Tue

24

Sep

2013

Akcija 'Brk' - likvidacija Stjepana Đurekovića

Centar SDS-a Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnoga naziva Brk. Službeni cilj: Operativna obrada nad Stjepanom Đurekovićem koju je predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec. S prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS-a Josip Perković i prvi pretpostavljeni Srećko Šimurina. Za obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. odjela Centra SDS-a Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojega je nadzirao načelnik odjela Mišo Deverić. Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates

U presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu konkretno se navodi i da se Mika Špiljak početkom 1982. u povjerenju obratio Juri Biliću, članu Predsjedništva CK SKH. Optužio je Đurekovića kao glavnu odgovornu osobu za pronevjere u Ini te je stoga zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je odgovorio da se na jugoslavenskome tlu ne može ubiti nekoga samo zbog toga što je pronevjerio državni novac. Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi kao i svakome drugom počinitelju kaznenoga djela iz domene gospodarskoga kriminala. No Bilić je Špiljka upozorio na alternativno rješenje: kada bi Đureković u inozemstvu agitirao protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, tada bi ga se tretiralo kao državnoga neprijatelja i sve bi to bilo nešto posve drugo…

Mreža se počela plesti. U presudi se nadalje navodi da se Mika Špiljak nakon sastanka s Jurom Bilićem potužio još jednom članu Predsjedništva CK SKH, na žalost, neidentificiranom. No taj se visoki partijski funkcioner nadnevka koji se ne može točno utvrditi, ali svakako prije svibnja 1982., suglasio sa Špiljkovom molbom da se Đurekovića likvidira. Zadaća da organizira ubojstvo, nastavlja se u presudi, povjerena je Zdravku Mustaču koji će, znakovite li koincidencije, baš u to vrijeme biti promaknut s mjesta načelnika zagrebačke Udbe u šefa republičkog SDS-a umjesto dotadašnjega zamjenika republičkoga sekretara za unutrašnje poslove Đure Pešuta.

Šefovi hrvatske Udbe - sudionici urote

Već mjesec dana nakon Mustačeva imenovanja na višu dužnost, Centar SDS-a Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnog naziva Brk. Službeni cilj: Operativna obrada (OO) nad Stjepanom Đurekovićem. Obradu je formalno predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec; s prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS-a Josip Perković i njegov prvi pretpostavljeni, pomoćnik republičkog sekretara (ministra unutarnjih poslova) za SDS Srećko Šimurina, a odobrio ga je naposljetku, po zadanoj proceduri, Zdravko Mustač. Za neposrednu obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. (protuemigrantskog) odjela Centra SDS-a Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojeg je nadzirao načelnik tog odjela Mišo Deverić. Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates.

Zdravko Mustač, rođen 23. siječnja 1942. u Zagrebu, od oca Andrije i majke Sofije, djevojački Girćan, nakon završenoga studija ekonomije počeo je 1964. raditi u Centru SDS-a Zagreb. Od 1979. do 1982. načelnik je toga centra, a od 1982. do 1986. zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, to jest šef Udbe u Hrvatskoj. Kada je 1986. vodstvo SRH po ključu trebalo predložiti novoga šefa saveznoga SDB-a u Beogradu, Mika Špiljak odabrao je, a koga drugog, ako ne Mustača, koji će na mjestu glavnoga jugoslavenskog sigurnjaka ostati sve do početka 1991. godine. Neposredno nakon povratka iz Beograda u Zagreb, Mustač je ponudio svoje usluge vodstvu novostvorene hrvatske države te je imenovan zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) kojem je na čelu bio Josip Manolić. Mustač je istodobno bio i zamjenik predsjednika Kriznog stožera Republike Hrvatske, da bi nakon ukidanja Manolićeva UZUP-a neko vrijeme obnašao dužnost savjetnika Hrvoja Šarinića, tadašnjega predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS).

Srećko Šimurina zvani Houston, rođen 7. kolovoza 1922. na Ugljanu, počeo je raditi još 1945. kao administrator u arhivi osječke Udbe, da bi tri godine kasnije dobio tada najaktualnije zaduženje – vođenje evidencije i obrada informbiroovaca (kominformovaca). Sljedeće područje njegove aktivnosti, kao bivšem sjemeništarcu, bilo mu je još bliže – Katolička Crkva i ostale vjerske zajednice. Po toj liniji nastavio je raditi i početkom 60-ih nakon prelaska u zagrebački centar Udbe na Zrinjevcu. Poslije tzv. Brijunskog plenuma 1966. i smjene Aleksandra Rankovića, Šimurina prelazi u sjedište republičke Udbe u Savskoj ulici, gdje postaje pomoćnikom šefa operative. Na toj dužnosti, na kojoj ostaje do 1973., sudjeluje u pripremama svih likvidacija hrvatskih emigranata koje su izvedene u spomenutom razdoblju (Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Nahid Kulenović, Josip Senić, obitelj Stjepana Ševe itd.). Istaknuvši se protuemigrantskim aktivnostima, promaknut je u šefa cjelokupne operative SDS-a RSUP-a te u toj ulozi sudjeluje, što potvrđuju dokumenti i svjedoci, i u pripremi ubojstva Brune Bušića 1978. u Parizu. Smatra se da je Josip Perković 1979. upravo na Šimurinin prijedlog premješten iz Osijeka u republičku središnjicu Udbe. Šimurina je od 1986. u zasluženoj mirovini.

Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. u Novom Ličkom Selu kod Našica, od oca Stjepana i majke Jelke, diplomirao je krajem 1969. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku te se kratko potom, 15. siječnja 1970., zaposlio u osječkom centru Udbe. Potkraj 1973. Perković pristupa II. odjelu Centra SDS-a Osijek kojem s vremenom postaje šef, da bi 5. rujna 1979. bio promaknut po istoj, specijalnoj, protuemigrantskoj liniji u načelnika II. odjela u republičkoj centrali SDS-a u Zagrebu. Šefuje u godinama najveće učestalosti likvidacija hrvatskih političkih emigranata, a na toj dužnosti ostaje do listopada 1986. kada je imenovan pomoćnikom sekretara za unutrašnje poslove SRH. Na prijedlog tadašnjega republičkog sekretara (ministra) Vilima Mulca Perković je 23. travnja 1990., u suton komunizma, unaprijeđen u zamjenika sekretara i šefa cijele Udbe SRH. Početkom ožujka 1991. Perković je postavljen za pomoćnika ministra obrane RH, a na zahtjev predsjednika države dr. Franje Tuđmana 17. rujna 1990. sastavio je pisanu izjavu o svome radu u jugoslavenskim tajnim službama. U njoj će bez ikakva grizodušja ustvrditi: "Osnovna mi je zamisao u radu bila do pomognem ljudima u inozemstvu jer nisam mogao ostati potpuno imun na njihove sudbine."A o svojim saznanjima o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata, Perković je predsjedniku države besramno napisao: "Ne bih mogao decidirano bilo što reći o političkim, a i fizičkim eliminacijama pojedinih osoba u ranijem periodu. Sva su moja saznanja u okviru općepoznatih priča i mogućega naslućivanja, bez konkretnih dokaza. Moj je dojam da to nisu bile metode općeprihvaćene u Službi državne sigurnosti u Hrvatskoj, a ako su primjenjivane, onda su to realizirali pojedinci."

Zagrebački udbaši - sudionici urote

Osim Perkovića i Mustača, s obradom Stjepana Đurekovića i drugih hrvatskih emigranata u Münchenu najčešće se još povezuju Franjo Vugrinec i Mišo Deverić, visoki službenici zagrebačke Udbe. Međimurac Franjo Vugrinec, rođen 6. listopada 1944. u Goričanu, netipičan je primjer hrvatskog udbaša . Nitko iz njegove uže obitelji nije bio u partizanima ili član KP. Osmoljetku je završio u Goričanu, a srednju Ekonomsku školu u Čakovcu. Kao angažirani omladinac potkraj srednje škole 20. travnja 1963. primljen je u SKJ. Na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 20. ožujka 1968. diplomira na temu Kulturna politika i proces demokratizacije kulture. Perspektivni diplomirani politolog, prije odlaska u JNA, dva je mjeseca radio kao saobraćajni milicioner u Stanici javne sigurnosti Gospić, Odjeljenju milicije Karlobag. Vojni rok odslužio je u Školi za rezervne oficire u Bileći, gdje je zaslužio članstvo u Komisiji SKJ za koncepciju Općenarodnoga obrambenog rata i Komisiji za kulturno-politički rad. Vugrinec je u RSUP-u SRH, potom MUP-u RH, radio od 1. studenoga 1969. do 31. ožujka 1997. godine, najprije u svojstvu pripravnika u Centru SDS-a Zagreb. Nakon doškolovanja 1971. u Beogradu postavljen je za šefa jedne operativne skupine. Čime se ta skupina bavila, u jednome internom dokumentu opisao je 25. veljače 1976. onodobni šef zagrebačke Udbe Josip Drpić: 'Franjo Vugrinec od dolaska u Službu radio je po američkoj obavještajnoj službi i unutarnjoj problematici, obrađivao pojavu neprijateljske aktivnosti na Sveučilištu, neprijateljsku emigraciju, a sada je voditelj operativne grupe koja obrađuje neprijateljsko djelovanje bivšeg masovnog pokreta, separatizma i šovinizma.'

Republički sekretar za unutrašnje poslove Zlatko Uzelac postavio je 1. srpnja 1979. Vugrinca na mjesto načelnika III. odjela (Odjel za obradu stranih obavještajnih službi) u centrali Udbe SRH, da bi ga Uzelčev nasljednik Pavle Gaži 1. srpnja 1982. imenovao načelnikom Centra SDS-a Zagreb. Na toj funkciji ostao je sve do 15. studenoga 1987. kada je imenovan, punim nazivom, pomoćnikom rukovodioca Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH za operativnu problematiku. Rješenjem Izvršnog vijeća Sabora SRH od 6. prosinca 1988. (potpisao ga je predsjednik IV-a Antun Milović) Vugrinec je postavljen za pomoćnika republičkog sekretara za unutrašnje poslove.

Uslijed stečenih uvjeta i zbog nemogućnosti da i dalje kvalitetno obavlja poslove, kako je napisao u osobnoj molbi od 21. svibnja 1990., Vugrinec je umirovljen već sutradan, 22. svibnja. Prvi ministar unutarnjih poslova u demokratskoj Hrvatskoj Josip Boljkovac, međutim, imenovao ga je 21. lipnja, ni mjesec nakon umirovljenja, savjetnikom pomoćnika ministra unutarnjih poslova za SZUP – Službu za zaštitu ustavnog poretka.

Nasuprot Vugrincu, tipičan izdanak udbaške elite bio je Mišo Deverić, rođen 18. travnja 1947. u Zagrebu, sin Mije i Đurđe (djevojački Šafranić). Prema izreci da jabuka ne pada daleko od stabla, otac mu je u partizanskoj uniformi bio oznaš i KNOJ-evac (Korpus narodne obrane Jugoslavije – elitne Titove jedinice zadužene za poslijeratne masovne likvidacije), a u civilstvu udbaš. Zadojen komunističkom ideologijom i uvjeren u svoju nedodirljivost zbog obiteljskoga zaleđa, mlađi Deverić bio je loš student i, kažu znanci, probisvijet sklon nasilničkome ponašanju. Nakon završetka VII. gimnazije upisao se na Ekonomski fakultet, ali nije stigao dalje od prve godine. No to mu nije bilo prepreka da 1. siječnja 1971. počne raditi u zagrebačkoj Udbi. U srpnju 1976. završio je Višu školu za unutrašnje poslove (VI. stupanj) u Zagrebu pa je sljedeće godine poslan u Udbin Centar za stručno usavršavanje u Beogradu gdje je pohađao seminar Dejstvo neprijateljske emigracije sa Zapada prema SFRJ i suprotstavljanje Službe državne bezbednosti tom dejstvu. Tek u prosincu 1989. završio je studij VII. stupnja unutrašnjih poslova u Školi za unutrašnje poslove u Zagrebu i stekao titulu dipl. kriminalist. Mišo Deverić je od 1. veljače 1981. do raspada Jugoslavije bio šef II. (protuemigrantskog) odjela zagrebačke Udbe, da bi u višestranačkoj Hrvatskoj 1. ožujka 1991. bio imenovan načelnikom VI. odjela SZUP-a, zaduženog za zaštitu državnih objekata od posebnog značaja (zgrade Ureda Predsjednika, Vlade, Sabora, ministarstava…) i važnih osoba, uključujući i predsjednika Tuđmana. Deverić je, međutim, naglo umirovljen 1. svibnja 1992. pod sumnjom da je pripadao drugom ešalonu KOS-ove skupine Labrador.

Hrvatski političari - sudionici urote

Na kraju vrijedi navesti i tko je obnašao najviše funkcije u komunističkoj Hrvatskoj u vrijeme rasprava o potrebi likvidacije Stjepana Đurekovića: Marijan Cvetković, predsjednik Predsjedništva SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. na njegovo mjesto došao je Milutin Baltić); bivši šef Udbe i republički sekretar za unutrašnje poslove Jovo Ugrčić, predsjednik Sabora SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. na njegovo mjesto došao je Milan Rukavina-Šain); kasniji predsjednik jugovlade Ante Marković, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH; Jure Bilić, predsjednik Predsjedništva CK SKH (kratko prije ubojstva, 1. srpnja 1983. na njegovo mjesto došao je Josip Vrhovec).

Write a comment

Comments: 0