Fri

22

Nov

2013

Dva sokola s kamena heroji su Sajmišta

Jedna od rijetkih slika Velimira Đereka iz Vukovara koju ljubomorno čuva njegova starija sestra Rajka Mikulić
Jedna od rijetkih slika Velimira Đereka iz Vukovara koju ljubomorno čuva njegova starija sestra Rajka Mikulić

Imoćanin Velimir Đerek i Sinjanin Ivan Poljak poginuli su kao zapovjednici na prvoj crti.

U podugačkom nizu više od dvije stotine imena poginulih branitelja iz Imotske i Sinjske krajine, koje je istinsko domoljublje natjeralo da postanu heroji u obrani i oslobađanju Hrvatske, u ove dane obilježavanja velike vukovarske tragedije, Imoćani i Sinjani s velikim ponosom posebice se sjećaju Velimira Đereka i Ivana Poljaka, legendarnih zapovjednika Sajmišta, jednog od najtežih vukovarskih bojišta, gdje su se doslovce svakodnevno vodile borbe prsa u prsa.

Velimir Đerek iz Imotskog bio je devet godina mlađi od Ivana Poljaka iz Sinja. Iako su iz istog kraja i posljednjih desetak godina živjeli i radili u Zagrebu, imotski i sinjski Sokol nisu se poznavali sve do odlaska u Vukovar. Unatoč tome, imali su dosta toga zajedničkoga – junačko srce, hrabrost i spremnost da svoj mladi život bez ikakvih kalkulacija polože tamo gdje se domovina branila do posljednjeg daha. Kršni Sinjanin Ivan Poljak svog zemljaka, uvijek nasmijanog i veselog Imoćanina Velimira Đereka, nakon njegove pogibije 12. listopada 1991., zamijenio je na mjestu zapovjednika Sajmišta kao i njegov ratni nadimak Sokol i zapovijedao obranom do 6. studenog, kada je i on poginuo. Svih osam zapovjednika Sajmišta, od kojih su njih petorica poginula, nosili su isto ratno ime Sokol po zapovijedi Mile Dedakovića Jastreba kako bi neprijatelj bio uvjeren da je u pitanju isti Sokol.

– Moj Vele cijeli je život pjevao. Pjesma ga je vodila kroz život. Još dok je bio mali, jednog dana došao je u razred učiteljici Ani Milas i rekao: \"Danas nećemo ništa učiti, danas ćemo samo pjevati jer sam beskrajno tužan!\" Takav je bio sve do posljednjeg dana života – priča nam Rajka Mikulić iz Gruda, starija sestra Velimira Đereka s kojom je bio posebno vezan i kojoj je jedinoj rekao da odlazi u Vukovar.

Uspomene na jedinog brata, sestri Rajki i majci Zorki, evocirali su Velimirovi suborci i zapovjednici iz Vukovara
Uspomene na jedinog brata, sestri Rajki i majci Zorki, evocirali su Velimirovi suborci i zapovjednici iz Vukovara

Jedini sin majke Zorke

 

Velimir je bio najmlađe od troje djece Ante i Zorke Đerek. Uz Rajku imao je i četiri godine stariju sestru Senku. Otac Ante umro je kad mu je bilo samo sedam godina, a Vele, kako su ga od milja zvali njegovi najbliži, u Zagreb je otišao na školovanje nakon osmog razreda. Sam se probijao kroz život. Bio je vrlo snalažljiv, ali i jako omiljen među ljudima s kojima je radio i družio se. Još u srednjoj školi zaposlio se kao nosač torbi u Esplanadi, gdje je nakon fakulteta dogurao do šefovskog mjesta. Naočit momak kojega su obožavale djevojke s ponosom je uvijek isticao svoje domoljublje zbog kojega je bio i zatvaran, a kada ga je trebao dokazati i djelom, nije se dvoumio ni trenutka, ostavio je sve, uzeo pušku i otišao u Vukovar.

– Odluku da ide u rat donio je još u lipnju 1991. godine kada je posljednji put došao u rodne Vinjane. Svi smo primijetili da se nešto čudno događa s njim. Kad je otišao u Zagreb, majka mi je rekla: \"Veli se nije dalo otići, stalno se osvrtao. Možda ću ja umrijeti pa me želio još jednom vidjeti\" – priča nam sestra Rajka koju je Velimir nazvao kad je odlučio otići u Vukovar.

Morala mu je obećati da to nikome, pa ni majci Zorki neće reći. Njezin plač, pa ni nagovaranje tadašnjeg direktora Esplanade Đure Miladina nisu Velimira mogli zaustaviti.

– Samo nam je rekao: \"Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, nego na njezinim granicama!\" Otišao je do svećenika, ispovjedio se, pozdravio se s prijateljima i otišao - kaže sestra Rajka koja ga je posljednji put čula 30. rujna kada se javio iz Vukovara da njezinoj kćeri Maji čestita peti rođendan.

– Sestro, ovo je pakao. Ostavljeni smo na milost i nemilost, bile su riječi koje mi je tada rekao – kaže Rajka koja je za bratovu pogibiju čula istog dana, 12. listopada, preko radija, kada se iz Vukovara javljao Siniša Glavašević.

I majka Zorka, koja je kasnije od tuge za sinom jedincem oboljela od Alzheimerove bolesti, u tom trenutku bila je jaka, pa je svojoj Rajci rekla: \"Sine, nemoj plakati. Znaš da Vele nije volio suze. Bog je tako htio, uzeo ga je k sebi!\" Čvrsta i ponosna majka Zorka, koja je doživjela da tijelo sina jedinca pokopa u obiteljsku grobnicu, ipak nije izdržala – umrla je 13. srpnja 2010. godine.

– Slagala je njegove slike po stanu, tragala za njim vjerujući da će joj jednog dana zakucati na vrata – kaže Rajka.

I sinjski Sokol Ivan Poljak, koji je nakon završetka Više upravne škole živio u Zagrebu, na sličan način otišao je u Vukovar. Nikome, pa ni devet godina starijoj sestri Anđeli Dulčić, koju je često posjećivao, nije govorio o svojim planovima. Anđela i njezin suprug Tonći znali su da Ivan neće sjediti skrštenih ruku i da će, čim mu se pruži prilika, otići na ratište. Nisu slutili da će to biti ono najteže – Vukovar. Brat Željko, koji je i sam bio dobrovoljac u Sinju, posljednji put ga je vidio 22. rujna kada je Ivan u organizaciji Kluba Sinjana u Zagrebu u svoj rodni grad dovezao pun kamion naoružanja iz varaždinske vojarne.

Zapovjednika Velimira Đereka zamijenio je nakon pogibije Ivan Poljak
Zapovjednika Velimira Đereka zamijenio je nakon pogibije Ivan Poljak
Ivan Poljak
Ivan Poljak

Anđela, Ivan i Željko Poljak
Anđela, Ivan i Željko Poljak

Odoh ja na Trg

 

Ni njemu Ivan nije ništa rekao, nego je nakon povratka iz Sinja išetao iz sestrina stana u Zagrebu rekavši: \"Odoh ja do Trga!\" Kako se danima nije pojavljivao kod sestre, ona i njezin muž započeli su potragu za njim. Čak su angažirali i policiju, ali Ivana nije bilo. Sredinom listopada zazvonio im je telefon. Ivan se javio iz Vukovara, rekao im je da je na Sajmištu i ostavio broj telefona.

Dan poslije njegove pogibije 7. studenog, vrativši se iz skloništa, sestra Anđela rekla je svome suprugu Tonćiju: \"Ivan se ne javlja, zašto ga mi ne bismo pokušali nazvati?\" S druge strane javio im se ozbiljan muški glas koji im je, kad su upitali za Ivana, rekao: \"Zapovjednik Sokol je poginuo!\" Ne vjerujući u ono što čuju, mislili su da se radi o drugom Sokolu, a Ivanov suborac im je odgovorio: \"Oba Sokola su poginula!\" Ivanovi suborci pričali su njegovoj sestri o njegovim vukovarskim danima. Govorili su im da je uvijek bio optimističan i nikada nije posumnjao da će Hrvatska biti slobodna.

– Kad ove istjeramo iz Vukovara, onda idemo u Dubrovnik i Zadar – govorio je Ivan svojim suborcima, koje je kao i njegovi prethodnici Sokoli uvijek predvodio u akcijama. Doktorica Vesna Bosanac njegovim roditeljima Mati i Pavi napisala je pismo u kojemu je istaknula: \"Ivan je bio hrabar, dobar, pošten i ponosit momak. Nakon prvog ranjavanja govorila sam mu da ostane u bolnici, da se odmori, ali on nije htio ostaviti svoje suborce na položaju.\"

Write a comment

Comments: 0