Sat

16

Nov

2013

"Moj otac je ostavio mene i brata u zagrebačkom skloništu i rekao da mora u Vukovar. Nikada se nije vratio..."

Ohran Merić
Ohran Merić

"Bio sam klinac, ali znao sam karakter svog oca i znao sam da mu je neugodno sjediti sa ženama i djecom u podrumu. Osjećao se loše zbog toga. Onda se za vrijeme jedne uzbune digao i rekao: "Ja moram u Vukovar". Tad smo ga zadnji put vidjeli. Poginuo je", prisjeća se sin odlaska svog oca iz Zagreba.

Zagreb treba upamtiti ime Ohrana Merića. On je jedan od onih stanovnika glavnog grada Hrvatske koji je osjetio poziv i prepoznao potrebu obrane Domovine na njenim najkritičnijim dijelovima. On je jedan od heroja Domovinskog rata koji je osvijetlio obraz samog Zagreba kojem se nerijetko spočitava slabo učešće u ratu. Zagreb je, ipak, od sebe dao mnoge branitelje-heroje o kojima njegovi građani ne znaju ništa. Samo jedan od njih je Ohran Merić, pripadnik HOS-a kojeg stanovnici zagrebačkih naselja Kozari bok i Kozari putevi ne zaboravljaju. I ovih dana užurbano pripremaju "malu vukovarsku" u sklopu svog naselja pri čemu pale svijeće s mislima na poginulog Merića, ali i na sve žrtve koje su položile svoj život na oltar Domovine.

- Moj otac je za prvih uzbuna u Zagrebu sa nekolicinom susjeda, sa mnom i mlađim bratom, bio u podrumu. Bio sam dijete, bojao sam se, a dodatan strah pojačavale su vijesti koje su stizale iz Vukovara, a koje smo slušali u podrumu na nekom radiju. Bio sam klinac, ali znao sam karakter svog oca i znao sam da mu je neugodno sjediti sa ženama i djecom u podrumu. Osjećao se loše zbog toga. Onda se za vrijeme jedne uzbune digao i rekao: "Ja moram u Vukovar". Tad smo ga zadnji put vidjeli. Poginuo je pri proboju iz Vukovara u svojoj 35-toj godini – rekao je za portal Dnevno Ohranov sin.

Ohranova majka sina je čekala godinama. Sve do 2007. godine vjerovala je da je živ. Tada je ekshumiran u Petrovcima, a sahranjen je 2011. godine.

Od ovog zagrebačkog heroja tada se oprostila i Udruga bojovnika HOS-a riječima: "Ohran je darovao  za svoje prijatelje, svoju obitelj, suprugu i dva maloljetna sina, svoju domovinu ono najviše što čovjek može pokloniti a to je njegov vlastiti život i od toga nema veće žrtve koja zaslužuje trajno sjećanje i poštovanje. On je mogao izabrati i ostanak u Zagrebu i možda bi danas bio živ, ali njega je potaknulo junaštvo dragovoljaca HOS-a i želja da dadne svoje doprinos obrani domovine. I to je učinio na najuzvišeniji i najteži način. Njegova i suboraca mu žrtva sigurno nije bila uzaludna i na nama živima je dužnost da se to ne zaboravi."

Da se Ohran ne zaboravi, pobrinut će se i njegovi unuci. Njegova 13-godišnja unuka Hana o svom djedu napisala je:

"Obitelji su bile ugrožene, grad raspadnut, životi pogubljeni. Među njima bila je jedna meni vrlo draga osoba. Davno je nestala. To je bio moj djed. Djed kojeg nisam upoznala. Na njega me podsjeća Vukovar. Djede, iako te nisam upoznala, znaj da sam ponosna na tebe, heroja, i zato grade Vukovare, volim te i uvijek ću te voljeti za ljubav svoh djeda, Ohrana Merića."

Hana nije upoznala svog djeda, baš kao što ni Zagreb ne zna za svog heroja. Vrijeme je da ga svi upoznamo i nikada ne zaboravimo...

Write a comment

Comments: 0