Sat

28

Feb

2015

Ratovao je s Blagom, Markom i Andrijom. I on je stvarao Groblje tenkova!

Tomislav Orešković
Tomislav Orešković

Trpinjska cesta jedan je od simbola obrane grada, bitke za Vukovar. Dovoljno je reći samo Trpinjska ili Groblje tenkova, onaj koji sluša, zasigurno će u trenutku izgovoriti još ova tri imena: Blago, Marko i Andrija! No, uz njih trojicu velikana, rame uz rame, svoju ulicu, svoj grad i Domovinu branio je u stopu i njihov Tomislav. Zapravo, njihov i naš Tomislav. Na prvu, samozatajan, skroman Vukovarac, uvijek će svoje suborce isticati s ponosom kao sve dobivene bitke. No, oni nisu oni bez njega, a on, Žuti Mrav, Tomislav Orešković-Tomo, jedan od njih…


“Rođen sam 1967. godine u Borovu Naselju (to navodim jer je većina ljudi rođena u vukovarskoj bolnici, ali ne i ja). Odrastao sam nedaleko Trpinjske ceste koja je 24 godine poslije postala poznata kao „Groblje tenkova“.

Moji roditelji i tri brata doselili su u Borovo naselje 1958., skoro desetljeće prije mog rođenja. Podrijetlom sam Ličan, a rođenjem Slavonac. Živjeli smo u obiteljskoj kući na početku Čakovečke ulice (nekadašnja Kozaračka) koja je počinjala od Trpinjske te se pružala na sjever. Nakon završene srednje strojarske škole zapošljavam se u tvornici Borovo na poslovima generalnog popravka obućarskih strojeva. Godinu i pol prije rata selim se na Lipovački put i živim kod brata.

Lipovački put (zadnje kuće prije mosta na Bobotskom kanalu) je i moj prvi položaj.

Krajem 1990. uvidjeli smo da se nešto ozbiljno događa. Naši susjedi Srbi počeli su noću šetati ulicom. Vraćajući se jednom oko ponoći kući vidio sam susjeda kako šeće, premda je bilo jako vjetrovito i hladno. Zaustavio sam se i pitao ga što radi po takvom vremenu, a on mi reče: „Čuvam stražu.“

„Pa od koga čuvaš?“, pitah reda radi. Kiselo se nasmiješio.

Ubrzo je Vinko Budimir (Slon) sazvao sastanak na kojemu je dogovoren početak obrane i to u vidu noćnih straža. Nakon „Krvavog Uskrsa“ uviđamo da sve ide u smjeru pravog oružanog sukoba, iako sam se duboko nadao da to neće ići tako daleko. Na položaju smo zadužili dvije automatske puške i četiri okvira municije. Bilo nas je 10-ak. Ubrzo su pojedinci kupili sačmarice pa je popravljen omjer oružja i ljudstva.

U vrijeme pogibije 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu bio sam na barikadi kod caffe bara Zürich, a „naoružanje“ mi je bio bratov pištolj. Nakon toga smo skoro svakodnevno bili granatirani iz Trpinje. Jednog dana su naši susjedi iz ulice, Srbi, otišli u „kupovinu“ i nisu se više vratili.

S vremenom se ekipa na položaju uvećala i organizirali smo se u tri skupine. U toj pustoši gdje smo bili, jedino mi i poneka domaća životinja, odjednom stiže niži tip koji odudara izgledom. Predstavio se kao novinar nekih španjolskih novina. Malo smo bili sumnjičavi, ali budući da mu je Blago dopustio da dođe, pričamo s njim. Sporazumijevamo se malo na engleskom, malo rukama. Slijede pitanja: Gdje su Srbi? Koliko su udaljeni? Koliko je nas i bojimo li se? Pitamo i mi njega gdje je bio, a on nabraja Erdut, Borovo Selo… Naše pitanje je: „Da ti ne radiš za Srbe?“ (pita ga Čamac pored kojega su Bola i Mrđo, a sva trojica nedavno ošišani na 3 milimetra i s petodnevnom bradom, tamne puti, zastrašujući na prvi pogled). Novinar niječe i vidno mu je neugodno. Sljedeće pitanje je: „Tko ti se čini bolji?“ Zbunjeno odgovara: „Pa vi ste mi bolji.“ „Naravno da smo bolji kad si sad tu.“

Nije bilo svejedno novinaru, a onda se namrgođeni trojac počeo smijati jer više nisu izdržali. Vidno opušteniji novinar pita kako se zovemo. Čamac ispaljuje „Pustinjski štakori“, vjerojatno zbog Pustinjske oluje od prije pola godine, druga skupina je Armbrust. „A vi, kako se vi zovete?“, pita nas s druge strane kolnog ulaza. Miroslav Bušić (Bušo) se smješka i kaže: „Mi smo Žuti mravi.“ Nakon toga mangupi preko puta prasnu u smijeh i počnu „provokacije“ kakvo je to ime, što mravi mogu… Bušo se i dalje smješka i pita ih: „Znate li vi što žuti mravi naprave čovjeku?“, a onda nastavi ozbiljno: „pa pojedu ga do kosti.“ E, nakon toga je bio urnebes!

Slijeva: pokojni Blago Tica, Tomislav Orešković-Tomo i Marinko Leko – Čamac. Trpinjska cesta
Slijeva: pokojni Blago Tica, Tomislav Orešković-Tomo i Marinko Leko – Čamac. Trpinjska cesta

Navedeni novinar je otišao, a ja sam nakon 15-ak godina povezao lik i djelo. Ispostavilo se da je to bio Eduardo Rozsa-Flores zvani Chico koji je radio kao dopisnik za barcelonske novine La Vangardija i za španjolsku jedinicu BBC World Servicea. Chico se u rujnu priključio HV i sudjelovao u obrani Baranje te mu je dodijeljen čin pukovnika HV. Nažalost, ubijen je u Boliviji kamo je otišao podržati samostalnost pokrajine Santa Cruz.

Žuti Mravi: pok. Miroslav Bušić (Bušo), pok. Ivica Mudrovčić (Šola), pok. Zlatko Mudrovčić, Antun Josić (Buco), pok. Zdenislav Grgurević (Grga), i moja malenkost Tomislav Orešković (Tomo), nešto kasnije, Zlatan Bašić, još kasnije Vlado Mikulić (Mikula) i Marko Babić od 14. rujna (prije toga je bio zadužen za položaje na Trpinjskoj – Zürich, a poslije Bloketara i Lipovački put).

Pustinjski Štakori: Marinko Leko (Čamac), Marin Mrđen (Mrđo), Ivan Bošnjak (Bola, Boki), Boško Vukušić (Bole), Ivan Leutar (Iva), pok. Zdenko Marijanović (Beba), Stipe Majić (Pipe), Andrija Marić, pok. Šego Ivica, pok. Lozančić Ivica (Los).

Armbrust: Joso Kulaš, Željko Mulato, Viktor Majer, Zlatko Žulj, Pero Špoljarić i još nekolicina, ali je proteklo puno vremena i sive stanice otkazuju poslušnost.

Nakon 14. rujna sastav nam se dijelom izmijenio, dio je otišao, ponetko nam se pridružio, ali ovo je približan sastav grupa u samom početku. Odlaskom nekolicine u Hercegovinu, na sahranu Blage Tice koji je poginuo, mislim, 28. rujna, bili smo oslabljeni, ali je Nuštar pojačan vrsnim borcima.

Nakon neuspjelog napada iz Borova Sela 4. srpnja, slijedi i prvi pješački napad, a zatim i tenkovsko-pješački (26. kolovoza). Tog 26. ujutro sam završio smjenu i otišao spavati u kuću (prednost položaja uz kuću). Tek što sam legao počinje minobacački napad. Selim se iz potkrovlja u podrum, a granatiranje traje i traje. Zaspao sam bez obzira na „buku“, a probudilo me strašno lupanje po vratima podruma. Na vratima je Zlatko Žulj koji govori nešto u stilu – šta ti radiš, evo ih na mostu. Razbudio sam se u trenu, pokupio pušku i vidio nekakvu Ladu Nivu na mostu. Fijukalo je oko nas, pa sam uzvratio, izbušio Ladu i prešao u sljedeći ulaz. Tamo nas je čekao Buco koji se i sjetio da sam otišao spavati u kuću.

Povukli smo se na početak Lipovačkog puta. Vinko Budimir Slon je doveo pojačanje, u dva kamiona. Krenuli smo vratiti svoj položaj. Išao sam lijevom stranom iza Vinka. On je stao kod nekakve hrpice šljunka u pognutom položaju. Rekao sam Vinku da krenemo dalje. Okrenuo se i pokazao mi da prođem iza njega. Ušao sam u sljedeću dvorišnu zgradu, a u tom trenutku je Vinko pogođen granatom. Položaj smo povratili, ali izgubili sjajnog suborca. Nedugo nakon toga, ubijen je snajperskim hicem Zdenislav Grgurević (Grga), moj prijatelj od djetinjstva.

Dojavili smo što se dogodilo u zapovjedništvo. Blago Zadro se slijedeći trenutak stvorio pored Grge. Bilo je teško gledati kako Blago to proživljava. Grga je bio godište njegovog sina Roberta, prijatelj i susjed.

Najradije bih preskočio taj 14. rujna. Ja sam opet bio u noćnoj smjeni, ali ovaj put smo još neko vrijeme svi bili zajedno i otišao sam na odmor kasnije. Sada sam se opametio i nisam više spavao „na položaju“ već otprilike 3 kilometra dalje. Na Priljevu. Dobri ljudi su me primili na spavanje. (To su moji sadašnji punica i punac).

Uglavnom, legao sam i zaspao čvrsto kako samo ja to mogu. Nakon nekoliko sati me probudila potmula buka. Kad sam u dvorištu čuo kako buči sa svih strana, krenuo sam na svoj položaj. Što sam bio bliže Trpinjskoj, sve me više hvatala nelagoda. Ispred svoje rodne kuće sam ostavio auto i odlučio otići do zapovjedništva pješice kroz bašče (vrtove). Dolaskom u Ličku ulicu ostao sam šokiran. Kod mjesne zajednice i Mustanga se dimilo, pucnjevi, eksplozije. Blago je bio u Mjesnoj zajednici. Vidio je da sam zbunjen. Pitao sam gdje su moji, a on mi je rekao: „Negdje preko, ali preko sad ne možeš. Ostani tu, pa ćeš ih poslije naći.“

Sutradan ujutro sam našao „svoje“ u jednom dvorištu blizu Bosanske ulice. Čuli su se tenkovi i krenuli smo to „raščistiti“. Došli smo u jedno dvorište stotinjak metara ispred i provirili. Vidio sam dvije, možda i tri kolone tenkova koje su se protezale od Bosanske ulice sve do krivine udaljene šestotinjak metara, a možda i dalje, samo to nisam vidio. Prizor je bio zastrašujući. Netko je iz te kolone preko megafona vikao da se predamo JNA…, u jednom trenutku su oni krenuli naprijed, mi smo uzvratili i spojili su se nebo i zemlja.

Naše grupe Pustinjski štakori, Žuti mravi i Ambrust pomiješale su se u borbenim akcijama. Postali smo jedno. U protuoklopnoj borbi sam s još petoricom–šestoricom bio najčešće potpora i osiguranje Marku Babiću, a događalo se da se u trci za tenkom koji je promakao nađem uz Andriju Marića. Biti uz jednog od ove dvojice heroja je iznimna čast. Oni su klečali na koljenu i otkriveni čekali oklopnjaka s kojeg je prijetio top i mitraljez plus pješaštvo.

Teško je sad opisati sve događaje. Pamtim jedan kada smo nas sedmorica- osmorica stali ispod jedne nadstrešnice za auto. Stali smo iza nekih stupova i čekali dolazak oklopnjaka. Taj oklopnjak je došao i rafalno pucao po nama, prštalo je i frcalo na sve strane, a mi jedva da smo imali zaklon. Jedan je stradao, Siniša Miličević- Cina koji je došao s Mitnice na Trpinjsku. Ostao je bez potkoljenice. Iako je bilo vatreno, prenijeli smo ga preko ulice na sigurnije. Netko je skinuo vratno krilo, jer nismo imali nosila, te smo ga nosili od Bosanske do Jadranske ulice preko žičanih ograda, žice i stupova za vinovu lozu, gdje su ga preuzeli drugi i odvezli u bolnicu. Kasnije smo te žice porezali i uklonili, a u zidovima gospodarskih i dvorišnih zgrada smo probili otvore kako bi se lakše i brže kretali.

To je bio obrazac postupanja za sve naše suborce. Spasiti i pomoći ranjenom prije svega.

Uz sve teškoće znalo je biti i uistinu komičnih trenutaka.

Jedan od takvih je i ranjavanje našeg prijatelja Marina Mrđena Mrđe. Bili smo negdje u visini Hercegovačke i odjednom je Mrđo zajaukao i pao. Povukli smo ga u zaklon i vidjeli da krvari kod koljena. Htjeli smo povući nogavicu gore, ali je bila preuska. Netko je uzeo nož i rekao: „moramo to prorezati.“ Mrđo se u tom trenu prodere: „Stani, nemoj rezat’! “ Upitno smo se gledali, a Mrđo nastavlja: „Nemoj rezati, to su mi nove traperice.“ Netko je predložio: „Pa, skini ih“, a Mrđo: „Neću valjda ostat u gaćama”… Još je tu bilo dijaloga… Ne moram ni reći da smo svi prasnuli u smijeh. Ipak smo rezali hlače, zavili koljeno i pravac bolnica.

Za jedan napad smo odlučili potrgati grane na voćkama u jednom manjem voćnjaku, koji se protezao od Trpinjske ceste na jug, kako raketa iz „Ose“ ne bi zapela. Tenk je nailazio, Andrija se namjestio i čekao da se pojavi iza kuće prije voćnjaka. Mi ostali, rasporedili smo se s lijeve i desne strane kao osiguranje. Bučno je od tenkova, ali se čuje nekakva vika. Okrenem se i vidim da Andrija viče na nekoga iza sebe. Tenk nailazi i mi svi zaliježemo, a Andrija ne ispaljuje. Prilika je propuštena. Naime, Andrija se namjestio, a jedan koji je bio kratko vrijeme s nama je stao iza Andrije i gledao putanju kojom bi išla raketa. Sugerirao je Andriji da malo pomjeri Osu (jer mu se činilo da bi mogla zakačiti jednu granu). Sreća njegova, da ga je Andrija čuo i da nije ispalio raketu jer bi ga spalio. Tip je imao dobru namjeru, ali se upleo u ono što uopće ne zna i ugrozio je živote svih nas. Nakon što je tenk otišao, Andrija, koji je inače bio „cooler“ je prokuhao i zamolio tipa da ne bude više u njegovoj blizini.

Dva-tri dana, nakon 14. rujna nismo baš imali vremena jesti. Napokon je netko donio i narezao suhu šunku (to će, nadam se, opisati Boki, jer je to s tavana njegove kuće). Najeli smo se mi, ne razmišljajući što ćemo noću od žeđi. Vode nije bilo, Beli (Voloder) je odnekud donio sok, ali to nije pomagalo. Umjesto spavanja i odmaranja mi smo žeđali cijelu noć. Svaka se škola plaća.

Nakon četiri dana na prvoj crti, Marko je rekao da će nam naći zamjenu za noć da se možemo odmoriti te smo se noću povlačili do Mustanga i Jadranske ulice i tražili podrum za spavanje. Morali smo se odmoriti jer smo preko dana bili na potezu jednog kilometra i trčali naprijed–nazad za tenkovima i ostalim vozilima. Navečer smo bili stvarno umorni. Negdje pred kraj rujna premjestili smo se iz prve kuće u Bosanskoj u jednu kuću na samoj Trpinjskoj cesti i ona je bila naš položaj skoro do kraja.


Osim nekolicine Štakora i Mrava koji išli na sahranu Blage Tice, pred kraj rujna, dvojica glavnih Žutih Mrava, Bušić i Mudrovčić, pitaju Blagu mogu li otići na dva dana do Varaždina, gdje su im smještene supruge i djeca. Naravno da ih je Blago pustio, a dvojac Mrava je na putu za Varaždin stao u Bjelovaru i pridružio se oslobađanju vojarne. S obzirom da je kukuruzni put prekinut 1. listopada, Bušo i Šola ne mogu nazad u grad te ostaju u Nuštru. Obojica su poginuli u pokušaju povratka u voljeni grad.

U jednoj akciji smo išli u dio koji smo zauzimali naizmjence i koji smo htjeli zaštititi miniranjem. Bio je s nama jedan Tigar, Damir Krsnik, kojega sam do tada znao iz viđenja i koji se ponašao vojnički (ipak je on bio Tigar, a mi dripci koji smo odrasli na tim ulicama). Nakon preživljene akcije i svega što smo prošli uvidio sam da se radi o istinskom borcu. Budući da smo bili otkriveni, došlo je do okršaja. U međuvremenu se smračilo i nas dvojica, koji smo bili malo udaljeni od ostalih, ostali smo, a ostali su se povlačili. Krenuli smo i mi, kad je sve utihnulo. Problem je bio što nismo znali gdje je točno minirano. Kretali smo se čučeći i prepipavajući milimetar po milimetar ispred nas. Na pola puta smo čuli kretanje i „premrli“, jer nismo znali tko se kreće. Nakon kratkog mirovanja krenuli smo dalje prema našem položaju. Dolaskom pred sam položaj nije nam bilo nimalo lakše jer nas nitko nije očekivao. Počeli smo lagano fućkati, ali iz zaklona da ne bi zapucali na nas. Nakon nekoliko zvižduka, netko vikne: „Tomo, jesi ti?“… Huh, koje olakšanje!

Moj prijatelj i sjajan borac Marinko Leko (Čamac) primijetio je da me nema u podrumu i krenuo me tražiti. Došao je do pola puta i to je bilo kretanje koje smo čuli Damir Krsnik i ja i zbog kojega smo se dodatno znojili. On nas je čekao u Bosanskoj, a prije toga je sve ispitao je l’ me netko vidio…

Ovo su trojica mojih suboraca, bez kojih ne mogu zamisliti onakvu obranu.

Blago Zadro. Čovjek kojemu smo bezgranično vjerovali i koji je ulijevao povjerenje. Onaj koji je išao prvi. Jedno kasno popodne pozvani smo pred Mustang. Blago govori kako je ozbiljna situacija na Sajmištu i da trebamo ići u ispomoć. Tko bi išao? A mi kao u školi svi dva prsta u zrak. Blago se nasmijao i rekao treba nas 15-20. Idem ja s Turbom i još desetak. Na kraju je Blago morao odabrati, jer su svi htjeli ići, pa je onako napreskokce odabrao nekolicinu. Akcija pomoći na Sajmištu bila je uspješna, Blago je lakše ranjen, ali on to i nije doživljavao.

Blago Zadro
Blago Zadro

Marko Babić. U jednom trenutku smo bili prisiljeni na povlačenje i prelazimo Bosansku, a Marko odjednom ode iza nekakve građe (drvene grede), namjesti se i čeka da naiđe oklop. Mi mu mašemo i zovemo ga da se makne, jer mi mu na tom mjestu ne možemo biti od pomoći. On nam odmahuje. Po Trpinjskoj prolazi jedno vozilo i pješaštvo, pa smo primorani trčati da bismo ih prestigli kroz vrtove i dočekali. Oklopnjak i pješaci nisu prošli, a iz pravca Bosanske dolaze Iva i Bola. Mi ostali pitamo gdje je Marko. Tamo je ostao. Mi kažemo da idemo po njega, a Iva odgovara: „ Ma on je lud.“ U tom trenu se čuje eksplozija, diže se dim i ubrzo iz te kulise dolazi Marko s osom i smiješkom. Dočekao je tenk koji je htio ući u Bosansku i slistio ga. Trebalo je imati nevjerojatnu hrabrost i stati iza onakvog „zaklona“ koji to i nije. To nije mogao svatko!

Andrija Marić. Tenkovi dolaze, prvi puca u svaku kuću i mi se povlačimo. Iz jednog dvorišta provirujemo i ne vidimo rješenje. Izviruje Andrija i odjednom istrčava na ulicu i „sklanja“ se iza velikih betonskih cijevi. Za njim ide i njemački ovčar Lord, koji ga prati u stopu. Mi u dvorištu se hvatamo za glavu, a Andrija zalegao i pali cigaretu. Pogledava prema tenku i u trenutku kad je isti premještao cijev na drugu stranu, Andrija se ustaje i praktično nezaštićen ispaljuje raketu i pogađa ga!

Marko Babić i Andrija Marić
Marko Babić i Andrija Marić

Sjetio sam se i jedne svoje dogodovštine. Otišao sam preko ceste vidjeti prijatelja Đuru Sabadoša koji je bio na minobacačima. Tek što sam došao počele su okolo padati mine. Đuro ide odgovoriti i kaže mi da se sklonim u polupodrum ispod pošte (na tom mjestu je sad Dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj), da će i on doći samo da ispali koju minu. Ulazim u podrum, a za mnom njemački ovčar Lord. Pala je mina na vrata kroz koja smo ušli i počela su gorjeti. Kako je vatra osvijetlila taj ulaz, vidio sam da su s lijeve i desne strane poslagani sanduci municije (minobacačke granate). Sledio sam se jer kroz vrata ne mogu od vatre, a prozori koji su okrenuti prema Trpinjskoj su povisoko pod 45 stupnjeva i ostakljeni armiranim staklom (naravno, ne otvaraju se). Lord se vrti u krug i zavija. Skočim u zrak i nogom lupim po staklu, a ono ništa. Od silne ljutnje i panike skočim i drugi put i opalim tako po staklu da sam ga izbacio skroz, iako je bilo lijepljeno. Lorda zovem da skoči i izađe, ali mu je previsoko. Skačem ja opet i nekako uspijevam izaći. Sad i Lord shvaća da mora malo više skočiti, hvatam ga i malo mu pomažem da izađe. Taman kad smo izašli, Đuro dolazi s aparatom za gašenje i gasi vatru. Kažem mu da kasni, a on odgovara: „Tomek, ma to su ti prazni sanduci, puni su tamo dalje“, i smije se. Smijem se i ja… Sada!!

Jedan od najtežih dana bio mi je 16. listopada. Nakon cjelodnevnog napada i trčanja do Jadranske i Unske ulice pa vraćanja na Trpinjsku u ispomoć (jer su kretali tenkovi, koji bi samo kretali dok se mi ne vratimo, a tada bi stali ili se vratili) konačno je vraćen dio na potezu Vinogradska-Jadranska. Sjeli smo u obližnji podrum da malo odmorimo i vidjeli da nešto nije u redu. Pitali smo što ne štima, ali odgovora nije bilo. Bili smo uporni i tada je netko promuklim glasom rekao: „Poginuli su Blago i Špenac“. Nas desetak, koji smo tek saznali, gledali smo ispred sebe neko vrijeme kao oduzeti. Vladalo je mrtvilo. Pred kraj listopada probijena nam je obrana u Bosanskom odvojku. Išli smo u ispomoć i vidjeli iz Bosanske kako na dnu prvog odvojka (koji je išao u L) pretrčavaju vojnici jedan za drugim. Bilo ih je puno. Nismo ih mogli zaustaviti automatima. Zauzeli su dvije kuće prema nama i morali smo ih odbaciti. Neko vrijeme smo imali jednu zolju koju je netko rastavio i tako je stajala. Kako nam je, zapravo, smetala, jer je tako rastavljena nezgrapna, odlučio sam je iskoristiti. Naciljao sam u jednu kuću gdje sam vidio skupinu vojnika i opalio. Drugu Zolju, od dvije koje smo imali, ispalio sam u prozor sljedeće kuće. Nakon toga smo vratili dio ulice i uspjeli ih potisnuti u zadnju kuću u drugom Bosanskom odvojku.

To su bile borbe na razdaljini 5-15 metara. Metci su fijukali, bombe letjele. Nismo ih uspjeli istjerati iz zadnje kuće iza koje je bio Bobotski kanal, a preko kanala tenkovi koji su nas sprječavali da ih potjeramo iz kuće.

Tog 4. studenoga ujutro smo ih krenuli istjerati iz zadnje kuće. Ubrzo sam ranjen i zahvaljujući prijateljima Vladi Mikuliću i Darku Nikšiću, koji su me na vrijeme odvezli u bolnicu, ostao sam živ.

Žute čizme su ostale negdje u bolnici.

U bolnici me obišla časna sestra Damira, koju sam poznavao otkad znam za sebe. Časna Damira je uvijek bila srdačna, a s lica joj nije silazio blagi osmijeh. Vidio sam da drži drvenu krunicu. Vidjevši u što gledam, upitala me želim li takvu krunicu. Nije ih tada imala, ali mi je rekla da će mi napraviti. Uistinu ubrzo mi je donijela krunicu koju sam navukao preko glave.

Krunica časne Damire je i danas uz mene.

U to vrijeme jedina molitva mi je bila Anđele čuvaru mili koju me majka prvu naučila. I uvijek sam do sada imao anđela uz sebe.

Iz Bolnice Vukovar evakuiran sam 20. studenoga u Garnizon JNA u Sremskoj Mitrovici. Vrata bolničkih kola u kojima sam bio na nosilima otvara čovjek sa šubarom i bradom do pupka i umilno kaže „Evo, stiiglii ste u Zaagreeeb“, i dodaje nekom pored: „Vidiš, mi će da ih lečimo ko našu braću, a oni će oped da pucaju po nama kad ozdrave.“

Dvojicu suboraca i mene su smjestili posebno u jednu prostorijicu. Nakon pregleda doktor nam kaže da nas trojica ne možemo izdržati put do Zagreba te nam predlaže da nas odvezu na liječenje u Beograd. Jedan od druge dvojice sav kuražan kaže: „Ja se dobro osjećam, mogu ja izdržati do Zagreba.“ Pogledao sam ga, a on sav sivo-zelen (ranjen rafalom dijagonalno od ramena do kuka). Sebe nisam vidio, ali vjerojatno sam slično izgledao. Sva trojica uvjeravamo doktora da ćemo mi izdržat do (toliko željenog) Zagreba. Doktor odmahne rukama i kaže: „Kad vi tako mislite, odite za Zagreb.“ Moja supruga, a tada još djevojka, nekako je uspjela ući u ambulantna kola te smo skupa išli od Mitrovice do Bjeljine, gdje su neka kola hitne pomoći iz Hrvatske kamenovali „miroljubivi mještani“. Tamo su nas preuzeli naši medicinari i odvezli do Đakova, gdje smo prespavali. Sutradan, u 14,00 sati, krećemo za Zagreb, ali zbog napada neprijatelja i čekanja da možemo proći, u Zagreb stižemo u 2 ujutro.

Nakon oporavka, vratio sam se u HV te radio u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani – HRZIPZO, Brigadi ZMIN – Zračno motrenje i navođenje, a kasnije i u Ministarstvu obrane, u Personalnoj upravi.” (Tomislav Orešković)


Tomislav je umirovljen 2003. godine, u činu natporučnika. Sa svojom obitelji, suprugom Vesnom, sinom Davidom (17) i kćeri Anom (9) živi u Zagrebu, u naselju Čučerje.


Tomislav Orešković je za svoj doprinos i sudjelovanje u Domovinskom ratu odlikovan:

Spomenicom Domovinskog rata

Spomenicom domovinske zahvalnosti (2 puta)

Redom Hrvatskog križa

Redom Hrvatskog trolista

Medaljom Bljesak

Medaljom Ljeto 95

Medaljom Oluja