Thu

03

Oct

2013

HEROJI S TRPINJSKE CESTE

Stariji gledatelji HRT-a zacijelo će se sjetiti serijala «Heroji s Trpinjske ceste». Kroz taj serijal upoznali smo legendarnog vođu obrane zapadnog dijela grada Vukovara general bojnika Blagu Zadru, njegova nasljednika, po zapovjednoj odgovornosti i hrabrosti, pukovnika Marka Babića, zatim brojne pripadnike interventnog voda konspirativnim imenom zvanim «Žuti mravi» i «Pustinjski štakori». Trpinjska se cesta još uvijek naziva «Grobljem četničkih tenkova». Precizni kroničari su zabilježili da ih je uništeno 33. Sam Marko Babić uništio ih  je 14! U ovoj reportaži neće biti govora o navedenim herojima nego o dvojici manje poznatim herojima, braći Marku i Nikoli Živković i njihovim hrabrim roditeljima.
S Marijanom i Martom Živković, roditeljima poginulih hrvatskih branitelja Marka i Nikole, dogovorio sam razgovor još polovicom veljače kada sam ih, malo prije ponoći, ispratio na hodočašće u Međugorje. Marijan mi je rekao, onako u povjerenju: «Idem moliti se Gospi da mi dadne snage i hrabrosti da zavjet kojeg sam obećao mognem i izvršiti. Obećao sam u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara da ću, kao najstariji, imam 74 godine, prvi skinuti ploču s dvojezičnim natpisom ako bude postavljena  u našem gradu. Čuvaj mi naš Vukovar i ne daj da ih postave dok se ja ne vratim!» Dao sam mu  čvrsto obećanje uz uvjet da napravimo zajednički razgovor za medije kad se oni vrate iz Međugorja. Od ideje do realizacije prošlo je dosta vremena.

 

Bosanska Posavina im je prva Domovina
Obitelj Živković je u Vukovar stigla šezdesetih godina prošlog stoljeća. Svi su rođeni u Donjoj Mahali, najvećem hrvatskom selu u Bosni i Hercegovini. Škrta zemlja ih nije mogla prehraniti, a ni radnih mjesta za njih nije bilo. Stoga su odlučili potražiti drugu Domovinu u Borovu naselju. Marijan se odmah zaposlio u tvornici gume i obuće, a Marta je čuvala djecu. U zajedničkom braku rođeno ih je četvero. Imali su jednu kćerku i tri sina. Kćerka je umrla, a sinovi su ostali na životu. Zanimljivo je da su sva trojica rođeni u listopadu, i to u razmaku od tri godine. Da zanimljivost bude potpuna i otac Marijan se rodio u listopadu. U Mahali svi navijaju za zagrebačke «plave». Toliko su zaljubljeni u zagrebačke «modre» da i  kuće i okućnice  boje  plavom  bojom. I njihov mjesni nogometni klub nosi isto ime - Dinamo. 

 

Vukovar im je druga Domovina
Sinovi Nikola i Marko pokušali su napraviti nogometnu karijeru u jednom trećem  «Dinamu» i to onom vinkovačkom, koji danas nosi ime «Cibalija». Tu su započeli svoju vrlo uspješnu nogometnu karijeru. Rat je spriječio Nikolu u daljnjem napredovanju, pa je ostavio  nogometnu loptu i krenuo u obranu napadnute Domovine.
Obitelj Marijana i Marte Živković veže puno toga zajedničkog s herojima Trpinjske ceste. Prva poveznica je da imaju kuću na Trpinjskoj cesti u zapadnom dijelu Vukovara. Druga, još važnija je, činjenica da su im dva sina poginula u Domovinskom ratu. Sin Marko bio je zrakoplovac i poginuo je 2. prosinca 1991. godine kod Otoka na zadatku, a Nikola je poginuo na Mitnici, 21. listopada 1991. godine. Njegovi posmrtni ostatci još nisu pronađeni.


 

 

 

Hrabri zrakoplovci


Marko je službovao punih  deset godina kao pilot borbenih zrakoplova MIG-29 u vojnoj zračnoj luci u Beogradu. Izbijanjem srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine odlučio je prebjeći u Zbor narodne garde. 8. listopada 1991. godine (i opet listopad), te osniva Samostalni zrakoplovni vod u operativnoj zoni Osijek. Zbog blizine neprijateljskih crta kao zračna baza služi mu improvizirano uzletište u Đakovu. Letio je An-2 - poljoprivredni zrakoplov preuređen za borbena djelovanja. Prvotna namjena mu je bila prijevoz ranjenika i dostavljanje oružja i hrane opkoljenom Vukovaru. Proslavili su se i tzv. «bojler bombama», koje su neprijatelju nanijele puno žrtava. Upamtio ih je i izvjesni pukovnik JNA Bratić, koji je u borbama oko Vukovara poginuo od jedne takve bombe. Tog kobnog dana, 2. prosinca 1991. godine, njih četvorica: Marko Živković i Mirko Vukušić, bili su piloti u posadi, a kao pomoćnici (inače padobranci) bili su: Ante Plazibat i Rade Griva. Za Marka smo napisali da je ranije letio MIG-29, a Mirko je letio MIG-21 u BiH. Mirko je inače sin poznatog nogometnog trenera Tonka Vukušića. Ante Plazibat i Rade Griva bili su padobranci.
Sva četvorica su poginuli na ratnom zadatku kod Otoka prilikom pokušaja rušenja jednog mosta kako bi se spriječilo daljnje nadiranje neprijateljske vojske prema Vinkovcima. Do tada su obavili 35 borbenih letova. U dva mjeseca izbacili 68 zračnih bombi tzv. «bojler bombi» i 17 sanduka, sa oko dvije tone pomoći, opkoljenom Vukovaru.
Tijela poginulih branitelja nikad nisu pronađena, ali je ostao motor ratnog zrakoplova An-2 koji se danas čuva u vukovarskoj vojarni i oko kojeg posjetitelji vojnog spomen-muzeja slušaju i uče o hrabrim hrvatskim pilotima. Kao zanimljivost napominjemo da i Vojna baza «Pleso» u Zagrebu nosi ime «Pukovnika Marka Živkovića».
Ovu životnu priču završavamo s Marijanom, ocem dvojice poginulih hrvatskih branitelja, s kojim smo i započeli i ovu reportažu. Na rastanku veli nam Marijan, kojeg njegova rodbina i svi u Bosanskoj Posavini nazivaju «Bana»: «Nikad u životu nisam zaradio neku kaznu ili učinio prekršajni postupak, ali sam spreman robijati i umrijeti za pravdu. Ne mogu dozvoliti da se u hrvatskom gradu na Dunavu postave dvojezični natpisi, pa zar grad nije podnio dovoljno žrtve i trebaju ga ostaviti da u miru vida rane iz 1991. godine. Moja su dva sina podnijela žrtvu za Domovinu Hrvatsku i stidio bih se kao otac kad bih dozvolio da netko pogazi ideale za koje su se borili moji sinovi i živote položili. Dogovorili smo se u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara da meni iskažu tu počast da skinem prvu ploču u gradu napisanu dvojezično!»

Write a comment

Comments: 0