Fri

22

Nov

2013

Opet bih se borila, nedostaju mi zajedništvo i sloga iz ratnih dana

Kako u njezinu naselju nije bilo oružja, otišla je u zapovjedništvo obrane grada uz bok zapovjednicima Mili Dedakoviću i Branku Borkoviću.
Kako u njezinu naselju nije bilo oružja, otišla je u zapovjedništvo obrane grada uz bok zapovjednicima Mili Dedakoviću i Branku Borkoviću.

Irena Đuđar, narednica HV-a, u rat je otišla s 19 godina i preko noći pristupila vojnoj policiji pri zapovjedništvu obrane grada.


Nitko, ali baš nitko nije mogao izići na kraj s tvrdoglavom 19-godišnjakinjom. Ni tog vrelog ljetnog jutra u zoru vukovarske tragedije, kad je kroz prozor obiteljske kuće u vukovarskom naselju Lužac ugledala tenkove, čula avione u niskom letu i shvatila da se probudila na prvoj liniji fronte, nije se dala uvjeriti da je za nju bolje da pobjegne. Doduše, činilo se kao da je poslušala roditelje kad se s naramkom na leđima uputila u Đurđenovac, no kad je djed s kućnog praga povikao: "Stigle pobjeglice!", prkosna mala okrenula se na peti i vratila kući u Lužac. I nije to bilo baš posve lako.Do Đakova sam stigla autobusom, a do Vinkovaca taksijem. Vozač nije mogao vjerovati: "Zar u Vukovar, pa tamo se puca!". Do Vukovara sam stigla autobusom, kao jedini putnik. Otac nije mogao vjerovati da sam se vratila, a tjedan dana kasnije vratila se i moja majka Nada – prisjeća se 41-godišnja narednica HV-a Irena Đuđar.

Kako u naselju nije bilo oružja, pa su branitelji jedan drugom predavali pušku na straži, osjetila se beskorisnom pa otišla u zapovjedništvo obrane grada, gdje se dojučerašnja radnica Borova našla uz bok zapovjednicima Mili Dedakoviću Jastrebu, a kasnije i Mladom Jastrebu, Branku Borkoviću.

– Zadužila sam kalašnjikov i beretu. Sama sam naučila kako rastavljati pušku i čistiti je, bez ikakva predznanja o tome, vođena nekom intuicijom – prisjeća se dana u zgradi zapovjedništva prije nego što će početkom listopada, zahvaljujući legendi obrane grada Alfredu Hillu, pristupiti vojnoj policiji.

Oduzeta od struka na niže

 

No, Irena je bila na raspolaganju obrani grada za svaku vrstu posla. Razvozila je pozive za sastanke i koordinacije, bavila se mobilizacijom, držala stražu, pomagala braniteljima koji su dolazili iz drugih dijelova Hrvatske snaći se u gradu kako ne bi nepotrebno stradali.

Nije jednom Irena palila vatre kao znakove pilotima gdje iskrcati teret, zlata vrijedne pakete sa streljivom i sanitetskim materijalom, pa ih potom razvozila u bolnicu. Bez vozačkog ispita i, naravno, dozvole. No, nismo li već rekli koliko je tvrdoglava!

U paklu Vukovara u jednom trenutku gledala je i smrti u oči: bilo je to na Olajnici gdje ju je zamalo dohvatila granata, a suborac iz njezine neposredne blizine danas je stopostotni invalid. Prošla je neozlijeđena. Vrlo brzo će se pokazati da je to bio tek privid.

– Da, imam PTSP. Mislim, otkako sam izišla iz Vukovara. Već nakon proboja oduzela sam se od struka naniže. Odmah sam na zagrebačkom Svetom duhu zatražila pomoć, otišla k psihijatru. Liječnik mi je rekao da je to za nas Vukovarce normalno, pa sam odustala od pomoći, ali prijatelji su me natjerali da ne odustanem – priča Irena. I ne, pomoć nije zatražila samo zbog strahota kojima je svjedočila.

– Naravno, mučila me i nesanica. Nemaš novca, gaća, ničega nemaš, ali imaš noćne more. Sve mi se vraćalo, pa i srpska glazba kojom su nas terorizirali za opsade Vukovara. Zapravo, moj je problem bio što sam se željela vratiti. Ne znam kako će to zvučati, ali meni je bilo super u ratu, takvo povjerenje između suboraca, sloga, zajedništvo, solidarnost. Ostala sam bez svega, ali najveći mi je problem bio što nisam imala s kime o tome razgovarati – iskreno će Irena, koja se u prosincu 1991. javila u borongajsku vojarnu i radila na formiranju 204. brigade, a karijeru nastavila u Odsjeku za skrb te u prosincu 1993. u 5. gardijskoj brigadi u Vinkovcima gdje je radila u Odjelu za političke djelatnosti. Put ju je dalje odveo u oklopnu bojnu u Đakovo, kao jedinu ženu u satniji. Nakon 20 godina aktivne službe, poželjela je odložiti oružje i otišla je u mirovinu.

Zna da nema predaje

 

Ima 20-postotnu invalidnost, odlazi na liječenje, uzima terapiju, igra odbojku, pleše folklor i privikava se na civilni život. A tamo, tamo je pravi rat. Samohrani je roditelj 15-godišnjeg Marka, djeteta s posebnim potrebama koje ima problema s motorikom i školskim zadacima. Ali, zna Irena da nema predaje. Što bi da sutra opet zarati? – Bez razmišljanja, opet bih napravila isto – kaže ta tvrdoglava mala iz Vukovara.

Write a comment

Comments: 0