Wed

20

Nov

2013

Bio je hrabar, ludo hrabar: Stipo Komšić odlazio je tamo gdje drugi nisu

Znao sam mu često reći da čuva glavu, da bi je lako mogao izgubiti. Ali nije se obazirao, svjedoči Zdravko Komšić

Početkom listopada 1991., dok se Vukovar već kupao u vlastitoj krvi, Stipo Komšić ugledao je jedan mali prazni “tamić” u kojem je netom prije stigla pošiljka oružja. Sjeo je u njega, otišao nekoliko stotina metara od linije obrane, što se malo tko usudio, prišao neprijateljskom tenku dok se iz njega još dimilo, skinuo mitraljez, otišao u zgradu policije koja je jedina imala velike agregate i aparat za varenje, “navario” mitraljez na prikolicu “tamića” i vratio se na položaj na Mitnicu. Takav je čovjek bio Stipo Komšić, neustrašiv. Sreća, kažu, prati hrabre, ali najbolji među nama prvi odlaze. Jer, samo desetak dana pothvata i taj vukovarski branitelj više nije bio među živima.

Najbolja formacija

Obitelj Komšić podrijetlom je iz Busovače u srednjoj Bosni, a u Hrvatsku je pristigla nakon Drugog svjetskog rata: Zdravkovi su se naselili u Nijemce, a Stipini u Lipovac, sve dok jedni i drugi nisu 1962. došli u Vukovar. Stipi su bile samo četiri godine, Zdravku dvije više, pa njihova prva sjećanja sežu tek od Vukovara koji osjećaju svojim.

– Odrasli smo zajedno, kuća do kuće, bili smo veoma povezani. Mitnica je bila čisto hrvatsko područje s veoma malim postotkom nehrvatskog stanovništva. Kad je zaratilo, organizaciju obrane preuzeli su mahom privatni poduzetnici, vlasnici obrta. Ja sam imao vulkanizersku radnju, a moj Stipo bio je autoprijevoznik. Logika je bila jednostavna: nismo morali na posao u neko vrijeme, bili smo ljudi bez radnog vremena koji su se mogli posvetiti obrani grada. Funkcioniralo je sjajno. Mitnica je bila najbolje organizirana formacija u obrani Vukovara - priča Zdravko Komšić pa govori kako se njegov bratić Stipo u obranu uključio spontano i bez razmišljanja, od samog početka borbi za Vukovar.

 

Majka Ana i danas oplakuje svog sina
Majka Ana i danas oplakuje svog sina

Bio je spretan, poduzetan i hrabar čovjek. Ludo hrabar, rekao bih. Znao sam mu često reći da čuva glavu, da bi je lako mogao izgubiti. Ali nije se obazirao, već je odlazio tamo gdje drugi nisu, izlazio van kad drugi nisu htjeli ni glavu pomoliti – svjedoči Zdravko Komšić.

Prisjetit će se potom tog kobnog 17. listopada 1991. godine kad je njegov bratić Stipo, blizak mu poput rođenog brata, zauvijek zaustavljen u koraku.

– Toga dana su tukli Mitnicu sa svih strana, upozorio sam ga, ali se nije obazirao. Jednostavno se nije dao zaustaviti. Sjeo je u “peglicu” i uputio se sa svog položaja u Dudiku kod nas u Mjesnu zajednicu po mine za minobacače, natovario 20-30 komada i vratio se živ – priča Stipin bratić Zdravko Komšić.

Na žalost, bili su to posljednji trenuci njegova iznimnog života. Sam je, pod kišom granata, istovario teret i sišao u podrum, međutim, kroz rupu na prozoru doletio je jedan geler koji je Stipu zarezao po vratu.

– Teško mi je prihvatiti da je pet minuta ranije uspio preživjeti na otvorenom, istovariti “peglicu” i skloniti se, pa poginuti. To mu je bila sudbina – kaže Zdravko Komšić.

– Nakon njegove pogibije sve je krenulo nizbrdo. Onda smo se zarekli da će, kad se obranimo i pobijedimo, ta ulica u kojoj je poginuo nositi ime Stipe Komšića, ali to nam nije uspjelo ni do danas – kaže Stipin rođak tumačeći da je ista ulica natopljena krvlju mnogih branitelja Mitnice, pa su mnogi roditelji željeli da ulice nose nazive upravo po njihovim najmilijima. Ulica je u Vukovaru premalo, žrtava previše...

Zdravko Komšić pamtit će djetinjstvo i samo sretne dane provedene uz Stipu.

– Bio je neobično jak, nisam znao čovjeka koji ga može svladati “na ruku” – smije se dok premeće po lijepim zajedničkim uspomenama.

Da mu duša nađe mir

A majka Ana? E, to je već druga priča. Prošla su dva desetljeća, ali u njezinu pustom domu tik uz vukovarski vodotoranj, simbol stradanja grada heroja, na stolu stoji fotografija njezina sina, jedna od tek nekoliko koliko je uspjela spasiti iz gorućega grada.

Druga fotografija koju posjeduje zabilježila je dane sreće u životu njezina sina: vjenčanje sa suprugom Nadom. Svoju obitelj prehranjivao je vozeći svoj kamion, ali kad je Vukovar napadnut za njega nije bilo dvojbe. Uključio se dragovoljno, napuštanje grada za Stipu ni trenutka nije bila opcija. U trenutku pogibije bile su mu samo 32 godine, a troje djece – Miroslav, Mirjana i Andrijana – ostalo je bez oca.

– Unuci žive u Puli s majkom, često me obiđu, ali on nikako ne dolazi. Ne mogu se od toga oporaviti. Mogu se jedino moliti Bogu da mu duša nađe mir. Iako je moj sin, moram to reći: bio je čovjek. Poginuo je na svom pragu kao junak, boreći se za svoju djecu – rekla je.

Majka Ana podigla je četiri sina, ali Stipo se nikad nije vratio kući i to je rana koja nikad neće zacijeliti.

Write a comment

Comments: 0