Sat

21

Feb

2015

JAUK ŠIBENSKIH MAJKI: 'Sinovi su nam skinuti do gola, vezani žicom i pobijeni, a nitko ništa ne zna?' Građani tvrde – znaju dožupan i dogradonačelnik... Bili

Razočarana majka poginulog heroja na glas "načela" temu koja već neko vrijeme izjeda tamošnje stanovnike: Što bi na sve to imali za kazati dožupan Šibensko-kninske županije Mirko Rašković i dogradonačelnik Skradina Nikola Milović koji su za cijelo vrijeme Domovinskog rata bili upravo tom, tada okupiranom području?

 

Nižu se obljetnice zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata. Većina njih široj je javnosti nepoznata i obilježava se samo interno, u krugu mjesta i to zahvaljujući obiteljima žrtava i suborcima koji pamte.

Tako je i sa selom Dragišići smještenom u zaleđu Vodica... Želeći povratiti samopouzdanje nakon izgubljene bitke za Maslenicu, srpski okupator je 24. veljače 1993. godine u noći uz pomoć tenkova upao u Dragišiće i zauzeo Gradinu, brdo koje dominira krajem. U Dragišićima su zarobili deset hrvatskih branitelja, ali do zatvora u Kninu stigla su samo šestorica. Bio je to krvav obračun u kojem je Hrvatska vojska dala sve od sebe, pa čak i u trenutku izostanka topničke potpore. A onda je ponestalo i streljiva... Jedino što su branitelji tada mogli učiniti bila je predaja. Protivno svim "ratnim pravilima" i zakonima Ženevske konvencije, četiri branitelja prošla su mučnu torturu četničkog iživljavanja... Svih deset su ih skinuli do gola, vezali žicom i cijelim putem do Čiste Male nemilice udarali. A onda je Boris Kartelo ubijen iz vatrenog oružja, dok je Jakov Crvelin podlegao ozljedama usljed brutalnog mučenja i svoj život okončao u podrumu ambulante u Đevrskama. Njihove obitelji, ako ništa drugo, svojim herojima imaju gdje zapaliti svijeću, jer su tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela razmijenjena krajem srpnja 1993.godine. Naročito zlu kob imali su Boris Troskot i Borislav Periša. Oni su, iz tko zna kojih razloga, izdvojeni, vezani žicom i usta polijepljenih selotejpom odvedeni u zloglasni kamp za obuku kapetana Dragana iz kojeg se nikad nisu vratili. Tu "sreću" da završe u kninskom zatvoru, imali su samo šestorica branitelja koji su nakon tri mjeseca razmjenjeni.

Upravo danas obilježava se 22. godišnjica ovog zločina bez kazne, jer odgovornih do danas, zbog nedostatka informacija – nema. Da Šibenik i njegova okolica imaju "sindrom Vukovara" pri čemu su se svjedoci, a često i izvršitelji zločina, najnormalnije zahvaljujući aboliciji uklopili u mirnodopski suživot s Hrvatima u kojem ih nitko ništa ne pita, svjedoči izjava majke Borislava Periše:

- Bojim da ću otići s ovog svijeta, a da neću saznati gdje je moj sin. Ali, sigurna sam da to znaju naši susjedi sa šireg Skradinskog zaleđa koje je bilo okupirano za vrijeme Domovinskog rata.

Tako je ova razočarana majka poginulog heroja na glas "načela" temu koja već neko vrijeme izjeda tamošnje stanovnike: Što bi na sve to imali za kazati dožupan Šibensko-kninske županije Mirko Rašković i dogradonačelnik Skradina Nikola Milović koji su za cijelo vrijeme Domovinskog rata bili upravo tom, tada okupiranom području? Ovo pitanje ne poteže se bez osnove, obzirom na dokumentaciju koja je zaplijenjena nakon VRO Oluja, a koja donosi neupitne i neugodne dokaze. Mirko Rašković, sadašnji dožupan Šibensko-kninski, po ovim je dokumentima bio u prisnim odnosima s tadašnjim načelnikom tzv. SUP-a Knin Milenkom Zelembabom, koji mu je dao sredinom studenoga 1991. godine i službeno vozilo za potrebe službe. Iz dokumenata je razvidno i da se Rašković viđao s kapetanom Draganom, istim onim iz čijeg kampa nikada nisu, ni živi ni mrtvi, vraćeni nesretni branitelji. Na lik i djelo svojevremeno se obrecnuo i predsjednik srpske Naše stranke, Jovan Ajduković, koji je objavio kako visoki dužnosnik SDSS-a Mirko Rašković dugi niz godina prima braniteljsku mirovinu u iznosu od 7.312,67 kuna za izuzetan doprinos u obrani suvereniteta RH!"

Bolniji od toga jest podatak da mu je uvjerenje potrebno za ostvarenje ovoga prava potpisao nitko drugi nego – Tomislav Karamarko... Tako se, malo po malo, šapat o nečasnoj ulozi ovog dvojca koji vedre i oblače Šibensko-kninskom županijom, pretvara u sve glasnije inzistiranje na njihovim izjavama o saznanjima nad ovim zločinima. To očekuje cijela Hrvatska, to očekuju tamošnji stanovnici, a ponajviše majka Borislava Periša...

O sudbinama Periše i Troskota kao i zločinima nad hrvatskim vojnicima i hrvatskim civilima na tada okupiranom području mogli bi znati i srpski teroristi koji su sudjelovali u napadu među ostalim i na Dragišiće, a danas žive na području Šibensko-kninske županije i dane provode u lovu jer imaju dozvole za nošenje i držanje oružja izdane od MUP-a Republike Hrvatske.

U videu koji je snimljen 25.05.1993. godine u Otočcu prilikom razmjene zarobljenika poslušajmo što govori hrvatski branitelj Milan Alfirev koji je nakon zarobljavanja u Dragišićima proveo tri mjeseca u kninskom zatvoru.

Write a comment

Comments: 0