Sun

20

Oct

2013

9 mjeseci bili su zarobljeni u logoru u Srbiji. Ovo su njihova sjećanja...

zarobljeni branitelji Goran Sertić, Siniša Šlat, Davor Rališ i Mladen Matičić

"Nekoga odvedu na ispitivanje, a vrate ga svog crnog od batina, polumrtvog u deki. Nakon dva mjeseca smo se prvi puta okupali. Poslije smo iskusili kako je moguće okupati se za minutu s tri litre vode", kazao je Rališ za magazin Oluja.Goran Sertić, Siniša Šlat, Davor Ralić i Mladen Matičić su Vinkovčani koji su se dragovoljno javili i otišli u pomoć vukovarskim braniteljima, a sudbina je htjela da tamo ostanu do kraja, do pada grada jer kada su zarobljeni više nije bilo ni streljiva ni mina i odvedeni su u srbijanske logore za koje Srbija tvrdi da uopće nisu postojali, piše magazin Oluja. Kada je počeo rat Sertić je bio 23-godišnjak, Šlat i Matičić 20-godišnjaci, a Rališ tek 19-godišnjak, dakle još djeca, no to silnike u srbijanskim logorima nije priječilo izlagati ih svakodnevnoj torturi, izgladnjivanju, ispitivanju, premlaćivanju, ponižavanju niti im je savjest proradila jer su možda imali sinove njihova uzrasta. Dio zarobljeništva proveli su skupa pa su potom razdvojeni, ali su razmijenjeni skupa u Nemetinu, na najvećoj razmjeni "svi za sve", 14. kolovoza 1992. Taj je dan za njih bio drugi rođendan jer ga mnogi njihovi suborci i prijatelji nisu doživjeli.

Pomoć Vukovaru

- Tada je svakoga tjedna u Vukovar na ispomoć odlazila jedna skupina Vinkovčana iz neke od mjesnih zajednica, a druga se vraćala pa je i moja skupina od nas 13 krenula 19. rujna 1991. u Vukovar. Živih nas se vratilo samo petorica. Bili smo raspoređeni u Borovo Naselje, ali već nakon nekoliko dana premjestili su nas na Mitnicu, na sasvim drugi dio Vukovara, a od tamo na Sajmište i Petrovu Goru. Kada je palo Sajmište, povukli smo se do zapovjedništva nedaleko bolnice jer smo namjeravali krenuti u proboj pošto je bilo jasno kako se više nemamo čime braniti.

Oko bolnice je bilo puno ljudi jer su svi tu vidjeli nekakvu mogućnost spasa i osjećali sigurnost. No, mi smo se ipak vratili na Mitnicu i tu sam zarobljen 18. studenoga oko 15 sati. Na onoj poznatoj snimci kada Vukovarce protjeruju iz grada, a to je snimljeno kod groblja, vidi se kako i mi predajemo oružje. Odvezli su nas u Mitrovicu u zatvor, sjećam se kao da je danas, paviljon 3, soba broj 5, prvi kat. Tu sam proveo svih 9 mjeseci zarobljeništva. Sjećam se reflektora koji su obasjavali cijelo dvorište i "špalira" batinaša kroz koji smo morali proći i dobiti "prvu porciju" batina prije ulaska u zgradu. Nas 95 do 120 bili smo smješteni u sobi 6 puta 12 metara, složeni kao sardine – priča Goran Sertić dodajući kako su svaki dan odvođeni na ispitivanje koje nije moglo proći bez batinjanja. No, kraj njihovim mukama počeo se nazirati kada su početkom kolovoza načuli kako se sprema razmjena do koje je zaista i došlo 14. kolovoza 1992.

Dan ranije počelo je spremanje i svi smo bili uzbuđeni, ali i u strahu hoće i se zaista provesti razmjena. Otprilike oko 3 sata ujutro počeli su nas uvodili u autobuse, a stražari su stalno vikali.

U autobusu smo bili od 3.30 do 16.30 sati spuštenih glava među nogama, ali kada smo došli u Nemetin, sve smo muke zaboravili, iako su nas tukli i u autobusu, u zadnjim satima naše golgote – završava svoju priču Goran.

Siniša Šlat je sa svojom ekipom krenuo u Vukovar 26. rujna, ali u Bogdanovcima su bili napadnuti pa su morali pješice "Kukuruznim putem" prvo do Lušca, a poslije do Doma tehnike u Borovu Naselju, a to je najistureniji položaj prema zloglasnom Borovu, tada još Borovu Selu.

Prvo u Stajićevo

- Odlazili smo u ispomoć gdje god je trebalo u Vukovaru jer zbog malo branitelja i nedovoljno streljiva i mina, odlazili smo tamo gdje je trenutno bio napad. To je bila vukovarska taktika i jedino tako smo se mogli uspješno braniti sve dok smo imali čime. No, 20.studenoga zarobljeni smo u Obućari gdje smo se okupili, i autobusima smo prevezeni u Stajićevo kod Zrenjanina. Tamo nas je dočekao špalir i batine, spavali smo na betonu u štali s malo slame na podu. Tko bi otišao na zahod, vratio bi se isprebijan pa smo se suzdržavali koliko god smo mogli. Za jelo smo dobivali pola šnite kruha, kolut salame i čaj. Poslije se nešto kao kuhalo, ali to je bila samo masna voda.

Nakon mjesec dana prebačeni smo u Mitrovicu gdje je bilo koliko-toliko izdržljivo jer bilo je barem toplo, ali i stalno maltretiranje, glava dolje-ruke na leđa. Budući da sam pobjegao iz JNA, odveli su me u Beograd u Vojno istražni zatvor gdje su mi sudili zbog dezertiranja i oružane pobune. Dobio sam pet godina. Na odsluženje kazne su me odveli u Valjevo, ali sam imao sreću pa sam upao u grupu za razmjenu, iako je bilo straha da ću ostati u Valjevu, a iz toga zatvora, sigurno, ne bih izišao živ – kaže Siniša Šlat, dodajući kako su po dolasku u Nemetin kod Osijeka, gdje je dogovorena najveća razmjena "svi za sve", čuli kako zadnja dva autobusa neće razmijeniti pa su bili očajni, čak su razmišljali i o bijegu pa što bude.

- Kada smo u autobusu čuli "Ne dirajte mi ravnicu" znali smo da smo u našem autobusu i da smo krenuli prema Osijeku, u slobodu – priča Šlat.

Mladen Matičić je u Borovo Naselje iz Vinkovaca došao sa Šlatom, zajedno su branili Vukovar i zajedno su zarobljeni, ali su ih u Mitrovici razdvojili.

Samica u Mitrovici

- Nakon samice u Mitrovici, prevezli su me u Vojno istražni zatvor u Beogradu i zbog dezerterstva i oružane pobune nakon dva tjedan suđenja osuđuju me kao prvog Hrvata na četiri i pol godine zatvora. Suđenje je bilo farsa, a moj tobožnji odvjetnik, izvjesni Goran Mostarac, više je navijao za optužbu nego za mene. Sa Šlatom sam bio u Valjevu i tu smo robijali s 350-400 četnika koji su bili osuđeni za krađe i ubojstva, a služili su kazne od 2 do 20 godina. Možete misliti kako nam je bilo među tom bagrom! Mislim da su nas se stražari bojali pa nas nisu ni dirali. No, nakon 5-6 dana upali smo u grupu za razmjenu, ali i tu smo do zadnjeg trenutka strahovali hoćemo li biti razmijenjeni ili ne jer svašta se pričalo pa i da će nas vratiti u Valjevo – kaže Matičić

Davor Rališ je imao tek 19 godina kada je zarobljen. Bio je najmlađi u skupini Vinkovčana koji su zarobljeni u Vukovaru, ali zbog mladosti nije imao nikakva popusta kod stražara i isljednika KOS-a, već je dobivao batina koliko i svi drugi. Zarobljen je u Obućari i prebačen u Mitrovicu. Vozili su ih 10-11 sati jer putem su četnici zaustavljali autobus tražeći koga će prepoznati, a neke su i izveli. No, ti se više nisu vratili.

- Sjećam se da sam bio šokiran kada smo prolazili kroz Novi Sad. Ulice pune ljudi i osvijetljene što nismo vidjeli mjesecima. Odvezli su nas u Stajićevo i tada smo shvatili stvarnost koja je miljama udaljena od onih novosadskih svjetala i šetača.

Mjesec dana u Stajićevu, neljudski uvjeti, hladnoća, bez hrane, stalno maltretiranje, pjevanje "Hej, Slaveni"... U Mitrovici su bili bolji uvjeti, ali bilo je svakodnevnoga prebijanja.

Crni od batina

Nekoga odvedu na ispitivanje, a vrate ga svog crnog od batina, polumrtvog u deki. Nakon dva mjeseca smo se prvi puta okupali. Poslije smo iskusili kako je moguće okupati se za minutu s tri litre vode. Vidio sam kada su jednoga čovjeka iz Vođinaca ubili batinama, udarali su mu glavom o zid. Prva četiri mjeseca su nas stalno ispitivali, a poslije sam raspoređen u radnu skupinu pa je bilo malo lakše. Tako smo nekako uspjeli preživjeti i dočekati 14. kolovoza 1992. godine kada smo u Nemetinu razmijenjeni. Ali Rusi iz UNPROFOR-a su nas tukli i u Nemetinu, do zadnjeg trenutka. Vidjelo se da su iste vjere kao i naši čuvari u Mitrovici i Stajićevu – završava svoje svjedočanstvo na logoraške užase Davor Rališ.