Wed

20

Nov

2013

Poginuo je izvlačeći tijelo Blage Zadre

Antun Šimić Baćo, Zvonko Mlinarić Špeki i Mile Mlinarić: danas više nema ni jednog
Antun Šimić Baćo, Zvonko Mlinarić Špeki i Mile Mlinarić: danas više nema ni jednog

Zvonko Mlinarić Špeki bio je pripadnik Turbo voda koji pod cijenu života nije htio ostaviti zapovjednika

U prvim danima 1991. njih četvorica, mahom dvadesetogodišnjaci, sjede u obiteljskoj kući u Vukovaru, proslavljaju rođenje jedne djevojčice, malene Doris. Jednim okom gledaju televizijski program, a vijesti bruje o jednom dalekom ratu, onom u Iraku.

Vidjeli smo strašne, potresne slike razaranja i smrti. Da bi se takvo što moglo dogoditi našem gradu, nismo mogli ni sanjati. Ali dogodilo se, samo četiri mjeseca poslije – prisjeća se danas Stipo Mlinarić. Njegova sjeta može se rezati u zraku: od četvorice mladića koji su preko noći postali ratnici, danas je jedini ostao živ. Svaki od trojice branitelja Vukovara zaslužuje svoju priču, ovaj put bit će to Zvonko Mlinarić kojeg su prijatelji i suborci zvali Špeki.

Vjetrovi rata

Prije nego što će nad gradom zapuhati vjetrovi rata, bit će poznat kao omiljeni konobar iz kultnog kafića Mustang na Trpinjskoj cesti, živopisan, hiperaktivan, nemirna duha, beskrajno zabavan. Kad je zaratilo, Zvonko Mlinarić među prvima preuzeo je naoružanje i javio se zapovjedniku obrane Blagi Zadri. Nešto kasnije, sa 26 godina, bit će među najstarijim pripadnicima Turbo voda, jedine vukovarske interventne postrojbe.

Zvonko Mlinarić Špeki bio je pripadnik Turbo voda koji po cijenu života nije htio ostaviti zapovjednika
Zvonko Mlinarić Špeki bio je pripadnik Turbo voda koji po cijenu života nije htio ostaviti zapovjednika

Od prvog tenkovskog napada na Trpinjsku cestu, Špeki je s Blagom i njegovim sinom Robertom s takvim veseljem odlazio i na Sajmište, Lužac, kud je god trebalo. Uvijek je tražio nevolju – priča Stipo.

Tako je bilo sve do 16. listopada, posljednjeg dana njegova života. Poziv Blage Zadre na okupljanje u zapovjedništvu stigao je rano. Prvi put, Zvonku Mlinariću bilo je teško ustati, kao da je slutio. “Kud baš sad napadaju, toliko mi se spava”, kazao je tog jutra.

Ipak je ustao i pod kišom granata stigao u zapovjedništvo i ondje doznao da je Blago već krenuo s dvojicom suboraca i tražio da dođu za njima.

– Kad smo Jadranskom stigli do Kupske, ugledali smo Blagu kako leži pogođen na cesti. Najprije smo mislili da se pravi mrtav, da se možda pretvara dok se pucnjava ne stiša, međutim, kad smo uspjeli prići bliže vidjeli smo da ne daje znakove života – svjedoči Stipo.

U tim odsutnim trenucima, Špeki pokušava pretrčati dio ceste, nastojeći zauzeti bolju poziciju odakle će neutralizirati mitraljez koji je iz Vinogradske ulice ispalio smrtonosne hice za Blagu, pa nastavio sijati smrt.

– Plan je bio da izvučemo Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo. Isti mitraljez koji je ubio Blagu, presudio je i Špekiju. Primio je desetak metaka u prsa i pao pokraj betonskog zidića. Prišli smo mu, ali više ništa nismo mogli učiniti. Mogli smo samo izvući njegovo tijelo, a Blagu je s ceste sklonio otac Vinka Mažara. Kasnije smo kod vojnika za mitraljezom koji ih je obojicu pokosio pronašli knjižicu JNA. Tu je knjižicu sa sobom uzeo Blagin sin Robert – priča Stipo Mlinarić.

Potom se prisjeća strahovitog šoka koji je obuzeo pripadnike Turbo voda i sve branitelje Borova naselja.

– U jednom danu izgubili smo i Blagu i Špekija. Poginuli su petnaestak minuta jedan za drugim, a sahranjeni su zajedno na starom njemačkom groblju kod bolnice. Kasnije su nakon pada grada prebačeni u masovnu grobnicu na braniteljskom groblju – kaže Stipo, i sam vukovarski branitelj, koji je u devet mjeseci zatočeništva upoznao svu surovost srpskih logora. Dva desetljeća kasnije, oženjen, otac dvoje djece, ipak se često mislima vraća u prošlost.

Prijatelj i suborac Stipo Mlinarić često se prisjeća zajednički provedenih godina
Prijatelj i suborac Stipo Mlinarić često se prisjeća zajednički provedenih godina

Sjedinjeni u smrti

– Sva petnaestorica iz Turbo voda, svi bismo postupili isto, Blagu ne bismo ostavili tamo nikada, ni u ludilu. Bili smo u potpunoj simbiozi s našim karizmatičnim i čestitim zapovjednikom, ne zato što smo ga se bojali već zato što smo ga voljeli – kaže Stipo.

Priča o tome da su dvojicu branitelja, Blagu i Zvonka, dijelile samo godine: sve ih je drugo spajalo. Dvadesetak godina stariji Blago, Zvonku je mogao biti otac, a taj mladić, tek koju godinu stariji od njegova Roberta, glatko mu je mogao biti sin. Zaista, Zvonkove roditelje Blago je susretao u kombinatu Borovo, u susjedstvu, svake nedjelje u crkvi.

Zvonka je Blago poznavao kao dijete, kasnije ga je upoznao i kao muškarca, svog vojnika koji je među prvima spremno stupio u obranu svoga grada. Dvojica vukovarskih heroja sjedinjena su ostala i u zadnjim trenucima svojih iznimnih života, pa i u smrti.

Write a comment

Comments: 0