Wed

20

Nov

2013

Priča Alfreda Hilla: 'Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati'

Postoje oni koji pušku uzimaju po sili, i oni koji to imaju u krvi. Takav je bio Alfred Hill

Ista je otac, slažu se svi koji su makar nakratko vidjeli Stašu Hill. To držanje, hod, građa tijela, glasoviti “hillovski” obrazi otkrivaju čija je kći. A kći je Alfreda Hilla, vukovarskog heroja koji nije dočekao vidjeti kako će njegova uzdanica znati uživati u životu baš kao što je i on uživao, ali prekratko. Bilo mu je tek 35 godina kada je posljednji put koračao ulicama Vukovara za koji je živio i umro.

Rušit ćemo kuću po kuću

Alfred Hill, muškarac iz ugledne obitelji iz vukovarskog centra, pohađao je školu za rezervne oficire u Bileći gdje je završio za vojnog policajca. Nije to bila jedina naobrazba ovog nadarenog mladića: u Zagrebu je završio Pravni fakultet. Dobio je posao pravnika u Hrvatskim šumama u Osijeku, ali silno je želio raditi u rodnom gradu, stoga je aplicirao za posao na vukovarskom sudu. Supruga danas kaže da je prošao svu proceduru da bi ga i dobio, ali vjetrovi rata pomrsili su konce.

– Postoje oni koji pušku uzimaju po sili, jer to moraju, i oni kojima je to u krvi. Alfred je bio vojnički tip. Volio je pušku i bio rođeni vojnik. Kad je počelo u Sloveniji, rekao je: “Da nema vas, odmah bih se uključio”, sjeća se Melita Hill. Ubrzo, dobio je priliku svoj naum i ostvariti.

Supruga Melita i kći Staša čuvaju uspomenu
Supruga Melita i kći Staša čuvaju uspomenu

U vrelo ljeto, krajem srpnja 1991. godine, obitelj Hill otišla je u Rijeku gdje Alfredovi roditelji imaju kuću.

– Slušali smo Radio Vukovar, izvještaje Siniše Glavaševića. Mjesec dana poslije pozvao me na ozbiljan razgovor. Želio se vratiti u Vukovar, a ja ga nisam zaustavljala. Otišao je 2. rujna, tog jutra kada sam ga vidjela posljednji put. Rekao mi je: “Ako ne odem sada, nikad se neću moći vratiti u Vukovar”. Pitala sam se i tada i godinama poslije jesam li trebala postupiti drukčije, ali njegova je želja bila tolika da sam je morala poštovati – prisjeća se Melita Hill pa potom otkriva da se Alfred probio do Vukovara kroz kukuruzišta.

Bio je 1. listopada kada je imenovan prvim zapovjednikom satnije Vojne policije Vukovar pri 204. brigadi. Poginuo je samo petnaest dana poslije braneći položaje na Sajmištu.

– Čuli smo se koji dan uoči pogibije. Nisu to bili dugi razgovori. “Čuj, glava je u torbi, ali ne brini, sve ćemo izdržati”, govorio mi je – sjeća se supruga Melita.

Tragični mozaik događaja poslije su joj pomogli sklopiti Alfredovi suborci, svjedoci njegove pogibije.

– Kad se išlo u akcije, uvijek je išao s nama. Vodio je računa o svakom svom čovjeku, znao se čak i prepirati sa zapovjednikom Borkovićem zbog svojih ljudi. Zajedno smo proveli sedam dana na položaju kod srpskog groblja na Sajmištu, doslovno smo ležali u grobovima i znali se zezati kako svatko, kad krene napad, liježe u svoju grobnicu – priča suborac Josip Belobrajdić Brzi.

Smrt ga je pronašla 16. listopada 1991. godine kad je krenuo sveopći, siloviti napad na grad. Neprijatelj je probio Ulicu Josipa Kraša, motorole su ostale prazne, netko je javio da je Hill ranjen, a Brzi tada viče: “Ako treba, rušit ćemo kuću po kuću, ali ćemo ga naći. Njega ne ostavljamo!” I pronašli su ga, kako leži smrskan od minobacačke granate.

– Bio je obiteljski čovjek koji je iznimno volio svoju kćer. Sjećam se kako mi je govorio. “Brzi, kad završi ovaj rat, idemo kod mene u Rijeku, pravit ćemo gradele, piti gemišt i odmarati se, a sve ovo ćemo zaboraviti uz more”. Na žalost, nismo dočekali taj dan. Bio je to čovjek kakav se rijetko rađa – reći će suborac Josip Belobrajdić Brzi.

Kći Staša imala je samo pet godina kad je izgubila oca
Kći Staša imala je samo pet godina kad je izgubila oca

Supruga Melita svjedoči kako Alfred u sebi nije nosio ni zrnce mržnje, ni trunke nesnošljivosti.

– Cijelog života pomagao je ljudima, kako Hrvatima tako i Srbima. Bio je uistinu dobar čovjek, o čemu mogu svjedočiti i drugi ljudi. Poslije rata majka jednog Srbina koji je bio naš susjed došla nam je na vrata zahvaliti što je Alfred spasio život njezinu sinu. Tada smo doznali da ga je izvukao iz pritvora jer do zadnjeg nije vjerovao da su Srbi bili kadri činiti tolika zla. Osobito nije vjerovao u kolektivnu krivnju jednog naroda. Na kraju nam je ta majka u znak zahvalnosti poklonila ručni rad – kaže Alfredova supruga.

Dobio svoju ulicu

– Često ga spominjemo. U ovoj kući njegovo se ime izgovara s puno ljubavi i poštovanja, a moj drugi suprug Nikola uvijek ide s nama na grob - rekla je Melita Hill.

Alfredu Hillu posthumno je 1993. dodijeljen čin bojnika, odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom hrvatskog trolista, a Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske nosi njegovo ime. Dobio je i svoju ulicu na Sajmištu u kojoj je poginuo.

Najvažnije, dobio je s godinama svoju sliku i priliku, kćer Stašu koja je imala tek pet godina kad je ostala bez oca.

– Vrijeme čini svoje pa se oca ponajviše sjećam iz priča, ne iz vlastitih uspomena. Ne pamtim kakav je čovjek bio, o tome su mi pričali drugi, ali nikad neću zaboraviti kako me nosio na ramenima dok smo se zajedno šetali uz Dunav – prisjeća se kći vukovarskog junaka.

Uspješna i ustrajna poput oca, mlada liječnica upravo specijalizira ginekologiju da bi uskoro počela raditi u vukovarskoj bolnici, kaže ponosna majka.

– Otac bi bio ponosan na nju jer je sve postigla bez ičije pomoći, no ponajviše stoga što želi ostati živjeti i raditi u Vukovaru kao što je to silno želio i njezin tata...

Write a comment

Comments: 0