstvo. Nakon ubojstva njegovog oca Ante Paardžika u Sesvetama, 1991, godine, jučer je sin Mislav počinio samoubojstvo. Mislava sam vidio zadnji puta 20.9. ove godine na obljetnici smrti njegova oca. Kao i ostatak obitelji vrlo skroman život je  vodio, bez imalo mržnje prema svirepom ubojstvu Ante Paradžika, njihova oca. Miran i vrlo ugodan sugovornik prekinuo je svoj život u državi apsurda. Ubijeni otac Ante Paradžik se nije libo poželjeti neovisnu državu, kada je Tuđman poželio konfederaciju, Paradžik je znao i tko su povijesni neprijatelji Hrvata i imenovao ih je; Talijani, Srbi, Mađari, Austrijanci, Turci…. On je jedini shvaćao koliko su Srbi trojanski konj u Hrvatskoj, kao takav nije bio na istoj liniji udbaškog HDZ-e, osnivao je HOS-e, najelitnije jedinice naše vojske u sklopu HSP-a. I na kraju i sam obukao odoru.

Da bi ga na kraju ubili Hrvati, jer je smetao udbaškim ubojicama na vlasti. Previše je bio čist i kao takav je smetao ljudima, koji su ubijali Hrvate. Nije mogao opstati zbog toga. Ubijen je na punktu naše policije, a kako izgleda na punktu naše milicije u Sesvetama. Kao sudionik toga događaja, sa punkta Dugo selo, čuo sam mnoge detalje tog događaja i nikad razjašnjenu ulogu milicajca jugoslavenskog, Sarića iz Dugog sela, koji je zapravo i pokrenuo hajku, svojim lažima, kako su u vozilu srpski teroristi. Netom poslije događaja i ubojstva Paradžika taj milicajac u odori hrvatskog policajca nestaje iz svog stana u Dugom Selu, kojeg prije bijega demolira. Ubojice su smještene u pritvor  Zagrebačkog zatvora Remetinec, gdje su kao pritvorenici imali otvorenu ćeliju, što je za pritvorenike nedopustivo. Smješteni su bili na 5 odjel . Šetali su odjelom, kao korzom, radili što su htjeli, a pravosuđe je tim činom pokazalo koliko drži do ubojstva Paradžika. Na kraju su pomilovani i vraćeni u policiju. Oni su zapravo bili prekretnica za povratak srpskih terorista u odore naše policije.  Taj podatak nitko do danas nije otkrio. HINA je izvijestila javnost o njegovom ubojstvom iako je u tim trenucima još Paradžik bio živ.  I time i ona pokazala što je bio cilj akcije, koja se pravdala obračunom sa srpskim teroristima. Takvu laž o grešci i miješanju Paradžika i srpskih terorista ; su optuženi policajci izrekli na suđenju, ali ih tadašnji sudac Šerić ipak ih  osuđuje, a udbaška vlast pomiluje.

Čini se da su svi osim njegove obitelji znali što će se dogoditi. Mislav je još jedna tragedija obitelji Paradžik nakon zvjerskog ubojstva Ante Paradžika.


read more 0 Comments

Mon

29

Dec

2014

POVRATAK 'UKRADENOG' HEROJA: Šiljo je tek nakon 20 godina pronađen u plitkom grobu. Imao je 21 godinu. U Vukovaru je uspio i ratovati i voljeti...

Gotovo svi preživjeli pripadnici HOS-a željeli su o Šilji kazati riječ - dvije... Zanimljivo je da za mrtvog heroja na kojeg su njegovi suborci ponosni ostatak Hrvatske uopće ne zna. Popravimo, stoga, tu nepravdu...

Mnogi su se građani zapitali koje je točno značenje plakata "Tko nam je ukrao heroje" koji su postavljeni diljem Hrvatske. Na njima su, naime, branitelji koji su bili spremni umrijeti da bi Hrvatska danas bila slobodna. I umrli su. Netko se, ipak, njihova imena usudio zatvoriti u ladicu i čvrsto zaključati. Vremenom, na popisu poginulih heroja, nakupila se prašina. Provalili smo u ladicu zaborava i otpuhali prašinu s jednog imena. Dragan Peša – Šiljo...


Raspoređen na Sajmište - jedno od najkrvavijih dijelova vukovarskog ratišta...


Svim hrvatskim građanima donosimo priču jednog od onih koji je za sve nas umro. Šiljo je bio mladić iz Viškovaca kraj Đakova. Tek što je napunio 21 godinu, u rano ljeto 1991. priključio se postrojbama MUP-a. Bio je najprije "Prvi hrvatski redarstvenik" i kao takav prošao ratišta na Banovini. Tijekom rujna pridružio se je dragovoljcima HOS-a u vojarni "Bornogaj" u Zagrebu. Nakon ubojstva načelnika stožera HOS-a Ante Paradžika i njegovog sprovoda na Mirogoju, 26.09. s HOS-ovcima, kao dragovoljac odlazi na vukovarsko ratište. Po dolasku u Vukovar sa svojim suborcima bio je raspoređen na Sajmište koje je, kasnije se pokazalo, jedno od najkrvavijih dijelova vukovarskog ratišta. O Šilji, s velikim pijetetom pričaju njegovi suborci Viktorin Jurić Paša, Ivan Capan, Damir Markuš i Damir Radnić:

- Ja sam 17.10. ostao bez noge. Mogu zahvaliti samo pokojnom Šilji što sam uspio izaći s konvojem koji je krenuo iz Vukovara 19.10. U konvoj su mogli, naime, samo oni koji su bili duže u bolnici. Ne znam kako, on je uspio nagovoriti ili prisiliti odgovorne da me povezu u tom konvoju i Šiljo mi je tim činom doslovno spasio život.Sjetite se kako su prošli oni koji su u bolnici dočekali neprijatelja... Što se Šilje tiče, bio je jako vedar čak i u onim nemogućim uvjetima na Sajmištu. Bio je tipičan Slavonac, volio se zezati, a i bio je jako mlad, pa je možda na sve gledao drugim očima. Uz sve to, stigao se i zaljubiti. Paralelno, bio je veliki borac, iznimno hrabar – doznajemo od Ivana Capana iz Siska, Šiljinog suborca.


Ostao je pozitivan do kraja


Najbliskiji sa Draganom Peša – Šiljom, ipak je bio Viktorin Jurić – Paša:

- Bili su to dani kada ste morali nekoga imati uz sebe. Šiljo i ja smo postali spontano bliski, još od "Borongajke" u Zagrebu. Svaki rov, svaki krov, svako dvorište na sajmištu... Nismo se odvajali. Međutim, čak i na tom krvavom Sajmištu sve je prštalo od njegove mladosti. Stalno je negdje odlazio, pa se vraćao. Kad god bi se vratio, znali smo da ima 2-3 tenka "na duši". Bio je ratni avanturist koji je sve radio spontano.
read more 0 Comments

Mon

29

Dec

2014

Mladić apelira preko Facebooka: 'Može li mi netko nešto reći o mom poginulom stricu?' Mi mu kažemo: 'Budi ponosan na njega!' Evo priče o heroju Dadi...

Zbog želje da dozna kakvog je stric imao, potrudili smo se ponešto otkriti o pokojnom Damiru Krsniku. Hvala stranici Heroji Vukovara, hvala Damirovim suborcima koji su pomogli da doznamo priču o njegovom ratnom putu, a hvala i mladiću koji je pokušao doznati nešto više o svom stricu zbog čijeg smo interesa i mi otkrili još jednog heroja Domovinskog rata.

Heroj iz naslova, zapravo, nije izgubljen. Zvao se Damir Krsnik i danas živi u srcima svojih prijatelja i suboraca. Slika Damira, pripadnika Tigrova koji je poginuo u Vukovaru je, međutim, nepotpuna i nejasna njegovom nećaku koji se za pomoć obratio vrijednoj Facebook stranici "Heroji Vukovara" koja njeguje uspomenu na svakog heroja palog u tom gradu. Evo što je kazao u svom statusu:

"Poštovanje
Zovem se K. K. Živim u Zagrebu. Ovo je slika mog pokojnog strica. Zove se Damir Krsnik. Za rat se prijavio dobrovoljno, ako me dobro sjećanje služi kako mi je baka rekla, ali također upao je u Tigrove i imao status časničkog namjesnika. Poginuo je u Vukovaru devedeset i prve godine, na dan pada Vukovara na trpinjskoj cesti. Baka i deda mi ne žele puno pričati o tome jer im je teško, a ja bih volio znati bilo što, što se tiče njega i provedenih zadnjih dana života u Vukovaru. Volio je Dinamo, Zagreb i prije svega Hrvatsku. Zanima me, da li ovdje ima netko ko se borio sa njim ili da je proveo neke trenutke s njim, rame uz rame. Lijep pozdrav i hvala unaprijed", napisao je mladić koji, očigledno, ima jaku želju za očuvanjem uspomene na svog strica.

Zbog želje da dozna kakvog je stric imao, potrudili smo se ponešto otkriti o pokojnom Damiru Krsniku. Iako su mnogi željeli ponešto kazati o njemu, upućeni smo na Darka Zlodija, Darkovog prijatelja i suborca koji je ovaj razgovor doživio vrlo emotivno:

- Ja imam suprugu i djecu, ono što moji poginuli suborci nisu dočekali. Iako imam obitelj, ja svake noći prije spavanja ne mislim na djecu. Mislim na Darka, Nedjeljka Husnjaka i ostale koji su posljednji zrak udahnuli u Vukovaru. Na njih pomislim i u jutro – započeo je svoju priču Darko Zlodi. Od njega smo doznali da je s pokojnim Krsnikom bio prijatelj i prije rata kada su zajednički posjećivali nogometne utakmice i zdušno navijali za Hrvatsku:

read more 0 Comments

Sat

27

Dec

2014

ZAPOVJEDNIK IZVIĐAČA: Soldo, smjesta daj ostavku!

Zašto je Željko Soldo svojim najnovijim istupima jako naljutio Ivu Vranića Buvu, zapovjednika izviđačko-diverzantskog voda Sunja

"Poštovani Dnevno.hr, već duže vrijeme pratim vaš portal i svako malo pojavi se Željko Soldo čiji ratni put, da napomenem, jako cijenim. Isto tako, i sam sam dragovoljac Domovinskog rata od 16.10.'90-30.06.'96., svo vrijeme borbeni sektor (Banovina, Sunja, Pounjsko ratište), a i ratni sam, vojni invalid.

Osvrćem se na tekst "RKMAN TUŽI BRANITELJA: 'Prije ću si pucati u glavu, nego aboliranom platiti odštetu', koji je izašao 05.01.2014. i postavljam pitanje: Kako je moguće da Soldo svako malo proziva Žinića u svezi s Rkmanom s kojim je godinama sjedio kao savjetnik? Je li to zbog toga što je od Žarke Sekulić primao naknadu od 5.000 kuna, kao i njegove stranačke kolege iz iz HSP-a, Sisačko – moslavačke županije? Zanima me, koliko su ti savjetnici uistinu pomogli svojim savjetima da se zaposle branitelji bez primanja...

Zanima me, tko su čelnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Zapravo, znam koji su... Gospodine Soldo, svi članovi vaše stranke (čast poštenim članovima HSP-a i ratnicima, kapa do poda).

Soldo, zašto ne pozovete članove koji su zaposlili svoje obitelji članova HSP-a (Petrinja, knjižnica, Hrvatski dom, Komunalac i Privreda)? Sve znate, ali šutite! Svi zaposlenici nisu učesnici Domovinskog rata. Šutite radi svog interesa, a svi vi savjetnici da ste moralni dali bi ostavke na sve funkcije u županiji.

Kada vam je u lisicama odvedena "Crvena barunica", niste to učinili, nego ste počeli s ucjenama Ive Žinića, njenog nasljednika.

Gospodine Soldo, niste kao predsjednik županijske skupštine prozvali Rkmana koji je kao predstavnik županije polagao vijenac u Kinjačkoj na parastosu "srpskim borcima", a vijenac platila županija! Gdje ste tada bili?

Gadi mi se spomenuti ime tog Rkmana, ali vi ste s njim najnormalnije kontaktirali u županiji, a sada prozivate novog župana Ivu Žinića koji je nas branitelj u Savskoj 66 obišao nekoliko puta! Pitam se, koliko ste vi puta došli? Ili ipak radije podržavate svog stranačkog kolegu, predsjednika Koordinacije Udruga Domovinskog rata naše županije koji je pred nas nekoliko izjavio da se u Savskoj 66 "nalaze neki Kosoričini ljudi i alkoholičari".

Soldo, ako imate savjesti, podnesite ostavku! I dokažite nam da to sve ne činite iz materijalne koristi, budući ste u mirovini kao i ja sam (4.800 kuna).

Sve, osim ostavke, vas kompromitira, kako vas, tako i vašu stranku HSP-d.o.o. trgovačko društvo. Vi i nabrojani savjetnici razočarali ste mene, a ja vjerujem i ostale branitelje Sisački.moslavačke županije. Razočarali i pljunuli na nas. Je li cijena od 5.000 kuna bila vrijedna prodaje obraza?

Zapovjednik izviđačko diverzantskog voda Sunja, Ivo Vranić - Buva

0 Comments

Thu

25

Dec

2014

Ljubavna priča iz ratnog Vukovara:   Heroji Jasna i Zoran zajedno u ljubavi,ratu i .... Smrti

Pokojni Zoran i Jasna su sve svoje zajedničke fotografije iz rata spalili kako ne bi dospjele u ruke četnicima, osim ove na našoj naslovnici. Upamtite dobro lica i imena vukovarskog Romea i Julije koji su, baš kako su se i zavjetovali, bili zajedno u dobru i zlu. Zoran i Jasna.

Blagdansko ozračje u ovo božićno doba budi nježnost i u najgrubljima. Vukovar je nekoć bio grad krvi, smrti i stradanja, a danas ljepote, dobrih ljudi i dokaza teškog vremena koje u čovjeku budi strahopoštovanje. Jednako tako paradoksalno, to je grad najtežih priča o ljudskim sudbinama, ali i onih najljepših. Jedna od njih je ona o Zoranu i Jasni Šipuš, hrvatskim braniteljima, herojima, bračnom paru, prijateljima, ljubavnicima...

Priče o Zoranu i Jasni ne bi se postidio ni sam Shakespeare čiji su junaci umrli jedno zbog drugog. Junaci Vukovara su, osim što su voljeli jedno drugo, neizmjerno voljeli i svoj grad, a na neki način, za njega i umrli. Hvala stranici Blago Zadro koja ne propušta obljetnice akcija i godišnjice smrti poginulih heroja, te koja iz zaborava izvlači junake s imenom i prezimenom. Hvala im, također, na priči o vukovarskom bračnom paru koju većina Hrvata ne zna, a čija je ljubavna priča započela 1981. godine u Borovu. Šipuši su, naime, spominju tek u knjizi "Vukovar i istočno bojište", a o njima je još u vrijeme trajanja rata snimljen kratki dokumentarni film "Zoran Šipoš i njegova Jasna". Veći dio njihove priče ipak najbolje znaju njihovi suborci:

- Prekrasna priča o Jasni Šipoš i Zoranu, njenom mužu, koji su do zadnjega dana branili grad bit će zlatnim slovima upisano u hrvatsku povijest. Obitelj Šipoš... Ne znam kakve riječi bih upotrijebio za njih... Jasna je bila vojnik i zamjenik svojem mužu Zoranu koji je zapovijedao obranom Doma tehnike. Borila se bolje od nekih muškaraca, prava potpora, prava žena. Od njih su kretale akcije i odlazak na ispomoć kod Borova sela. Zoran je znao da će njegova žena s par branitelja to zaustaviti – kazuje jedan.
- 26. kolovoza bilo nas je 12-ak poslanih od Ivice Arbanasa, napad iz Borova sela, 6 sati prsa u prsa, odbili smo ih i napravili čistinu ispred nas.

read more 0 Comments

Sun

09

Nov

2014

UBOJSTVA U TITOVO IME

HRVATSKI TITLOVI     Njemački novinari Frank Hofmann i Phillip Gruell autori su fascinantnog dokumentarnog filma ‘Mord in Titos Namen – Geheime Killerkommandos in Deutschland’ (Ubojstvo u Titovo ime – tajni odredi ubojica u Njemačkoj). Od sada taj dokumentarni film možete pogledati i s hrvatskim titlovima!

“To je zasigurno najdulja nerasvjetljena serija ubojstava njemačke posljeratne povijesti: jugoslavenski agenti likvidirali su u Saveznoj Republici najmanje 29 ljudi. Žrtve su bili Hrvati u ovdašnjem egzilu koji su se odavde bavili rušenjem režima u svojoj domovini. S „Ubojstvom u ime Tita“ – tajni komandosi – ubojice u Njemačkoj“, čija je premijera 30. rujna ove godine, – po prvi put se na njemačkoj televiziji prikazuje jedan dokumentarac na tu temu, koja je uprkos nečuvenim razmjerima širokoj javnosti ostala dosada nepoznata” – ovim riječima najavljen je dokumentartni film, emitiran, uoči suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.

Film, u trajanju od 45 minuta, nastao je kao rezultat jednogodišnjeg istraživanja, a televizijska kuća je obećala “ekskluzivna otkrića i snažne emotivne trenutke”.


0 Comments

Sat

01

Nov

2014

NEPOZNATI HEROJI VUKOVARA

'Tigar' Boris Trifunovski je samo jednom u životu bio u Vukovaru, onda kada nitko nije išao ..


Njega ne zanimaju kolone sjećanja. On je za Hrvatsku i Vukovar dao doslovce sve i to onda kada su mnogi bježali, kalkulirali i sanjali Jugoslaviju. Ono što ga izdvaja od drugih je to što se nikada nije vratio u Vukovar jer još uvijek nije siguran kako bi reagirao kada bi vidio ili susreo nekog od onih s kojima je ratovao.

Boris Trifunovski dragovoljac i jedan od zapovjednika u 1.gardijskoj brigadi "Tigrovi", stopostotni je invalid Domovinskog rata. Pripada onoj grupi heroja Domovinskog rata o kojima javnost malo ili gotovo ništa ne zna.

Rođen u Orahovici već na samom početku rata napušta svoj konobarski posao i zajedno sa svojim zapovjednikom Jozom Nemecom odlazi u Zagreb, prolazi testiranja, kratku obuku i kreće na hrvatska bojišta.

Iz Petrinje se sa suborcima jedva izvukao i krajem rujna 1991. odlazi u Vukovar.

- Nas 25-torica smo bili zadnja grupa koja je uspjela ući u Vukovar, priča nam Boris u svom domu na periferiji Zagreba. "Još u Bogdanovcima nas je pokojni general Imra Agotić pitao zašto uopće idemo tamo kada je sve izgubljeno, ali mi smo ipak 30. rujna ušli u Vukovar."

"Sjećam se bila je nedjelja, oko tri sata ujutro, kroz kukuruzište smo prošli do potpuno okruženog grada. Pošto to nije bilo moje prvo "vatreno krštenje", izgled Vukovara me nije iznenadio. Jedino što s vremenom shvatite da više nema nikud i da tu ostajemo do kraja", sa sjetom nam govori.

read more 0 Comments

Fri

24

Oct

2014

Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu : Mlade partizanke ženama rezale dojke,nabijale ih na kolac i mrcvarile do smrti

Jeziva osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima uspjele preživjeti vlastito smaknuće, desetljećima su UDBA i SUP nazivali neprijateljskom promocijom. No, ono što su svjedočili preživjeli Hrvati i Židovi ipak je uspjelo doći do djela javnosti.

Govorilo se tako o tome kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova na smaknuće odveli te u ubijanju sudjelovali milicioneri obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače te markuševačke lajbeke. Na koncu se takozvana zlonamjerna klerofašistička kletva narodne vlasti pokazala istinitom. Koljačka jedinica bila je samo jedna od hordi koje su klale Zagrepčane, ali i one koji su boravili u hrvatskoj metropoli. Njihove žrtve brojčano iznose gotovo petinu poubijanih na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine. Ovi zločinci poznati su pod nazivom lajbek milicioneri, a nosili su hlače kaki boje, bijele košulje, ali i šarene prsluke uzete s markuševačke narodne nošnje. Karakterizirale su ih kaubojske marame, a na glavi šajkače s crvenom zvijezdom. Uza se, imali su i naoružanje; puške, pištolje, noževe naoštrene za klanje te ručne bombe. Jedinica je služila za teror i ubojstva stanovništva, a njezino brojčano stanje nije utvrđeno, ali nagađa se da je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca čija je uloga bila ubijanje ‘neprijatelja’ unovačenih od partizana i njihovih simpatizera iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena od narodnog heroja i ministra policije poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo. Dizajner odore bio je načelnik OZNE za Grad Zagreb te narodni heroj i ubojica Marijan Cvetković, a spomenuta jedinica bila je operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.

read more 0 Comments

Fri

17

Oct

2014

Ne zna se točan broj nevinih Hrvata koje je Nobilo strpao u jugoslovenske zatvore

“To tako ne ide, ovo je njemački proces!” upozorio je Antu Nobila predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster prvog dana suđenja u slučaju Perković-Mustač, a nakon što je Nobilo pokušao pročitati izjavu u kojoj se od državnih odvjetnika traži da se očituju u vezi sa spoznajama koje posjeduje obrana po kojima je “najmanje jedan svjedok” pod utjecajem Njemačke obavještajne službe (BND) od koje prima upute kako svjedočiti i “novčane nagrade”.

Za Antu Nobila, odvjetnika Josipa Perkovića, mediji pišu kako je hladan, nepokolebljiv i opsesivno kompetitivan, a kolege govore da je „spreman učiniti apsolutno sve da obrani klijenta i pritom ne preza ni pred čim“. Čedo Prodanović je medijima kazao kako u Hrvatskoj sigurno postoji barem 50 odvjetnika koji poznaju pravo bolje od Nobila, no Nobilo je spreman raditi i do 16 sati dnevno, potpuno je usredotočen na slučaj koji mu je u fokusu i kada na nečemu radi, tada zna baš sve o tome, tada je najbolji.

Anto Nobilo rođen je 4. prosinca 1950. godine u Splitu, a proveo je mladost u Splitu, Osijeku i Karlovcu gdje mu je otac, inače zaposlenik u Udbi i pomoćnik Josipa Boljkovca, službovao. Nobilo je studirao i završio pravo u Zagrebu. Krajem 1970-ih godina radio je kao pripravnik u Okružnom javnom tužiteljstvu, a nakon toga je četiri godine bio tužitelj u Donjoj Stubici.

read more 0 Comments

Mon

25

Aug

2014

'Policija u Čavoglavama privela mladu djevojku ogrnutu regularnom HOS zastavom. Dva su je sata držali u šatoru, pa odveli u Knin...'

"Naravno, morali bi priznati da su oni ti koji krše zakon, jer djevojka iz Čavoglava se o njega nije ogriješila. Ako je sud u Kninu odbacio prijavu policije zbog nošenja i prodaje suvenira s natpisom 'Za dom spremni', kao neutemeljenu, ako je HOS legitimna zastava što je utvrđeno statutom, čemu onda privođenja?", pita se svjedok incidenta u Čavoglavama.

 

Iako je proslava u Čavoglavama već danima iza nas, mnogi su detalji široj javnosti nepoznati. S jednim, vrlo neugodnim, upoznao nas je 100 postotni ratni vojni invalid, Ivica Bolibruh:

- Vidio sam tri vrlo mlade djevojke, ne bih rekao da imaju više od 16 godina, od kojih je jedna bila zaogrnuta zastavom HOS-a. Tada je toj djevojci pristupilo nekoliko policajaca i inspektor, pa su je odveli u šator na ispitivanje. Njene prijateljice su se razbježale jer nisu znale što se događa. Mada smo mi svjedoci koji smo sve to gledali uvjeravali dotične policajce da je to službena zastava HOS-a koja je registrirana i zakonski odobrena, te da je natpis "Za dom spremni" od strane kninskog suda još 2012. okarakteriziran kao "neustaški", djevojku su dva sata držali u tom šatoru. Ja sam uporno čekao da ta cura izađe kako bi je upoznao s podacima o legalnom znakovlju koje je imala i o činjenici da su zapravo policajci prekršili zakon. Međutim, kada sam pitao policajce gdje je djevojka, rekli su mi da je privedena u PP Knin na daljnju obradu. Nisam dalje inzistirao jer sa vidio da su spremni upotrijebiti silu, iako hodam tako da me žena pridržava. Inače, policija je bila mješana iz Šibenika, Drniša i Knina, a ovi koji su je priveli bili su na deložaciji nesretne obitelji Mišković iz Knina – saznajemo od Ivice Bolibruha, bivšeg pripadnika 4. bojne, 113. brigade.

 

- Ma, napišite slobodno moje puno ime, jer ja imam već tri prijave. Ja sam osoba sa zabranjenje snimke sramotne deložacije u Kninu na kojoj sam skoro umro. Tada je mene, teškog invalida, policajac udario laktom, a kad sam pao još me udario nogom. Zbog posjekotine u ustima počela me gušiti krv, pa sam pao u nesvijest, a policija je sve to gledala. Naravno, naknadno su se pravdali i kazali kako su mi oni pomogli i polegli na bok, ali to je laž. Stajali su i gledali kako umirem, a na snimci se jasno vidi jedan čovjek koji je reagirao i koji kraj mene čuči. To, svakako, nije policajac – kaže Bolibruh koji se nakon čavoglavskog incidenta tako prisjetio ionog na deložaciji kninske obitelji.

- Želim samo istaknuti da o ovakvim istupima redovito informiram policiju od koje očekujem odgovore. Međutim, odgovora niotkud. Naravno, morali bi priznati da su oni ti koji krše zakon, jer djevojka iz Čavoglava se o njega nije ogriješila. Ako je sud u Kninu odbacio prijavu policije zbog nošenja i prodaje suvenira s natpisom 'Za dom spremni', kao neutemeljenu, ako je HOS legitimna zastava što je utvrđeno statutom, čemu onda privođenja? Moja su pitanja vrlo jednostavna – zaključio je invalid Domovinskog rata, Ivica Bolibruh.

0 Comments

Tue

13

May

2014

„U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“

“Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bilijas su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu.”

Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen ‘rušiti zidine bivšega ustaškog logora’. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom ‘Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali’.U njemu Ercegović opisuje torture u logoru Jasenovac u koji je stigao 1946. godine, navodi kako je mnoštvo mrtvih tjelesa ležalo u kanalima, bilo ih je na stotine. Postalo je tada jasno, navodi Ercegović, da ih ustaše nisu mogle ubiti jer je rat bio davno završio, nego su egzekutori bili partizani. Njima, koji su u Jasenovac došli iz logora Sisak, priznaje, nije bilo iznenađenje vidjeti leševe jer su gotovo svakodnevno neke, koji su bili strijeljani logorskim mitraljezima, pokapali tako da su ih pod budnim okom naoružanih partizana bacali niz jednu kosinu, a potom ih zatrpavali zemljom.

read more

Thu

08

May

2014

Kako su antifašisti ‘oslobađali’ Zagreb i Zagrebčane od života i imovine

Kroz cijelo vrijeme trajanja bivše države u školi smo učili u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i o „oslobođenju“ koje je uslijedilo u svibnju 1945. godine, dakle uskoro će biti 70. obljetnica tog događaja kojeg i danas s oduševljenjem slave stari i ne baš stari „antifašisti“. Ove godine oni su u Gornjogradskoj vijećnici upriličili „svečanu akademiju“. Okupilo se je tamo birano društvo – Darinko Kosor, Milorad Pupovac, Ivan Fumić, ali cijelom događaju „začin“ je dao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čovjek za sve manifestacije, od Križnog puta i hodočašća do „druga Tita“.

Bez da ga je itko prozvao, on je izustio i slijedeće: „Antifašistički borci, mrtvi i živi, simbol su slobode i otpora, a svoje živote žrtvovali su za Domovinu i oslobođenje od nacifašističkih okupatora i endehazijskog terora“. To je izvalio čovjek koji ide na mise i moli Boga. Je li moguće da osoba na takvoim položaju i takvog ugleda ne zna kako su ti antifašistički borci „oslobađali“ Zagreb i Zagrebčane od njihovog dostojanstva, imovine i života?

Dok su se po austrijskim, a još više slovenskim poljima i šumama tek pripremale orgije najbolesnijeg ubijanja ljudskih bića samo zato jer se ne slažu s „antifašistima“, stanovnici Zagreba koji nisu pobjegli bili su partizanima odmah pri ruci, pa nisu morali čekati. Ubijanje bez granica moglo je početi bez oklijevanja.

Povijesnih dokumenata koji o tome svjedoče ima u izobilju. Ovaj put prisjetimo se samo nekih od njih. Čitajući stara svjedočanstva čovjek se mora upitati: Što se to dogodi s ljudskim umom da je spreman svom bratu ili sestri učiniti tako nešto?

 

read more 1 Comments

Thu

08

May

2014

Zagreb, dana 8.svibnja 1945.g.

Dan prije 8.svibnja oko 11.00 sati u noći, posljedne čete hrvatske vojske napustile su Zagreb. Sutradan, preko radia, jedan stariji Hrvat profesor, ponavljao je obavijest gradjanima Zagreba, neka mirno ostanu u svome domu.

 

Dana, 8.svibnja, 1945.g. sa prozora zgrade, pored Varaždinske ceste u Trnju, sada Vukovarske ulice, nedaleko križanja sa Trnjanskom cestom, oko 4.00,sata poslije podne, gledali smo kako sedmorica ‘’oslobodioca’’, jedan iza drugoga, idu Varaždinskom cestom. Prvi na čelu te grupe imao je kapu, ‘’titovku’’ i ostali su imali srpske kape ‘’šajkače’’, obučeni u različite dijelove odjeće i prva petorica imali su i puške. Zadnja dvojica u toj grupi, bili su bosi bez cipela i svaki od njih nosio je preko ramena dugačku lopatu.

 

Došli su do raskrižja Trnjaske i Varaždinske ceste i tu su stali. Uskoro su dolazili i ostali ‘’oslobodioci’’. Izašli smo iz kuća. U razgovoru rekoše da su od Niša iz Srbije. Predvečer, tu su doveli oko dvadeset starijih domobrana, koji su čuvali most preko Save i nisu krenuli u povlačenje. Negdje oko 10.00 sati u noći, nastupilo je srpsko ‘’djoranje’’. Domobrani su skinulu svoju vojnu odoru i cipele a ‘’oslobodioci’’ svoje ušljive dronjke, koje domobrani nisu htjeli obući. U noći, domobrane su odveli put Save i tu su nestali.

 

Jedno mjesec dana prije povlačenja, susjed od Krapine meni reče:” Buju ih bile pune grabe, zna striček Joža kaj dela.’’ I njegova žena reče:”Ne buju ustašice više šetale po Zagrebu, sa šeširima na glavi.’’ Iste noći, takovi bijednici, sa vodstvom oznaša Ranogajca, sa popisom ‘’narodnih neprijatelja’’ upadali su u domove Hrvata, zagrebčana, koje su ubijali po grabama oko Zagreba, odizimajući njihove stanove. Sa depešom oznaša Rankovića, da premalo ubijaju i da trebaju pobiti što više i što brže narodnih nerijatelja.

 

Bijednici Ranogajca, Manolića i Boljkovca, komesari zločinačke jugokomunističke OZNE, zajedno sa ‘’oslobodiocima’’ četnicima iz Srbije pod petokrakom, punili su sa Hrvatima zloglasne logore u Zagrebu, na Kanalu, gdje je danas autobusni kolodvor i logor u Prečkom pored, Trešnjevke. Iz tih logora, Hrvate su po noći ubijali pored Save i odvodili su dalje na Križni put.

 

Sutradan nekoliko tih ‘’oslobodioca’’ mene pita, gdje je po turski ‘’dućan’’, Šnajder, i rekoše da su oni Cigani i njima treba ‘’ćemane’’ violina. Šnajder, trgovina glazbala u Nikolićevoj ulici.

 

Gledali smo kako u Trnju, iz barake pored Save, ‘’oslobodioci’’ na kamion tovare, trkaće čamce veslačkog kluba Trnje. Sve su pokupili i odvezli u Srbiju i to je bio i kraj, veslačkog kluba Trnje.

 

Jedno dva tjedna poslje ‘’oslobadjanja Zagreba, kupajući se u Savi u Trnju, kupači od Savskoga mosta, vikali su napolje, izlazite iz vode. Sava je bila čista i bistra, jer tih dana smeće iz Slovenije nije išlo u Savu. Kupači su izašli iz Save i tada smo gledali kako Savom plove mrtvi pobijenI Hrvati. Naduta tijela, plovili su pojedničnao i grupama. U jednoj grupi izbrojili smo četrdeset Hrvata. U trajanju od nekoliko dana, mrtvi pobijeni Hrvati plovili su rijekom Savom i Dravom. Jednoga dana Varaždinskom cestom, oko 3.00 sata poslje podne ‘’oslobodioci’’ sa ruskim automatima zvanim ‘’kolutaš’’, tjerali su u četveroredu oko dvije tisuću Hrvata. Križni put, Hrvati po suncu, bez vode, jela, odmora, jedva su se vukli. Narod se sakupio i to gleda. Žene su prepoznale svoje u koloni, žaljezničare iz Trnja. Kupile su narandji i plačući to bacaju njima u koloni. Pratioci, sa automatima viču,,,,odbij....i....odbij....i nitko u koloni nije smio podignuti naranču sa ceste.

 

read more 0 Comments

Wed

07

May

2014

U blizini Srba ekshumirano 30-ak osoba, ubijenih u ljeto 1941

Na Dabinom vrhu u gustoj šumi, pokraj Donjega Srba, započela je ekshumacija posmrtnih ostataka 30-tak mještana hrvatskoga sela Brotnja, koji su ubijeni najvjerojatnije u ljeto 1941. godine. Pretpostavlja se da su ih ubili ustanici iz Srba, a među žrtvama je bilo i djece.

Dok se ne obavi kriminalistička obrada, po nalogu suda i Državnoga odvjetništva nitko od mjerodavnih sa sigurnošću nije želio reći tko su žrtve a tko počinitelji, pa tako ni ministar branitelja Predrag Matić.


“Na tragu Vladine politike da je žrtva žrtva i da svaka žrtva zaslužuje dostojno počivalište, ovdje smo da nakon 73 godine ekshumiramo posmrtne ostatke ovih žrtava, da ih dostojno sahranimo, ukoliko budemo u mogućnosti da ih identificiramo. Obitelji su dale krv, dale su uzorke za identifikaciju i da ih dostojno sahranimo”, rekao je ministar.

Međutim sve ukazuje da je riječ o članovima obitelji Ivezić kazao je ministrov pomoćnik Ivan Gruić, dodajući kako će se to moći sa sigurnošću reći tek nakon provedene obrade, odnosno potvrde identiteta nekih od žrtava.

Prof. dr. Milorad Kubad sa Zavoda za sudsku medicinu iznio je podatak koji je mještanima ličkih sela i ranije bio poznat. “Pronađeni ostaci, ovo što smo do sada našli pripadaju osobama od djece do osoba starije životne dobi”, rekao je Kubat.

Zato gospićki biskup Mile Bogović napominje kako se u Srbu ne bi trebalo okupljati i slaviti 27. srpnja. “U tome naletu prve puške koja je puknula 27. srpnja, nakon toga se to ovdje dogodilo”, rekao je biskup Bogović.

Posmrtne ostatke žrtava iz duboke jame iznijeli su speleolozi Hrvatske gorske službe spašavanja.

Ivo Josipović i ostali dužnosnici godinama slave četnički zločin

Podsjećamo da se ustanak u Srbu svake godine slavi uz prisustvo predsjednika Ive Josipovića, predstavnika Vlade i Sabora RH i ostalih visokih dužnosnika. Također, podsjećamo da je prethodna HDZ-ova vlada financirala gradnju spomenika ustanicima u Srbu.

Ekshumacija 30-ak žrtava četničkog ustanka u Srbu, među kojima je bilo i hrvatske djece, krunski je dokaz da su Ivo Josipović, predstavnici Vlade i svi hrvatski dužnosnici godinama u Srb dolazili slaviti obljetnicu četničkog ustanka u kojemu su ubijeni deseci nevinih Hrvata.

Neka se srame!

 

Tue

06

May

2014

Trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi

Prvi zapisi i pojam „križni put“pojavili su se u hrvatskoj emigraciji nekoliko godina po završetku ratnog sukoba,osobito među izbjeglima s blejburškog područja. S vremenom su se pojavila i hrvatska glasila u inostranstvu koja su,medju ostalim,objaviljivala razna svjedočanstva i komentare,što je socijalistički režim Jugoslavije neprestano osuđivao i to danas koriste takvu ideju projugoslovenski orijentisani srbokomunistički kadar koji je na vlasti a nadojem Titovom idejom što više ocrniti hrvatski narod te prikazivajući da su i današnji branitelji proustaški orjentisani i takvi zločinci koriste takvu propagandu poput Vesne Pusić. Nažalost u ruke mi je upala knjiga od Marka Grčića a štampana u Zagrebu Avenija brastva i jedinstva br.4 u Zagrebu, gdje pisac opisuje ispovjed bivšeg egzektutora "ratnih zarobljenika" Momčila Katića-Sime iz Banja Luke a koji je objavljen u Republici Hrvatskoj br.107.1976.god i evo što je Momčilo Katić ispropovjedao. Momčilo Katić-Sime - Trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi. Godine 1945.bio sam dobrovoljac u odjeljenju za likvidaciju, a bili smo u blizini Šapca a tu su uz rijeku bile iskopane jame-kanali i bilo je puno posla,jer su svaki dan stizale nove grupe Hrvata-ustaša,domobrana i civila kolobracionalista. Trebalo je sve to pomlatiti,i to što prije. Likvidaciju smo vršili pred zoru,tako da se obližnjim mještanima moglo tumačiti da se vodila borba s neprijateljskim ostacima.Kad smo doveli prvu grupu,njih deset,ja sam bio nešto sentimentalan. Drhtale su mi ruke i noge,ne znam zašto. Ne znam kako je prošlo između rafala i jauka,ali osjetim na ramenima ruku druga komesara,jer zvao me da ga pratim. Govorio mi je da je to prošlo i njega te da je poslije sve drukčije. Bilo je baš kako mi je rekao. Nije bilo više straha, a lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi.

read more 0 Comments

Thu

01

May

2014

Užas Borovog Sela: 'Gledao sam kako hrvatskom policajcu četnik zabija sjekiru u glavu'

"Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike", svjedoči preživjeli policajac.

Još je jedna tužna obljetnica stravičnog masakra 12-torice hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Povijesni udžbenici iz koje uče današnja djeca poklanjaju sramotno malo prostora ovom nemilom događaju koji je bio svojevrsna uvertira u sve daljnje užase koji su poharali Hrvatsku. Pokolj u Borovom Selu, a javnost s tim baš i nije upoznata, jedan je od najbrutalnijih, najpodmuklijih ali i najintrigantnijih događaja u Domovinskom ratu. Uz njega se, naime, često vežu pojmovi izdaja i prodaja... "Oni koji su poslali te golobrade dečke u autobusima, mogli su i morali pretpostaviti što će Srbi učiniti jer imali su iskustvo od ranije s "krvavim Uskrsom" na Plitvicama", najčešća je zamjerka koju svjedoci upućuju tada odgovornima za živote mladih redarstvenika. Taj kobni 02.05.1991. mnogi smatraju pravim početkom rata u Hrvatskoj, a mnogi su Vukovarci kasnije posvjedočili kako su tek nakon ubojstva dvanaestorice shvatili da nije riječ o "oružanom incidentu", kako su o tome izvještavali strani mediji, nego o pravom ratu.

read more 0 Comments

Thu

17

Apr

2014

MIŠO KOVAČ: U Beogradu ne bih pjevao ni za 100 miliona!

Nakon što je nedavno rasprodao “Spaladijum” arenu u Splitu, hrvatski pevač je na pitanje da li se predomislio oko eventualnog gostovanja u Srbiji, odgovorio: - Ne idem u Beograd da pevam da mi daju… ne 100 miliona… nego komplet to što oni tamo imaju, jer ja sam Dalmatinac – izjavio je Kovač kojeg su navijači Hajduka na splitkom nastupu dočekali sa bakljama i desetinama transparenata podrške.

Za razliku od svojih koleginica Tereze Kesovije i Doris Dragović, ljubimac splitske Torcide, Mišo Kovač kaže da nema tih para zbog kojih bi pristao da održi koncert u Beogradu!

Izvode iz intervjua sa Mišom Kovačom možete pogledati OVDE.

0 Comments

Wed

26

Mar

2014

Srbi iz svog parlamenta izbacili Hrvate! Treba li onda iz Sabora izbaciti Pupovca?

Postoji jedino nada da će se opet obrecnuti Vladimir Šeks i "zaprijetiti" povlačenjem podrške za ulazak Srbije u EU ne budu li ispoštovali sporazum. Ili to, ili istom mjerom. Izbaciti iz hrvatskog parlamenta Pupovca, Stanimirovića i Horvata. Hrvatska manjina u Srbiji ostala je bez predstavnika u skupštini, iako se Srbija obvezala omogućiti izbor hrvatskih zastupnika. Međudržavni sporazum između Hrvatske i Republike Srbije koji jamči manjinama mjesto u parlamentu, a posebno točka sporazuma koja kaže kako će se “osigurati reciprocitetno status parlamentarnog zastupnika hrvatskoj manjini u Republici Srbiji, odnosno srpskoj manjini u Hrvatskoj, od strane Srbije je evidentno izigran. O tome javljaju zabrinuti Hrvati iz Vojvodine koji sada očekuju pomoć od svoje matične države – Hrvatske. "Demokratski savez Hrvata u Vojvodini" koji je koalirao s "Demokratskom strankom za demokratsku Srbiju" nije dobio prolaz u srpsku skupštinu, no i dalje upozorava na kršenje sporazuma koje su ove dvije zemlje potpisale. S druge strane, srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj ima tri zastupnika u parlamentu i to Milorada Pupovca, Milu Horvata i Dragana Crnogorca. Sva trojica zdušno brane prava svoje nacionalne manjine i ona se uglavnom uvažavaju. Na ovaj ignorantski odnos Srbije spram hrvatske nacionalne manjine osim vojvođanskih Hrvata koji kažu kako "taj sporazum Srbija nikada nije u potpunosti prihvatila", od hrvatskih političara komentirao je jedino Vladimir Šeks i to odmah nakon rezultata izbora u Srbiji:

read more 9 Comments

Fri

21

Mar

2014

Zastavnik JNA, Srbin Jovan Sredojević, spasio je mnoge Hrvate. Treba li dobiti hrvatsko odličje? Mnogi kažu ‘sramota je što već nije’!

Jovan Sredojević
Jovan Sredojević

Mnogi Dubrovčani pamte Jovu koji je želio iz JNA otići u HV s kojom je, pak, dogovorio da će ostati i hrvatskoj strani odavati položaje srpske vojske i njihove planove. JNA ga je nakon godinu dana otkrila i likvidirala.

Osim samih Dubrovčana, malo tko zna za Jovana Sredojevića, čiju životnu priču može nadmašiti malo koji filmski scenarij. Zamršena priča o njegovoj žrtvi za Dubrovnik koji je neizmjerno volio, poput klupka se počela odmotavati zahvaljujući inicijativi Udruge pravnika Vukovara 1991. koja je Povjerenstvu za odličja i priznanja pri Uredu predsjednika RH podnijela zahtjev da se Jovana posmrtno odlikuje. Posmrtno, da… Jer su ga pripadnici JNA ubili u zaseoku Banići pokraj Slanog 24. ožujka 1992. godine, nakon što su otkrili da je obavljao obavještajne zadatke za Hrvatsku vojsku. Jovan Sredojević jedan je od hrvatskih velikana za koje ne znamo, a zahvaljujući kojem uživamo u blagodatima slobodne Hrvatske.

read more 0 Comments

Sun

08

Dec

2013

Pakao poslije pada Vukovara

U nastojanju da na bilo koji način pomogne Vukovaru i Dubrovniku potpisano je 16. studenog u 18 sati primirje između hrvatskih snaga i JNA. Za hrvatsku stranu to je bilo izuzetno važno. U tijeku su bili pregovori hrvatske Vlade i JNA o neutralizaciji vukovarske bolnice. Očekujući sklapanje Sporazuma, ministar dr. Andrija Hebrang 17. studenog obavijestio je ravnateljicu vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac da će 18. studenog 1991. godine doći dva tima Međunarodnog komiteta Crvenog križa da izvrše evakuaciju, a dr. Vesna Bosanac je ministra Hebranga obavijestila o broju bolesnika i ranjenika u bolnici koje treba evakuirati.

Prema očekivanju, dan kasnije 18. studenog sporazum su potpisali dr. Andrija Hebrang, ministar zdravstva Republike Hrvatske, zatim general Andrija Rašeta, kao predstavnik JNA, i g. Georges-Marie Chenu, šef Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) u Zagrebu. U pregovorima su sudjelovali i predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), organizacija Liječnici bez granica (MSF) i Malteški red. Važno je znati, ovaj Zagrebački sporazum nije ovisio od tijeka borbi u Vukovaru niti je bio postignut kao posljedica poraza hrvatskih snaga 18. studenog.

read more 0 Comments

Wed

27

Nov

2013

Stravični zločin: Ranjenike bagerom odvozili na strijeljanje

Milenko Pantić uzeo je ključeve zatvora, otključao ga i, sumnjiči se, uperio automatsku pušku u zatočenike. Držeći ih na nišanu, izveo ih je pred zgradu milicije u Trpinji nadomak Vukovara.

Oteli im nakit i novac

Pripadnici Teritorijalne obrane dobrovoljno su podigli ruke. Utjerali su zatočenike u kamion i odvezli ih do Bobotskog kanala. Oteli su im nakit i novac te ih strijeljali. Već su prije pripremili jamu u kojoj su ih zatim zatrpali bagerom. Dokumente su im spalili kako bi izbrisali tragove.

Samo je to dio stravičnog opisa ratnog zločina nad vukovarskim civilima i zarobljenim braniteljima u Trpinji krvave jeseni 1991., a za koji se sumnjiči 14 osoba. Devet ih je uhićeno u srpnju, no pet je nedostupno. Istraga traje.

Broj se spomenutih žrtava u Bobotskom kanalu ne zna, no najmanje ih je jedanaest. Izvedeni su iz kuća pri napadu na Trpinjsku cestu u Vukovaru. Život su tako izgubili i Stipan te Iva Babić, roditelji legendarnog vukovarskog branitelja Marka Babića. Obitelj ih je tražila od kuće do kuće nadajući se da se skrivaju u podrumima.

Branitelja Zlatka Gojuna svezao je na stolcu, sumnja se, milicajac Milisav Atanacković. Tukao ga je, vjeruju istražitelji, drškom metle sve dok nije pukla, a branitelj pao u nesvijest. Nije to bio kraj torture. Tući su ga sutradan nastavili, sumnja se, zapovjednik TO Trpinja Stevo Pantić i zamjenik mu Borislav Držaić. Nožem mu je Držaić, stoji u kaznenoj prijavi, zasjekao uho, a S. Pantić je zapucao za njim iz pištolja dok su ga odvodili s ispitivanja.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

HOS-ova štafeta smrti

Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo,  krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra.

Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

 

Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.

 

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Posljednje riječi Francuza koji je prije 22 godine ubijen na Ovčari: 'Mama, Vukovar je klaonica!'

Jean-Michel Nicolier
Jean-Michel Nicolier

"Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. To je moj izbor, i u dobru i u zlu", pred smrt je izjavio Jean-Michel Nicolier.

 

U noći na 21. studenoga na Ovčari je, nakon brutalnog premlaćivanja izdvojen i metkom ubijen dragovoljac Domovinskog rata Francuz Jean-Michel Nicolier. Potaknut televizijskim snimkama koje je gledao iz udobnosti svog francuskog doma, Jean-Michel krajem kolovoza 1991. godine pristupa redovima HOS-a u Mejaškom Selu nakon čega dragovoljno odlazi braniti Hrvatsku u Vukovaru.

 

Iako je bio mlad i bez ratnog iskustva, ovaj hrabri mladić iz Francuske nije odustao niti odstupio u najkritičnijim trenucima rata u Vukovaru. Nakon žestokih borbi i ranjavanja na Sajmištu, Jean-Michel završio je u bolnici odakle je 20.11. odveden na Ovčaru na kojoj je pogubljen.

 

Preživjeli svjedok, Dragutin Berghofer – Beli rekao je:

 

"Nadimak mu je bio Francuz. Četnici su njega i Sinišu Glavaševića brutalno tukli, a onda ga je onako polumrtvog izveo Spasoje Petković zvani "Štuka" i dokrajčio ga metkom."

 

read more 1 Comments

Fri

22

Nov

2013

Opet bih se borila, nedostaju mi zajedništvo i sloga iz ratnih dana

Kako u njezinu naselju nije bilo oružja, otišla je u zapovjedništvo obrane grada uz bok zapovjednicima Mili Dedakoviću i Branku Borkoviću.
Kako u njezinu naselju nije bilo oružja, otišla je u zapovjedništvo obrane grada uz bok zapovjednicima Mili Dedakoviću i Branku Borkoviću.

Irena Đuđar, narednica HV-a, u rat je otišla s 19 godina i preko noći pristupila vojnoj policiji pri zapovjedništvu obrane grada.


Nitko, ali baš nitko nije mogao izići na kraj s tvrdoglavom 19-godišnjakinjom. Ni tog vrelog ljetnog jutra u zoru vukovarske tragedije, kad je kroz prozor obiteljske kuće u vukovarskom naselju Lužac ugledala tenkove, čula avione u niskom letu i shvatila da se probudila na prvoj liniji fronte, nije se dala uvjeriti da je za nju bolje da pobjegne. Doduše, činilo se kao da je poslušala roditelje kad se s naramkom na leđima uputila u Đurđenovac, no kad je djed s kućnog praga povikao: "Stigle pobjeglice!", prkosna mala okrenula se na peti i vratila kući u Lužac. I nije to bilo baš posve lako.Do Đakova sam stigla autobusom, a do Vinkovaca taksijem. Vozač nije mogao vjerovati: "Zar u Vukovar, pa tamo se puca!". Do Vukovara sam stigla autobusom, kao jedini putnik. Otac nije mogao vjerovati da sam se vratila, a tjedan dana kasnije vratila se i moja majka Nada – prisjeća se 41-godišnja narednica HV-a Irena Đuđar.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Sin Frano imao je tri mjeseca kada je tata Blago Tica poginuo

Ne idem nikamo, ostajem u Vukovaru jer neprijatelju trebamo naplatiti za sve ono što su nam napravili – govorio je Blago Tica.

Toga 28. rujna 1991. godine, kad je na Trpinjskoj cesti kod današnjeg kafića Mustang poginuo Blago Tica, bio je lijep sunčan dan. Počeo je na isti način kao i ostala jutra u tom naselju i cijelom Vukovaru. Oni su to zvali "klasično prijepodne", što je bio kolokvijalni naziv za neprijateljske napade iz svih oružja. Nakon nekog vremena zavladao je mir, a branitelji iz Borova naselja bili su pomalo u nevjerici što ih neprijatelj i dalje ne zasipa granatama. Dvadesetčetverogodišnji Blago Tica, pravi fajter s Trpinjske ceste, koji je bio i dio ekipe legendarnih "Žutih mrava" i "Pustinjskih štakora", u tom predahu između borbi izišao je na dvorište iza zgrade u kojoj je danas kafić Mustang. Prijatelji se ne sjećaju je li bio na vratima ili je zakoračio koji metar u dvorište kad je odjednom doletjela granata te udarila na susjedni krov neke niske kuće, a jedan je geler pogodio mladog Blagu točno u arteriju. Iskrvario je do bolnice.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Glavaševići ni nakon 21 godine ne znaju gdje je Pejino tijelo

Stradao je u kombiju na koji je bačena granata, sa suborcem Antom Vrbratom iz 1. gardijske brigade.

Godinama je čekala da se njezin suprug vrati i teško se mirila sa sudbinom da se to nikada neće zbiti. Danas zna na kojem je mjestu ugašen njegov život, ali ni nakon dvadeset i jedne godine ne zna gdje je on. Postoje svjedoci stradavanja 29-godišnjeg Peje Glavaševića – Zec, Biki i Hrgović. Bili su s njim u kombiju koji se pretvorio u plamteću buktinju kada je na njega ispaljena granata. No, nema svjedoka koji bi Glavaševićevoj udovici Kati rekli gdje je Pejino tijelo, da ga konačno dostojanstveno pokopa i ode na njegov grob zapaliti svijeću.

Vojnici su im mahali

– Nitko mi nikada nije ni došao službeno reći da je moj suprug poginuo. Potkraj srpnja djeca i ja otišli smo s Crvenim križem u Selce, Pejo je k nama došao na dva dana u osmom mjesecu. Govorili su nam da je u Vukovaru mirno, a kad smo se htjeli vratiti, kazali su da ne dolazimo – priča dok prebire po uspomenama.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Dvojicu tigrova smrt je pronašla isti dan

Ulica u Retkovcu u kojoj je živio hrvatski vitez Robert Močiljanin danas nosi njegovo ime
Ulica u Retkovcu u kojoj je živio hrvatski vitez Robert Močiljanin danas nosi njegovo ime

Robert Močiljanin (20) poginuo je jurišajući na tenk. Marijan Kornet krenuo je u potragu, ali se nije vratio.

Marijan Kornet i Robert Močiljanin odmah nakon osnivanja pristupili su prvoj gardijskoj brigadi. Postali su Tigrovi – Marijanu je tada bilo 29, a Robertu tek 20 godina.

Njih se dvojica nisu poznavali otprije, ali u zajedničkoj su brigadi postali nerazdvojni prijatelji. Robertu, kojega su zvali Robi, Marijan je bio kao stariji brat i zaštitnik, a Marijanu je Robert bio pravo osvježenje. Kako li su se samo njih dvojica znali smijati i pretresati vječnu temu – nogomet!

Sasula ih je kiša metaka

Barem do toga dana i te noći. Kasnije će u službene knjige kao datum njihove smrti biti zapisan 23. rujna, iako će obitelj, ali i brojni suborci, tvrditi da se tragedija dogodila dva dana ranije.

Kolona neprijatelja krenula je iz Tovarnika i već su bili na ulazu u Ilaču. Njih 18 pripadnika Zbora narodne garde dogovorilo se da kolonu neće dirati ako oni prvi ne napadnu selo.

Dogovor nisu uspjeli ni potvrditi, a meci su ih zasuli. Borba je potrajala do kasnih noćnih sati.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Na 20. rođendan sa suborcima iz Tigrova otišao na prvu crtu

Branio je hrvatsku granicu na Dunavu i s petoricom vojnika stradao u prvom napadu s teritorija Srbije.

Bio je 8. lipnja 1991. godine i njegov 20. rođendan kada je posljednji put za sobom zatvorio vrata doma u Gornjem Nikšiću kod Slunja:Bare, ja sam se prijavio u vojsku, idem u Zagreb – kazao je majci prije polaska.

– Što je tebi? – upitala ga je začuđeno mati Bare Gržan.

Ta prošlo je tek pola godina kako se njezin Miroslav vratio sa odsluženja vojnog roka u \"onoj\" vojsci, gdje je bio jedan od čuvara Titova groba. Strahovala je hoće li se uopće uspjeti izvući iz JNA, a on opet želi ići. Kao da nije bilo dovoljno što se, čim je došao kući, prijavio u pričuvni sastav slunjske policije u kojoj je bio tri mjeseca, mislila je mati. Nije ni znala da će iz Zagreba sa svojim dečkima iz Tigrova otići najprije put Osijeka, a zatim u Erdut, gdje su se smjestili u odmaralište osječkog Vodovoda:

– Nikada prije nije bio u tom kraju – kaže Bare Gržan, dok njezina kći Danijela govori o domoljubnom naboju koji je Miroslav imao:

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Noću su preko Fruške gore bježali iz sela na ratište

Franjo Matijević (16) ubijen je s roditeljima Anom i Jozom u Mohovu Selu
Franjo Matijević (16) ubijen je s roditeljima Anom i Jozom u Mohovu Selu

Momci iz Kukujevaca u Vojvodini nisu htjeli obući odore JNA i pucati po svojima, Hrvatima.

Bože mili, kako li je nekoć bilo lijepo živjeti u tom njihovu selu u Srijemu... Prijateljevali su, kumili se, svaka je kuća obrađivala puno zemlje, držali su stoku, strojeve. Puno se radilo, al\' se i imalo. Proći će te slike Kukujevaca, sela u Vojvodini nadomak Šidu, često pred očima Jelici Gajčević. Pa, kako i ne bi – tu je podigla svoje dvoje djece; stariju Ljubicu i mlađeg Stjepana.

E, da je moj Baja sad tu – prevalit će starica preko usta.

 

Majka nikada nije saznala

 

A njega nema, evo, već drugo desetljeće. Baš kao i još jednog momka iz sela – Nikole Matijevića – s čijim je bratom Antom Stjepan prijateljevao cijeli život:

– Bio mi je Baja, tako smo zvali Stjepana, vjenčani kum. Moj mlađi brat Nikola otišao je u lipnju 1991. godine u Vukovar i pridružio se Zboru narodne garde. Baja, Ivan Dujmović, moj drugi kum Luka Gajdašić i ja krenuli smo noću preko Fruške gore, Iloka i Bapske prema Vukovaru, u rat. Bilo je jasno da odoru jugovojske nitko od nas ne namjerava obući. A u našem selu, u kojem su do rata uglavnom živjeli Hrvati, počela je masovna mobilizacija – priča Ante Matijević.

Dva mjeseca bio je na istom, vukovarskom, ratištu s bratom. Bilo ih je posvuda – u Sotinu, na Trpinjskoj cesti, Mitnici, Lušcu... Nisu se često sretali.

 

 

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Bila sam deset dana u proboju, ali rekla sam: predati im se živa neću

Karijeru je gradila u 204., kasnije i 5. gardijskoj brigadi, kao pripadnica samostalne izvidničke satnije.
Karijeru je gradila u 204., kasnije i 5. gardijskoj brigadi, kao pripadnica samostalne izvidničke satnije.

Violeta Grdić (47), časnička namjesnica HV-a, ostala je braniti grad jer ju je pokojni tata Ivan učio: "Nemoj nikad prva, ali ako te diraju, vrati trostruko".

Tog ledenog jesenskog jutra, dok je Vukovar podrhtavao od tenkovskih gusjenica, Violeta Grdić shvatila je da je kraj. "Više se ne možemo braniti, idemo u pregovore", čulo se sa svih strana. To za nju, međutim, nije bila opcija.U trenutku sam odlučila da se neću predati, nisam mogla zamisliti što bih ja kao braniteljica mogla proći padnem li im u ruke. Mislila sam: ili ću proći ili ću poginuti negdje usput, ali se predati neću – prisjeća se danas 47-godišnja Vukovarka.

U proboj je krenula s grupom od 35 ljudi, branitelja i civila, okupljenih kod tržnice u Borovu naselju. Pod snažnom mitraljeskom vatrom krenuli su uz kanal prema Bogdanovcima, no dva dana kasnije, Violeta se izdvojila s dvojicom Tigrova – Damirom Pučakom iz Kutine i Mladenom Dugorepcem iz Marije Bistrice – s kojima je pregazila kanal kod mosta i s druge strane u visokoj travi preležala cijeli dan jer je već bilo svanulo. Kad je pala noć, puzali su do šume, napredujući prema silosu, u nadi da će zaobići Bršadin. Tko je mogao znati da će svi troje biti ranjeni, da će im se slika posve izokrenuti, da će zalutati. Naletjeli su na poteznu rasprskavajuću minu, ona je zaradila šest gelera u desnu nogu, stopalo, potkoljenicu i natkoljenicu, ali odustajanja nije bilo. Tek uzaludnog lutanja, pa su se u jednom trenutku našli na Orlovači, srećom, neopaženi. Uzeli su potom, preko njiva, pravac prema Pačetinu gdje ih je mještanin izdao pa su, bježeći pred ruljom naoružanom noževima, spas pronašli u kukuruzu, ležali i čekali noć. Izranjavani i teška koraka uputili su se prema Tordincima i stigli u Vinkovce. Kada su tog 30. studenoga, deset dana nakon proboja iz opkoljenog Vukovara ušli u Malu Bosnu, nitko ondje nije prepoznao da je ona žena. Kako je, zapravo, sve počelo?

 

 

 

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

'Već 20 Božića u srcu mi je pustoš jer nas pola nema'

Obitelj Černok krenula je u proboj iz Vukovara: Majka i kći su izišle, otac i sin mučki ubijeni


Dvadeset mi je Božića u srcu pustoš. Neka mi Bog oprosti, ali Božić je za mene najtužniji dan u godini... – rekla je iskreno Marija Černok te večeri u svom domu u Sesvetama. Kakav li to teret na duši mora nositi netko tko govori ovakve riječi? Zasigurno, onaj najteži. Jer, ona čeka, a sin Igor i suprug Ivan već 20 godina ne dolaze. Dječaku se zna grob, njegov otac ni danas ga nema. I zato kalvarija obitelji Černok, koja je od samog početka u ratnom paklu, traje i danas. Što im se, uistinu, ondje dogodilo? I kako je sve počelo?

 

Crni šešir pokraj puta

 

U zoru tragedije grada, nad skloništem u kojem su se krili, toga 17. studenog pala je noć.

– Došao je tata, koji je dotad branio položaj na Slaviji, i rekao da će Vukovar pasti, da branitelji imaju još stotinjak komada streljiva i da je gotovo. U proboj je krenulo nas 240, civila i vojnika, u koloni preko mosta u središtu grada. Imala sam deset godina, ali sjećam se kako je nebo iznad Vukovara bilo krvavo crveno od silnih eksplozija – prisjeća se Ivana Černok pa dodaje da je kolona po kiši stigla do Lušca, gdje su se razdvojili u nekoliko grupa.

 

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Identificirali su ga po ključu od kuće nađenom u pancirki

Petar Šinković poginuo je 14. rujna. Njegov stariji brat Tomislav baš se taj dan javio u vojsku, i ne znajući da Petra više nema

Ima tome oko tri tjedna. Ove godine! Nije se to jutro pošteno ni razbudio, a po staroj je navici prvo dohvatio mobitel. Pristigla poruka sledila mu je žile. Odjednom mu se činilo kao da je u sobi postalo prehladno. Od hrpe ispisanih slova oči su se zaustavile na samo jednom dijelu – “Vaš brat Petar... Ako želite, nazovite”. U nastavku SMS-a bila je sročena i isprika zbog poruke poslane u dva ujutro.

Moj brat Petar. Netko ga opet spominje. Petra mog! Suze su ga to jutro opet izdale.

 

“Netko, brate, od nas mora ići. Ti imaš ženu i djecu, idem ja”, opet su Tominim ušima zvonile Petrove riječi izgovorene 1991. godine.

 

Srce veliko kao kuća

 

Petar Šinković imao je tada samo 24 godine. Tesar po zanimanju, bio je jedan od malobrojnih koji su sa Žumberka krenuli u rat. Najprije se priključio policiji, a odmah nakon osnivanja prešao je u Zbor narodne garde, od koje se formira 1. gardijska brigada. Već je lipanj bio na polovici kad su dečki krenuli u Slavoniju. Krunica oko vrata, srce kao kuća, a u kući – tajac. Roditeljima se na odlasku ne govori da se ide prema Vukovaru.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Iz opkoljenog grada izvela sina i vratila se

Dušica Sabadoš (42), narednica HV-a, ostala je udovica u 20. godini kada joj je suprug poginuo u prometnoj nesreći, a koji mjesec poslije pridružila se obrani grada

Tisuću devetsto devedeset i prva. Pamtit će je Dušica Sabadoš.

Bio je mjesec siječanj kada joj je suprug poginuo u prometnoj nesreći na Slaviji i kada je postala udovica u 20. godini života. Utjehu je pronašla u sinu, trogodišnjaku, možda pomalo i u spoznaji da suprug nije dočekao vjetrove rata koji tek što nisu zapuhali. Nju su zatekli u rodnom Vukovaru, nespremnu, još obamrlu žalošću za mužem. Kada je u rujnu shvatila da je rat neizbježan, kroz kukuruzište izvela je majku i sina put Vinkovaca, odakle su nastavile prema Njemačkoj. Dušica se vratila na Mitnicu, braniti svoj grad.

Majci sam povjerila dijete i nisam razmišljala hoće li mi se nešto dogoditi. Samo sam ih željela skloniti i samo sam željela ostati u Vukovaru, pod svaku cijenu. Zašto? Jer sam smatrala da mi je mjesto upravo tu – priča Dušica koja je iz autopraonice na rubu grada, na samom izlazu iz Vukovara nedaleko Vodotornja, gledala tenkove kako kroz šumu nadiru iz smjera Negoslavaca.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Ubili su joj muža, brata, roditelje, šogora i svekra

Srpski su nas dobrovoljci čuvali dok smo spremale i kuhale njihovoj vojsci. Ujutro bi nas odvodili, navečer vraćali. Na sreću, nisu nas tukli

Koliko li samo tragedija čovjek može izgurati, koliko nesretnih sudbina svojih najmilijih nadživjeti... A pri tome ostati izvana jak, graditi novi život i od djece skrivati da mu se zapravo u ratnom ludilu srušio cijeli svijet...

Mira Tivanovac jedna je od preživjelih koja je valjda sve moguće nedaće ovoga svijeta iskusila na svojoj koži. Njezin suprug Ivica, s kojim je u četiri godine braka dobila dvoje djece, odveden je na Ovčaru. Bio je hrvatski branitelj. Baš kao i njezin brat Antun Tandarić, ubijen 6. listopada na Sajmištu. Pogodila ga je zolja iz tenka, ispaljena negdje kod Krune mesara. Bila mu je trideset i jedna. Majka Rozalija, tada u dobi od 58 godina, ubijena je kad je 17. studenog izašla iz skloništa u centru grada. Krenula je po vodu. O sudbini oca Stjepana Tandarića, odvezenog kamionom iz Veleprometa, ni dandanas ne zna ništa. Baš kao što ne zna ni kakva je smrt zatekla njezina svekra Pavu Tivanovca.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Vratio se u rov po djevojku u koju se zaljubio na Sajmištu

Dragan Peša - Šiljo
Dragan Peša - Šiljo

Dragan Peša (21) iz Viškovaca u Vukovar je sa suborcima ušao kukuruznim putem

Našli su ga u plitkom grobu u Petrovcu. Nema tome godina i pol da su nakon identifikacije sa sigurnošću mogli reći: “Da, to je on. Dragan Peša, za ukućane Bajo, za suborce Šiljo, 21-godišnji momak iz Viškovaca kod Đakova.”

Majci Dominiki srce je tada puklo drugi put. Prvi put bilo je to kada je shvatila da se njezin Dragan neće vratiti, da nije zarobljen i odveden u Srijemsku Mitrovicu, kao što su joj neki govorili.

– Pričalo se sve i svašta, a Bog zna što je od toga bilo istina. Sve su njegove stvari bile uz njega i mislim da je ubijen na mjestu gdje su ga ulovili – priča Dominika Peša.

Bosiljko Jukić, vukovarski branitelj iz Đakova i jedan od čuvara uspomene na junake i Domovinski rat, priča da je iz razgovora sa suborcima doznao da se Peša vratio u rov po djevojku, vojnikinju u koju se zaljubio na Sajmištu:

– Pretužna je to priča. Bilo ih je četvero na mjestu gdje su ih uhitili. Nju su četnici odveli... – govori Jukić.

Što se događalo, ona ne može pričati. Kaže nam da se jako uzruja kad joj navru sjećanja. 

Suzno je i oko majke Dominike dok pogled spušta na fotografije svog najmlađeg djeteta:

– Volio je moj Bajo i glazbu i sport, bio je baš dobar. Nas smo dvoje bili nekako posebno vezani. Kao da smo predosjećali da nećemo dugo biti skupa. Ipak, nije mi htio reći da ide u Vukovar i nisam ni znala da je tamo sve dok Vukovar nije pao. Ne bih mu ja dala da ide – govori Dominika Peša.

Svjesna je ona da bi njezin Dragan ipak otišao. Pa, do odlaska u Vukovar prošao je već toliko toga – najprije je bio prvi hrvatski redarstvenik, zatim je otišao u Baniju i Sisak, a onda je s pripadnicima HOS-a 27. rujna kukuruznim putem ušao u Vukovar.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Čudesna priča o 45 mjeseci bojeva i operacija: Od Vukovara do Oluje

Prvi pokušaj proboja prema Vukovaru bio je 13. listopada 1991. Srpske snage bile su apsolutno dominantne, ali su hrvatske snage uspjele osvojiti prednje položaje u Marincima

Dvije ratne epizode i simbolički najdojmljivije obilježavaju Domovinski rat i ratna zbivanja na prostoru Hrvatske – ona vukovarska i Oluja. Vojnici bi rekli: bili su to tzv. presudni obračuni koji utječu na sve.

Između tih akcija razdoblje je od 45 mjeseci i u taj prostor stane cijela i čudesna priča o stasanju hrvatskih oružanih snaga. Te se dvije ratne epizode razlikuju poput igle i lokomotive, no mnogo je toga što ih ipak povezuje i omogućuje usporedbu. Pritom, vukovarska se epizoda, kad je riječ o hrvatskim oružanim snagama, koje su tada još uvijek bile u povojima, ne može nazvati operacijom. General Vinko Vrbanac, tada pukovnik raspoređen na istočnom bojištu (umirovljen 1996. kao general bojnik), kaže da se, primjerice, dva pokušaja proboja hrvatskih snaga do Vukovara mogu nazvati bojem, a nikako operacijom koja traje danima i u koju su uključene velike snage.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Andrija Marić: Bio je veliki ratnik i veliki humanist

Posljednja fotografija Andrije Marića i tenkista JNA Siniše Jovanova.
Posljednja fotografija Andrije Marića i tenkista JNA Siniše Jovanova.

Ratni zarobljenik iz Pančeva želio se predati baš Andriji: postali su nerazdvojni prijatelji.


Negdje u daljini tutnjali su tenkovi, kad stvori se odnekud taj Andrija Marić. U ruci mu fotoaparat. Donio ga, kaže, s Mitnice. "Daj da slikamo ovo, da ostane za povijest. Da ne bude zaboravljeno. Osim toga, nitko nam neće vjerovati da smo ovo napravili", veli on pa krene bilježiti to groblje tenkova uzduž Trpinjske ceste.Doista, tih nekoliko desetaka fotografija nastalih u vrtlogu bitke za Vukovar ostade za povijest, a na ponekoj od njih našao se, ispred objektiva, i on. A što li je njega natjeralo u ratni pakao, tog momka, da iz kanadskih i njemačkih metropola u kojima je tada živio, pa naposljetku direktno iz Švicarske, pristigne u gradić na hrvatskom istoku, možda godinu dana prije rata, i ondje ostavi svoje srce?

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Naš sin Grga poginuo je dva dana nakon 22. rođendana

Satnik Zdenislav Grgurević bio je prvi vojnik iz voda Žuti mravi koji je junački poginuo braneći svoj grad.


Mirni su bili dani u Bosanskoj ulici. Marija Grgurić onamo je stigla u posjet, ima tome godina, iz rodne Poljske, zagledala se u Vukovarca i zauvijek ostala. U hladu tetina duda, prve riječi hrvatskog jezika naučila ju je susjeda Katica Zadro. Kad se Kata udavala, Marija je šila posteljinu kao što bi svojoj sestri. Godišnja doba su se smjenjivala, a dvije obitelji, Gregurević i Zadro, svoju su bliskost prenijele i na svoju djecu, Zdenislava i Tomislava. Kad je zaratilo, dvojica prijatelja, tinejdžera, preko noći su odrasla pa navukla maskirne odore i ozbiljan izraz lica. Sluteći krvavi rat, Marija je usnula čudan san.

Sanjala sam da se nekamo vozimo Blago Zadro i ja, a bus pun ko šipak. Držimo se mi u onoj gužvi jedan za drugoga da ne padnemo, kad kaže Blago: "Marija, ja moram ići", a ja ću na to: "Blago, ja idem dalje. Tako je i bilo – prisjeća se Marija Grgurević zloslutnog sna koji je navijestio teške, preteške tragedije. U samo mjesec dana tog prokletog ljeta 1991. umro joj je otac, utopio se nećak, onog dana kad ga je usnula otišao je i prijatelj Blago, a onda je stigao i glas o smrti sina Zdenislava. Njezinoga Grge, kako su ga nazivali.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Dva sokola s kamena heroji su Sajmišta

Jedna od rijetkih slika Velimira Đereka iz Vukovara koju ljubomorno čuva njegova starija sestra Rajka Mikulić
Jedna od rijetkih slika Velimira Đereka iz Vukovara koju ljubomorno čuva njegova starija sestra Rajka Mikulić

Imoćanin Velimir Đerek i Sinjanin Ivan Poljak poginuli su kao zapovjednici na prvoj crti.

U podugačkom nizu više od dvije stotine imena poginulih branitelja iz Imotske i Sinjske krajine, koje je istinsko domoljublje natjeralo da postanu heroji u obrani i oslobađanju Hrvatske, u ove dane obilježavanja velike vukovarske tragedije, Imoćani i Sinjani s velikim ponosom posebice se sjećaju Velimira Đereka i Ivana Poljaka, legendarnih zapovjednika Sajmišta, jednog od najtežih vukovarskih bojišta, gdje su se doslovce svakodnevno vodile borbe prsa u prsa.

Velimir Đerek iz Imotskog bio je devet godina mlađi od Ivana Poljaka iz Sinja. Iako su iz istog kraja i posljednjih desetak godina živjeli i radili u Zagrebu, imotski i sinjski Sokol nisu se poznavali sve do odlaska u Vukovar. Unatoč tome, imali su dosta toga zajedničkoga – junačko srce, hrabrost i spremnost da svoj mladi život bez ikakvih kalkulacija polože tamo gdje se domovina branila do posljednjeg daha. Kršni Sinjanin Ivan Poljak svog zemljaka, uvijek nasmijanog i veselog Imoćanina Velimira Đereka, nakon njegove pogibije 12. listopada 1991., zamijenio je na mjestu zapovjednika Sajmišta kao i njegov ratni nadimak Sokol i zapovijedao obranom do 6. studenog, kada je i on poginuo. Svih osam zapovjednika Sajmišta, od kojih su njih petorica poginula, nosili su isto ratno ime Sokol po zapovijedi Mile Dedakovića Jastreba kako bi neprijatelj bio uvjeren da je u pitanju isti Sokol.

– Moj Vele cijeli je život pjevao. Pjesma ga je vodila kroz život. Još dok je bio mali, jednog dana došao je u razred učiteljici Ani Milas i rekao: \"Danas nećemo ništa učiti, danas ćemo samo pjevati jer sam beskrajno tužan!\" Takav je bio sve do posljednjeg dana života – priča nam Rajka Mikulić iz Gruda, starija sestra Velimira Đereka s kojom je bio posebno vezan i kojoj je jedinoj rekao da odlazi u Vukovar.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Izgubila oca i majku sa samo 14 godina

Dalija Senaši i brat Goran ostali su bez roditelja u jednom danu kad je pala bomba. Majka je bila u petom mjesecu trudnoće.


Iako se bol i patnja nikad neće moći izmjeriti, Vukovarci se slažu da su djeca poginulih i nestalih oni koji su, uz one kojih više nema među živima, najveće žrtve agresije na njihov grad. Svi oni odrastali su bez roditelja, njihove pažnje i zagrljaja kada im je to bilo najpotrebnije.

Među njima je Dalija Senaši Živić i njezin brat Goran, koji su nakon agresije na Vukovar ostali bez oca, 39-godišnjeg Josipa i 33-godišnje majke Gordane te bake Janje. Obitelj je nastradala u jednom danu, u skloništu Kapljica preko puta Gradskog muzeja, poslije pada dviju avionskih bombi. Otac Josip smrtno je stradao na licu mjesta, a majka Gordana teško je ranjena i operirana u vukovarskoj bolnici. Preminula je od sepse.

Dalija i Goran nekoliko godina poslije doznali su da je majka bila u petom mjesecu trudnoće. Baka Janja poginula je samo dan prije.

– I danas se svakoga dana sjetim roditelja i pitam je li baš sve moralo biti tako, je li se možda moglo što promijeniti. Iako su se svi trudili pomoći nam što više kako taj gubitak ne bismo osjetili, odrastati bez roditelja je strašno. Ostali smo ne samo bez njih nego i bez njihove ljubavi, zagrljaja, savjeta i svega onog čime bi nas izveli na pravi put. Međutim, vratiti ih ne možeš koliko god to željeli. Morali smo odrastati bez njih – kaže Dalija, kojoj je bilo samo 14 godina kada je počela agresija na Vukovar, rođena je 1976. godine.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Kupio je pištolj, u selu posudio čizme i otišao na ratište

Ivan Farkaš iz Selaca Đakovačkih imao je četvero djece, suprugu i siguran posao u šumariji, kuću... Ali imao je i veliko i hrabro srce. Govorila mu je da ne ide, da ne ostavlja nju i njihovo četvero djece, a on joj je kazao da su ga potresle slike mališana koji su čamcima napuštali Aljmaš i da će, ako ne krene, i njihova djeca tako biti protjerana. Rekao joj je da se kreće izjutra iz Đakova i da mu navije sat, da ne zakasni. Nije ga poslušala. Probudila se prije njega, tiho se iskrala i otišla na posao. Kad se vratila, bio je kod kuće. Ne zato što je zaspao, jer san mu nije dolazio na oči, nego zato što je polazak bio pomaknut na večernje sate. Ipak, prigovorio joj je što ga nije budila, a ona je ponavljala: "Nemoj ići". Nije vrijedilo. Od novca koji su odvajali na stranu za uređivanje kupaonice, kupio je pištolj. Od sumještanina Luke Lucića posudio je čizme. I tako je 38-godišnji Ivan Farkaš iz Selaca Đakovačkih otišao u rat. Bilo je to 27. rujna 1991. godine, posljednji dan kad su ga supruga Nada i djeca Mario, Anica, Perica i Tomislav vidjeli.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

Četiri brata skupa su krenula u rat, dva su se vratila

Četiri brata Balog – Branko, Miro, Zvonko i Vlado (slijeva nadesno)
Četiri brata Balog – Branko, Miro, Zvonko i Vlado (slijeva nadesno)

Zvonko, Miro i Branko Balog ostavili su posao u Njemačkoj i došli u Satnicu Đakovačku gdje ih je čekao brat Vlado. Otišli su u Vukovar.

Promet je iz Hrvatske prema Njemačkoj tih mjeseci bio pojačan. A tri brata Balog – mlinari Zvonko i Branko i konobar Miro – ostavila su svoje poslove i dotadašnje živote i bez ikakve dvojbe krenula u \"suprotnom\" smjeru. U Hrvatsku. Tu ih je u rodnoj Satnici Đakovačkoj već čekao četvrti brat, Vlado. Pet dana prije kraja rujna stigli su u Vukovar, na Mitnicu, kao smjena dečkima iz brodske policije. Bilo ih je trinaest. Prošlo je sedam dana njihova ratovanja kada je zapovjednik grupe Vlado Balog poginuo. Imao je 36 godina, bio je oženjen i otac malenog sina. – Držali smo punkt do 1. studenoga. Onda su nas razbili. Na toj su točki probili i odvojili Vukovar – priča Miro Balog.

read more 0 Comments

Fri

22

Nov

2013

DIJETE POGINULOG BRANITELJA: OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU JOSIPOVIĆU I PREMIJERU MILANOVIĆU

Otvoreno pismo Predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću djeteta poginulog hrvatskog branitelja povodom uvođenja nametnutog ćiriličnog napada na najsvetiju žrtvu - Vukovar

Poštovani predsjedniče Josipović i premijeru Milanović,

Obraćam se Vam se kao dijete poginulog hrvatskog branitelja. Boli me duša kada vidim na koji način postupate prema herojskom i napaćenom gradu Vukovaru, a time i prema cijeloj našoj Domovini, povodom nametnutog, jednoumnog ćiriličnog napada na najsvetiju žrtvu - Vukovar . Boli me duša na koji način se odnosite prema pretrpljenoj žrtvi, tisućama poginulih i nestalih hrvatskih ratnika (branitelja i civila), preživjelim hrvatskim braniteljima, djeci poginulih hrvatskih branitelja, suprugama i roditeljima ubijenih i poginulih hrvatskih vitezova.

Osnovni razlozi Vašeg „vraćanja“ prema Zagrebu na 18.11. 2013. jesu slijedeći:

 

 

1) NEPOŠTIVANJE ŽRTVE I ZABORAV

– Gospodine predsjedniče i premijeru, zaboravljate da smo mi još uvijek ŽIVI i da se gubitak života ne može zaboraviti! Ne možete ugasiti tinjajući iskru ljubavi na voljene, koja tako Živo prebiva u nama! Kako Vas nije sram pozivati se na „zakon“?! I zakon postavljati iznad ubijenog života, kako bi uveli ćirilicu u Vukovar. Vrijeđate život moga oca koji je ostao to kobno jutro u Škabrnji i dao život za moju obitelj, a time i za Vašu današnju slobodu. Vrijeđate ubijene živote Vukovaraca! Papa Franjo je u svojoj katehezi 19.11.2013. govori o slučaju Eleazara kojeg su pokušali prisiliti da se odrekne vjere. On radije odabire mučeništvo, žrtvu vlastitog života, nego spas po licemjerju. Umjesto da misli na sebe, misli na mlade, na trag koji, njegov herojski čin, može ostaviti u njihovu pamćenju. Žrtva koju je dao Vukovar je herojski čin kojeg Vi trenutno obezvrjeđujete nametnutim uvođenjem ćirilice i šaljete iskrivljenu percepciju povijesti za naše slijedeće generacije. Otkažite ili odgodite Vaše posjete Srbiji i njihovim predstavnicima u Hrvatskoj, i posjetite svoje Hrvate u Hrvatskoj. Dođite u dom žene koja je silovana u ratu i pitajte je kako se osjeća i treba li joj pomoć. Posjetite djecu i udovice poginulih i pitajte ih koje su strahote prošli u ratu. Upitajte djecu poginulih i nestalih kako je to odrasti bez oca uz pretrpljene traume. Pozovite preživjele hrvatske branitelje i neka Vam kažu o ratnim traumama, tražite od njih savjete kako danas zaštiti u dostojanstvu svoju Domovinu.

read more 0 Comments

Thu

21

Nov

2013

Ante Vrbat ostavio je dvoje male djece, obukao odoru Tigrova i poginuo

Odlikovan je Redom kneza Domagoja za junaštvo 16. studenoga 2012., na dan povratka naših generala iz Haaga


Zacijelo ima važne simbolike u činjenici da je odličje Reda kneza Domagoja s ogrlicom za hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu posmrtno dodijeljeno Anti Vrbatu baš 16. studenoga 2012  Upravo na dan povratka hrvatskih generala kad je skinuta teška stigma s Domovinskog rata, a heroji se vratili kući.

Na žalost, nisu se vratili svi heroji, Ante Vrbat jedan je od njih. Tada 25-godišnjak, iz Slavonskog Broda otišao je u Zagreb, u Rakitje u jedinicu za posebne namjene, kako bi bio na raspolaganju domovini.

Samo vrhunski dečki

I 23 godine kasnije tih se bremenitih vremena dobro sjeća Antin zapovjednik Božo Kožul.Bio je moj vojnik, u vrijeme dok sam bio zapovjednik satnije koja nikad nije išla zajedno na isti teren: naše postrojbe sastavljene nekad od deset, nekad od dvadeset ljudi, odlazile bi gdje god je trebalo gasiti požar. Bili su to prvi dani rata kad vojska nije bila tako brojna, kad nije bilo “glumaca”, nego su u akcije išli samo vrhunski dečki, pravi domoljubi, a Ante Vrbat bio je jedan od njih. Nismo znali što nas čeka, ali smo išli srcem – priča Božo Kožul, koji je s dijelom satnije u ljeto 1991. otišao u Dalj.

Istodobno, jedna je postrojba sastavljena od 40 pripadnika Tigrova, predvođena zapovjednikom Zlatkom Horvatom, početkom kolovoza, Kukuruznim putem, preko Nuštra i Bogdanovaca, stigla u Vukovar. S njima i Ante Vrbat.

Smjestili su se u dvorac Eltz, ali samo nakratko jer je stigla zapovijed da se prebace u Borovo naselje, k Blagi Zadri i nižim zapovjednicima koji ih raspoređuju po točkama uzduž kilometar duge linije. Samo mjesec i pol kasnije, Ante Vrbat bit će prvi poginuli iz borbene skupine iz Rakitja: smrt će ga pronaći 14. rujna na Banijskoj cesti. Sjeo je za upravljač kombija s petoricom vojnika, iz Ličke prema Trpinjskoj cesti, u ispomoć Blaginim dečkima.

read more 0 Comments

Thu

21

Nov

2013

Nismo imali pojma da je Vukovar pao pa smo se borili još 2 dana

Svaki dan na nas padaju tisuće granata, ali ključni trenutak za obranu Borova naselja bila je pogibija Blage Zadre. Ginuli su naši prijatelji i suborci svaki dan, ali Blago je nama bio simbol, priča Tomislav Josić.

Bilo je to 20. listopada 1991. kada su se u tvorničkom krugu negdašnjeg gospodarskog giganta u Borovu naselju, što je toga dana vrvio apokaliptičnim prizorima ljudskog stradanja i smrti, naposljetku našle dvije vojske. I dok je sa stropova obližnjih zgrada, pretvorenih u skloništa za civile, vatra topila željezo koje se slijevalo po ženama i djeci pretvarajući ih u žive buktinje, srpski je pukovnik Mile Mrkšić, paradirajući pred kamerama talijanske televizije, ostao zapanjen jednim sasvim drugim prizorom. Postrojeno ispred njega stajalo je tristotinjak hrvatskih branitelja. I tada je zagrmio.Kad je vidio tu šaku jada koja se predala, podivljao je pa rekao svojima: “Vi meni govorite da ste vi vojska. Pa, pogledaj što je nas zajebavalo toliko dugo vremena. Da je meni ovakva vojska, ja bi već bio u Zagrebu – kazao je, 21 godinu poslije, vukovarski heroj Tomislav Josić pa si i dopustio da mu se omakne i zadovoljni smiješak. Jer Mrkšić, poslije osuđen za ratni zločin, oficir JNA za osvajanje Vukovara nagrađen generalskim činom, tada je navijestio da će godinama kasnije strategiju obrane Borova naselja izučavati i elitna vojna učilišta kao što je američki West Point.

read more 0 Comments

Thu

21

Nov

2013

Pokopan s dupinom kojeg je izrezbario pod granatama

Igor Kačić
Igor Kačić

Na Ovčari je zbog dobi izdvojen u skupinu koju su trebali pustiti, ali bivši je susjed rekao “Ne može”. Tamo je i ubijen

Igor Kačić, rođen 23. kolovoza 1975. u Vukovaru, imao je svega 16 godina kad je počeo rat. Završio je prvi razred Elektrotehničke škole u Vukovaru i bio prepun planova. Nakon pada obrane grada, Igor je ubijen i i vodi se kao najmlađa žrtva Ovčare

“Danas bi imao djecu...”

Igor je bio predivno dijete. Danas bi imao 36 godina i vjerojatno bio oženjen i s djecom. Bio je izuzetno nadarena osoba i odličan učenik. Svirao je, pjevao i rezbario tako da nam je poslije njegove smrti ostao mali dupin kao uspomena, kojeg je rezbario još u podrumu kuće kada je rat već uvelike započeo. Cijelo vrijeme nosio ga je sa sobom, a dupina su našli uz njega kada je ekshumiran na Ovčari – prepričava Igorova majka Irena.

Igor je u ljeto 1991., po završetku školske godine, otišao s drugom djecom na more, a kući se vratio na svoj 16. rođendan. Nepuna tri mjeseca poslije je ubijen.

Opsadu grada proveo je s obitelji u atomskom skloništu u središtu grada gdje je, zajedno s ostalim mladim dečkima, s oružjem stražario te čuvao sklonište i ljude u njemu. Zadnje dane, prije pada obrane, proveo je s majkom i dvije sestre u vukovarskoj bolnici odakle je i odveden na stratište na Ovčaru.

– Bili smo zajedno u bolnici i to je bilo zadnji put da sam ga vidjela. Svi smo bili u strahu što će se dogoditi i hoćemo li preživjeti. Izlazili smo zajedno vani kada ga je Veselin Šljivančanin izdvojio. Obratila sam mu se, pokazujući Igorovu zdravstvenu iskaznicu, da ima samo 16 godina i da ga ne odvajaju od mene, na što mi je on samo grubo odgovorio da će provjeriti. Potom su ih odvezli na Ovčaru. Kasnije smo čuli da je na Ovčari bio izdvojen u skupinu koju su planirali pustiti, ali je jedan od susjeda rekao da ne može. Tamo je i ubijen – prisjeća se Irena Kačić koja vjeruje da je njezin maloljetni sin ubijen zbog svoga oca koji je bio zapovjednik obrane na Sajmištu, a koji je poginuo 2. listopada.

Ubijen zbog oca

– Igor je obećao ocu, nad njegovim mrtvim tijelom, da će se osvetiti. Nažalost, zločinci su se osvetili Igoru upravo radi oca – kaže Irena. Obitelj se u progonstvu nadala da je Igor ipak živ. Do njih su dolazile informacije da je zatočen. Surovu istinu doznali su nakon ekshumacije.

– Dali smo krv i na osnovu DNK potvrđeno je da je Igor ipak ubijen na Ovčari. Uz njegovo tijelo pronađen je i njegov izrezbareni dupin – kaže Irena Kačić koja je u Haagu svjedočila u postupku protiv Slavka Dokmanovića.   

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Luka je srušio četiri aviona JNA pa poginuo

Bio je stup protuavionske obrane Borova naselja i Vukovara
Bio je stup protuavionske obrane Borova naselja i Vukovara

Luka Andrijanić došao je braniti Vukovar iz rodne Velike Brusnice u Bosni, a roditelji nisu znali da se pridružio obrani Hrvatske. Poginuo je tri dana prije 20. rođendana

Bio je travanj 1991. kad je iz obiteljskog doma u Velikoj Brusnici nedaleko od Bosanskog Broda otišao u Vukovar. Majci je kazao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Već u lipnju Luka Andrijanić navukao je odoru hrvatskog dragovoljca, pristupio 4. bojni Treće gardijske brigade i pridružio se odvažnoj skupini branitelja Borova naselja. Njegova pomoć bila je više no dobrodošla. Tek koji mjesec ranije izišao je iz JNA na Batajnici naoružan znanjem i iskustvom vrhunskog protuavionca, kao najbolji u klasi, čemu svjedoče i brojne pohvale i nagrade. Slijedeći upute zapovjednika Ivice Arbanasa, tog 24. kolovoza Luka i njegova posada na protuavionskom topu odlaze na poziciju prema silosu Đergaj, iščekujući napad neprijateljskog zrakoplovstva.avili smo se Blagi Zadri da smo u njegovoj zoni odgovornosti i potom odabrali poziciju koja se Luki izuzetno svidjela. U 14 sati avioni JNA napali su Osijek, a nas u Vukovaru u poslijepodnevnim satima nadlijeću četiri “super Galeba”, prave krug u formaciji za napad i počinju pucati.

 

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Priča Alfreda Hilla: 'Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati'

Postoje oni koji pušku uzimaju po sili, i oni koji to imaju u krvi. Takav je bio Alfred Hill

Ista je otac, slažu se svi koji su makar nakratko vidjeli Stašu Hill. To držanje, hod, građa tijela, glasoviti “hillovski” obrazi otkrivaju čija je kći. A kći je Alfreda Hilla, vukovarskog heroja koji nije dočekao vidjeti kako će njegova uzdanica znati uživati u životu baš kao što je i on uživao, ali prekratko. Bilo mu je tek 35 godina kada je posljednji put koračao ulicama Vukovara za koji je živio i umro.

Rušit ćemo kuću po kuću

Alfred Hill, muškarac iz ugledne obitelji iz vukovarskog centra, pohađao je školu za rezervne oficire u Bileći gdje je završio za vojnog policajca. Nije to bila jedina naobrazba ovog nadarenog mladića: u Zagrebu je završio Pravni fakultet. Dobio je posao pravnika u Hrvatskim šumama u Osijeku, ali silno je želio raditi u rodnom gradu, stoga je aplicirao za posao na vukovarskom sudu. Supruga danas kaže da je prošao svu proceduru da bi ga i dobio, ali vjetrovi rata pomrsili su konce.

– Postoje oni koji pušku uzimaju po sili, jer to moraju, i oni kojima je to u krvi. Alfred je bio vojnički tip. Volio je pušku i bio rođeni vojnik. Kad je počelo u Sloveniji, rekao je: “Da nema vas, odmah bih se uključio”, sjeća se Melita Hill. Ubrzo, dobio je priliku svoj naum i ostvariti.

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Bio je hrabar, ludo hrabar: Stipo Komšić odlazio je tamo gdje drugi nisu

Znao sam mu često reći da čuva glavu, da bi je lako mogao izgubiti. Ali nije se obazirao, svjedoči Zdravko Komšić

Početkom listopada 1991., dok se Vukovar već kupao u vlastitoj krvi, Stipo Komšić ugledao je jedan mali prazni “tamić” u kojem je netom prije stigla pošiljka oružja. Sjeo je u njega, otišao nekoliko stotina metara od linije obrane, što se malo tko usudio, prišao neprijateljskom tenku dok se iz njega još dimilo, skinuo mitraljez, otišao u zgradu policije koja je jedina imala velike agregate i aparat za varenje, “navario” mitraljez na prikolicu “tamića” i vratio se na položaj na Mitnicu. Takav je čovjek bio Stipo Komšić, neustrašiv. Sreća, kažu, prati hrabre, ali najbolji među nama prvi odlaze. Jer, samo desetak dana pothvata i taj vukovarski branitelj više nije bio među živima.

Najbolja formacija

Obitelj Komšić podrijetlom je iz Busovače u srednjoj Bosni, a u Hrvatsku je pristigla nakon Drugog svjetskog rata: Zdravkovi su se naselili u Nijemce, a Stipini u Lipovac, sve dok jedni i drugi nisu 1962. došli u Vukovar. Stipi su bile samo četiri godine, Zdravku dvije više, pa njihova prva sjećanja sežu tek od Vukovara koji osjećaju svojim.

– Odrasli smo zajedno, kuća do kuće, bili smo veoma povezani. Mitnica je bila čisto hrvatsko područje s veoma malim postotkom nehrvatskog stanovništva. Kad je zaratilo, organizaciju obrane preuzeli su mahom privatni poduzetnici, vlasnici obrta. Ja sam imao vulkanizersku radnju, a moj Stipo bio je autoprijevoznik. Logika je bila jednostavna: nismo morali na posao u neko vrijeme, bili smo ljudi bez radnog vremena koji su se mogli posvetiti obrani grada. Funkcioniralo je sjajno. Mitnica je bila najbolje organizirana formacija u obrani Vukovara - priča Zdravko Komšić pa govori kako se njegov bratić Stipo u obranu uključio spontano i bez razmišljanja, od samog početka borbi za Vukovar.

 

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Antunu Čibariću pucali su u noge pa ga pregazili – 30-ak metara od kuće

Hoće li u rat, nije ni sekunde dvojio, otišao je braniti svoj grad – Vukovar

Treba li obraniti vlastiti grad, nije ni sekunde dvojio. Baš kao i svi njegovi suborci s kojima je odrastao u gradu na Dunavu. Ta to je njegov Vukovar i iz njega nikamo ne može i neće!

A obiteljska kuća Antuna Čibarića Tune, kako su ga zvali suborci, bila je u Slavonskoj ulici.

Njegova ulica početkom rata, zajedno s Bilogorskom i dijelom Hercegovačke ulice, potpale su pod zonu njegove odgovornosti. Zapovijedao je do jučer svojim susjedima i prijateljima s kojima je odrastao.

Do toga kobnog 14. rujna 1991. godine.

Već su ranog jutra u Slavonsku ulicu ušli tenkovi, a Tuna je među prvima izišao van namjeravajući uništiti nadolazeću oklopnu silu neprijateljske vojske.Sa svojim je suborcima izašao van kako bi zaustavili prodor, no nije bilo moguće – Tune, svog zapovjednika, prijatelja i susjeda prisjeća se branitelj Vukovara Ivan Lukić Zolja.

Antunu Čibariću pucali su u noge. Ostao je ranjen ležati na cesti, a neprijatelj je nemilosrdno, životinjski, tenkom krenuo na njega.

Pregazili su ga! Ni tridesetak metara od obiteljske kuće u kojoj je živio sa suprugom Mirom i djecom, u ulici koja je bila pod njegovim zapovjedništvom...

– Bilo je to strašno. U tom trenutku do njega nismo mogli, nismo ga mogli izvući sve dok nismo uništili tenk, i potjerali neprijatelje. Tek kada su otišli mogli smo do našeg Tune. Strašno se toga prisjećati, užasno, to je jednostavno previše. Živjeli smo u istoj ulici, dijelilo nas je nekoliko kuća – kaže Ivan Lukić.

Baš je on strašnu vijest prvi prenio Čibarićevoj obitelji.

– Rat je rat. Ali ništa nije tako strašno kao kad vijest da tvog zapovjednika, prijatelja, suborca više nema moraš prenijeti njegovim najbližima. Mira, njegova supruga, to je jedva podnijela, ne moram vam ni govoriti kakva je bila njezina reakcija. Strašna je to bol, neopisiva bol – prepričao je taj događaj Ivan Lukić Zolja, prijatelj i suborac zapovjednika Antuna Čibarića Tune.

0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Poginuo je izvlačeći tijelo Blage Zadre

Antun Šimić Baćo, Zvonko Mlinarić Špeki i Mile Mlinarić: danas više nema ni jednog
Antun Šimić Baćo, Zvonko Mlinarić Špeki i Mile Mlinarić: danas više nema ni jednog

Zvonko Mlinarić Špeki bio je pripadnik Turbo voda koji pod cijenu života nije htio ostaviti zapovjednika

U prvim danima 1991. njih četvorica, mahom dvadesetogodišnjaci, sjede u obiteljskoj kući u Vukovaru, proslavljaju rođenje jedne djevojčice, malene Doris. Jednim okom gledaju televizijski program, a vijesti bruje o jednom dalekom ratu, onom u Iraku.

Vidjeli smo strašne, potresne slike razaranja i smrti. Da bi se takvo što moglo dogoditi našem gradu, nismo mogli ni sanjati. Ali dogodilo se, samo četiri mjeseca poslije – prisjeća se danas Stipo Mlinarić. Njegova sjeta može se rezati u zraku: od četvorice mladića koji su preko noći postali ratnici, danas je jedini ostao živ. Svaki od trojice branitelja Vukovara zaslužuje svoju priču, ovaj put bit će to Zvonko Mlinarić kojeg su prijatelji i suborci zvali Špeki.

Vjetrovi rata

Prije nego što će nad gradom zapuhati vjetrovi rata, bit će poznat kao omiljeni konobar iz kultnog kafića Mustang na Trpinjskoj cesti, živopisan, hiperaktivan, nemirna duha, beskrajno zabavan. Kad je zaratilo, Zvonko Mlinarić među prvima preuzeo je naoružanje i javio se zapovjedniku obrane Blagi Zadri. Nešto kasnije, sa 26 godina, bit će među najstarijim pripadnicima Turbo voda, jedine vukovarske interventne postrojbe.

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Dva su brata ubijena, a treći na srpskoj strani

Eduard Bingula šest je mjeseci bio zatočen i mučen u srbijanskim logorima u Stajićevu i Mitrovici. Razmijenjen je u Bajakovu odakle je otišao u Zagreb
Eduard Bingula šest je mjeseci bio zatočen i mučen u srbijanskim logorima u Stajićevu i Mitrovici. Razmijenjen je u Bajakovu odakle je otišao u Zagreb

Marijan i Stjepan poginuli su u ratu u kojem se brat okrenuo protiv njih boreći se sve vrijeme na strani neprijateljske vojske. Danas živi nedaleko od preživjelog Eduarda

U njihovoj obitelji uvijek je bilo smijeha. Tamo gdje raste šestero djece, sve jedni drugima do uha, drukčije i ne može biti. Iz Cerića nedaleko od Vinkovaca u Vukovar doselili su se u vrijeme kada najmlađi Marijan, rođen 1960. godine, još nije bio ni krenuo u školu. Igranje, školovanje, šetnje uz Dunav, prve ljubavi... sve su to doživjeli u Vukovaru pa će obitelj Bingula kazati da su prava ovdašnja obitelj.

Marijan Bingula te je 1991. godine bio ponosni otac četvero djece. Odrastali su, baš poput njega, u smijehu i veselju, i, baš poput njegovih sestara i braće, jedni drugima do uha. Najmlađoj Mirjani bile su tek dvije godine, najstarijoj Marijani osam. Marina i Marijan bili su “u sredini”.

Mati Nevenka i otac Marijan, zaposlen kao gumar u Borovu, trudili su se pružiti im sve na svijetu. Stjepan Bingula bio je dvije godine stariji od brata Marijana. Te 1991. godine imao je 33 ljeta, suprugu i jednog sina. Za razliku od Marijana koji je bio veseo, živahan i ponekad nepromišljen, Stjepan je bio povučen. Opisat će tako braću Eduard Bingula dok sjedimo u njegovu domu u Borovu naselju. Eduardu Binguli su Marijan i Stjepan mlađa braća. Bili. Od studenog 1991. godine više ih nema... – Dan prije no što je stradao u akciji, brat Marijan mi je kazao: “Ubio sam tenk, ubio sam transporter. Još samo da ubijem avion” – sjeća se dobro Eduard Bingula.

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Pao je nasmijan, pogođen kobnim gelerom u srce...

Ni mrtav, Ivan Ivišić nije našao mir u svom izmučenom gradu koji su i dalje mrcvarili i ubijali

Ivan Ivišić poginuo je u blizini svoje kuće, u Bosanskoj ulici kod Trpinjske ceste, 5. studenoga 1991. godine. Ravno u herojsko srce pogodio ga je geler tenkovske granate i zaustavio cijeli jedan svijet. Ivanu su bile 44 godine. Iza njega ostala je supruga Marija i dvojica sinova. Mlađem je bilo 12, starijem 17 godina.

Zaljubili su se u autobusu

– Kada je Ivan poginuo bili smo smješteni u hotelu u Tučepima, u kojemu je bilo dosta izbjeglica iz Vukovara. Deset dana nisam znala što se dogodilo, veze s Vukovarom već su neko vrijeme bile prekinute. Srednji sin Blage i Katice Zadro, koji su bili naši susjedi, izašao je iz Vukovara 14. studenoga 1991. i nazvao mamu. Bila sam s njom u sobi kada ju je pitao znam li da je Ivan poginuo. Pogledala me raširenih očiju i slušalica joj je ispala iz ruke. Bilo mi je jasno da se nešto strašno dogodilo, ali sam se nadala da je ranjen. Međutim, vijest je bila najgora... – priča u splitskom stanu u kojem danas živi Marija Ivišić, supruga palog vukovarskog heroja.

Vukovar kakvog s ljubavlju pamti ostao je u jednom drugom životu, u kojem se u školskom autobusu zaljubila u svoga Ivana. Vjenčali su se 1972. godine, dobili djecu, radili, on u Kombinatu Borovo, ona u Vupiku, i dobro i mirno živjeli. Sve do 1990. godine.

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Na dan pada Vukovara išao je u proboj, no upao je u zasjedu u Petrovcima

Željko Maričić imao je sasvim običan i sasvim normalan život. Bio je u sretnoj vezi s dugogodišnjom djevojkom i sve je vodilo k tome da će svoju ljubav njih dvoje okruniti brakom. Volio je igrati nogomet, imao je puno prijatelja, rado je bacao udicu, iako riba baš i nije trzala. U Selcima Đakovačkim, gdje je živio s roditeljima Barbarom i Lukom, pa ni u okolici, nije uspijevao pronaći posao pa je odlazio raditi u Sloveniju, gdje je živio njegov šest godina stariji brat Josip sa suprugom Mandom i djecom Sanjom i Samirom. Kad nije bilo posla u tvornici automobila ili na ciglani,

Željko Maričić rado je čuvao nećake, kuhao im... Jesen 1991. godine dočekao je kod kuće. Te godine, dva mjeseca nakon njegova 23. rođendana, ostao je bez oca Luke. Kako je vrijeme prolazilo, rat je, znao je to dobro, bio sve bliže i bliže... Željko Maričić bio je među đakovačkim dragovoljcima koji su potkraj rujna krenuli braniti Vukovar. Za osam dana trebali su se vratiti kući. Trebali su... Ali nisu. Smjena koja im je trebala doći više nije mogla ući u grad.

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Poljubio je sina, ostavio mu pjesmu i nikad se nije vratio

Augustin Grubešić (44)
Augustin Grubešić (44)

Otac im je otišao zauvijek, stradao je u kući u ulici koja je tada nosila naziv JNA, a danas je to Ulica bana Josipa Jelačića, na kućnom broju 121.Sredina je listopada. Dvadeset peti.Prije nego što će napustiti podrum obiteljske kuće u Mitnici, gdje su se skrivali sinovi mu i supruga, još je jednom zavukao ruku u lijevi džep jakne. Tu je!Naravno da je tu, uvijek je Gospina slika u malom drvenom okviru bila u tome džepu. Više je to bila navika nego strah da je sliku nekamo zametnuo.– Tata, nismo se poljubili – doviknuo mu je mlađi sin Mario, tada 14-godišnjak prije nego što će zatvoriti podrumska vrata. Bio je to jedini razlog da, Augustin Grubešić, pripadnik 204. brigade, zastane na vratima.

“Moja sućut”

Zagrlio je sina. Dao mu je pjesmu, ispisanu na položaju, na komadu papira koji je našao usput...“Mitnica je, Mitnica je uvijek bila mala, četnicima, četnicima prolaz nije dala” refren je sastavljene pjesme.

– Sine, čuvaj ovo – rekao je Mariju Augustin Grubešić i napustio kuću.Dvadeset i dvije godine od toga dana Mario i dalje čuva pjesmu, na sada već dobro požutjelom papiru. Uporno, sigurno i jedino vrijedno što posjeduje – posljednji dar svoga oca.Otkad je Augustin zatvorio vrata, protekla su još četiri dana prije nego što će obitelj u onom istom podrumu čuti: ”Moja sućut!”

– U kolovozu te 1991. godine moj je otac pokupio stvari i s cijelom našom obitelji iz Dugava krenuo u obiteljsku kuću u Vukovaru. Nije mogao sjediti doma i promatrati što se događa. Morao je biti u svome gradu. U prvo vrijeme na položaju bio je bez oružja, stiglo im je tek poslije, negdje u rujnu, nakon poziva da se javi u Borovo naselje – prepričavaju danas dvojica njegovih sinova, Mario i Robert.

Dok govore o ocu, danas i sami roditelji, vraćaju se u 1991. godinu. Suze ih izdaju.

– Poginuo je 29. listopada oko pola tri popodne. Toga dana u podrum je stigao susjed koji je s njim bio na ratištu. Trčao sam otvoriti vrata misleći da dolazi otac, ali susjed je samo pružio ruku i rekao da mu je žao – sjeća se do u detalja Grubešićev mlađi sin.

read more 0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Krio je od majke da se priključio gardi pa je na položaj odlazio s jednom bombom

Goran Heimburger Apaš imao je 23 godine kada je poginuo vozeći teško ranjenog suborca u bolnicu

 

Ujutro je odlazio na posao, a uvečer se izvlačio na stražu, da majka Ljubica ne primijeti i preplaši se kada shvati da je i njezin jedinac krenuo u rat. Trajalo je to jedno vrijeme, no majku koja ga je strpljivo čekala u njihovu domu na Mitnici nije mogao samo tako zavarati.

Šurjak mu bio zapovjednik

– Tek je otvorio oči da živi. Jako je volio život – kaže danas, 22 godine nakon stradavanja sina Gorana Heimburgera, mati Ljubica, zagledavši se u fotografiju 23-godišnjeg mladića.

– Ovu je pancirku imao na sebi i kad je poginuo – domeće.

Onda se u sjećanjima vraća na dan kad je posljednji put vidjela sina:

– Ujutro je došao kući, a ja sam mu dala čarape. Kad je odlazio na položaj, kazao mi je: “Zbogom, majko.” Nikada prije nije se tako pozdravljao sa mnom. Obično bi rekao samo: “Bog” – kaže majka Ljubica Heimburger.

Pero Zeko, koji je Gorana poznavao od djetinjstva, kad se 1977. godine oženio njegovom sestrom Đurđicom, bio je zapovjednik voda 204. vukovarske brigade u kojem je bio i njegov šurjak:

– Nalazili smo se u Dudiku, prema Ovčari. Bilo nas je dosta i bili smo dobro organizirani, a ja sam vodio računa da Goran ostane živ. On je bio prvo odraslo dijete u mom životu. Godinu nakon što sam se vjenčao s Đurđicom, koja ga je obožavala, umro im je otac. Gorana sam odgajao, školovao, od njegova trećeg razreda osnovne škole vodio brigu o njemu... Ali nisam ga uspio spasiti – priča Pero Zeko.

Tog 3. studenog 1991. godine suborci Goran Heimburger i Boro Rađenović, Srbin iz Vukovara, smjestili su teško ranjenog branitelja u fiću i pohitali u bolnicu. Automobil se dokotrljao do pješačke staze kod dvorca. Tu ga je zaustavila paljba.

– S druge strane Dunava ispaljen je protuavionski metak. Goran je imao pancirku, ali ga nije spasila. Poginuli su on i dečko kojeg su vozili u bolnicu, Rađenović je ostao bez noge – govori Zeko.

Njemu su prvom i javili da je Goran Heimburger stradao. Oči su mu se napunile suzama kad je doznao da je Apaš, a tako su zvali Gorana, poginuo. Krenuo ga je tražiti u bolnicu. Ali, tamo više nije bilo mjesta za odlaganje mrtvih tijela. Našao ga je na betonu, prekrivenog plahtom.

Najgora vijest

Pero Zeko bio je taj koji je Goranovoj majci, a svojoj punici, morao kazati najstrašniju vijest. Kada je čula da njezina sina više nema, Ljubica Heimburger je napala Zeku, jecajući što ga nije mogao sačuvati. Trebalo je proći vremena da samoj sebi prizna da Pero Zeko nije mogao ništa učiniti.

Moj Goran je na položaj išao s jednom bombom i velikom voljom. A na kraju je završio tamo gdje je kao zidar radio – na vukovarskom Novom groblju – kaže Ljubica Heimburger.

Dane progonstva provela je u Kumrovcu, sanjajući kad će se moći vratiti kući. I vratila se. Njezina kuća na Mitnici u kojoj je živjela sa sinom Goranom bila je spaljena do temelja. Obnovili su je.

Pero Zeko bio je nekoliko mjeseci zatočen u srbijanskim logorima. Zbog oružane pobune u Srbiji je osuđen na 15 godina zatvora. On i Đurđica žive na Mitnici i imaju dvojicu odraslih sinova koji su zasnovali vlastite obitelji. Ljubica Heimburger gotovo svakoga dana prošeće do njih, da malo popričaju i prisjete se nekih sretnijih dana. Ona živi sama. Svi su tu, u Vukovaru. Cijela obitelj. Samo Gorana već 22 godine nema...

0 Comments

Wed

20

Nov

2013

Poginuli braneći grad 
u kojem nikada nisu bili

Iz Donje Motičine petnaest je dragovoljaca u rujnu ‘91. krenulo u rat. Petorica se nisu vratila, a osmorica su mučena u srbijanskim logorima

Od Vukovara do njegova sela stotinjak je kilometara asfalta, ali Davor Batrac Keks prije te jeseni 1991. godine nikada u njem nije bio. Nisu ni ostali momci s kojima je 27. rujna ‘91. iz rodne Donje Motičine nedaleko od Našica krenuo braniti grad na istoku Hrvatske. Jedanaest mjeseci kasnije Batrac se vratio kući. Ivan Radačić, Branko Ušak, Alojz Nikodem, Muhamed Jahić i Dragan Vinković nisu nikad:Šest dana prije no što smo krenuli braniti Vukovar oslobođena je vojarna u Našicama pa smo tako došli do oružja. Antun Vrbanac Vrba i Dubravko Mikičić Džimi već su se bili prijavili da će ići. Bio sam s njima na igralištu u selu i kazao da idem i ja. Rekao sam mještanima koji su se tamo zatekli da poruče mojoj mami da sam otišao u Vukovar i da ću se brzo vratiti. S ostalim Motičanima našli smo se ispred vojarne u Našicama. Krenulo je nas 67 branitelja – prisjeća se Davor Batrac Keks, danas predsjednik našičke Udruge branitelja Vukovara.

read more 0 Comments
dobro došli na portal "domoljub"
---Homepage-History!-- Homepage-History ---Homepage-History !

OVO JE HOME PAGE GDJE SE NEVELIČAJU ONI KOJI SU POČELI DRUGI SVJETSKI RAT

OVO JE HOME PAGE KOJI ŽELI POKAZATI I PRIKAZATI ONE KOJI SU GINULI ZA DOMOVINU

ŽELIMO SAMO JEDNO  NAPOMENUTI ....

OVO NIJE

NIKAKAV " U " PORTAL

OVO JE  POVJESNI DOMOLJUBNI PORTAL

U KOJEMU NIKOGA NISMO  UVRIJEDILI,A NITI NAM JE NAMJERA DA POTIČEMO NA MRŽNJU

OVO JE SAMO OBIČNI  PORTAL O  POVJESTI NAŠE DOMOVINE