Wed

20

Nov

2013

Poginuli braneći grad 
u kojem nikada nisu bili

Iz Donje Motičine petnaest je dragovoljaca u rujnu ‘91. krenulo u rat. Petorica se nisu vratila, a osmorica su mučena u srbijanskim logorima

Od Vukovara do njegova sela stotinjak je kilometara asfalta, ali Davor Batrac Keks prije te jeseni 1991. godine nikada u njem nije bio. Nisu ni ostali momci s kojima je 27. rujna ‘91. iz rodne Donje Motičine nedaleko od Našica krenuo braniti grad na istoku Hrvatske. Jedanaest mjeseci kasnije Batrac se vratio kući. Ivan Radačić, Branko Ušak, Alojz Nikodem, Muhamed Jahić i Dragan Vinković nisu nikad:Šest dana prije no što smo krenuli braniti Vukovar oslobođena je vojarna u Našicama pa smo tako došli do oružja. Antun Vrbanac Vrba i Dubravko Mikičić Džimi već su se bili prijavili da će ići. Bio sam s njima na igralištu u selu i kazao da idem i ja. Rekao sam mještanima koji su se tamo zatekli da poruče mojoj mami da sam otišao u Vukovar i da ću se brzo vratiti. S ostalim Motičanima našli smo se ispred vojarne u Našicama. Krenulo je nas 67 branitelja – prisjeća se Davor Batrac Keks, danas predsjednik našičke Udruge branitelja Vukovara.

Ivan Radacic, 36 godina
Ivan Radacic, 36 godina
Muhamed Jahic, 38 godina
Muhamed Jahic, 38 godina
Branko Ušak, 33 godine
Branko Ušak, 33 godine

Alojz Nikodem, 36 godina
Alojz Nikodem, 36 godina
Dragan Vinković, 26 godina
Dragan Vinković, 26 godina
Nakon povratka iz logora Davor Batrac Keks vratio se na bojište s Kunama
Nakon povratka iz logora Davor Batrac Keks vratio se na bojište s Kunama

Nema povratka iz pakla

U Bogdanovce su stigli preko Đakova i Vinkovaca s tamošnjim dragovoljcima. Kukuruznim putem ušuljali su se u Vukovar. Po ulasku u grad heroj Motičani su raspoređeni na različite položaje – Davor Batrac bio je s Alojzom Nikodemom, Lukom Kneževićem i Antom Martinovićem u Borovu naselju. Na Mitnici su bili Antun Vrbanac, Darko Batrac, Dubravko Mikičić, Dragan Vinković, Ivica Mihaljević i Josip Pađan. Branko Ušak, Siniša Martinović, Ivan Radačić, Mirko Glavaš i Muhamed Jahić bili su na Sajmištu.

Mislili su da će na ovom ratištu biti petnaest dana i da će im doći smjena. Tako im je, uostalom, i rečeno. Ali nakon nekoliko dana cesta je bila zatvorena. Povratka iz pakla Vukovara više nije bilo.

Josip Pađan bio je prvi od dragovoljaca iz Donje Motičine koji je ranjen u Vukovaru. Izišao je u konvoju pa je kasnije operiran u Njemačkoj. Stradao je kad je ručnim bacačem na Mitnici pokušao zaustaviti transporter neprijateljske vojske. Suborci i sumještani Dragan Vinović, Darko Batrac, Antun Vrbanc i Dubravko Mikičić izvlačili su ga pod kišom metaka. Samo nekoliko dana kasnije jedan od Pađanovih spasitelja, Dragan Vinković zvani Flego, ubijen je. Taj 26-godišnjak, koji je do rata radio u PIK-u Šipovac, prvi je od branitelja iz Motičine koji je stradao u Vukovaru. Bilo je to 15. studenog:

– Pogođen je s haubice, umro je na putu do bolnice – kaže Davor Batrac Keks.

Tri dana kasnije, na sam pad grada i na Keksov 20. rođendan, ubijen je 36-godišnji Alojz Nikodem, otac dvoje djece i zaposlenik našičke cementare:

– Dočekali su ga između zgrada, kad smo se povlačili prema tvornici. Tu je stradao. Tog 18. studenog u Vukovaru je bilo ko na Titaniku. Brod je tonuo i nisi znao tko kamo ide – kaže Batrac.

Nikodemovo tijelo ekshumirano je 1998. godine.

Tijelo 36-godišnjeg građevinskog radnika Ivana Radačića Džambe ekshumirano je iz masovne grobnice na Ovčari. Baš kao i tijelo 33-godišnjeg majstora Branka Ušaka, kojeg preživjeli suborci pamte i po tome što je zarobio četvoricu neprijateljskih vojnika:

– Bio je ranjen i krenuo je u proboj. Ali odlučio je da neće smetati i otišao je u bolnicu. Kao i brojne ranjenike, i njega su odveli – prisjeća se Davor Batrac.

Muhamed Jahić Jaro do danas nije pronađen. Njegova udovica Ruža, s kojom je imao dvije djevojčice, Sanelu i Izabelu, ove je godine odlučila proglasiti ga umrlim:

– Muhamed je bio rodom iz Prijedora, a upoznali smo se i zavoljeli u Sloveniji. Došli smo živjeti u moju Donju Motičinu, selo u kojem je moj muž bio jedini musliman. Nikome to nije smetalo, sa svima je bio dobar – govori Ruža Jahić.

S Davorom Bratracom, najmlađim braniteljem iz Donje Motičine, Jahićeva obitelj u kumskim je odnosima:

– Muhamed je bio majstor, zavarivač. Ja sam oduvijek volio igrati košarku. Sjećam se kada mi je u dvorištu napravio koš – kaže Batrac.

Muhamed Jahić imao je 38 godina kada je nestao. Postoji svjedok koji je rekao da je njegovo mrtvo tijelo prekrio dekom kod jedne kuće koju je neprijateljska vojska razrušila bagerima...

Od petnaestorice dragovoljaca iz Donje Motičine samo su se njih desetorica vratila kući. Osmorica tek nakon što su devet mjeseci mučena po logorima u Srbiji:

– Pađan je teško ranjen izišao u konvoju, a Mirko Glavaš jedini se od nas uspio izvući u proboju. On je bio dva puta ranjavan. Umro je prije četiri godine – kaže Batrac.

Ranjeni su bili i Siniša Martinović i Ivica Mihaljević. Samo čudom metak je promašio Davora Batraca.

– Krenuo sam s jednom grupom branitelja u proboj. Pucalo se. Dvojica ispred mene i jedan iza mene su poginuli. Bili suto zagrepčanin Nedjeljko Husnjak, Damir Krsnik iz Tigrova, jedan Stjepan Gusić Štef iz varaždinske policije. Zagrepčani Darko Zlodi i Renato Smogar bili su ranjeni. A meni je geler prošao kroz džep maskirnih hlača – prisjeća se.

Mučni svatovi

Proboj nije uspio. Davor Batrac uhićen je na svoj 20. rođendan i odveden najprije u Stajićevo u štale:

– Tu su me držali pet dana. Kad su vidjeli da ćemo se posmrzavati na golom betonu, pola su nas odveli u Mitrovicu, a pola u Niš. Ja sam bio u ovoj drugoj grupi. Na vojnom sudu u Nišu osuđen sam na šest godina zatvora zbog bijega iz JNA i oružane pobune. Naime, dvadeset dana prije no što sam otišao u Vukovar pobjegao sam s Korčule iz ondašnje vojske. Presudu iz Niša nekako sam uspio donijeti sa sobom iz logora. Moja je obitelj u prosincu 1991. godine preko Crvenog križa doznala da sam živ i da sam zarobljen. U Nišu sam pet mjeseci bio u samici. Leći sam smio samo noću, ostatak dana morao sam ili prestajati ili presjediti. Zatim sam prebačen u Valjevo pa onda u Beograd. Razmijenjen sam u kolovozu 1992. godine. Kad sam se vratio kući, otišao sam u 3. gardijsku brigadu – Kune i bio na ratištima do 1994. godine – kaže Batrac nerado govoreći o fizičkom zlostavljanju koje je poput ostalih zarobljenika sve vrijeme trpio.

Po povratku iz logora u rat su sa 3. gardijskom brigadom otišli i Siniša Martinović i Dubravko Mikičić, Antun Vrbanac vratio se na svoj posao u Inu, a Ivica Mihaljević i Darko Batrac u Hrvatske šume.Od vukovarskih branitelja iz Donje Motičine više među živima nisu tragično preminuli Antun Martinović i Josip Pađan. Diplomirani inženjer agronomije Luka Knežević umro je 1997.– Donja Motičina ima oko 1200 stanovnika. A bilo je nas 263 dragovoljaca iz sela. U odnosu na broj stanovnika, to je najviše u Hrvatskoj – kaže Keks.

On se 1995. godine oženio Senkom. Vjenčanje je bilo 18. studenog:

– Bili su to mučni svatovi. Pola sam ih preplakao – kaže.

Ne krije da je od 1994. godine, kada se skinuo iz vojske, do 1999. godine previše pio:

– Krao sam Bogu dane. Da se izvučem, pomogli su mi prijatelji franjevci. I moja Senka koja je tih godina toliko puta mogla dići ruke od mene. Ali nije to učinila. Bila mi je najveći oslonac. Danas živimo u Donjoj Motičini s naše troje djece – Emilijom, Patricijom i Petrom. Ja sam 70-postotni ratni vojni invalid kojeg su već šest puta zvali na reviziju – kaže Davor Batrac koji je ovih dana objavio knjigu “Na bojištu sjećanja – od paklenog kraja do pakla i natrag.”

Write a comment

Comments: 0