Sat

02

May

2015

Zaboravljeni heroj Domovinskog rata – bio je jedan od ključnih za obranu Siska

Marijan Celjak
Marijan Celjak

Marijan Celjak, kao dozapovjednik 57. bataljuna ZNG, bio je jedan od glavnih organizatora obrane grada. Poput iskusnih vojnih stratega uvijek je pred očima imao širu sliku.

Prije nekoliko dana iz tiska je izašao priručnik pod naslovom Domovinski rat namijenjen nastavnicima povijesti i njihovim učenicima. Kao prvi takve vrste trebao bi pomoći u razumijevanju uzroka, tijeka i posljedica događaja s kraja 1980-ih i početka 1990-ih. Još više bi trebao kod učenika, ali i znanstvenika potaknuti interes da se toj problematici posveti više pažnje. U kvantitativnom, ali prije svega u kvalitativnom smislu.

Kupio sam spomenuti priručnik i sjeo na kavu sa studentom koji je na studij u Hrvatsku došao iz Francuske. U nekoliko mjeseci boravka iskreno je zavolio našu zemlju i u međuvremenu naučio vrlo pristojno i naš jezik. Dok smo ispijali kavu, on je listao priručnik, pomalo čitao i nakon nekog vremena, znajući za grad iz kojeg dolazim, upitao me:


Je li u Sisku bilo rata?


Na moj vidno zaprepašten i potvrdan odgovor uzvratio je novim pitanjem: Zašto nema nijedne fotografije iz Siska? I stvarno, u knjizi, koja sadrži dvjestotinjak fotografija brojnih hrvatskih (i bosanskih) gradova i sela, nijedna iz mog Siska! Ta „nepravda" vratila me dvadeset pet godina unatrag u grad koji je u tom trenutku jedan od industrijski najjačih centara ne samo Hrvatske nego i u cijele Jugoslavije. Grad pun života i, s današnje pozicije gotovo nezamislivo, pun posla. Željezara, Rafinerija, Radonja, Segestica, Termoelektrana, Naftovod, Dunavski Lloyd i brojna druga poduzeća zapošljavala su tisuće i tisuće radnika. Međutim, raspad jednog ekonomsko-političkog sustava praćen ratnim stradanjima trasirao je posvemašnje propadanje grada koje nažalost traje i danas.

No, vratimo se u tu zlokobnu '91. U ljeto su u grad počeli stizati prvi prognanici s Banije, a ujesen su po gradu počele padati i prve granate. Spomenuta industrijska postrojenja bile su prve mete, ali ni stambene zgrade (uključujući i moju) nisu bile pošteđene. Nažalost, iz dana u dan zbrajali smo i sve više ljudskih žrtava.

Dva tjedna prije Ploča


Na samo desetak kilometara zračne linije od gradskog centra bila je prva crta bojišta. Posebnu opasnost predstavljale su brojne vojarne kojima je Sisak bio okružen. Neke su se nalazile i u samom gradu. Ako me je odsutnost fotografija rafinerije i Siska u plamenu, poginulih civila po sisačkim ulicama, tisuća prognanika po improviziranim smještajima ili zgrada izbušenih teškom artiljerijskom paljbom potaknula na razmišljanje, upravo priča o vojarnama potaknula me na pisanje ovog teksta. Naime, u poglavlju priručnika pod naslovom „Blokade vojarni JNA" spominju se primjeri osvajanja vojarni po Hrvatskoj, a kao podebljan ističe se primjer skladišta JNA u Pločama, s nadnevkom 14. na 15. rujna 1991. Istaknuti jedan primjer i sugerirati ga kao prvi događaj te vrste, te u nastavku nabrajati primjere po ostalim gradovima, a ni riječju ne spomenuti zauzimanja vojarni u Sisku i okolici, povijesno je nepotpuno pa i netočno. Jer, činjenica je da se zauzimanje prve vojarne JNA u Hrvatskoj dogodilo dva tjedna prije spomenutog događaja, i to baš u Sisku! Najveću zaslugu za taj čin imao je Marijan Celjak, i 1. svibnja ove godine on bi proslavio 58. rođendan.


Marijan Celjak,

kao dozapovjednik 57. bataljuna ZNG, bio je jedan od glavnih organizatora obrane grada. Poput iskusnih vojnih stratega uvijek je pred očima imao širu sliku. Znao je da braniti Sisak znači ujedno braniti Zagreb, ali i cijelu središnju Hrvatsku. Pa ipak, unatoč urođenom smislu za strateško promišljanje kao i činjenici da je kao dvometraš u uniformi izgledao zbilja autoritativno, Celjakov san nije bio da jednoga dana postane ratnik. Naprotiv. Volio je život, volio je raditi i bio je pravi majstor čega god se uhvatio. Više od svega volio je svoju obitelj, ženu, dvije kćeri i sina.

Netom prije početka rata bio je jedva tridesetogodišnjak u naponu snage. A onda se gotovo preko noći sve promijenilo. Odlazak na posao, rad na polju, ulaganje u poljoprivredne strojeve zamijenio je nečim potpuno drukčijim. Običan dečko iz susjedstva postao je jedna od ključnih osoba za obranu grada.


Rat ga nije promijenio

Ono što je najvažnije, i kao vojnik ostao je častan čovjek. Mnogi su se našli u situaciji da ih uniforma, oružje, moć opiju, da iskoriste situaciju za vlastiti interes. Neki su u takvoj situaciji nažalost pokazali i svoju mračnu stranu. Marijan Celjak bio je potpuna suprotnost. On je bio upravo onakav hrvatski vojnik na kakvog bismo i tada i danas morali biti ponosni. Iz dokumenata koje je osobno pisao vidljive su vrijednosti koje je imao na umu kada je krenuo braniti Hrvatsku. Veliku pažnju posvećivao je dostojanstvenom izgledu i ponašanju vojnika, oštro je reagirao na alkoholiziranost pojedinaca. Iako jedan od osnivača HDZ-a na sisačkom području, zanimljiva je, podjednako i s današnjeg aspekta, njegova vizija domoljublja koja ne smije imati veze sa stranačkom pripadnošću. Bez obzira na novonastale okolnosti, pa i na svoju ulogu u njima, Marijan se nije promijenio ni kad je riječ o (predratnim) prijateljstvima unatoč rastućem (nacionalističkom) ludilu. Čestitati pravoslavne blagdane prijateljima srpske nacionalnosti nikad nije dovodio u pitanje. Njegova čestitost posebno je dolazila do izražaja u odnosu prema protivničkoj strani. Vojarna Barutana, koju su pripadnici JNA napustili 3. rujna 1991., pala je bez ispaljenog metka. Marijan Celjak smatrao je da prije oružja šansu uvijek treba dati i pregovorima. I uspio je. Zapovjednici i vojnici vojarne odlučili su odstupiti, a kako bi im dokazao iskrene namjere i garantirao slobodan odlazak, učinio je nesvakidašnji potez. Prvo im je ponudio da biraju kamo žele biti prebačeni, u zagrebačku zračnu luku ili u petrinjsku vojarnu. Nakon što su se odlučili za Petrinju, osobno je sjeo s njima u autobus i otpratio ih do konačne destinacije. I par dana kasnije pregovarao je o predaji raketne baze u neposrednoj okolici Siska. Iako je nakratko bio i zarobljen, nije izgubio vjeru u pregovore. Nažalost, već na sljedećem slučaju ova strategija stajat će ga života. U selu Šašna Greda nalazila se važna radarska baza JNA. Iako je general Janko Bobetko već bio donio odluku da se bazu osvoji oružanom akcijom, Marijan Celjak inzistirao je da se i ovaj put pokuša situacija riješiti mirnim putem. Kao glavni argument naveo je saznanje da se u bazi nalaze i civili, tj. obitelji zaposlenih. Nažalost, ovaj put nije pronašao sugovornike spremne na dijalog. U danas još uvijek nedovoljno razjašnjenim okolnostima, smrtno je stradao kao vođa pregovaračkog tima 16. rujna 1991.

Po Marijanu Celjaku danas se zove jedna ulica u Sisku. Međutim, većina građana Hrvatske, a bojim se ni grada Siska, o njemu ne zna gotovo ništa. Unatoč svim zaslugama i najvišim mogućim hrvatskim vojnim priznanjima, njega se ne nabraja u popisima heroja, o njemu se ne pričaju priče na satu povijesti. Nažalost, sudbina Marijana Celjaka podsjeća pomalo i na sudbinu grada Siska. U najtežim trenucima daje sve od sebe, a kad opasnost prođe, ostaje negdje po strani, zaboravljen i zanemaren. U duboko podijeljenom društvu, kakvo hrvatsko danas nažalost jest, primjeri „malih", „običnih" ljudi koji se ne ističu frazama i samopromocijom, već djelima, odricanjem i spremnošću na žrtvu bez traženja „nečega" zauzvrat, izgledaju gotovo nestvarno, a istovremeno toliko inspirativno. Iskustvo rata koje smo proživjeli sa svim svojim posljedicama osjećamo i danas. To iskustvo pokazalo nam je zlo u svom najgorem obliku, ali i neke vrijednosti koje do izražaja dođu upravo u takvim teškim vremenima. Vrijednosti zbog kojih je svoj život bio spreman dati i Marijan Celjak

Write a comment

Comments: 0