Mon

14

Oct

2013

TKO JE,KAKO I ZAŠTO UBIO ZAPOVJEDNIKA HOS-a ZA BIH GENERALA BLAŽA KRALJEVIĆA

Edib Buljubasic, porucnik HOS-a, potkomandant logora Dretelj i kaznjenik sa najduzom zatvorskom kaznom (43 god.) ikada izrecenom u pravosudju BiH: Ko je, kako i zasto ubio zapovjednika HOS-a za BiH generala Blaza Kraljevica (I)

Kraljevic je priznavao samo Aliju za predsjednika

Nikada do sada bilo gdje nije objavljeno svjedocenje o okolnostima ubistva general bojnika Blaza Kraljevica, kojega su, po naredbi hrvatske paravlade, 9. augusta 2002. ubili maskirani bojovnici HVO-a. Od ponedjeljka sesterica haskih pritvorenika (Jadranko Prlic, Milivoj Petkovic, Slobodan Praljak, Bruno Stojic, Valentin Coric i Berislav Pusic) u saslusanju pred Haskim tribunalom, izmedju ostalog, morat ce govoriti i o razlozima likvidacije Kraljevica, koji je bio otvoreni protivnik podjele BiH i politike HZHB i HVO-a. Ljiljan ekskluzivno objavljuje autenticno svjedocenje nekadasnjeg pripadnika HOS-a o dogadjajima ( na punktu HVO-a Krusevo-Krivodol, osim Kraljevica, ubijeno jos osam ljudi iz njegove pratnje) koji su definitivno razbili iluzije o tome da se hrvatsko politicko vodjstvo bori za jedinstvenu i cjelovitu BiH, kako se na prvomartovskom referendumu 1992. godine zeljelo prikazati

 

Elirija HADZIAHMETOVIC

Devetog augusta 1992. godine sjedio sam u kancelariji kada je zazvonio telefon. Nakon sto sam se javio i predstavio, sa druge strane zacuo se glas: “General Kraljevic ovdje. Zapovjednice Buljubasicu, jesi li poslao policajce koji sa mnom idu u Mostar?” Odgovorio sam da jesam. U tom momentu pogledao sam na sat – bilo je osam sati, a jos prije sat, u sedam, iz kasarne “Dretelj” u Capljini trebalo je da krenu cetverica policajaca HOS-a u “micubisiju”, sa rotacijom na krovu auta. General ostro rece: “Pa gdje su do sada, vidis li koliko je sati, brzo mi to provjeri i javi! Bok!” Spustio je slusalicu, i ja sam zbunjeno skocio na noge.

Petrusiceva priprema terena:
Sisao sam ispred komandne zgrade – stozera HOS-a. Tu su stajali i razgovarali zapovjednik kasarne Ivan Petrusic, nas ljekar bojnik – major Zoran Hranilovic, Vladimir zvani Dedo, porucnik Dervis Kurtic, zvani Deva i porucnik Sime Marinovic. Pozdravio sam ih sa “Za dom spremni!”, i satniku Petrusicu: “Zvao je general Kraljevic i pita gdje je pratnja, a znas da sam licno otkucao nalog i dao onom policajcu Kresimiru Primorcu, a s njim su otisli policajci Milisav Kovac, Drazen Smoljan i onaj vozac “micubisija”. Pa sta cu sada, oni jos nisu stigli pred stozer u Ljubuskom, a generalu se zuri za Mostar? Sta da mu javim, satnice?”
“Buljubasicu, zaboravio sam ti kazati, ona cetverica policajaca su otisla na drugi zadatak posto mi je Dedo saopcio za neki hitan sastanak i intervenciju u Stocu. Ali, sada ti brzo nadji pet drugih policajaca, otkucaj nalog i odmah posalji da idu za Ljubuski, a generalu kazi da tek polaze iz Dretelja posto im je auto u kvaru. Snadji se, porucnice, vidis da je rat! Kreni odmah!”
Pozurio sam do prostorija gdje HOS-ovci odmaraju, te nasumice uzmem pet policajaca i kazem: “Brzo podjite sa mnom u kancelariju”. Ubrzo smo stigli, otkucao sam putni nalog i dao ga najstarijem HOS-ovcu po prezimenu Primorac, a odredim da se ide “pezejcem”, posto mi je jedan od policajaca rekao da je to auto vec spremno, jer su druga vozila zauzeta. Nazvao sam generala Kraljevica i saopcio mu da pratnja tek polazi, posto je auto bilo u kvaru. General je bio ljut, osjetio sam to po ostrom tonu: “Porucnice Buljubasicu, podji i ti odmah sa tom pratnjom i cekajte me na raskrsnici kod nadvoznjaka – raskrsnice za Citluk – Ljubuski – Capljina, a ja odmah polazim! Ivanu Petrusicu kazi da ce snositi sankcije zbog ovog kasnjenja!”

Sastanak sa HVO-om:
Nakon ovog razgovora, ja i ovih pet HOS-ovaca smo utrcali u “pezejac”. Za to vrijeme satnik Petrusic je galamio na Primorca: “Vrati se, ti ne mozes ici, jer si nesposoban, a moras cetnike voditi na kopanje! Primorac mu je drsko odgovorio: “ Ja hocu da budem u generalovoj pratnji, a do sada nikad nisam bio i niko me nece zaustavit!”. I tako on udje u auto, a ja im naredim da krenu i sacekaju na onoj raskrsnici, posto cu i ja brzo krenuti sa drugim autom. Tako ubrzo odredim sa sobom jos trojicu ljudi. Dok su oni pripremili auto, dok su uzeli pistolje, puske i drugo oruzje, utegli uniforme, ja sam u kancelariji brzo napisao dozvolu za nosenje oruzja, posto nam je general Kraljevic otprije govorio:” Kada god putujete sa mnom, uzmite putni nalog, dozvolu za nosenje oruzja, potpisite i ovjerite pecatom HOS-a.”
Na dozvoli sam napisao da nosim AP-7,62 mm, pistolj tetejac- 7,62 i dvije rucne bombe M 75. Istrcao sam napolje i usao auto – mislim da je bio crni “golf” – sa ona tri policajca (vozac je bio iz Radisica, nisam siguran ali mislim da se zvao Mirko Boras). Uglavnom, svi su bili iz Capljine i Ljubuskog i Ivan Petrusic ih sve poznaje. Dok sam ulazio u auto, zapovjednik Petrusic je bio znatizeljan: “Porucnice Buljubasicu, kuda ti ides sa tim HOS-ovcima? Ides a ne trazis moje odobrenje, ne zaboravi da sam ja ovdje zapovjednik”.
Odgovorio sam: “Razumijem, zapovjednice, ali sada zurim, jer mi je general zapovijedio da idem. Vidimo se!” I tako za oko pola sata stigli smo na onu raskrsnicu i tu smo cekali generala. Izasao sam iz auta i stajao, dok su nedaleko, na svom punktu iznad raskrsnice na putu prema Citluku) stajala dvojica policajaca HVO-a u maskirnim uniformama i gledali u nas. Ubrzo je stigao general Kraljevic u “toyoti”. Vozio je Marko, do njega je sjedio Osman, a pozadi su bili general i policajac Krasnici. Pozdravim generala, a on mi dobaci: “Idemo, jer kasnim”.
I tako, naredio sam da prvo vozi “pezejac” sa petericom HOS-ovaca, za njima Kraljeviceva “toyota”, a u trecem vozilu ja sa trojicom policajaca. U Mostar smo stigli oko 9,30. Prvo smo otisli do komande HOS-a, koja je bila smjestena u bivsem stacionaru JNA. Mostarskim HOS-om komandovao je Zeljko Martinovic, uz njega su bili i njegovi rodjaci Vina i Vinko Martinovic Stela. General ih je pozdravio, usli smo u zgradu i tu je poceo sastanak. Tema: Uspostavljanje zajednicke komande HOS-a i HVO-a, s tim da HVO bude pod komandom naseg generala Blaza Kraljevica. General je govorio da ce uskoro HVO pukovnija “Stjepan Radic” iz Ljubuskog, ciji je zapovjednik Vuksic, preci pod zapovjednistvo naseg HOS-a. Govorio je i da trebamo ici do Drine, tj. da protjeramo Srbe-cetnike.

Govor protiv Tudjmana, Bobana i Tute:
Ubrzo su na sastanak stigli i zapovjednici HVO-a Mostar. Mislim da su se zvali, ovi iz policije, Dzidic zvani \ida, i Berislav Pusic. General je govorio protiv Tudjmana, Bobana i Tute, kako oni saradjuju sa Karadzicem, da rade protiv svog naroda i drzave, te kako se Boban i Karadzic tajno sastaju u Trebinju, te da ce on to zaustaviti, jer je na Trebinje poslao 5.000 HOS-ovaca, koje vode zapovjednici Stanko Primorac zvani Cane, i satnik Fazlic, zovu ga Bata, a on je iz Hrasnice kod Sarajeva i vodio je HOS-ovce koji su pod komandom Armije BiH, odnosno TO. General je govorio da ce HOS i Armija BiH biti pod jednom komandom, i da im se treba pridruziti i HVO, a ko odbije ovu zapovijed – smatrat ce se izdajnikom i neprijateljem ove domovine. U tom slucaju, HOS ce se boriti i protiv tog ekstremnog HVO-a. Kraljevic je govorio kako je Tudjman mucki ubio naseg HOS-ovca i HSP-ovca Antu Paradzika, na punktu u Sesvetama 1992. (Zagreb), dok se ovaj vracao sa mitinga. Govorio je i kako su Tudjman i Boban u Posusju ubili Ludviga Pavlovica, te da Tudjman ubija sve one ustase koje narod voli i za kojima narod hoce da ide u rat protiv Srba; da su HOS-ovci vec na ulazu u Trebinje i treba im podrska HVO-a da bi protjerali Srbe preko Drine i da je to krajnji cilj ove borbe jer Srbi ubijaju neduzne hrvatske i muslimanske civile, te da to hitno moramo zaustaviti.
General je govorio da u BiH priznaje samo predsjednika Aliju Izetbegovica, i da HOS-ovci na uniformama moraju nositi i svoje i oznake Armije BiH (a u to vrijeme u kasarni Dretelj i pred komandom HOS-a u Ljubuskom, kao i u Mostaru vihorile su se i zastave HOS-a – sahovnica i Armije BiH – ljiljani).

Izdajstvo Ivice Primorca

Sta se desavalo na punktu HVO-a Krusevo-Krivodol? Kako se odvijalo stravicno ubistvo ubistvo generala Kraljevica i jos osmerice pripadnika jedinica HOS-a? Ko je Gordan Marijanovic Kikic i koja je njegova uloga u atentatu? Zasto je pukovnik Ivica Primorac napustio stozer HOS-a odmah nakon generalovog odlaska u Mostar, prethodno iz kase odnijevsi novac i dokumentaciju? Sta bi o atentatu imao kazati Marin Smiljanic Munja?

Elirija HADZIAHMETOVIC

Nakon sto je general Blaz Kraljevic obisao komandu HVO-a, gdje je razgovarao sa njegovim zapovjednicima, otisli smo u hotel (mislim da se zvao Mostar ili Ero), general je govorio za press-centar. Sve su snimali tv-kamermani, a bilo je i dosta novinara. U ovoj istoj sali general je govorio i pet-sest dana ranije, a tema je bila gotovo ista: ustrojstvo i zajednicko zapovjednistvo HOS-a, HVO-a i Armije BiH, te da se stane ukraj Tudjmanu i Bobanu, jer oni hoce da podijele BiH, te da su oni izdajnici kao i njihov Tuta koji vodi Kaznjenicku bojnu, stacioniranu u Sirokom Brijegu.

SRETNI KVAR AUTA I RAFALNA PALJBA:

Poslije press-konferencije popili smo pice, te smo oko 14,00 krenuli iz Mostara za Ljubuski. U svom vozili pratio nas je Stela, sve do izlaza iz Mostara, gdje ima svoju kucu (pravac Mostar – Citluk). Mi, HOS-ovci vozili smo se po redoslijedu: pezejac u kome su bila peterica HOS-ovaca, pa toyota u kojoj je general sa onom trojicom pratilaca, i ja u trecem autu sa trojicom policajaca. Na izlazu iz Mostara bila je cesta sa usponom i tu se ugasilo nase auto. Vozac je izasao, otvorio haubu i nesto je popravljao, a ja sam ga pozurivao i galamio zbog zastoja. Vozac se pravdao da nije do njega i da ce brzo popraviti kvar. Tako je drugi policajac palio kljucem auto koje se upalilo tek nakon desetak minuta.
Kada smo napokon krenuli, naredio sam da vozi sto brze da bismo stigli generala. Bila je vrucina pa smo otvorili prozor i odjednom se zacula zestoka puscana pucnjava. Pitam ovu trojicu sta je to, a oni isto pitaju zacudjeni jedan drugog isto. Neko od njih odvrati da se neko danas, posto je nedjelja, mozda zeni, pa se zato puca. Smijali smo se tome i nastavili dalje voziti. Kada smo dosli blizu jedne krivine, nama ususret su velikom brzinom isla dva auta i bez prestanka su nam blicali farovima, kao da nas nesto upozoravaju. Moj vozac je skrenuo malo ustranu da bi izbjegao sudar. Rafalna paljba nije prestajala i kako smo se priblizavali krivini sve se jace cula. Kada smo izbili na krivinu, vozac je naglo zakocio tako da se poprijecio na cesti. Bio sam sokiran prizorom ispred nas: na oko 200-300 metara 20-ak maskiranih vojnika trce oko ona nasa dva auta koja su bila prva u koloni i pucaju po njima sa svih strana, uz dreku. U jednom trenutku sam vidio kako generalov vozac pokusava da okrene toyotu, posto je sletio sa asfaltne ceste na lijevu stranu. Tu stade i vidim kako iz nje izletje HOS-ovac Osman i pade uz saobracajni znak, dok maskirani vojnici koji su na glavi imali kape fantomke, bez prekida, pucaju po njemu i po oba vozila. Sve se to desavalo na punktu Krusevo – Krivodol, na kojem su uvijek bili vojnici HVO-a. Ispred punkta, na oko 50 metara, na cesti je stajao poprijecen kombi, a pored njega dva naoruzana maskirana vojnika. Sve se odvijalo veoma brzo, tako da smo sva cetverica bili ukoceni od soka. Prvi sam se pribrao i panicno naredio vozacu da vozi na rikverc jer su ona dva vojnika vec dizali puske na nas. Dok je vozac vozio cik-cak na rikverc zacula se rafalna paljba onih dvojice vojnika na nas. Brzo smo zasli za krivinu, i tada sam naredio da okrenu vozilo za Mostar i tamo me cekaju; a ja sam sa puskom u ruci potrcao iz auta do krivine.

KRV i SUZE:

Zalegao sam uz obalu i opet me sokirao prizor ispred mene: napadaci nose za ruke i noge neke od ubijenih HOS-ovaca, a neke vuku po cesti i bacaju ih u furgon kamiona (kabina plave, a furgon bijele boje) koji je stajao na cesti. Vidim kako, uz urlike, izvlace generala Blaza Kraljevica iz toyote, vuku ga po cesti, sutaju i udaraju kundakom puske. Sve se odvijalo velikom brzinom. Zatvorili su stranice furgona, gdje su, pored osam ubijenih HOS-ovaca, ubacili i generala Blazevica, te krenuse cestom za Citluk. Za furgonom iza one kucice, izadje Zastavin kamion sa plavom ceradom i u njega uskocise ovi atentatori, a sve uz pucnjavu i vrisku. Za njim iza kucice krenu crni dzip, i predje ispred furgona i svi krenuse u pravcu Citluka. Tada se okrenu onaj poprijeceni zuto-bijeli kombi (on je ranije uvijek stajao pored kucice u kojoj su se odmarali policajci HVO-a) i brzo se odvezose sa punkta. Ostala su nasa dva vozila – pezejac uz sami punkt i neko drvo, toyota ispred punkta poprijecena uz saobracajni znak, a sva vrata otvorena.
Dok su se udaljavali ispalio sam u njihovom pravcu nekoliko kratkih rafala. Tada su mi se pridruzili saputnici iz auta i poceli pucati. Moj vozac je tada dovezao auto do nas, i povezao nas do punkta Krusevo. Dok smo stajali na tom mjestu iza nas je bilo jos putnickih vozila, neki su se zbunjeno okrenuli i vratili za Mostar a da nisu znali sta se na punktu ispred nas desilo jos prije nekoliko trenutaka. Kada smo stigli do generalove toyote, ugledali smo zastrasujuci prizor. Toyota je bila izresetana kao sito sa svih strana, cak i krov, jer se na auto pucalo i sa balkona neuseljene kuce pored punkta. Krvi je bila svuda, i u autu i van auta. U unutrasnjosti auta sam vidio mnogo dijelova odjece, tijela, kose, bilo je i nesto bijelo poput mozga, cak i dijelova pistolja. Od bijesa i muke poceo sam da se derem, plakao sam, psovao HVO-u majku. Znao sam da su oni ubice, jer je onaj kombi bio HVO policije, ovdje je bio njihov redovan punkt gdje su do sada oni dezurali bez prekida, a sada ih nema, sve je pusto i krvavo…
Otrcao sam i do pezejca i vidim isti zastrasujuci prizor: krv, prsti, kosa, obuca, sve izbuseno i natopljeno krvlju. Miris baruta se jos osjecao i jos neki drugi cudni i ruzni mirisi. Oko punkta sve je pusto, nigdje zive duse. Oni koji autima pristizu iz pravca Mostara kada ugledaju ovaj prizor panicno se okrecu i vracaju nazad. Sjeo sam nasred ceste pored izresetanog pezejca i plakao i neprestano se derao prijeteci HVO-u da cu osvetiti svoga generala i nevino poginule policajce, a muka mi je bila jos veca zbog spoznaje da sam onu petericu ja odredio da prate generala. Utom me jedan od mojih policajaca pozva da pored toyote vidim prekinuti lancic sa zlatnim krizem policajca Marka. Pronasli smo i Osmanov zlatni lancic, na kojem je bio privjesak u obliku polumjeseca i zvijezde.

HVO-IZVIDNICA – POST FESTUM:

Tako smo panicno i uplaseno razgledali popriste atentata kada zacusmo auto – stojadin ili zastava – koje je dolazilo iz pravca Citluka. Potrcali smo s uperenim puskama prema njemu. Auto je naglo stalo. Pridjem do vrata vozaca i kada sam vidio da ona dvojica unutra imaju oznake HVO-a, dreknem: «Sto nam ubiste generala!?» Vozac poce mucati da nije on kriv i da slucajno ovuda prolazi. Tada ga udarim u glavu i kroz otvoren prozor izvucem napolje te ga pocnem tuci sakama, nogama i kundakom. Glava mu je krvarila ali nisam prestajao, a ostala trojica HOS-ovaca tuku onog drugog vojnika. Naredio sam im da ovu dvojicu odvedu do onog drveta nekoliko metara od ceste i HVO kucice na punktu da ih tu zakolju. Moji HOS-ovci me mole da ih ubiju iz puske jer ne smiju nozem. Tada ja dodjem do njih i izvadim noz, kad se jedan od njih onesvijesti, a drugi kaze da se zove Gordan Marijanovic, zvani Kikic, te me poce moliti da ga ne ubijem, da ce sve priznati, kao i da mu ja obecam da ce ostati ziv ako prizna. Pricao je mnogo toga, izmedju ostalog i to da su atentatori Tuta i njegovi vojnici iz Kaznjenicke bojne sa Sirokog Brijega, te da je ovom zlocinackom akcijom rukovodio general Andabak. Ispricao mi i da su leseve maloprije odvukli prema Grudama, kod Bobana. Pitam ga kako sve ovo zna, a on u panici kaze da zna jer je u ovom atentatu ucestvovao njegov komsija Marin Smiljanic Munja (iz sela Kruseva), policajac HVO-a koji je inace na ovom punktu, te da ga je on poslao ovamo, samo da prodje i vidi ima li koga i kakva je situacija. Morao je, kaze, poslusati jer je i Tuta prije nekoliko minuta bio u toj policijskoj stanici HVO-a u Citluku. Rekao mi je i to da bjezimo odavde, jer ce i nas HVO ubiti ako vide da smo ostali zivi. Tada smo ga nas cetverica opet poceli tuci nogama i kundacima sve dok se nije onesvijestio. Uzeli smo mu pistolj tetejac, marke ”zastava” 7, 62 mm i pusku iz auta, kao i oruzje onog drugog vojnika, te vojne iskaznice i sve sto su imali uza se, a ja sam u svoj blokic zapisao Gordan Marijanovic.
Ostavili smo ih da leze onako krvavi i onesvijesceni kod onog drveta. Naredio sam vozacu da vozi do Ljubuskog kako bih sto prije alarmirao komandu HOS-a na uzbunu. Prethodno smo zatvorili vrata toyote i pezejca, ponijeli Markov i Osmanov lancic, i ubrzo smo se vozili prema Citluku. Na autu smo drzali otvorene prozore a cijevi pusaka bile su na gotovs. Tako smo se vozili kroz Citluk, ulice su bile puste, cak nije bilo ni policije, te smo brzo stigli do onog raskrsca Ljubuski – Capljina – Citluk, gdje nas zaustavljaju dva policajca HVO-a. Tada sam iz pistolja preko njih ispalio dva metka, a moj policajac ispali kratak rafal i pogodi jednog u nogu. Kad je ovaj pao, onaj drugi je bacio pusku i digao ruke uvis, a mi smo im kroz prozor psovali majku izdajnicku, kukavicku i atentatorsku, te smo bez zaustavljanja produzili za Ljubuski.

KATICA ZNA KO STOJI IZA ATENTATA:

Ubrzo smo stigli pred glavni stozer HOS-a – to je zgrada bivse Sarajevske banke u centru grada a ispred zgrade ima autopark i nas vojni zatvor, gdje smo drzali zarobljene cetnike. Utrcao sam u komandu i trazim pukovnika Ivicu Primorca. Policajac pred vratima kancelarije kaze da je pukovnik jutros rano otisao negdje i jos ga nema, te da je sa sobom odnio dvije velike putne torbe. Usao sam u kancelariju i telefoniram u vojarnu Dretelj. Javio mi se porucnik Dervis Kurtic Deva, i ispricam mu sta se desilo. Vijest se brzo prosirila u ljubuskoj komandi. Svu su me ispitivali sta sam vidio, ali sam odgovarao da nista nisam vidio, a tako sam naredio i onoj trojici svojih HOS-ovaca da ne pricaju sta smo vidjeli, u protivnom bismo mogli ugroziti svoj zivot. U tom trenutku nikome nisam vjerovao; situacija je bila napeta i cudna. Posto je bila nedjelja mnogi casnici nisu bili u stozeru pa su naknadno pristizali.
Utom je u komandu utrcala generalova sekretarica – mislim da se zvala Katica – i njen pratilac Damir i pocese me ispitivati. Uveli su me u generalovu kancelariju i ukratko im ispricam sta sam vidio. Katica poce plakati, cupati kosu, udara nogama po stolu i zidovima, te kaze: ”Ivica Primorac je izdajnik. On je odmah poslije generalovog odlaska jutros pokupio svoje stvari i pobjegao u Grude svome Bobanu, zato ga cijeli dan nema ovdje. Zatim je otvorila onaj veliki sef i pocela vikati: ”Izdajnik, dezerter, odnio je sve papire i nas novac”. Zatim je istrcala u hodnik i naredila da joj se spremi vozila i da zovu HVO u Grudama da isporuce Primorca, u protivnom HOS ce ih napasti.

Write a comment

Comments: 0