Thu

01

May

2014

Užas Borovog Sela: 'Gledao sam kako hrvatskom policajcu četnik zabija sjekiru u glavu'

"Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike", svjedoči preživjeli policajac.

Još je jedna tužna obljetnica stravičnog masakra 12-torice hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Povijesni udžbenici iz koje uče današnja djeca poklanjaju sramotno malo prostora ovom nemilom događaju koji je bio svojevrsna uvertira u sve daljnje užase koji su poharali Hrvatsku. Pokolj u Borovom Selu, a javnost s tim baš i nije upoznata, jedan je od najbrutalnijih, najpodmuklijih ali i najintrigantnijih događaja u Domovinskom ratu. Uz njega se, naime, često vežu pojmovi izdaja i prodaja... "Oni koji su poslali te golobrade dečke u autobusima, mogli su i morali pretpostaviti što će Srbi učiniti jer imali su iskustvo od ranije s "krvavim Uskrsom" na Plitvicama", najčešća je zamjerka koju svjedoci upućuju tada odgovornima za živote mladih redarstvenika. Taj kobni 02.05.1991. mnogi smatraju pravim početkom rata u Hrvatskoj, a mnogi su Vukovarci kasnije posvjedočili kako su tek nakon ubojstva dvanaestorice shvatili da nije riječ o "oružanom incidentu", kako su o tome izvještavali strani mediji, nego o pravom ratu.

Što se, zapravo, dogodilo?

U noći s 1. na 2. svibnja, četiri policajca su u dva automobila patrolirali cestom Borovo - Dalj. Na ulazu u Borovo Selo primijetili su jugoslavensku zastavu i krenuli je zamijenili hrvatskom. Dok su postavljali zastavu na njih su iz okolnih kuća zapucali nepoznati napadači. Dva policajca su iako ranjeni uspjeli pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici. Nakon toga načelnik osječke Policijske uprave Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke policije Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom srpskih ekstremista u Borovu Selu, kako bi oslobodili policajce. Pregovori propadaju i odlučeno je da se zarobljeni policajci oslobode policijskom akcijom.

Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić jedni su od heroja koji su glavom platili ovu odluku. O tome nam je svojedobno ispričao preživjeli policajac Robert Bosak.

Stravična ispovijed svjedoka

- Bitno je znati da 95% policajaca nije nikad opalilo metak i da zapravo nismo bili spremni. U 9 i 30 Bošnjak, koji je bio zapovijednik i koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući sa čak 150 policajaca i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza, s tim da je jednu ekipu predvodio Josip Reihl-Kir. Već tada su stvari krenule po zlu, jer je Kir jednostavno procijenio da je preopasno i povukao svoje ljude. Kako je to mogao već tada znati? Smatram da je imao informaciju, drugačije to ne mogu objasniti. Ipak, želim naglasiti da je nekolicina njegovih ljudi otkazala poslušnost i krenula u akciju, ali nisu mogli dalje jer je već u međuvremenu došlo do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, tom prilikom jedan je i ranjen. Naših preostalih policajaca je ušlo kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako, u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr... - s mučninom se prisjetio Robert.

- Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike. Pamtim Vučića koji je ranjen ležao na cesti i molio nas da mu ne prilazimo pomoći. Bio je iskusniji, znao je da teroristi samo čekaju da mu dođemo pomoći, pa da nas pobiju. Vučić je odlučnim glasom inzistirao da mu ne prilazimo. A onda mu je prišao jedan od njih i hladnokrvno pucao u njega... Malo tko zna za Vučića i koliki je heroj bio. Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice... - kazao je Bosak.

Ni dan-danas, nitko ne želi preuzeti odgovornost što je u gusto naseljeno mjesto, u kojem se nalazilo nekoliko stotina srpskih pobunjenika i dobrovoljaca, poslano jedva par desetaka pripadnika MUP-a, na temelju katastrofalne procjene da se iz takvog neprijateljskog okružja zarobljene policajce može spasiti klasičnom policijskom akcijom. Različite su verzije zbog kojih je navodno došlo do napada na Borovo Selo i pokolja policajaca. Od toga da su žrtvovani kako bi se vojnim putem riješila situacija sa Srbima, preko "Šuškovog ispaljivanja rakete na Borovo Selo" kojim su Srbi isprovocirani. Iz srpskih izvora puštena je i priča kako je sat vremena prije ulaska vozila s hrvatskim policajcima, osoba koja se nije željela predstaviti nazvala zapovjedništvo obrane sela i rekla da se pripreme, jer Hrvati šalju policiju u selo.

O samom događaju postoji, dakle, više verzija. Ipak, u jednom su svi složni. Sramotna abolicija ubojica i nekažnjavanje počinitelja i nakon 23 godine, znak je nepoštivanja za ove žrtve od strane vladajućih. Spomen obilježje koje je stiglo nakon dugo godina na sebi je imalo samo imena i prezimena žrtava. O tome tko ih je, kako i zašto ubio – ni riječi. To isto spomen obilježje nakon kratkog vremena oskrnavljeno je ćiriličnim slovima ispisanim sprejem. A vijenac koji je Stjepan Culej na spomenik položio za svog ubijenog brata 2003., Šime Lučin je naredio da se baci...

Write a comment

Comments: 0