Thu

10

Oct

2013

Tuđmanova tajna policija i Paragini HOS-ovci - Knjiga koja je uzdrmala Balkan

U suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"

Bila je vrela ljetna večer 1991. godine. Ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar imao je punu glavu briga. Usred napornih savjetovanja i usklađivanja sa suradnicima odjednom se uhvatio za glavu, zašutio i časak ostao nepomičan. Možda mu se to događalo zbog neprospavanih noći i nadljudskih napora posljednjih tjedana, pomislio je, ali se pribrao i još jednom pozorno naćulio uši. Nekoliko trenutaka kasnije nije bilo nikakve dileme. Iz kuće na obronku Medvedjaka čule su se ustaške pjesme. Jaki glasovi iz više desetina grla poput neugodnih uspomena presjekli su spokoj kočevskih šuma. Neusklađeno pjevanje orilo se preko livade, koja je tih dana vojnicima služila kao poligon za vježbu, gubeći se potom u tišini smreka Goteniškog Snežnika. Ministar je nastojao ostati miran. Oni koji su ga okruživali nisu još uspjeli sve objasniti do kraja kad je srdito progunđao nekoliko kratkih rečenica. Svi su jasno čuli zapovijed da one tamo unutra treba odmah odstraniti. Rano ujutro, samo nekoliko sati kasnije, ispred zgrade na Medvedjaku, nedaleko od table koja je označavala nadmorsku visinu od 1008 metara, zaustavili su se vojni kamioni.

Ljudi u crnim uniformama iznosili su svoju opremu iz kuće u kojoj su privremeno boravili. Naredbu o odlasku prihvatili su s neprikrivenim zadovoljstvom. Pitali su se, nije li se to napokon ukazala prilika, koju su tako dugo priželjkivali – da je, naime, konačno došlo vrijeme da Tuđmanu i njegovom kolebljivcima pokažu kako se treba boriti za Hrvatsku?

Odgovor su vojnici u crnim uniformama dobili nekoliko sati kasnije, na mjestu 50 kilometara udaljenom od Goteniške planine. Stigli su na hrvatsku stranu, nastanivši se u lovačkom domu iznad Bosiljeva, nedaleko od slovenske granice. Prema planovima, tamo su trebali završiti obuku savladavanja vojnih vještina, prije nego što dožive vatreno krštenje na hrvatskim bojištima. U šumama oko Bosiljeva pjevanje ustaških pjesama, čime su dobrovoljci ispunjavali slobodno vrijeme i učvršćivali borbeni moral, nije više nikoga smetalo. Planove im je svojim prisustvom nehotice pomutio neki seljak iz obližnjeg sela. Traktorom se dovezao upravo kad je skupina dobrovoljaca uvježbavala streljačke vještine. Strijelci su brzo shvatili kako je pokretna meta primjerenija od nepokretne, i kad je seljak začuo metke koji su se odbijali od metalnih dijelova njegova traktora, panično je pobjegao misleći da ga napadaju četnici.

Paragina vojska - HOS

Pravi strijelci bili su ubrzo otkriveni i ljudi u crnom morali su se žurno spremiti na ponovno seljenje. Nakon toga su se sakrili na još nepristupačnije mjesto, među teško prohodne vrtače i guste šume Žumberka, nedaleko od slovensko-hrvatske granice kod Svete Gere ili Trdinovog vrha. Tamo su do kraja završili osposobljavanje i otišli na bojišta. To su bili pripadnici dobrovoljačkih odreda koje je prije borbi u Sloveniji organizirao predsjednik ustaški nastrojene Hrvatske stranke prava (HSP) Dobroslav Paraga.

Na dan proglašenja slovenske i hrvatske državnosti, 25. lipnja 1991., zajedno s istomišljenicima osnovao je i vlastitu vojsku, nazvavši je Hrvatske obrambene snage (HOS). O iznenadnom izgonu Paraginih dobrovoljaca nakon njihove pjevačke večeri u Sloveniji govorio je bivši hrvatski policajac i tajni agent Službe državne sigurnosti (SDS) Željko Kekić Pauk iz Duge Rese kod Karlovca. Osamdesetih je pod krinkom nadzirao jugoslavenske disidente. Među njima je bio i Dobroslav Paraga.

Početkom devedesetih Kekić i Paraga su se ponovo susreli. Ovaj su put bili "na istoj strani". Bivši agent SDS-a čak je pomogao Paragi potražiti novo vježbalište, našavši ga u šumama u okolici Bosiljeva. Zbog nepisanog pravila da HOS-u mogu pristupiti samo članovi HSP-a, veći je dio hrvatske javnosti u njima vidio stranačku vojsku. Na grb i zastavu napisali su "Za dom spremni", a u svojoj himni spominjali su Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaškog poglavara Antu Pavelića. Eskalacijom nasilja u Hrvatskoj jačale su snaga i brojnost vojnih jedinica HOS-a.

Ustaška ikonografija postala je neodvojiv dio stranke i njezina vojnog krila. Pojedine su se jedinice nazivale po ustaškim časnicima iz Drugog svjetskog rata. Zbog neustrašivosti i krvoločnosti nekih pojedinaca, pripadnici HOS-a postali su strah i trepet srpskih protivnika. Najpoznatiji su bili po crnim uniformama, koje su za njih sašivene u okolici Kočevja, kao što je potvrdio Paraga. "Za crne uniforme Janša je rekao da svaka dođe tristo njemačkih maraka." Crne uniforme bile su u upotrebi i u Sloveniji. Tri godine kasnije, nosili su ih pripadnici specijalne brigade Moris prilikom nasilnog hapšenja civila u naselju Depala Vas.

Tijekom priprema za proglašenje samostalnosti Paraga se više puta susreo s prijateljima iz Slovenije, uspostavivši bliske veze sa Socijaldemokratskom strankom Slovenije (SDSS).

HOS-ovci branili i Sloveniju

Na jednom sastanku početkom lipnja 1991. tadašnjem je predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru obrane Janezu Janši ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani slovenskog teritorija u slučaju napada jugoslavenske vojske. Janša se, prema Paraginim riječima, složio s time, ocijenivši da pomoć hrvatskih dobrovoljaca vidi prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na spomenutom sastanku u Ljubljani, na kojem je osim Pučnika, Janše i Parage bio prisutan i prvi načelnik stožera HOS-a Ante Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska strana uvježbati, opremiti i naoružati. U sukobima u Sloveniji krajem lipnja i početkom srpnja 1991. Paragini dobrovoljci nisu bili primijećeni.

Prva skupina pripadnika HOS-a stigla je na bojnu obuku u kočevske šume tek u drugoj polovici srpnja 1991. Bilo ih je osamdeset. U specijalističkoj obuci, koja je trajala sedam dana, sudjelovali su pripadnici specijalne brigade Moris iz Kočevske Reke, dok je za logistiku bilo zaduženo Ministarstvo obrane. Priličan broj dobrovoljaca stigao je iz inozemstva, iz krajeva gdje živi jaka hrvatska emigracija. Prijavilo se i nekoliko Dalmatinaca i Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Prvu skupinu HOS-a vodio je Alija Šiljak iz Foče, po srcu ustaša, za mnoge junak, a za Srbe ratni zločinac. Šiljak je bio jedan od onih koji su na svojim crnim uniformama osim oznake HOS imali i oznaku s natpisom Allahu ekber. Obuke jedinica HOS-a u kočevskoj regiji prikrivane su u obje države. Tek je u rujnu 1993. izvjesni Mladen iz Hrvatske priznao da je bio jedan od sudionika prve skupine koja se osposobljavala na Medvedjaku. Sjećao se zaselka Primoži kod Kočevske Reke, samo nešto više od sat vremena udaljenog od vojnog poligona.

"Trećeg ili četvrtog dana obuke posjetili su nas i pozdravili Paraga i Janša zajedno s pomoćnicima Paradžikom i Lovšinom. Naš je predsjednik rekao kako je obuka ilegalna, i ako nas netko nešto pita, neka kažemo da smo hrvatski dobrovoljci u slovenskoj Teritorijalnoj obrani.

"Mladen je pojasnio da su poslije njih na hrvatska bojišta stizali i drugi pripadnici HOS-a koji su prošli obuku u Sloveniji. Po nekim ocjenama radilo se o dvije skupine, ukupno više od stotinu ljudi. No, nigdje se ne mogu naći precizniji podaci o broju hrvatskih dobrovoljaca koji su u kočevskim šumama stjecali prve vještine ubijanja protivnika i preživljavanja u ratnim prilikama. Paragino obećanje u Kočevskoj Reki u prisutnosti Janše i tadašnjeg šefa Vome Andreja Lovšina hrvatski su dobrovoljci zapamtili po još nečem. Predsjednik je, naime, vojnicima svog HSP-a otkrio kako svaki u Sloveniji osposobljeni vojnik stranku košta 5000 njemačkih maraka. Završivši pakleni tempo osposobljavanja, dobrovoljci su dobili oružje. Paraga ga je Lovšinu platio u Kočevskoj Reki.

Slovenci po Kalašnjikovu dobili 1200 maraka

Osim direktora Vome, predsjednik HSP-a se sjećao "prisutnosti zapovjednika brigade Moris Antona Krkoviča i još nekoga pored njega, za kojeg je pretpostavio da je Lovšinov pomoćnik koji je prebrojio novac i odnio ga u vozilo. Uništili su i tehničke knjižice prodanih pušaka i naljepnice, vjerojatno zato da prikriju porijeklo oružja."

Prema riječima službenika Vome, za poslove s gotovinom bio je zadužen Lovšinov vozač Franci Cimerman. Pripadnici Morisa su kupljeno oružje otpremili do hrvatske granice. Ne postoje dokazi o prijelazu granice. Teret je čekao pripadnike HOS-a u Jastrebarskom. Nakon podjele oružja, Paraga je strogo upozorio vojnike da paze na svoje kalašnjikove, jer se za njih moralo izdvojiti po 1200 njemačkih maraka. Ta cijena, koju je za tu automatsku pušku postavilo slovensko Ministarstvo obrane, bila je izuzetno visoka. Njezina vrijednost, naime, niti u vrijeme najveće potražnje nije dosegnula 1000 maraka.

"Lovšin je tada od nas primio nekoliko gotovinskih iznosa u ukupnoj vrijednosti od najmanje pet milijuna njemačkih maraka. Kalašnjikove i strojnice Špagina prodavao nam je po cijeni od 800 do 1200 maraka, pištolji Makarov bili su po 500, a ručne bombe po 400 maraka. Po astronomskim cijenama zaračunavali su nam i protuoklopno oružje, protutenkovske mine i minobacače svih kalibara. Iako smo dobrovoljno došli pomoći u obrani Slovenije, za nas nije bilo popusta", žalio se kasnije Dobroslav Paraga.

Tuđmanova tajna policija sve je zaplijenila

"Direktor Vome, koji je oružje zaračunavao u ime ministra Janše, zahtijevao je plaćanje u gotovini na ruke. Za primljeni novac nije izdao nikakav račun niti bilo koju drugu potvrdu." Primljeni novac od prodaje oružja nije nigdje zabilježen u računovodstvenim stavkama Ministarstva obrane. S druge strane, HSP je savjesno bilježio sve izdatke, pa i one za zastrašujuće crne uniforme, koje su dobrovoljcima HOS-a bile sašivene u okolici Kočevja. Kupili su približno 3000 uniformi i vojnih čizama, ali su kasnije svu dokumentaciju stranke "zaplijenili pripadnici Tuđmanove tajne policije", posvjedočio je Paraga. Većina novca za opremu i naoružanje jedinica HOS-a, kao i za njihovu protudiverzantsku obuku, prikupljena je u podružnicama HSP-a u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Oni koji su tijekom priprema za samostalnost Hrvatske imali posla s predsjednikom stranke, kažu da se vozio prestižnim mercedesom, u kojem je čuvao i dio gotovine koju su prikupljali "za dom spremni" pripadnici ustaške emigracije u inozemstvu.U Hrvatskoj se, naročito prvih mjeseci Domovinskog rata, događalo nešto što je odlikovalo i prijašnje sukobe na Balkanu.

Nije se radilo samo o konfliktu između dobra i zla, o pravednoj borbi junaka koji brani svoj dom od ubilačkih i pljačkaških napada osvajača. Odnosi su bili zamršeniji; u pozadini su se, naime, odvijali brutalni ideološki rat i beskompromisne bitke za ostanak ili prevlast u politici. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je u svojim odlukama toliko oprezan da su mu bojažljivost predbacivali čak i saveznici. Odustao je od radikalnih planova generala Martina Špegelja, koji je želio silom zaposjesti skladišta Jugoslavenske narodne armije i zaplijeniti oružje.

Tuđman je do posljednjeg trenutka gajio nadu da će ga poznanstvo s najznačajnijim jugoslavenskim generalom u tom času, Veljkom Kadijevićem, izbaviti od sukoba sa saveznom armijom. U to doba počela je dizati glavu i utjecajna i homogena hrvatska emigracija. Hrvatsku je vlast obasipala novcem zahtijevajući akciju – hrvatski teritorij očistiti od Srba. S druge strane, beogradska je propaganda crtala kukaste križeve preko obje sjeverne republike.

Jugoslavenska diplomacija, koja je već tada bila u srpskim rukama, širila je svijetom strah od nastanka "četvrtog reicha". SAD je, naime, izuzetno osjetljiv na i najmanji znak oživljavanja nacizma. U međuvremenu, u Hrvatskoj je dobrovoljac HOS-a postao istinski simbol otpora protiv okupatorskih Srba i vojnika JNA. "Hosovci" su bili sveprisutni, naročito u prvim redovima najisturenijih bojišta. Neustrašivi, dobro uvježbani, naoružani i izuzetno motivirani. Tuđman je tome odlučio stati na kraj. Još je u rujnu 1991. u blizini Zagreba bio ubijen Ante Paradžik. Njegova smrt nije u potpunosti razjašnjena, no rat se i u Hrvatskoj pokazao kao odlična prilika za pripisivanje zločina neprijatelju.

Paraga izbjegao atentat

Paraga je slučajno i za dlaku izbjegao bombaški atentat, a hrvatska je policija zauzela sjedište HSP-a u Zagrebu zaplijenivši velike količine oružja, streljiva i dokumentacije. No HOS se tada, ujesen 1991., još držao i Tuđmanovi su se pristaše morali jako potruditi kako bi dodatnim jedinicama crnokošuljaša spriječili proboj u opkoljeni Vukovar. Time je bila pokopana možda i posljednja nada junačkih branitelja da zaštite grad od srpskih agresora. Sličnu je sudbinu HOS doživio i u ratu u Bosni i Hercegovini. Kad je u kolovozu 1992. u blizini Mostara bio ubijen zapovjednik HOS-a u BiH, general Blaž Kraljević, zaprijetila je opasnost da će se u Hercegovini početi međusobno ubijati i Hrvati. Paragina paravojna formacija i zajedno s njom HSP bili su obezglavljeni. Predsjednik stranke rekao je da je u Domovinskom ratu i prije njega likvidirano trideset njegovih najbližih suradnika. Ubrzo nakon toga HOS je bio raspušten.339 Najveći broj njegovih pripadnika u Hrvatskoj postupno je uključen u redove regularne hrvatske vojske. U BiH se većina pridružila paravojnim jedinicama Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a nešto boraca bošnjačke narodnosti Armiji BiH. Fizički je Dobroslav Paraga, doduše, preživio, ali politički nije. Vladajuća Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) spretnim je manevrima pretvorila HSP u svoju podružnicu.

Paraga je osnovao drugu stranku, ali je s njom bio odgurnut na političku marginu. No, pogrešno je misliti kako su dobrovoljci HOS-a navrat-nanos napustili kočevske šume samo zato što su nekome iz visoke politike išle na živce ustaške pjesme. O tome kako su se vodstva Slovenije i Hrvatske zajedno suprotstavila ustaškim paravojnim formacijama, govori nekadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac.

"Ozbiljne smo probleme u toj drugoj polovici 1991. imali i s postrojbom HOS-a koja je naoružavanje kupovala, dijelom i dobivala, također od Janšina ministarstva", zapisao je u svojoj knjizi. Prema njegovom mišljenju, Janšini su ljudi osposobljavali i naoružavali "hosovce" samo zato da bi pojačali pomutnju i bezvlađe, slabeći tako Hrvatsku, što je bilo u trajnom interesu nekih slovenskih političkih krugova. Boljkovac se zbog toga obratio za pomoć pouzdanom slovenskom prijatelju, tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Milanu Kučanu. Na sastanku u "mavrlenskim vinogradima", u seocetu Mavrlen kod Črnomelja, upoznao ga je o nalazima hrvatske obavještajne službe o međusobnoj suradnji Parage i Janše. Kučan mu je obećao da će slovenski organi istražiti stvar. Bivši Tuđmanov ministar zapisao je u svojoj knjizi: "Poznato mi je da je Kučan doista poslao u Zagreb neku ekipu predvođenu svojim savjetnikom Zdenkom Roterom, koja je, među ostalim, razgovarala i s Pavlom Miljavcem. Poslije je ta slovenska suradnja s Paraginom strankom prestala."

Janša je dobro opremio vojno-obavještajnu službu

Profesor Zdenko Roter odbacio je u listopadu 2010. navode Josipa Boljkovca kao neistinite. A Dobroslav Paraga jako je zamjerio nekadašnjem savezniku Janezu Janši što se zbližio s vladajućim HDZ-om i zaboravio na blisku suradnju i pomoć koju mu je hrvatski političar pružao još za vrijeme njihova disidentska djelovanja u Jugoslaviji: "Kasnije sam ponovno pokušao uspostaviti kontakt s Janšom i njegovom strankom SDS. I kad je postao predsjednik Vlade također sam pokušao doći do njega. Ali premijer je morao imati važne razloge što je zatajio naše prijateljstvo, jer nisam zavrijedio niti odgovor iz pristojnosti. Neusporedivo više poštovanja iskazao mi je predsjednik države Milan Kučan, kad sam ga 1996. godine posjetio u Ljubljani."

Tako je Dobroslav Paraga ostao naivni borac za hrvatsku slobodu pod znakom slova U, koji očigledno nije do kraja razumio djelovanje prepredene hrvatske i slovenske političke nomenklature. Željko Kekić Pauk je nakon dugogodišnje karijere službenika SDS-a prihvatio ponudu Josipa Boljkovca da postane njegov tjelohranitelj. Boljkovac je bio ministar unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj vladi, kad je bio na meti atentatora i niza drugih opasnosti. Nekoliko godina kasnije, bivši ga je ministar pozvao rekavši mu kako će ih u skoro vrijeme posjetiti netko iz Slovenije.

Došao je savjetnik predsjednika Kučana Zdenko Roter, koji je inače bio stari Boljkovčev znanac. Trojka se sastala u selu Vukova Gorica nedaleko od Karlovca. Na tom susretu Roter je pokušao nagovoriti Željka Kekića Pauka da nastupi kao svjedok u procesu na celjskom sudu, u kojem su branitelji Zadra zbog prijevara prilikom prodaje oružja tužili velenjsko poduzeće Orbis i Janšino ministarstvo obrane. "Rekao sam mu da nešto znam o Janšinim poslovima s oružjem i nekim novčanim transakcijama iz onih vremena. Janša je novcem od prodaje oružja vrlo dobro opremio svoju vojno-obavještajnu službu, koja je u tehničkom pogledu postala naprednija od hrvatske. Ipak sam odbio poziv da se pojavim na sudu kao svjedok protiv Janše. Jednostavno nisam želio sudjelovati u slovenskim političkim obračunima. To je unutrašnja stvar Slovenije", rekao je o tom sastanku Kekić Pauk.

Ujedno se sjećao kako je Zdenko Roter nastojao nagovoriti na sudjelovanje u tužbi oštećenih Zadrana još neke hrvatske državljane, ali bez uspjeha. Slovenski sporovi u vezi s trgovinom oružjem uzburkavali su politički prostor poput valova, a ponekad, dakle, zapljusnuli i preko granice. No, unatoč tome, tvorci slovenske državnosti ostali su u nekim slučajevima neuobičajeno složni i povezani. Tako možemo shvatiti i njihov zavjet da se epizoda s hrvatskim "hosovcima" prikrije slovenskoj i međunarodnoj javnosti. Naime, obučavanje i naoružavanje tuđih paravojnih skupina na svom teritoriju ozbiljno je kršenje temeljnih odredbi međunarodnog prava.

O AUTORIMA

 

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.

 

Write a comment

Comments: 0