Fri

24

Oct

2014

Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu : Mlade partizanke ženama rezale dojke,nabijale ih na kolac i mrcvarile do smrti

Jeziva osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima uspjele preživjeti vlastito smaknuće, desetljećima su UDBA i SUP nazivali neprijateljskom promocijom. No, ono što su svjedočili preživjeli Hrvati i Židovi ipak je uspjelo doći do djela javnosti.

Govorilo se tako o tome kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova na smaknuće odveli te u ubijanju sudjelovali milicioneri obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače te markuševačke lajbeke. Na koncu se takozvana zlonamjerna klerofašistička kletva narodne vlasti pokazala istinitom. Koljačka jedinica bila je samo jedna od hordi koje su klale Zagrepčane, ali i one koji su boravili u hrvatskoj metropoli. Njihove žrtve brojčano iznose gotovo petinu poubijanih na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine. Ovi zločinci poznati su pod nazivom lajbek milicioneri, a nosili su hlače kaki boje, bijele košulje, ali i šarene prsluke uzete s markuševačke narodne nošnje. Karakterizirale su ih kaubojske marame, a na glavi šajkače s crvenom zvijezdom. Uza se, imali su i naoružanje; puške, pištolje, noževe naoštrene za klanje te ručne bombe. Jedinica je služila za teror i ubojstva stanovništva, a njezino brojčano stanje nije utvrđeno, ali nagađa se da je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca čija je uloga bila ubijanje ‘neprijatelja’ unovačenih od partizana i njihovih simpatizera iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena od narodnog heroja i ministra policije poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo. Dizajner odore bio je načelnik OZNE za Grad Zagreb te narodni heroj i ubojica Marijan Cvetković, a spomenuta jedinica bila je operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.

Milicionari su bili smješteni u javne, ali i prevremeno otuđene privatne zgrade u zagrebačim Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi, a radno vrijeme bilo im je – 24 sata ubijanja, 24 sata odmora. Po naredbi ili u prisustvu operativnih oficira OZNR upadali su obiteljske domove i vile u rezidencijalnom dijelu grada. Tamo su pak silovali žene ne birajući po dobi, na likvidaciju su odvođene imućne obitelji s djecom, a zatim bi uslijedilo useljavanje predstavnika nove vlasti u te stambene prostore. Pored toga upadali su u stanove narodnih neprijatelja te ritualno pred cijelom obitelji silovali žene, pljačkali stanove i vrijednosti te uhićene neprijatelje sprovodili u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubojstva, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja istih prisilno su dovodili okolno stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema tvrdnjama većeg broja očevidaca i počinitelja rukovodio je već spomenuti odred ličke divizije. Stožer je bio smješten u Gračanima u kući Radić u Gračecu br. 15, a jednim dijelom u kući Haramija u Lonščini br. 25. Ogromni podrum kuće Bešić bio je pogon za mučenje uhićenika, ali i poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Šupe i štale u okolici bile su privremeni zatvori, a lajbek milicioneri su iz podruma iznosili kante pune odrezanih muških spolovila, dojki, ušiju, noseva, očiju… Sve to u dvorištu bi polijevali benzinom i palili.

Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu. U zlostavljanjima su sudjelovale i partizanke, jer dio djevojčica i mlađih žena zadržavan je neko vrijeme na životu da bi u tzv. Gračanskom bordelu pružale seksualne usluge partizanskim časnicima koji su u tu svrhu hrlili iz grada, neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dodati papirić s porukom koju su slale obiteljima i prijateljima.

U navednom bordelu nakon monstruoznog silovanja i jezivog mučenja život je okončala Grozda Budak kojoj su partizanke stolarskom pilom rezale udove polako – odrezak po odrezak. Zatim su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, a na kraju još uvijek živ torzo ispekle na žaru.

Na ovaj i sličan način živote je izgubilo preko deset tisuća ludi. Smaknuća su vršena u večernjim satima i noću, a žene bi bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol život je izgubilo 500 djece od sedam do petnaest godina, riječ je o štićenicima Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila roditelje. Prema svjedočenju Miroslava Harmkije koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju gračanske grobnice leševi su ukazivali na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. U srpnju ’45. Godine jedinica lajbek milicionera širi svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta, a nakon pokolja i ubojstva 15 tisuća ljudi raspuštena je u kolovozu iste godine.

Write a comment

Comments: 0