Sat

04

Jul

2015

‘Mislio sam na dijete dok su četnici na nas puštali medvjede, klečali smo na soli a oni su nas tukli’

Josip je utjehu pronašao u vjeri i Bogu, a rata se s ne voli prisjećati jer u njemu budi tugu.

Što možeš učiniti za domovinu, bila je to nit vodilja mnogih branitelja kada su početkom 90-ih krenuli u neizvjesnu bitku u kojoj su branili svoju Hrvatsku. Jedan od onih koji nisu razmišljali o sebi, već isključivo o slobodi svoje domovine jest i Josip Joso Novačić iz Ličkog Osika, koji je prošao pakao srpskog logora 1991. godine. Po izlasku iz zatvora zavjetovao se vidljivim znakom zahvaliti Bogu pa je darovao zemljište za izgradnju crkve sv. Marka, a realizaciju projekta uspješno je dočekao. Ovaj umirovljenik bavi se poljoprivredom te volontira za crkvu, a u životu mu je puno pomogao svećenik Luka Blažević koji ga je među ostalim uključio i u župne aktivnosti. A upravo te aktivnosti puno mu pomažu jer ispunjavaju prazninu i gorčinu u njemu. Kada sjedne i zamisli se pada u depresiju. Ne voli Josip puno govoriti o ratu jer to u njemu budi grozne uspomene. Od najcrnjih scenarija, spasio ga je samo Bog i njegove vjera, baš kao i one koji su bili s njime.

– Sjećam se noćnih batinanja u srpskom zatvoru i snage molitve koja nas je držala da ne klonemo. Ima Boga, samo ga čovjek mora doživjeti. O iskustvu vjere teško je pričati, jer netko se tome smije. Po Božjoj zaštiti ostao sam živ. Trebalo je izdržati mučenja, batinanja, klečanja na soli. U tri mjeseca meni je osam rebara bilo slomljeno- prepričava ovaj branitelj koji se od prvih dana uključio u hrvatsku policiju te je bio u specijalnoj policiji od 90. Bio je oženjen i imao je dijete pa je otišao u temeljnu policiju u Gospiću. Pamti i radni nalog kojega je dobio, a u kojem je stajalo da 19. lipnja 1991. godine mora izaći na teren. Po povratku bila im je namještena zasjeda.

Na cesti nas je dočekao balvan i srpski okupator u zasjedi. Stavili su nas u kamiončić od Elektre, prekrili nam glave i vozili prema Kninu. Stajali smo desetak puta, zapravo na srpskim punktovima, i gdje smo god stali, dobili smo batine. Kad smo došli u Knin, dočekao nas je Kapetan Dragan sa svojom postrojbom. Pod njegovim zapovjedništvom puštali su medvjede na nas. To je bilo grozno. Kad me je medvjed počeo lizati, pao sam u nesvijest. Nakon toga prebačeni smo u Golubić u tadašnji poznati srpski zatvor, zapravo mučilište. Kapetan Dragan je naređivao, a poslije njega došao je Milan Martić i tada je bilo još gore. Nije bilo nikakva zakona. Tamo nas je tukao tko god je stigao. Smjestili su u jedan podrum nas 46, nekoliko nas iz Gospića, a ostali su bili hrvatski policajci iz Gline koje su Srbi zarobili. To su bili naši kolege, ali se nismo mogli prepoznati jer su nas toliko deformirali od udaraca. Imao sam kolegu s kojim sam prije nekoliko dana išao u patrolu, a nismo se mogli prepoznati- prisjeća se tih teških dana. Smjestili su ih kasnije u podrum bez nužnika, u kojem nije bilo vode. Kasnije su ih premjestili u zatvor gdje ih je po petero bilo u sobama. Tukli su ih neprestano, prepričava Josip.

Sjećam se, jedno dijete od dvije-tri godine bilo je na prozoru, a ja sam ga pogledao jer sam se sjetio svoga djeteta koje je ostalo doma. Nasmijao sam mu se, a onda su me odmah priveli na red, batinanje pod optužbom kako bih kao ustaša klao djecu. Poslije dva mjeseca zatočeništva došli su predstavnici Međunarodnoga Crvenog križa i onda se malo uvelo reda jer oni su nas popisali. Znali smo: ako nas ubiju, to će se znati. Prije toga četvorica su umrla od premlaćivanja – prisjeća se s gorčinom branitelj Novačić kojega su pri prvoj razmjeni zarobljenika razmijenili.

– Došla je zapovijed: Svi na kupanje i brijanje. Nas 20 brijalo se jednim žiletom. Mislili smo da idemo na strijeljanje. Uvečer oko osam strpali su nas u autobus i vozili u šumu. To je bilo u rujnu 1991, zapravo kad je bila prva razmjena u Hrvatskoj. Četnici s kokardama bili su u autobusu i oštrili noževe. Nakon toga dali su nam po cigaretu, misli smo da je to zadnje i da idemo na strijeljanje. Kad su četnici izišli iz autobusa, ušli su vojnici s petokrakom, a to je već bio pozitivan pomak i jedan nam je ročnik rekao da će nas razmijeniti. Po izlasku prenoćili smo u Zadru, javili se obiteljima da smo živi, jer moji nisu znali hoću li ikada doći. Za ta tri mjeseca logora izgubio sam četrdeset kilograma – zaključuje Josip, žalostan što danas veća prava imaju oni protiv kojih su ratovali, nego što ih imaju hrvatski branitelji.

Write a comment

Comments: 0