Fri

22

Nov

2013

Čudesna priča o 45 mjeseci bojeva i operacija: Od Vukovara do Oluje

Prvi pokušaj proboja prema Vukovaru bio je 13. listopada 1991. Srpske snage bile su apsolutno dominantne, ali su hrvatske snage uspjele osvojiti prednje položaje u Marincima

Dvije ratne epizode i simbolički najdojmljivije obilježavaju Domovinski rat i ratna zbivanja na prostoru Hrvatske – ona vukovarska i Oluja. Vojnici bi rekli: bili su to tzv. presudni obračuni koji utječu na sve.

Između tih akcija razdoblje je od 45 mjeseci i u taj prostor stane cijela i čudesna priča o stasanju hrvatskih oružanih snaga. Te se dvije ratne epizode razlikuju poput igle i lokomotive, no mnogo je toga što ih ipak povezuje i omogućuje usporedbu. Pritom, vukovarska se epizoda, kad je riječ o hrvatskim oružanim snagama, koje su tada još uvijek bile u povojima, ne može nazvati operacijom. General Vinko Vrbanac, tada pukovnik raspoređen na istočnom bojištu (umirovljen 1996. kao general bojnik), kaže da se, primjerice, dva pokušaja proboja hrvatskih snaga do Vukovara mogu nazvati bojem, a nikako operacijom koja traje danima i u koju su uključene velike snage.

Borili se za svoje

U to vrijeme, potkraj ljeta 1991., hrvatske snage još uvijek ratuju “dnevno”, akcije traju od jutra do podneva, najdulje do mraka. Organizacija Hrvatske vojske počinje tek potkraj rujna te godine. Zajedničko Vukovaru i Oluji jest to što su to bila jedina moguća i legalna rješenja – u Vukovaru je jedino bilo moguće boriti se za svoje, u Oluji jedino moguće za oslobođenje okupiranih krajeva. Od Vukovara do Oluje HV je stjecao iskustvo u ovim bojevima i operacijama: Zapadna Slavonija, Miljevački plato, Maslenica, Medački džep, Zima 94./95., Skok 1, Bljesak, Ljeto 95. General Vrbanac kaže da je već u začetku HV-u postavljen sveti cilj – osloboditi okupirane krajeve. Najprije je osmišljen sustav osposobljavanja časničkog i dočasničkog kadra za vođenje i zapovijedanje u borbenim djelovanjima. Potom je izgrađen sustav cjelokupne obuke, od desetine do brigade, uz trenažu na terenu.

– Osnovna nam je filozofija bila da moramo biti spremni za operaciju oslobođenja, a kada nam to bude zatrebalo, vidjet ćemo – sjeća se Vrbanac. Kaže da se spremnost stvarala zajedničkim taktičkim vježbama, u kojima se uvježbavalo i povezivanje sa snagama Specijalne policije, obavještajnim sustavom. Tada ispred sebe ima ozbiljnu vojnu silu, osposobljenu, koja ima znatnu potporu zrakoplovstva, čije su jedinice opskrbljene enormnim količinama streljiva. Još važnije, ta jugoslavenska sila tada ne ratuje na više fronti, nema još rata u BiH, nego se svim silama mogla koncentrirati na RH, osobito na Podunavlje. Usto, JNA ima i saveznike, postrojbe pobunjenih Srba i dobrovoljce iz Srbije. Ta sila kreće na Vukovar. U rujnu se stvara temelj za napad na grad, srpske snage za početak zauzimaju hrvatska sela Berak, Grabovo, Čakovce, Tompojevce, Mikluševce, Sotin, Slakovce, Tordince, Svinjarevce, Petrovce, Tovarnik i Jankovce. U listopadu padaju i Cerić i Marinci i time je JNA potpuno ovladala komunikacijom Šid – Mirkovci kod Vinkovaca.

Sraz Davida i Golijata

U toj operaciji srpske snage čine: pojačana 1. gardijska brigada, 252. oklopna brigada, 395. mehanizirano-topnička brigada, uz potporu 16. mješovitog artiljerijskog puka. Bio je to sraz Davida i Golijata. JNA je uključila 45.000 vojnika, plus 15.000 lokalnih Srba i dobrovoljaca iz Srbije. Tu je i jaka baza za napad u selima odmetnutih Srba koja su se stavila na raspolaganje neprijatelju: Negoslavci, Orolik, Sremske Laze, Bršadin, Ostrovo, Gaboš, Markušica, Pačetin, Bobota, Vera, Trpinja. Hrvatske snage u Vukovaru (204. brigada) činilo je 1800 ljudi pod oružjem. Prvi listopada prekida se tzv. Kukuruzni put i Vukovar je u potpunom okruženju. Branitelji raspolažu sa 6 haubica od 104 mm, 12 topova, nešto bestrzajaca, 27 minobacača, 4 protuavionska topa, dva poluosposobljena tenka (jedan su imali za dijelove) i dosta protuoklopnih projektila, koji su desetkovali oklop srpskih snaga.

Ubrzo nakon okruženja, s obzirom na to da je bilo jasno da će u protivnom Vukovar pasti, organizira se prvi proboj, bio je 13. listopada 1991. I hrvatske snage uspijevaju skupiti bojovnike iz čak 17, ali nepotpunih postrojbi. Bazu je činila tada tek osnovana 3. brigada, no sve zajedno, Hrvati su za proboj imali samo 2300 vojnika! Hrvatske snage u proboj su krenule sa 30 tenkova (srpske snage imale su 1100 tenkova i oklopnjaka), uz potporu 40 topova i minobacača (srpske snage imale su 1500 “oruđa”), samo s jednim topom od 130 mm, znamenitom vinkovačkom “curicom” (Srbi su imali 90 topova od 130 mm) te uz zrakoplovnu “potporu” dvaju poljoprivrednih “antonova 2”. Srpske snage bile su toliko dominantne da su protiv pješaštva najviše rabile protuzrakoplovne topove od 20 i 30 mm, čije je streljivo inače preskupo za tu svrhu. No, premda je disbalans bio golem, hrvatske su snage uspjele osvojiti prednje utvrđene položaje u Marincima, međutim, akcija je prekinuta zbog poziva na prekid vatre, traženja primirja radi prolaska humanitarnog konvoja i sl. – zahtjeva koji su stizali preko međunarodnih promatrača. Tada je naučena lekcija – dok traje akcija, nema primirja, prekida vatre i pregovora. Drugi pokušaj proboja bio je mjesec dana poslije, no “znali smo da ne može uspjeti, ali smo Vukovarcima željeli pokazati da nisu sami”, kaže general Vrbanac. Sjeća se da je nakon prvog pokušaja prodora zapovjednik osječkog područja Karlo Gorinšek u Zagreb poslao obavijest da proboj ne može uspjeti ne skupimo li 4-5 brigada. Svi su znali da je to tada bilo nemoguće. Uoči Oluje situacija je bila suprotna. Srpske su snage razvučene jer traje operacija napada na bihaćku enklavu. Nemaju više samo problem HV-a, a vojska RSK temelji se na procjeni da će dijelovi vojski RS i SRJ djelovati kao njihova pričuva. No, i Armija BiH i HVO djeluju pa se Srbi moraju tući i na Ozrenu, Majevici, Kupresu, Sarajevu. Vojska RS je aktivna i ne može pomagati RSK. U tom trenutku HV aktivira operaciju Ljeto ‘95. i zauzima Grahovo i Glamoč.

Potpuno iznenađenje

Vojska RSK imala je inače jake pješačke brigade koje su bile dobro materijalno popunjene i opremljene, no manjkalo im je ljudstva jer je dosta vojnih obveznika bilo pobjeglo u Srbiju. Bilo je jasno da se takve brigade neće moći uspješno suprotstaviti hrvatskim gardijskim brigadama. No snage RSK bile su zato dobro utvrđene. Sad je, pak, HV bio u poziciji, za razliku od 1991., birati vrijeme i mjesto za boj i napad. Učinio je to preko Dinare, na potpuno neočekivanom mjestu, i rat je ubrzo završio jer je postignuto vojno iznenađenje. Taj ključni trenutak priznaje poslije na suđenju Gotovini i Markaču u Haagu i general Mile Mrkšić, zapovjednik vojske RSK koji je tijekom svjedočenja čestitao Gotovini na vojnom potezu. U Oluju HV kreće sa 5 gardijskih, 12 brigada HV-a, 16 domobranskih pukovnija, postrojbama Specijalne policije u ekvivalentu dviju brigada, s više od 1700 artiljerijskih oružja, više od 1000 “oklopa” i, vrlo važno, HV prvi put ima nadmoć i u zraku, nakon što su onemogućeni uzleti s aerodroma Udbina i Laktaši kod Banje Luke. HRZ ima dnevno 35-40 aviona i 15-20 helikopterskih naleta. U akciju je krenula hrvatska oružana sila od 187.000 vojnika. Pobjeda je bila čista, sada je to i u Haagu potvrđeno. Od boja za Vukovar sa “samo” ludo hrabrim vojnicima s oskudnim naoružanjem do operacije visoke složenosti Oluje proteklo je samo 45 mjeseci.

Write a comment

Comments: 0