Mon

29

Dec

2014

POVRATAK 'UKRADENOG' HEROJA: Šiljo je tek nakon 20 godina pronađen u plitkom grobu. Imao je 21 godinu. U Vukovaru je uspio i ratovati i voljeti...

Gotovo svi preživjeli pripadnici HOS-a željeli su o Šilji kazati riječ - dvije... Zanimljivo je da za mrtvog heroja na kojeg su njegovi suborci ponosni ostatak Hrvatske uopće ne zna. Popravimo, stoga, tu nepravdu...

Mnogi su se građani zapitali koje je točno značenje plakata "Tko nam je ukrao heroje" koji su postavljeni diljem Hrvatske. Na njima su, naime, branitelji koji su bili spremni umrijeti da bi Hrvatska danas bila slobodna. I umrli su. Netko se, ipak, njihova imena usudio zatvoriti u ladicu i čvrsto zaključati. Vremenom, na popisu poginulih heroja, nakupila se prašina. Provalili smo u ladicu zaborava i otpuhali prašinu s jednog imena. Dragan Peša – Šiljo...


Raspoređen na Sajmište - jedno od najkrvavijih dijelova vukovarskog ratišta...


Svim hrvatskim građanima donosimo priču jednog od onih koji je za sve nas umro. Šiljo je bio mladić iz Viškovaca kraj Đakova. Tek što je napunio 21 godinu, u rano ljeto 1991. priključio se postrojbama MUP-a. Bio je najprije "Prvi hrvatski redarstvenik" i kao takav prošao ratišta na Banovini. Tijekom rujna pridružio se je dragovoljcima HOS-a u vojarni "Bornogaj" u Zagrebu. Nakon ubojstva načelnika stožera HOS-a Ante Paradžika i njegovog sprovoda na Mirogoju, 26.09. s HOS-ovcima, kao dragovoljac odlazi na vukovarsko ratište. Po dolasku u Vukovar sa svojim suborcima bio je raspoređen na Sajmište koje je, kasnije se pokazalo, jedno od najkrvavijih dijelova vukovarskog ratišta. O Šilji, s velikim pijetetom pričaju njegovi suborci Viktorin Jurić Paša, Ivan Capan, Damir Markuš i Damir Radnić:

- Ja sam 17.10. ostao bez noge. Mogu zahvaliti samo pokojnom Šilji što sam uspio izaći s konvojem koji je krenuo iz Vukovara 19.10. U konvoj su mogli, naime, samo oni koji su bili duže u bolnici. Ne znam kako, on je uspio nagovoriti ili prisiliti odgovorne da me povezu u tom konvoju i Šiljo mi je tim činom doslovno spasio život.Sjetite se kako su prošli oni koji su u bolnici dočekali neprijatelja... Što se Šilje tiče, bio je jako vedar čak i u onim nemogućim uvjetima na Sajmištu. Bio je tipičan Slavonac, volio se zezati, a i bio je jako mlad, pa je možda na sve gledao drugim očima. Uz sve to, stigao se i zaljubiti. Paralelno, bio je veliki borac, iznimno hrabar – doznajemo od Ivana Capana iz Siska, Šiljinog suborca.


Ostao je pozitivan do kraja


Najbliskiji sa Draganom Peša – Šiljom, ipak je bio Viktorin Jurić – Paša:

- Bili su to dani kada ste morali nekoga imati uz sebe. Šiljo i ja smo postali spontano bliski, još od "Borongajke" u Zagrebu. Svaki rov, svaki krov, svako dvorište na sajmištu... Nismo se odvajali. Međutim, čak i na tom krvavom Sajmištu sve je prštalo od njegove mladosti. Stalno je negdje odlazio, pa se vraćao. Kad god bi se vratio, znali smo da ima 2-3 tenka "na duši". Bio je ratni avanturist koji je sve radio spontano.

Pamtim jednu anegdotu od koje se danas zaledim od straha. Šiljo me jednom prilikom pokupio i odveo preko kukuruznog puta sve do Đakova jer je htio vidjeti roditelje kojih se jako poželio. U povratku smo stali u Vinkovce i kupili fotoaparat. Mislim, ponašali smo se kao da nije najkrvaviji rat jer to stvarno nisu bili neki razlozi za hodanje po kukuruznom putu! I to nije bilo sve! Do Vukovara smo se vratili asfaltom, što je u ono vrijeme bilo nemoguće. Svi oni koji znaju o kojem teritoriju pričam, svjesni su kolike smo četničke patrole prošli! Ne znam što nam je bilo, danas to nikako ne bih ponovio – prisjeća se Paša i nastavlja:

- Kako su dani tekli, tako se oko nas stezao obruč. Borili smo se za svaku kuću i kako bi je napustili, tako bi je zauzeli Niški specijalci. A onda je usljedilo granatiranje, pa prsa u prsa. Bili smo nevjerojatno umorni i gladni, a falilo je i naoružanja kao i ljudstva. Kako se povlačilo, tako se ginulo. Ipak, Šiljo je bio pozitivan i do kraja je vjerovao da će nam stići pomoć, nije uopće paničario. Međutim, sve ga je više svladavao umor jer su četnici od nas bili doslovno svega 10-ak metara, tako da nije bilo govora o spavanju. On više nije mogao izdržati i povremeno bi odlazio u neko sklonište prileći i skupiti snagu. A onda se dogodio pad i odluka da krenemo u proboj... - sjeća se Paša i priča o nečemu što si, kaže, neće nikada oprostiti:

- Kad smo kretali u proboj, Šilju nisam uspio nikako naći. Nisam želio ići bez njega, ali ga jednostavno nije bilo. Ne znam shvaćate li, ali pronaći nekoga u tom kaosu nije lako, naročito Šilju koji je znao otići u neko sklonište za koje mi nismo znali kako bi se tamo malo odmorio i na sat vremena sklopio oči. Otišli smo u proboj bez njega, a ja se i danas kajem jer ga nisam malo duže tražio. Teško mi je zbog toga. Kako smo čuli, s još jednim braniteljem i dvije djevojke krenuo je naknadno u proboj. Molim vas, napišite da sam jako ponosan što sam ga poznavao – završio je Paša, bivši pripadnik HOS-a.

Četnici ga ranjenog mučili i kasnije ubili


Riječi ponosa i hvale o Šilji ima i Damir Radnić, također bivši pripadnik HOS-a koji se rado prisjetio Šilje:

- Šiljo je bio izvanredno hrabar i učinkovit bojovnik koji je osim s puškom po neprijateljima djelovao i s ručnim bacačem (RB-om). Nakon zamolbe jednog od zapovjednika na Sajmištu Josipa Tomašića Ose za specijalistima koji bi djelovali po neprijateljskim oklopima, Šiljo se dragovoljno javio te je na Lušcu uništio dva neprijateljska oklopa. Kasnije se na Sajmištu istaknuo u uličnim borbama "prsa u prsa" – doznajemo od Damira Radnića koji otkriva i zašto možda Paša nije uspio pronaći Šilju:

- Pred samu okupaciju Vukovara trebao je u proboj krenuti s malom grupicom svojih preživjelih suboraca HOS-ovaca, no kako se u Vukovaru između njega i jedne Vukovarke, jednako mlade kao on rodila ljubav, on je otišao po nju i njenu prijateljicu, pa su u proboj krenuli naknadno. No nažalost, kod Petrovaca su ih otkrili četnici. U razmjeni vatre s njima Dragan Peša bio je ranjen u glavu i svi su bili zarobljeni. Nakon zarobljavanja, njega su onako ranjenog najprije mučili, a nešto kasnije ubili. Pronađen je kod Petrovaca, kraj ribnjaka...Tek 2011., čak 20 godina nakon pogibije... Tek tad je ekshumiran, identificiran i sahranjen u rodnim Viškovcima. Posmrtno mu je dodijeljen čin satnika hrvatske vojske – ispričao nam je HOS-ovac Radnić i dodao da je "ludost" kupovanja fotoaparata u Vinkovcima rezultirala stotinjkom ratnih fotografija iz Vukovara i Bogdanovaca, jedinim ratnim fotografijama nastalih i iznesenih u proboju u vrijeme okruženja Vukovara. Sve ostale, pa i one slavne fotke s Trpnjske ceste, nastale su ranije, tijekom kolovoza i rujna, dakle kad se je još moglo ulaziti i izlaziti iz Vukovara. Svi naši sugovornici su teško i višestruko ranjavanji i invalidi su Domovinskog rata. I svi redom se slažu kako je sramota da je "ukraden" heroj koji je sahranjen prije samo četiri godine. Slažu se i kako Šilju nikad neće zaboraviti...

Write a comment

Comments: 0