Fri

22

Nov

2013

Noću su preko Fruške gore bježali iz sela na ratište

Franjo Matijević (16) ubijen je s roditeljima Anom i Jozom u Mohovu Selu
Franjo Matijević (16) ubijen je s roditeljima Anom i Jozom u Mohovu Selu

Momci iz Kukujevaca u Vojvodini nisu htjeli obući odore JNA i pucati po svojima, Hrvatima.

Bože mili, kako li je nekoć bilo lijepo živjeti u tom njihovu selu u Srijemu... Prijateljevali su, kumili se, svaka je kuća obrađivala puno zemlje, držali su stoku, strojeve. Puno se radilo, al\' se i imalo. Proći će te slike Kukujevaca, sela u Vojvodini nadomak Šidu, često pred očima Jelici Gajčević. Pa, kako i ne bi – tu je podigla svoje dvoje djece; stariju Ljubicu i mlađeg Stjepana.

E, da je moj Baja sad tu – prevalit će starica preko usta.

 

Majka nikada nije saznala

 

A njega nema, evo, već drugo desetljeće. Baš kao i još jednog momka iz sela – Nikole Matijevića – s čijim je bratom Antom Stjepan prijateljevao cijeli život:

– Bio mi je Baja, tako smo zvali Stjepana, vjenčani kum. Moj mlađi brat Nikola otišao je u lipnju 1991. godine u Vukovar i pridružio se Zboru narodne garde. Baja, Ivan Dujmović, moj drugi kum Luka Gajdašić i ja krenuli smo noću preko Fruške gore, Iloka i Bapske prema Vukovaru, u rat. Bilo je jasno da odoru jugovojske nitko od nas ne namjerava obući. A u našem selu, u kojem su do rata uglavnom živjeli Hrvati, počela je masovna mobilizacija – priča Ante Matijević.

Dva mjeseca bio je na istom, vukovarskom, ratištu s bratom. Bilo ih je posvuda – u Sotinu, na Trpinjskoj cesti, Mitnici, Lušcu... Nisu se često sretali.

 

 

Nikola Matijević (21) bio je prva braniteljska žrtva u obrani Vukovara. Ubijen je 28. kolovoza.
Nikola Matijević (21) bio je prva braniteljska žrtva u obrani Vukovara. Ubijen je 28. kolovoza.

Nikoli Matijeviću bila je 21 godina. Njihovi roditelji, Ana i Jozo, ostali su s najmlađim sinom, 16-godišnjim Franjom, u Kukujevcima. U selu je ostala i Jelica Gajčević s kćeri Ljubicom. Srbijanska policija često im je kucala na vrata, ispitivali su ih gdje su im sinovi:

– Kazala sam da je Baja otišao u Njemačku, a oni su rekli da je pozvan u rezervu, da se mora javiti. Vodili su me na ispitivanje, nisam im htjela priznati gdje je – priča Jelica Gajčević.

Kolovoz se primicao kraju, napadi su postojali sve žešći i žešći, no braniteljskih žrtava, srećom, još nije bilo. Sve do 28. kolovoza:

– Četnici i jugovojska zapucali su iz smjera Borova Sela. Moj brat bio je na položaju, u Banijskoj ulici, kod Trpinjske ceste. Kad su se povlačili, doletio je metak s transportera i ubio ga. Nikola je bio prva braniteljska žrtva – govori Ante Matijević.

Njihova mati Ana nikad nije doznala da je na ratištu izgubila sina. Bila je bolesna, stalno na tabletama i nitko od obitelji nije imao ni snage ni hrabrosti reći joj da Nikole više nema. Iako, slutila je majka da se dogodilo zlo.

Kako je maltretiranje policije i Šešeljevih radikala postajalo sve češće i opasnije, odlučili su Matijevići otići iz Kukujevaca. U njihovo selo ionako su svakodnevno dolazili Srbi iz Hrvatske i birali si kuće za zamjenu. Oni su svoju odlučili zamijeniti za kuću u Žlebini, selu u blizini mađarske granice, nedaleko od Terezina Polja. Napravili su predugovor s čovjekom s kojim su dogovorili zamjenu, naručili kamion, pospremili svoje stvari i bili spremni za pokret.

Prevesti ih je trebao neki Žigić iz okolice njihova budućeg doma. Planirali su krenuti za dana. Ali, vozač je rekao da mu se prispavalo, da će se odmoriti kod Srba koje je doselio u Kukujevce i da će onda nastaviti dalje. Sutradan su u Žlebinu stigle samo stvari Matijevićevih. Ani, Jozi i njihovu sinu Franji nije bilo ni traga. Bio je to travanj 1992. godine:

Stjepan Gajčević Baja (24) ubijen je 16. rujna.
Stjepan Gajčević Baja (24) ubijen je 16. rujna.

Zaklali obitelj i odnijeli dukate

 

– Taj je vozač rekao da ih nije bilo kad je došao pa je on mislio da su otišli. Kakva laž! Pa mamina je torbica s lijekovima bila u njegovu kamionu – kaže Ante Matijević.

Od susjeda Hrvata iz Kukujevaca poslije je doznao da se pred roditeljskom kućom te noći čula škripa kotača, viđen je žuti mercedesov taksi kojeg je inače vozio neki Milenko Krtinić iz Šida... I Matijevića više nije bilo. Progutala ih je noć:

– Nakon mirne reintegracije moj bratić išao je u Podunavlje, kao električar. U Iloku je našao nekog grobara koji mu je ispričao da je 1992. godine kod Mohovog Sela pronašao troje mrtvih. Opisao je što su imali na sebi, pokazao gdje je zasadio drvo kod kojeg ih je pokopao. Bili su to moji roditelji i brat. Ruke su im bile vezane žicom, ubijeni su hicem u glavu. Srbi su ih te noći prevezli na teritorij hrvatske i ondje ubili. Za taj zločin nikada nitko nije odgovarao. Žigića nisu ispitali, umro je negdje u Srbiji – priča Ante Matijević.

I obitelj njegova kuma Baje doselila se u Hrvatsku, u Budimce:

– Baja nas je nekoliko puta zvao na telefon kod susjeda jer svoj nismo imali. Brinuo se jesu li nam zapalili žito. A onda ga više nismo čuli. Ubijen je 16. rujna na Sajmištu. Njegovi dečki kažu da je bio dobar borac. Neka ga Bog čuva – tiho će Jelica Gajčević. U ratu je ona ostala bez sestre Ike, brata Mate i žene mu Jele Tikvić. Srbi su ih zaklali u njihovu selu Laništa pokraj Brčkog. Kad su ih ubili, prekopali su dvorište i odnijeli četrnaest velikih dukata koje je Jelica Gajčević ondje skrila 1992. godine, prije no što je otišla iz svojih Kukujevaca.

Write a comment

Comments: 0