Tue

15

Oct

2013

Ispovijed Zorane M. koju su u ratu silovali njeni susjedi Srbi

 Kada je doznao što je doživjela, suprug Željko je nije ostavio
Kada je doznao što je doživjela, suprug Željko je nije ostavio

'Htjela sam pobaciti, no rodila sam 
sina kojega više nikome ne bih dala...',

 

Dugo se lomila kada će mu reći, smišljala načine kako to izgovoriti, a da što manje boli. Znala je da je ona, njegova mati, ta koja mu treba kazati kako je došao na svijet. Znala je da bi bilo još strašnije da od nekog drugog čuje da ga je zanijela nakon višestrukih silovanja u okupiranom Dalju. I onda je prelomila. 'Nisam tvoj biološki otac' Bilo je njezinu sinu oko četrnaest godina kad su ga mati i čovjek kojeg je zvao tata posjeli ispred sebe. Suprug Željko, koji joj je već gotovo dva desetljeća potpora u dobru i zlu, i koji je snaži da se ne raspadne, bio je i u tom trenu s njom. – Znaš, ja nisam tvoj biološki otac – kazao je dječaku koji ga je zbunjeno pogledao ne znajući što to zapravo znači. Objasnili su mu. Oči su mu se punile suzama kad je mati pred njega prostrla kalvariju svog života, objašnjavajući mu polako i teško o ratu koji ju je zatekao u rodnom Dalju nedaleko od Osijeka. – Sve zna, morala sam mu reći – govori danas 42-godišnja Zorana M. Nakon prvog šoka, pa riječi kojima ju je tješio da će sve biti u redu, u dječaku se rodio inat pa je lako znao planuti. S vremenom se i to promijenilo. – Laknulo mi je što me i dalje zove tata – kaže Željko M. Dok sjedimo u dnevnom boravku, jednoj od tri prostorije stana koji su u Osijeku dobili od grada, Zorana slaže razbijene kockice svoje životne priče držeći ruke sklopljene ispred sebe. Polako i tiho opet se vraća u ljeto 1991. godine. Imala je dvadeset godina, živjela u Dalju s roditeljima, mlađim bratom i dvjema sestrama kada joj se život počeo pretvarati u pakao. Jednog dana u njihov su dom uletjeli mještani Ljubinko Radošević, Vojislav Grčić, danas pokojni Nikola Puača i još neki pripadnik Teritorijalne obrane. Nije to bilo prvi put da su je silovali. Ali, ovaj su put to učinili pred njezinom obitelji. Najmlađoj sestri bilo je tek pet godina, bratu deset, a starijoj sestri trinaest ljeta. Onda je došao 1. kolovoza 1991. godine, prognanici su napuštali svoje domove. Njezina obitelj čvrsto se držala za ruke. Zoranu su dojučerašnji susjedi izdvojili iz te tužne kolone. I u jednom trenu obitelji više nije bilo pokraj nje... Zajedno sa sumještanima koji su imali tu nesreću da moraju ostati u Dalju odveli su je u podrum Mjesne zajednice.

 Ljubinko Grčić na sudu je kazao da se ne osjeća krivim
Ljubinko Grčić na sudu je kazao da se ne osjeća krivim
 Vojislav Grčić silovao je Zoranu pred obitelji
Vojislav Grčić silovao je Zoranu pred obitelji

– Ne znam koliko nas je bilo u toj mračnoj prostoriji. Čula sam plač beba, razaznala glasove odraslih. Kad su se vrata na toj našoj tamnici otvarala, samo bi nas zaslijepila svjetlost. A onda bi se začuo zapovjedni glas: "Ti pođi s nama." Ispitivali su me kamo su moji otišli, vrijeđali, mrcvarili... I silovali... Tako su mi prolazili dani – opisuje vrijeme zatočeništva. Ne pamti više koji je mjesec bio 1992. godine kad joj je prišao jedan Srbin koji joj je kazao da je poznavao njezina oca. Dao joj je novac, da ode po kruh. – Kad sam izišla van, rekao mi je da trčim koliko me noge nose i da se ne okrećem. Uplašila sam se, a on mi je još na brzinu uspio kazati gdje se nalazi autobus kojim izbjeglice odlaze iz Dalja. I ja sam potrčala – govori Zorana M. Na zadnjem punktu okupiranog Dalja izvukli su je iz autobusa. Tko ju je tu silovao, ne zna. – Ne sjećam se ni koliko ih je bilo. Kad su me pustili, vratila sam se onako izmrcvarena natrag u autobus. Stigli smo najprije u Suboticu, a zatim u Mađarsku, gdje su bile i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine – priča Zorana M. Nakon smještaja u prognaničko naselje svi novopridošli morali su ići na liječnički pregled. Tu je saznala da je trudna. Sve u njoj je vrištalo. Htjela je pobaciti: – Strašan je osjećaj kad znaš da imaš biće u sebi, a ono nije nastalo iz ljubavi, nego... – govori. Žene s kojima se našla u tom naselju tješile su je, kazivale joj da je mlada, da nije dijete krivo kako je nastalo. Za pobačaj je ionako bilo prekasno. – Bilo mi je jako teško. Sama, u nekom tuđem svijetu, bez obitelji za koju nisam znala je li preživjela. Sina sam rodila u prosincu 1992. godine u Mađarskoj. Kad sam ga ugledala i privila na prsa, bila sam sretna. Znala sam da se imam za koga boriti u životu. Odmah mi je bilo jasno da ga nikada nikome ne bih dala – priča o svojoj odluci da zadrži dijete. Nije prošlo ni mjesec dana, a na vrata naselja pokucala je jedna žena. Posredovanjem Unprofora dobila je majka Marija kćerino pismo. Tek tada je doznala da je Zorana živa. Odmah je otišla po nju. Ni slutila nije da Zorana nije sama: – Mama je rekla da idemo kući, a ja sam se ukočila i kazala da neću u Dalj. Nisam znala da moji žive u Osijeku. Nije znala ni da više nema njezina oca, da je poginuo. A ni slutila nije da je mama, pakirajući se po nju, susjedinu sinu Željku kazala: "Ti ćeš mi biti zet." – Bio sam na odsluženju vojnog roka i došao sam u odori k mami. Tada sam upoznao Zoranu. Nisam znao zašto gleda u pod, zašto ne može pogledati uniformu – priča Željko. Tužiteljstvo se žalilo Prošlo je vremena dok je smogla snage i povjerila mu kroz što je prošla. Njezina sudbina nije ga ostavila ravnodušnim, ali ga nije ni odmaknula od nje. Zajedno su, eto, već gotovo dva desetljeća, imaju troje djece. Zapravo, četvero. I onaj najstariji ga zove tatom. Za život se bore kako znaju i umiju spajajući kraj s krajem od socijalne pomoći dječjih doplataka. Zorana M. nema status civilne žrtve rata. – Svojim silovateljima nikada nisam oprostila. I neću – kaže. Laknulo joj je kad su osuđeni, ali za zlo koje su joj nanosili po dvanaest godina zatvora je, smatra, premalo. Slaže se s njom i osječko tužiteljstvo, koje je ovih dana uložilo žalbu na presudu Radoševiću i Grčiću.

Write a comment

Comments: 0