Fri

22

Nov

2013

Izgubila oca i majku sa samo 14 godina

Dalija Senaši i brat Goran ostali su bez roditelja u jednom danu kad je pala bomba. Majka je bila u petom mjesecu trudnoće.


Iako se bol i patnja nikad neće moći izmjeriti, Vukovarci se slažu da su djeca poginulih i nestalih oni koji su, uz one kojih više nema među živima, najveće žrtve agresije na njihov grad. Svi oni odrastali su bez roditelja, njihove pažnje i zagrljaja kada im je to bilo najpotrebnije.

Među njima je Dalija Senaši Živić i njezin brat Goran, koji su nakon agresije na Vukovar ostali bez oca, 39-godišnjeg Josipa i 33-godišnje majke Gordane te bake Janje. Obitelj je nastradala u jednom danu, u skloništu Kapljica preko puta Gradskog muzeja, poslije pada dviju avionskih bombi. Otac Josip smrtno je stradao na licu mjesta, a majka Gordana teško je ranjena i operirana u vukovarskoj bolnici. Preminula je od sepse.

Dalija i Goran nekoliko godina poslije doznali su da je majka bila u petom mjesecu trudnoće. Baka Janja poginula je samo dan prije.

– I danas se svakoga dana sjetim roditelja i pitam je li baš sve moralo biti tako, je li se možda moglo što promijeniti. Iako su se svi trudili pomoći nam što više kako taj gubitak ne bismo osjetili, odrastati bez roditelja je strašno. Ostali smo ne samo bez njih nego i bez njihove ljubavi, zagrljaja, savjeta i svega onog čime bi nas izveli na pravi put. Međutim, vratiti ih ne možeš koliko god to željeli. Morali smo odrastati bez njih – kaže Dalija, kojoj je bilo samo 14 godina kada je počela agresija na Vukovar, rođena je 1976. godine.

Istinu doznali od tete Margite

 

Voljeni grad je s bratom i djedom Ivanom napustila sredinom rujna kroz Kukuruzni put. Nešto poslije probali su se opet vratiti u Vukovar, ali nisu uspjeli pa su završili u Mađarskoj, a onda i u Njemačkoj. Danas, 21 godinu poslije, sjeća se kako je za smrt roditelja doznala godinu dana poslije.

– Brat i ja bili smo tinejdžeri pa su na svi zbog toga htjeli sačuvati od takvih vijesti. Djed je doznao istinu početkom 1992. godine. U manje od mjesec dana smršavio je dvadesetak kilograma. Da su nam roditelji poginuli, rekla nam je teta Margita koja nam je jako puno pomagala tijekom života u Zagrebu dok se nije vratila u Vukovar – prisjeća se Dalija.

Ipak Dalija se nadala da to nije istina i da će se otac i majka odnekud pojaviti, a tek kada ih je pokopala, prihvatila je njihovu smrt. Otac, majka i baka pokopani su u istoj grobnici u Aleji civilnih žrtava rata na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Majka joj je bila pokopana na groblju u Srijemskoj Mitrovici, gdje je bila u bolnicu nakon ranjavanja pa je njezino tijelo u Vukovar preneseno tek 2002. godine.

– Ako je već sve moralo biti tako, onda sam, za razliku od nekih, i sretna jer im barem mogu otići na grob i zapaliti svijeću – dodaje sjetno Dalija. Kaže kako se s roditeljima samo jednom čula telefonom od dana kada su otišli iz Vukovara i kada se posljednji put s njima pozdravila. Bilo je to negdje u listopadu kada ih je nazvala iz telefonske govornice u Njemačkoj. Kratko je razgovarala s ocem koji joj je, prije nego što je veza pukla, rekao da je dobro, ali i da će biti i bolje.

– Vjerojatno nije htio reći što se događa i kakva je situacija da se brat i ja ne brinemo – istaknula je Dalija koja je bila među prvima, još 15. siječnja 1998. godine, koji su se vratili u Vukovar. Danas, 21 godinu poslije, Dalija je udana žena. Sa suprugom Danijelom ima dvije kćeri, Luciju (7) i Josipu (6).

 

Svima pogledati u oči

 

Kćeri pitaju za baku i djeda, što se dogodilo i kako su poginuli. Prije dvije godine otvorila je i frizerski salon u središtu grada koji nosi ime njezine majke. Svakoga dana na povratku kući prolazi pokraj mjesta na kojem su joj roditelji i baka stradali. No, unatoč obiteljskoj tragediji, Dalija ne mrzi.

– Ne postoji čovjek kojeg mrzim. Gledam na sve pozitivno, smatram da ne postoji nerješiv problem. Ako sam sve ovo proživjela, onda nema takvoga problema. U moj salon danas dolaze i Hrvati i Srbi i svi drugi koji žive u Vukovaru. Ponosna sam na to i nastojim da tako razmišljaju i moja djeca. Družimo se sa svima u gradu i svima mogu pogledati u oči – zaključila je svoju priču vukovarska heroina Dalija.

Write a comment

Comments: 0