Wed

20

Nov

2013

Poljubio je sina, ostavio mu pjesmu i nikad se nije vratio

Augustin Grubešić (44)
Augustin Grubešić (44)

Otac im je otišao zauvijek, stradao je u kući u ulici koja je tada nosila naziv JNA, a danas je to Ulica bana Josipa Jelačića, na kućnom broju 121.Sredina je listopada. Dvadeset peti.Prije nego što će napustiti podrum obiteljske kuće u Mitnici, gdje su se skrivali sinovi mu i supruga, još je jednom zavukao ruku u lijevi džep jakne. Tu je!Naravno da je tu, uvijek je Gospina slika u malom drvenom okviru bila u tome džepu. Više je to bila navika nego strah da je sliku nekamo zametnuo.– Tata, nismo se poljubili – doviknuo mu je mlađi sin Mario, tada 14-godišnjak prije nego što će zatvoriti podrumska vrata. Bio je to jedini razlog da, Augustin Grubešić, pripadnik 204. brigade, zastane na vratima.

“Moja sućut”

Zagrlio je sina. Dao mu je pjesmu, ispisanu na položaju, na komadu papira koji je našao usput...“Mitnica je, Mitnica je uvijek bila mala, četnicima, četnicima prolaz nije dala” refren je sastavljene pjesme.

– Sine, čuvaj ovo – rekao je Mariju Augustin Grubešić i napustio kuću.Dvadeset i dvije godine od toga dana Mario i dalje čuva pjesmu, na sada već dobro požutjelom papiru. Uporno, sigurno i jedino vrijedno što posjeduje – posljednji dar svoga oca.Otkad je Augustin zatvorio vrata, protekla su još četiri dana prije nego što će obitelj u onom istom podrumu čuti: ”Moja sućut!”

– U kolovozu te 1991. godine moj je otac pokupio stvari i s cijelom našom obitelji iz Dugava krenuo u obiteljsku kuću u Vukovaru. Nije mogao sjediti doma i promatrati što se događa. Morao je biti u svome gradu. U prvo vrijeme na položaju bio je bez oružja, stiglo im je tek poslije, negdje u rujnu, nakon poziva da se javi u Borovo naselje – prepričavaju danas dvojica njegovih sinova, Mario i Robert.

Dok govore o ocu, danas i sami roditelji, vraćaju se u 1991. godinu. Suze ih izdaju.

– Poginuo je 29. listopada oko pola tri popodne. Toga dana u podrum je stigao susjed koji je s njim bio na ratištu. Trčao sam otvoriti vrata misleći da dolazi otac, ali susjed je samo pružio ruku i rekao da mu je žao – sjeća se do u detalja Grubešićev mlađi sin.

 Prethodna fotografija Više  Kuća u Ulici bana Jelačića 121 u kojoj su se najprije skrivali, a na koju je pala granata
Prethodna fotografija Više Kuća u Ulici bana Jelačića 121 u kojoj su se najprije skrivali, a na koju je pala granata

Na kućnom broju 121

Otac im je otišao zauvijek, stradao je u kući u ulici koja je tada nosila naziv JNA, a danas je to Ulica bana Josipa Jelačića, na kućnom broju 121. Na krovu kuće u kojoj su potražili zaklon izbio je požar, Augustin Grubešić prvi je priskočio gasiti ga jer bio je član dobrovoljnog vatrogasnog društva. Drugima je zapovjedio da kantama donose vodu, a sam je ostao uz požarište kuće koju je pogodila granata.

– Poslije smo saznali da su mu suborci odmah priskočili upomoć, vozili ga u bolnicu, ali nije izdržao. Izdahnuo je na putu – prepričavaju sinovi. Kada je poginuo, Grubešiću su bile 44 godine. Pokopa u to vrijeme, a još manje u tome gradu, nije moglo biti pa je obitelj nekoliko dana poslije dobila obavijest – očevo tijelo položili smo s ostalim poginulim na stadionu Sloga.Baš je tamo Augustin Grubešić, po struci grafičar, a prije rata radio je u Vukovarskom Proleteru, provodio slobodno vrijeme kao član kluba, a kada je trebalo i kao redar. Obitelj – supruga i sinovi – Vukovar su napustili 18. studenog u koloni, zajedno s ostalim sugrađanima. Tek su se 1998. godine dvojica braće, sinovi pokojnog Augustina Grubešića, vratila u grad, na identifikaciju očeva tijela.

– Prepoznali smo ga po žutim gardističkim čizmama, jakni, lančiću koji je uvijek nosio. Tada sam gurnuo ruku u džep jakne koja je još uvijek bila dobro očuvana, da provjerim ima li slike Gospe u drvenom okviru. Više je nije bilo – kazala su braća.    

Write a comment

Comments: 0