Sun

08

Dec

2013

Pakao poslije pada Vukovara

U nastojanju da na bilo koji način pomogne Vukovaru i Dubrovniku potpisano je 16. studenog u 18 sati primirje između hrvatskih snaga i JNA. Za hrvatsku stranu to je bilo izuzetno važno. U tijeku su bili pregovori hrvatske Vlade i JNA o neutralizaciji vukovarske bolnice. Očekujući sklapanje Sporazuma, ministar dr. Andrija Hebrang 17. studenog obavijestio je ravnateljicu vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac da će 18. studenog 1991. godine doći dva tima Međunarodnog komiteta Crvenog križa da izvrše evakuaciju, a dr. Vesna Bosanac je ministra Hebranga obavijestila o broju bolesnika i ranjenika u bolnici koje treba evakuirati.

Prema očekivanju, dan kasnije 18. studenog sporazum su potpisali dr. Andrija Hebrang, ministar zdravstva Republike Hrvatske, zatim general Andrija Rašeta, kao predstavnik JNA, i g. Georges-Marie Chenu, šef Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) u Zagrebu. U pregovorima su sudjelovali i predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), organizacija Liječnici bez granica (MSF) i Malteški red. Važno je znati, ovaj Zagrebački sporazum nije ovisio od tijeka borbi u Vukovaru niti je bio postignut kao posljedica poraza hrvatskih snaga 18. studenog.

Dogovorena evakuacija trebala je biti izvršena neovisno o tomu hoće li će se borbe u Vukovaru nastaviti. Po Sporazumu koji je bio potpisan, evakuacijom su trebali biti obuhvaćeni “svi ranjenici i bolesnici koji se nalaze na liječenju u vukovarskoj bolnici za koje uprava bolnice smatra da su u stanju po

Po podacima doktorice Bosanac, za evakuaciju je bilo pripremljeno oko 400 ljudi, 40 teških bolesnika i 360 ranjenika. Sporazum nije predviđao evakuaciju osoblja bolnice, članova njihovih obitelji i drugih koji su se nalazili u bolnici. Republika Hrvatska i JNA suglasile su se da će garantirati prekid vatre, garancija prekida vatre odnosila se na regularne i neregularne snage na područjima “na kojima će jedna ili druga strana snositi odgovornost za operaciju evakuacije”, dano je obećanje da na putu „na područjima odgovornosti jedne ili druge strane” kojim će prolaziti konvoj ne će biti mina. Republika Hrvatska i JNA su se dogovorile da u tijeku evakuacije priznaju neutralnost bolnice.

To je značilo da će Bolnica biti stavljena pod zaštitu Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) koji je trebalo odrediti potreban vremenski period za evakuaciju u kojem je potrebna neutralnost koju bi poštovale obje sukobljene strane. Evakuaciju su trebali nadzirati promatrači Europske Zajednice (PMEZ), koji su trebali imati pristup svim fazama evakuacije. Sporazum nije sadržao odredbe koje su omogućavale JNA da izabere ljude koji će biti evakuirani, niti je predviđao mogućnost da bolesnici i ranjenici budu predani nekim drugim snagama ili vlastima, osim vlastima Republike Hrvatske.

dnijeti putovanje”.

Kako je JNA zaustavila međunarodni Crveni Križ

Predstavnici MKCK pokušali su doći u bolnicu 18. studenog otprilike oko 12 sati, ali ih je u tome spriječila pucnjava od strane JNA i lokalnih Srba. Isto tako, predstavnici PMEZ pokušali su 18. studenog doći do vukovarske bolnice. Najprije su zadržani na „brifingu” generala Maksimovića u Komandi 1. VO, a kada su krenuli iz Beograda u Vukovar, na putu do Vukovara, na jednom kontrolnom punktu zadržala ih je JNA.

Naposljetku su oko podne stigli u Negoslavce na izdvojeno zapovjedno mjesto „OG Jug”, mobilnim telefonom razgovarali su s doktoricom Bosanac koja ih je molila da hitno dođu do bolnice. Taj razgovor prekinuo je jedan od „oficira” JNA koji im je rekao da im nije dopušteno da kontaktiraju s doktoricom Bosanac jer je ona „zločinac”.

 

Kasnije popodne u daljnjoj namještaljci JNA promatrači su uz pratnju majora Veselina Šljivančanina krenuli prema vukovarskoj bolnici, nakon inscenirane pucnjave oko vozila Šljivančanin im je rekao da ne mogu u Vukovar zbog „borbenih dejstava”. Tako su opstrukcijom JNA i lokalnih Srba međunarodni promatrači i pripadnici Crvenog križa držani podalje od bolnice.

 

Predaja hrvatskih snaga na Mitnici

U noći 17. studenog 1991. hrvatski predstavnici inicirali su radio vezom kontakt s JNA i dogovorili da se slijedećeg jutra održe pregovori o predaji. Tako je i bilo, u ime hrvatskih snaga i civila pregovore su vodili zapovjednik snaga Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, a u ime JNA pukovnik

Nebojša Pavković, časnik za vezu Saveznog sekretarijata (SSNO) pri „OG Jug”. Na traženje hrvatskih zapovjednika, na pregovorima je bio gosp. Nicolas Borsinger iz Međunarodnog komiteta Crvenog križa(MKCK).

Postignut je sporazum o predaji hrvatskih snaga na Mitnici. Po tom sporazumu dogovoreno je da će se hrvatske snage, zajedno s naoružanjem, predati JNA i da će tu predaju pratiti predstavnici MKCK, koji će evidentirati imena i fotografirati sve osobe koje se predaju. Nakon toga civili će se evakuirati u slobodne dijelove Hrvatske, a prema pripadnicima hrvatskih snage postupat će se kao prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskom konvencijom.

MKCK je evidentirao ratne zarobljenike i civile pa su autobusima u pratnji vojnih vozila prevezeni na poljoprivredno dobro Ovčara. Na Ovčari su civile odvojili od ratnih zarobljenika i odveli ih na drugo mjesto. Ratni će zarobljenici provesti noć u hladnom hangaru, maltretirani i uznemiravani tijekom noći. Sutradan, 19. studenog hrvatski ratni zarobljenici prevezeni su u logor Sremsku Mitrovicu, a sprovele su ih snage JNA iz „OG Jug”. Logor je smješten u sklopu čuvenog zatvora u Sremskoj Mitrovici.

Sudbina civila iz Vukovara – logor Velepromet

Na sabirnom punktu na području Mitnice 18. studenog 1991. godine bilo je više od 4.000 civila. Izmučeni, nakon 87 dana opsade, bez hrane, vode, u potpunoj nesigurnosti izloženi na milost i nemilost lokalnih Srba i „kontraobavještajnih oficira” JNA koje su predvodili majori Šljivančanin i Vukašinović, oni će proći još jednu selekciju. Nakon što su se krvnici uvjerili da među civilima nema hrvatskih branitelja, sve su civile prebacili u Velepromet.

Velepromet je skladišni prostor istoimenog poduzeća, sastoji se od zidanih skladišnih zgrada i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor. Kako su padali rubni dijelovi grada tako su se punili objekti Veleprometa zarobljenicima. Sada kada je cijeli grad bio okupiran, između 18.11. i 20.11.1991. kroz taj logor proći će oko 10000 ljudi, žena i djece, neki će tamo provesti par dana, neki više mjeseci, a mnogima se u tom logoru gubi svaki trag.

Tako je velik broj ljudi koji su se okupili u vukovarskoj bolnici ili oko bolnice JNA odvela u logor “Velepromet”. Po dolasku u logor, kontraobavještajni časnici JNA i lokalni Srbi razdvajali su ljude prema nacionalnoj pripadnosti, razdvajali starije, žene i djecu a posebna pažnja posvećivana je ljudima koji su sudjelovali u obrani. Ispred žena i djece, tukli su muškarce cijevima, a jedan pripadnik srpskih snaga hodao je po logoru držeći u jednoj ruci nož a u drugoj ljudsku glavu iz koje je kapala krv.

Postrojavali bi civile u redove a nakon toga dolazili bi lokalni Srbi i pokazivali određene ljude, koje bi onda „arkanovci” i šešeljevci” odvodili izvan hangara, nakon toga nikada više nisu viđeni. Svaki dan u logoru provođeno je ispitivanje zarobljenika, tijekom kojeg su zarobljenike tukli, vrijeđali i zlostavljali na druge načine. Određeni broj zarobljenika ubijen je iz vatrenog oružja.

U večernjim satima između 19. i 20. studenog 1991. godine, neki ljudi zatočeni u Veleprometu prebačeni su autobusima, pod stražom JNA, u logor u Sremsku Mitrovicu. Velika većina civila za koje „grupe kontraobavještajnih oficira JNA” i lokalnih Srba nisu mogle utvrditi da su sudjelovali u obrani Vukovara, evakuirani su tijekom 20. studenog u mjesta u Hrvatskoj.

 

Posjet Cyrusa Vancea – humanitarna situacija u Vukovaru dramatična

 

Dana 19. studenog 1991. godine, na područje Vukovara stigla je diplomatska misija Ujedinjenih naroda zadužena da utvrdi činjenice. Ta misija je na područje Vukovara poslana zbog bojazni vezanih za humanitarnu situaciju u Vukovaru. Delegaciju je predvodio g. Cyrus Vance, specijalni izvjestitelj generalnog sekretara OUN. Delegacija je primljena na izdvojenom zapovjednom mjestu „OG Jug” u selu Negoslavci. Članove delegacije primio je zapovjednik „OG Jug” pukovnik Mile Mrkšić.

Delegaciju OUN zanimalo je kako se postupa prema civilima i ratnim zarobljenicima. Mile Mrkšić uz pomoć majora Šljivančanina uspio je obmanuti delegaciju vodeći ih da obiđu vojarnu JNA u Vukovaru, Velepromet i bolnicu u Negoslavcima. Tijekom obilaska Veleprometa, posjetitelji iz UN-a uočili su da pripadnici srpskih paravojnih snaga koji su bili u objektu predstavljaju prijetnju sigurnosti zarobljenika, no ništa nisu poduzeli.

U toku obilaska područja, Cyrus Vance je želio obići i bolnicu u Vukovaru, Veselin Šljivančanin mu je rekao da to nije moguće organizirati tvrdnjom da nisu očišćena minska polja na putu do bolnice. Delegacija UN-a bila je potpuno svjesna da ih major Šljivančanin obmanjuje, budući da su mogli vidjeti da se odvija promet na tom dijelu puta za koji Šljivančanin tvrdi da je miniran. Bila je to laž koju će životom platiti više od 200 ranjenika koji će svoj život završiti na Ovčari.

 

General Života Panić naredio je napad na bolnicu

 

 

General Života Panić, zapovjednik 1. VO naredio je pukovniku Mili Mrkšiću zapovjedniku „OG Jug” da 19. studenog 1991. do 10 sati mora „ zauzeti bolnicu, MUP i očistiti od preostalih ustaških snaga oslobođene delove grada”. U danima pred pad Vukovara velik broj stanovnika došao je u vukovarsku bolnicu.

U bolnici je bilo oko 600 pacijenata i 400 civila. Među njima su bili bolesnici, ranjenici, bolničko osoblje, kao i članovi njihovih obitelji te poneki hrvatski branitelj.

Oko podne u bolnicu je došao major JNA Borivoje Tešić u oklopnom vozilu. Odmah je postavio vojnike da nadgledaju i ograničavaju ulazak u bolnicu i izlazak iz nje. Nakon toga vojna policija pretražila je okolinu bolnice, a zatim postavila patrole i stražare. U večernjim satima pripadnici vojne policije odveli su Marina Vidića – Biliog, povjerenika hrvatske vlade za Vukovar, koji je bio u bolnici, a zatim i ravnateljicu bolnice dr. Vesnu Bosanac u Negoslavce, u zapovjedno mjesto „OG Jug”. Doktorica Bosanac protivno svojoj volji biti će zadržana u Negoslavcima do slijedećeg dana, noć će provesti sjedeći u jednoj prostoriji i razmišljajući o sudbini svojih pacijenata i kolega u Bolnici.

Nakon zauzimanja bolnice, u večernjim satima 19. studenog 1991. veliki broj civila koji su se sklonili u bolnicu, kao i neki pripadnici hrvatskih snaga, prebačeni su iz bolnice u logor Velepromet.

 

Evakuacija bolnice u Vukovaru – srpski zločin

 

 

Evakuacija bolnice je trebala početi 20. studenog 1991. godine tijekom jutra. Pukovnik Mrkšić je naredio majoru Šljivančaninu da pripremi i izvrši evakuaciju bolnice te da iz bolnice ne izvodi nikog dok ga prvo ne pregledaju vojni liječnici. Zbog toga je odabrana grupa „kontraobavještajnih oficira” koju je predvodio major Vukašinović, zamjenik načelnika „organa bezbednosti” „OG Jug” i koja krenula s autobusima iz Negoslavaca u vukovarsku bolnicu.

Odmah nakon dolaska oko 7 sati, svi su liječnici i medicinsko osoblje pozvani na sastanak u gipsaonicu koji je zakazala ravnateljica bolnice dr. Bosanac po naredbi majora Šljivančanina.

 

Na tom sastanku major Šljivančanin je prisutnima priopćio da dr. Bosanac nije više ravnateljica bolnice, te da će od tog trenutka on i novi direktor kojeg postavi JNA biti zaduženi za izdavanje naređenja. Dok je sastanak s liječnicima i medicinskim osobljem trajao, Šljivančaninove „kontraobavještajne grupe” prema unaprijed pripremljenim popisima harale su po bolnici.

U bolnici su bili pukovnik Bogdan Vujić i jedan viši kontraobaveštajni časnik JNA, oni su po bolnici tražili „počinitelje ratnih zločina”. Po nalogu Šljivančanina i u društvu dr. Stanojevića uz pratnju jednog desetara te dvojice vojnih policajaca, obišli su bolnicu. Nakon toga pukovnik Branko Korica je izveo oko 20 ljudi iz bolnice jer su „oficiri” smatrali da su to zdravi ljudi, a ne ranjenici ili bolesnici. Tako su u toj selekciji u bolnici uz JNA sudjelovali lokalni Srbi, neki liječnici i pomoćno osoblje srpske nacionalnosti.

Nakon toga lokalni Srbi odnijeli su dvadeset pet težih ranjenika, uglavnom HOS-ovaca, oni nisu pronađeni niti do današnjeg dana. Vojnici JNA išli su po bolnici i naređivali pacijentima i drugima koji su mogli hodati da idu vani prema izlazu. Po izlasku vojnici JNA su razdvajali muškarce od žena i djece. Nakon toga oko 250 muškaraca uglavnom tadašnjih pacijenata vukovarske bolnice ukrcano je u pet autobusa. Za mnoge od njih bio je to put bez povratka.

 

Kako je Šljivančanin spriječio dolazak međunarodnih promatrača u bolnicu

 

 

Po Zagrebačkom sporazumu, bolnica je trebala biti pod zaštitom MKCK, koji je bio zadužen da evidentira ranjene i bolesne koje treba evakuirati, dok su promatrači EZ trebali nazirati evakuaciju i imati potpuni pristup svim fazama evakuacije. Nastojanje dvojice promatrača EZ Jana Allana Schoua i Petra Kyprua da stignu do bolnice prije 20. studenog spriječila je JNA. Vrijeme njihova dolaska na sam dan evakuacije kontrolirala je JNA.

Zaustavili su ih nadomak bolnice, na mostu preko rijeke Vuke, blizu bolnice. JNA je postavila oklopno vozilo koje im je blokiralo put. Na tom mjestu predstavnike promatračke misije EZ i MKCK dočekali su pukovnik Pavković i major Šljivančanin. Nicolas Borsinger iz MKCK tražio je od Pavkovića i Šljivančanina da ga odmah puste do bolnice pozivajući se na Zagrebački sporazum koji je potpisala JNA

 

Prikrivajući svoj zločin u bolnici, Šljivančanin je međunarodnim predstavnicima „objasnio” da ne mogu ići prema bolnici, tvrdeći da na putu ima snajperista i borbi te da je u toku raščišćavanje mina. Dok su tako Šljivančanin i društvo zadržavali međunarodne predstavnike EZ i MKCK na mostu , pet autobusa s muškarcima iz bolnice, prešlo je rijeku Vuku preko drugog, obližnjeg mosta, i otišlo prema vojarni JNA u Vukovaru

Nakon toga JNA je promatračima EZ i predstavniku MKCK dopustila da nastave put do bolnice. Kada su oni stigli u bolnicu malo iza 10 sati , u bolnici su zatekli samo žene i djecu, muškaraca nije bilo, nije bilo niti ranjenika. Ovom opstrukcijom JNA je stavila u pritvor glavninu ranjenih i bolesnih muškaraca iz bolnice iako je Zagrebačkim sporazumom bilo predviđeno da se oni evakuiraju u Hrvatsku. Kako će se pokazati, posljedice toga po te nesretne ljude biti će teške. Civili koji su ostali u bolnici, uglavnom žene i djeca, autobusima su prevezeni u Sremsku Mitrovicu. Narednu noć proveli su u strahu u autobusima. Nakon gotovo dva dana putovanja, preko Bosne i Hercegovine u Zagreb će stići tek 22. studenog.

 

Ovčara, Srbi ubijaju trojicu braće Došen

 

 

Pet autobusa s hrvatskim zarobljenicima iz vukovarske bolnice stiglo je u vojarnu JNA Vukovaru. Odmah po dolasku autobusa pripadnici JNA, rezervisti i lokalni Srbi počeli su obilaziti oko autobusa prvo prijeteći i vrijeđajući, a zatim su počeli šipkama, lancima i drvenim predmetima udarati po autobusima. U tom metežu, do autobusa su došla dvojica srpskih vojnika i iz jednog autobusa izveli su braću Došen i teško ih pretukli, trećega brata koji je bio ranjen izbacili su iz kamiona. Svu trojicu braće ubacili su u jedan kombi i otišli, od tada se braći Došen gubi svaki trag.

Oko 13 sati autobusi puni hrvatskih zarobljenika napustili su vojarnu JNA i krenuli su putem prema Negoslavcima, u svakom autobusu bila su dva stražara iz vojne policije JNA, za oko pola sata stigli su na farmu Ovčara i stali ispred hangara koji je obično korišten kao skladište za poljoprivrednu mehanizaciju i pripadao je farmi poduzeća “Vupik”.Iskrcani su jedan po jedan. Hrvatski zarobljenici su puštani iz svakog autobusa u grupama od pet do šest i svakog drugog ili trećeg zarobljenika vojnici su pitali što je radio u Vukovaru.

Nakon toga oduzimane su im vrijedne osobne stvari, novac i nakit. Osobne dokumente i druge za njih nevrijedne stvari srpski su vojnici bacali u jarak. Zarobljenik bi tada morao proći kroz dva reda postrojenih srpskih vojnika, po 10 do 15 sa svake strane, koji su ih, dok su prolazili, žestoko tukli. Srpski su vojnici tukli hrvatske ratne zarobljenike rukama, nogama, drvenim štapovima, kundacima, motkama, lancima, čak i štakama.

Taj špalir je bio dugačak otprilike osam do 10 metara, pa su svi iz autobusa, prolaskom kroz špalir bili teško premlaćeni. Od tog pakla spasila su se samo četiri vojnika JNA. Oni su tijekom borbi dezertirali iz JNA i predali se hrvatskim snagama u Vukovaru. Slučajno su se zatekli 20. studenog u bolnici u Vukovaru, tako su završili u skupini muškaraca odvedenih iz bolnice na Ovčaru. Kada su izašli iz autobusa ispred hangara, stupili su u kontakt s jednim časnikom JNA, rekli su mu da su oni vojnici JNA koji su bili u zatvoru u Vukovaru.

Nakon toga po njih je došao jedan časnik JNA i odveo ih u Negoslavce. To im je spasilo život. Premlaćivanje hrvatskih zarobljenika nastavljeno je u hangaru. Atmosfera je bila očajna. Tamo je bilo oko 250 ljudi iz autobusa i najmanje 40 srpskih vojnika koji su ih maltretirali i tukli. Zarobljenici su morali stajati uza zid s raširenim rukama i nogama dok su ih srpski vojnici udarali s metalnim šipkama i kundacima. Tijekom popodneva, pojedini su srpski vojnici izveli iz hangara smrti sedam ratnih zarobljenika koje su poznavali, ta sedmorica zarobljenika su preživjela.

Oko 15 sati u blizini iskopana je rupa koja je bila dugačka oko 10 metara i široka tri metra. Dok je rupa kopana, u hangaru pripadnici srpske vojske i JNA popisivali su zarobljenike. Kada je pala noć, iz hangara su izvođeni u grupama od 10 ili 20 ljudi. Ukrcavani su u kamion pokriven ceradom i odvođeni do rupe gdje su ih srpski vojnici pogubili iz vatrenog oružja. Iz tih kamiona smrti pod okriljem noći uspio je pobjeći samo jedan hrvatski zarobljenik. Nakon bijega od smrti na ovčari, bio je uhapšen u jednom selu i na kraju odveden u logor u Sremskoj Mitrovici. Ubijanje je počelo oko 21 sat i trajalo je do kasno poslije ponoći. Tijela su pokopana u masovnu grobnicu i otkrivena su tek nekoliko godina kasnije.

Prema službenim izvorima, objavljenim u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, u bitci za Vukovar Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 vojnika ranjeno u samom gradu. Nakon pada grada oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još se vodi postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih. Na Vukovar je palo više od 1.500.000 granata različitih kalibara i srušeno oko 13.500 kuća.

 

Joško Buljan

Write a comment

Comments: 0