Fri

22

Nov

2013

Dvojicu tigrova smrt je pronašla isti dan

Ulica u Retkovcu u kojoj je živio hrvatski vitez Robert Močiljanin danas nosi njegovo ime
Ulica u Retkovcu u kojoj je živio hrvatski vitez Robert Močiljanin danas nosi njegovo ime

Robert Močiljanin (20) poginuo je jurišajući na tenk. Marijan Kornet krenuo je u potragu, ali se nije vratio.

Marijan Kornet i Robert Močiljanin odmah nakon osnivanja pristupili su prvoj gardijskoj brigadi. Postali su Tigrovi – Marijanu je tada bilo 29, a Robertu tek 20 godina.

Njih se dvojica nisu poznavali otprije, ali u zajedničkoj su brigadi postali nerazdvojni prijatelji. Robertu, kojega su zvali Robi, Marijan je bio kao stariji brat i zaštitnik, a Marijanu je Robert bio pravo osvježenje. Kako li su se samo njih dvojica znali smijati i pretresati vječnu temu – nogomet!

Sasula ih je kiša metaka

Barem do toga dana i te noći. Kasnije će u službene knjige kao datum njihove smrti biti zapisan 23. rujna, iako će obitelj, ali i brojni suborci, tvrditi da se tragedija dogodila dva dana ranije.

Kolona neprijatelja krenula je iz Tovarnika i već su bili na ulazu u Ilaču. Njih 18 pripadnika Zbora narodne garde dogovorilo se da kolonu neće dirati ako oni prvi ne napadnu selo.

Dogovor nisu uspjeli ni potvrditi, a meci su ih zasuli. Borba je potrajala do kasnih noćnih sati.

Marijan Kornet obožavao je nogomet, a čuvao je i svog suborca Robija. Prvi ga je išao tražiti
Marijan Kornet obožavao je nogomet, a čuvao je i svog suborca Robija. Prvi ga je išao tražiti

Robert, koji je bio u najizbočenijem rovu, s lijeve strane gađao je tenkove. Uspio je zaustaviti kolonu, a što se točno nakon toga trenutka događalo, osim nepodnošljivog zvuka pucnjave i granatiranja, obje obitelji ne znaju. Do sada su čuli samo oprečne informacije. U toj kiši metaka u jednom je trenutku pogođen i Robi. Bilo je otprilike, ne znaju više točno, dva ili tri ujutro kada je sve utihnulo, a naši su se dečki u Ilači okupili na igralištu. Svi su bili tamo, osim Robija.

– Moram ga potražiti – prvi je skočio Marijan.

– Ne. Pričekajmo da svane pa idemo svi u potragu za njim.

– Ne možemo toliko čekati. Što ako je ranjen? Moram ići – rekao je Marijan i krenuo za prijateljem.

Sa zorom, suborce je dočekao stravičan prizor. Dva prijatelja, oba mrtva. Robertovo tijelo ležalo je s lijeve strane, a Marijanovo s desne strane ceste u Ilači.

Mještani su se to jutro počeli povlačiti iz Ilače. Znali su, kao i njihovi suborci, da tijela ne mogu samo tako ostaviti. Napravili su dva sanduka i prijatelje pokopali u dvorištu crkve, uz Marijana su položili i zastavu.

Vijest da je Robert poginuo stigla je u obiteljsku kuću Močiljaninovih u zagrebačkom Retkovcu dvanaest dana nakon događaja.

"Tata, meni je tenk samo igračka", zazvonilo je odmah cijelom kućom. Tako je to svome ocu u jednom od brojnih razgovora objasnio Robert, ali ni njemu ni majci nije rekao da je otišao u Vukovar. Majci bi srce, znao je, od brige puklo, zato ju je i uvjerio da je na Sljemenu.

– Radila sam kolače, htjela im to dostaviti, ali onda mi je rekao: "Ni u ludilu ne možeš doći ovdje". Bila sam uvjerena da je tu negdje, nisam ni sumnjala da mi nije u blizini – priča majka.

Nije prošlo od grozne vijesti ni godinu dana a u obiteljsku kuću Močiljaninovih došla je časna sestra.

– Vaš je sin živ. U Beogradu je, teško je ranjen i smješten je na psihijatriji – rekla je.

Majci je srce poskočilo od radosti. I premda se granica tada nije mogla prelaziti, ona je probila sve barijere.

– Čudili su mi se svi kako sam uopće uspjela doći do Beograda i ući u bolnicu, no tražila sam svoga sina i ništa me nije moglo zaustaviti – kaže.

– Majčino srce uvijek se nada da je sin živ – tiho se nadovezao otac. Oči su mu zasuzile, grlo mu se steglo i otežalo govor.

– Danas sam morao uzeti tablete za smirenje. Ne mogu o tome govoriti – kaže otac.

Ništa lakše nije bilo ni u kući Kornetovih. Dapače, vijest o Marijanovoj smrti njegovu braću Josipa i Zdenka zatekla je na ratištu. Svi sinovi te obitelji borili su se za Hrvatsku.

 

Prepoznali ga po lančiću

 

– Nikada ta bol nije iščezla – govore braća. Te su dvije obitelji zajedno, baš kao što su se Marijan i Robert družili, 1997. krenule put Ilače po njihova tijela. Po informacijama koje su imali, trebali su tražiti u dvorištu lokalne crkve.

– Marijana smo prepoznali po lančiću na kojem je bilo ugravirano njegovo ime. Taj lančić dobio je od društva s kojim je igrao nogomet. Na ekshumaciju smo, sjećam se, nosili i njegov zubni karton da budemo sigurni. Na kraju je bilo točno što su nam govorili, uz Marijanovo tijelo položili su zastavu – govore braća Kornet.

Već su bili prekopali pola dvorišta, pronašli su Marijana, no sanduka s Robertovim tijelom nije bilo.

– Nikada prije nisam bio u Ilači, niti pored te crkve. Gledao sam kako traže po tome dvorištu, duša mi je pucala. A onda, ni sam ne znam kako ni što mi je bilo, rekao sam "kopajte tu" i prstom pokazao to mjesto. Sjećam se, tamo je još izraslo i drvo – govori otac. Nitko se nije pobunio, a minutu nakon toga samo su kimnuli glavom.

Robert je ležao tamo gdje je njegov otac rekao da leži. Marijan Kornet pokopan je na mjesnom groblju u Leskovcu, a Robert Močiljanin na Markovu polju. Nikada mladi Robi nije saznao da se njegova kuća u Retkovcu danas nalazi u ulici koja nosi njegovo ime. A na mjestu gdje su prijatelji stradali spomenik je. Velikim slovima piše: "Ovdje su pali hrvatski vitezovi. Prolazniče, stani i reci im hvala".

Write a comment

Comments: 0