Wed

20

Nov

2013

Luka je srušio četiri aviona JNA pa poginuo

Bio je stup protuavionske obrane Borova naselja i Vukovara
Bio je stup protuavionske obrane Borova naselja i Vukovara

Luka Andrijanić došao je braniti Vukovar iz rodne Velike Brusnice u Bosni, a roditelji nisu znali da se pridružio obrani Hrvatske. Poginuo je tri dana prije 20. rođendana

Bio je travanj 1991. kad je iz obiteljskog doma u Velikoj Brusnici nedaleko od Bosanskog Broda otišao u Vukovar. Majci je kazao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Već u lipnju Luka Andrijanić navukao je odoru hrvatskog dragovoljca, pristupio 4. bojni Treće gardijske brigade i pridružio se odvažnoj skupini branitelja Borova naselja. Njegova pomoć bila je više no dobrodošla. Tek koji mjesec ranije izišao je iz JNA na Batajnici naoružan znanjem i iskustvom vrhunskog protuavionca, kao najbolji u klasi, čemu svjedoče i brojne pohvale i nagrade. Slijedeći upute zapovjednika Ivice Arbanasa, tog 24. kolovoza Luka i njegova posada na protuavionskom topu odlaze na poziciju prema silosu Đergaj, iščekujući napad neprijateljskog zrakoplovstva.avili smo se Blagi Zadri da smo u njegovoj zoni odgovornosti i potom odabrali poziciju koja se Luki izuzetno svidjela. U 14 sati avioni JNA napali su Osijek, a nas u Vukovaru u poslijepodnevnim satima nadlijeću četiri “super Galeba”, prave krug u formaciji za napad i počinju pucati.

 

Pejo i Jela Andrijanić čuvaju uspomenu na svoga sina Luku
Pejo i Jela Andrijanić čuvaju uspomenu na svoga sina Luku

U tom trenu Ivica Arbanas izdaje zapovijed, a Luka puca. Jedan avion G-4 počeo je ponirati prema Marincima, a drugi se zadimio i zastao jedan djelić sekunde i u niskom letu otišao u Srbiju. Vidjeli smo kako se između Bršadina i Marinaca diže crna gljiva dima, a Luka će na to: “Ovaj je pao!” Međutim, pala su oba! Nakon nekoliko minuta došli su MiG-ovi koji su visoko letjeli jer su znali što ih čeka, a helikopter s oznakom Crvenog križa koji je došao po pilota nismo dirali jer smo mi ipak Zbor narodne garde – prisjeća se danas Lukin suborac Josip Jakobović.

Udar na Orlovaču

Samo dva dana kasnije, 26. kolovoza 1991.u jutarnjim satima, Luka i njegov tim, u kojem su bili i Marjan Balić, Antun Bekčević i Zvonimir Hincak, zauzimaju novu poziciju, kod Vodotornja, u vrijeme iščekivanja napada na Vukovar.

– Nakon borbenog djelovanja aviona po našem položaju, uzvratili smo vatru te tom prilikom oborili MiG-21 i jedan G-4. Čak smo djelovali po jednom brodu koji je bio u kombiniranom napadu na grad. Nakon obavljene zadaće dobili smo poziv upomoć od Blage Zadre, pa smo svi zajedno otišli na Trpinjsku cestu – priča Josip.

Nakon dolaska, pregledali su teren i ponajbolju poziciju pronašli na Hercegovačkoj ulici, gdje je top 20/3 imao najbolje djelovanje, 360 stupnjeva. Odande su bili spremni za udar u smjeru Orlovače gdje su stacionirani srpski dobrovoljci i pripadnici JNA, no bila je to i najbolja pozicija za djelovanje po avionima neprijateljskih snaga.

‘Ne idi, sine, molim te’

Svaki dan jačaju napadi na grad: artiljerijski, tenkovski i pješački sve do 14. rujna kada se uključuje i zrakoplovstvo.

Luka je bio tih čovjek velikog srca
Luka je bio tih čovjek velikog srca

Tada se zaista pokazuje golema hrabrost obrane Trpinjske ceste gdje nastaje groblje tenkova koje su uništili Marko Babić i njegova ekipa. Kako se nastavljaju napadi i silna granatiranja, morali smo minirati teren ispred nas, a minera nigdje. Samo su došli, ostavili mine i rekli da će doći kad budu imali vremena. Naš Luka nema mira, ide ih postaviti, jer kaže da je u JNA vidio kako se radi. Postavlja mine i u tom trenu počinju padati minobacačke granate i rakete od VBR-a. Vjerujem da ga je to iznenadilo. Trenutak neopreznog postupanja s minom koštao ga je života – prisjeća se Josip Jakobović kobnog 20. rujna 1991. godine kada su izgubili Luku Andrijanića, tri dana prije njegova dvadesetog rođendana.

- Bio je čovjek blagog osmijeha i velikog srca, rodom iz Bosanskog Broda, koji je došao braniti Hrvatsku u Vukovaru. Mi koji smo stariji mislili smo da ćemo ga naučiti nešto, a zapravo je mnogočemu on naučio nas a da nismo bili ni svjesni – kaže suborac.

I 22 godine kasnije, majka Jela ne može govoriti o sinu a da ne plače pa se u mislima vraća na 17. kolovoza te ratne 1991. godine.

– Tada se prvi put vratio kući otkako je otišao u Vukovar. Došao je nenadano, da vidi roditelje i brata. Sklopila sam ruke i molila ga: “Ne idi, sine, molim te”, ali Luka je morao otići. Vuklo ga je, nikome nije mogao objasniti. Bio je to posljednji put da sam ga vidjela – rekla je pa gorko zaplakala.

Jela i Pejo Andrijanić ostali su sami. Stariji sin živi u Njemačkoj, 1200 kilometara daleko, a njihov Luka počiva na slavonskobrodskom groblju. I oni, otac i majka, tihi su junaci Vukovara.

Write a comment

Comments: 0