Mon

30

Nov

2015

Posavina me zvala

Moj ratni put u bosanskoj Posavini počeo je dragovoljnim prijavljivanjem u postrojbe HVO-a bosanske Posavine. Rekao sam tada djevojci, danas supruzi, koja je rodom bila iz Posavine (točnije, iz mjesta blizu Derventa), da kao što moje srce kuca za nju tako kuca i za Hrvate u Posavini i da, ako sam branio Hrvatsku, branit ću i Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Istina, ona je bila protiv toga jer je već imala člana obitelji (brata) u postrojbama HVO-a. Tvrdila je da sam ja svoj dug već otplatio boravkom na bojištu Hrvatske 1991. godine. Ipak, ja se nisam samo tako dao i čvrsto sam odlučio da pomognem rodnom zavičaju moje djevojke, kao i tamošnjim Hrvatima. Tako sam 7. travnja 1992. godine otputovao u Slavonski Brod.Dolaskom u Slavonski Brod otišao sam u zapovjedništvo OG Posavina koje je tamo bilo smješteno. Primio me je pomoćnik zapovjednika te sam mu dao svoj životopis, tj. ratni put iz 1991. Brzo sam mu objasnio razloge mog dragovoljnog dolaska i pristupanja obrani bosanske Posavine. Složio se s onim što sam rekao i napisao direktivu koju ću odnijeti u Derventu zapovjedništvu 103. brigade HVO- a. Prenoćio sam u Slavonskom Brodu i rano ujutro kombijem HVO-a krenuo prema Derventi.

Prelaskom rijeke Save i dolaskom u Bosanski Brod vidio sam jake ožiljke nedavnih borbi i granatiranja ovog grada na Savi, a slične slike sam susretao i putujući prema Derventi. Sela su bila popaljena, granatirana, kolone izbjeglica i prognanika koje su se slijevale prema Savi i Hrvatskoj iz Posavine, istočne Bosne…

Dolaskom u Derventu u trenutku dok je bila granatirana (izgleda da mi je takva dobrodošlica suđena) brzo smo požurili prema zapovjedništvu obrane grada. Brzo su me i srdačno prihvatili te rasporedili u postrojbu koja je branila liniju prema jakom srpskom mjestu i uporištu Podnovlju, dakle, konkretno na liniji Kulina – Velika Bukovica – Božinci.

Točnije, moja baza je bila u selu Velika Bukovica.Tu sam zatekao ne baš brojne branitelje iz HVO-a. Bilo je tamo i desetak HOS-ovaca te logistika HV-a. Sve u svemu, negdje oko 150 do 200 branitelja. Međutim, bilo je među njima i dosta dragovoljaca, lokalnih mještana koji su se priključili HVO-u kao pričuva.

Teren je, kako sam uočio, bio dosta slikovit, brdovit, s udolinama – nešto slično kao na Banovini ili u zapadnoj Slavoniji. Bilo je rano proljeće pa se u kakvoj rupi mogao zateći i snijeg, a drveće se tek raspupalo.

Branitelji su bili naoružani manje-više pješadijskim naoružanjem, većinom kalašima, papovkama i pokojim lovačkim karabinom. Od težeg naoružanja bila su tu dva minobacača od 120 mm te dva PAT-a, a od protuoklopnog je bilo relativno dosta zolja, što mi je davalo neku sigurnost (radi lošeg iskustva u Petrinji sa nedostatkom protuoklopnog naoružanja). Imali smo dosta nezgodan borbeni položaj jer smo bili prema Podnovlju, srpskom mjestu koje je bilo dosta veliko. Samim time tamo je bilo srpsko zapovjedništvo za ovaj dio derventsko – dobojskog ratišta i podrazumijevalo se zbog toga da je u Podnovlju bila veća količina oklopnjaka, kao i artiljerije te ljudstva… Dakle, dosta nezgodan teren.

Prvih par dana prolazilo je većinom u utvrđivanju položaja, izviđanju, te povremenom granatiranju okolnih mjesta blizu Podnovlja i srpskih položaja, ali ništa tako strašno da bi uzalud rasipali streljivo ili ozbiljno uzvraćali na srpske provokacije. Ipak, sve će se to promijeniti nakon 15. travnja 1992.

Tog 15. travnja sve se promijenilo. Počeli su sve žešći nasrtaji srbočetnika na sve položaje i linije derventskog ratišta, no mi smo ostali pribrani i motivirani da obranimo svaki pedalj hrvatskih prostora bosanske Posavine, a ako zatreba i da izvršimo kontraudare na agresora.

Srbi i srbizirana JNA svim raspoloživim oružjem tukli su naše linije od sela Velike Bukovice – Božinaca – Bunara – Kuline. 16. i 17. travnja 1992. pokušali su izvršiti i dva koncentrična napada oklopno – pješadijskim snagama, ali već smo ih u prvom napadu natjerali na bijeg prema njihovim uporištima u Podnovlju i okolnim srpskim selima. Uništili smo jedan tenk T-55 i dva transportera, a zarobili dosta automatskih pušaka i zolja, jedan laki minobacač te 15-ak četnika.

Drugi, ponovljeni napad, bio je slabijeg inteziteta, s nešto manjim snagama, i već smo ih u začetku akcije spriječili da naprave neki dublji prodor u naše područje. 20. travnja došla je zapovijed da je na području Modriče, kao i u samom gradu, dosta kritično po hrvatsko-bošnjačke snage i da se treba poslati pojačanje na to područje. Tražilo se dvadesetak dragovoljaca koji bi privremeno otišli na taj teren, dok se ne uspostavi kontrola i izbace četničke snage koje su tada zauzele neka sela oko Modriče, kao i dio grada.

Prijavio sam se ja i još desetak dragovoljaca, pošto smo, kao i naš zapovjednik, procijenili da se linija na ovom dijelu derventskog ratišta koliko – toliko stabilizirala, pogotovo nakon odbijanja dvaju četničkih napada na naše položaje. Procjena je bila da će četnici jedno vrijeme mirovati, a napade svoditi samo na granatiranje hrvatskih sela i naših položaja, što se i pokazalo ispravnim, pa su se, shodno tome, mogle poslati dodatne snage našim postrojbama koje su se nalazile u dosta kritičnoj fazi na području modričke općine.

22. travnja 1992. došli smo u selo Jakeš, mješovito bošnjačko-hrvatsko selo, udaljeno par kilometara sjeverno od Modriče, na cesti za Odžak. Tu smo zatekli mješovitu hrvatsko – bošnjačku postrojbu HVO-a i jednu postrojbu TO-a BiH, koja je također bila mješovitog nacionalnog sastava, te skupinu od desetak HOS-ovaca koji su se priključili našoj grupi, a stavljeni smo pod komandu odžačke brigade HVO-a. Dobili smo zadatak da sprječavamo napade na Jakeš iz smjera srpskih položaja koji su se nalazili u susjednim selima Botajica i okupiranog muslimanskog sela Riječani Donji, te iz nekih srpskih sela koja su se nalazila u podnožju brda Vučjak.

Cilj je bio da spriječimo četničke snage da presjeku komunikacijsku cestu Modriča – Odžak, koja je u biti i bila glavni forsirani cilj srpskih snaga. U slučaju prekida te komunikacije naše snage u Modriči, kao i bošnjačke, bile bi dovedene u vrlo nezavidnu situaciju. Drugi naš cilj bio je da uspješnom obranom izvršimo snažan protudar na srpske snage, ovladamo selom Botajica i srpskim selima u podnožju Vučjaka te pokušamo napraviti daljnji prodor prema velikom uporištu četnika i tzv. JNA u Podnovlju i spojimo se sa snagama s dervenskog područja, uspostavimo komunikaciju Derventa – Modriča, čime bi se srpske snage na ovom području dovele u nezavidan položaj, a Modriča stavila pod hrvatsko-bošnjačku kontrolu, kao i okolna mjesta. Bio je to vrlo zahtjevan zadatak za naše postrojbe, ali ne i nemoguć, bez obzira na to što su tu bile vrlo jake srpske snage, a u Podnovlju je bilo smješteno i srpsko zapovjedništvo za derventsko – dobojsko područje.

Dana 24. travnja srpsko – četničke snage napale su naša uporišta uzduž linije Jakeš – Modrički Lug, s ciljem presjecanja komunikacije Modriča – Odžak, no vrlo brzo je slomljena ta srpska ofanzivna akcija i mi smo izvršili kontranapad po predviđenom planu te smo u tom napadu potpuno oslobodili prometnu dionicu Jakeš – Modriča i napredovali prema Botajici i Podnovlju, čisteći i oslobađajući sela uz prometnu komunikaciju Jakeš – Botajica i uspostavljajući kontrolu na rubnim dijelovima brda Vučjak.

Dio naših postrojbi uspio je zauzeti i muslimansko selo Riječani Donji, no nekoliko kilometara od Podnovlja četnici su nas zaustavili i pružili dosta snažan otpor te smo morali na tom mjestu uspostaviti crtu obrane jer nismo imali dostatnih snaga za napredovanje prema Podnovlju, a i ljudi su bili iscrpljeni od višednevnih borbi. Uglavnom, većinu zadanih ciljeva smo ispunili, a srpske snage oko Modriče i u dijelu grada doveli smo u nepovoljan položaj, što je bio preduvjet za oslobađanje kompletne Modriče, što će se i dogoditi desetak dana poslije, o čemu će još biti riječi.

Otpočele su, dakle, žestoke borbe na području Modriče, gdje su Srbi pod svaku cijenu pokušavali povratiti izgubljene položaje, kako u samom gradu tako i u cijeloj općini. 29. svibnja 1992. godine odbili smo vrlo žestok napad srboagresora na rubna područja grada Modriče koje smo držali te ubrzo izveli žestok protunapad i napredovali smo do križanja komunikacije selo Tarevac – džamija – rafinerija, a u gradu smo pomakli crte za 400 metara. 30. svibnja 1992. u Modriči smo vodili žestoke ulične borbe sa četnicima te smo uspjeli pomaknuti linije do dijela Modriče tzv. ‘varoši’, koji je bio pod srpskom kontrolom. Četnici su pretrpjeli velike gubitke, no i mi smo također imali dosta ranjenih i mrtvih. Naročito velike gubitke pretrpjela je modrička brigada HVO-a, kao i jedna postrojba TO BiH, koji su imali oko desetak mrtvih i preko pedeset ranjenih. Drugi dan smo uspjeli osloboditi gotovo cijeli grad. No, kako se ozbiljno zakuhavalo na području Dervente, a mi smo spadali pod 103. derventsku brigadu HVO-a, moja postrojba i ja pod hitno smo vraćeni na derventsko ratište.

6. lipnja 1992. godine kao interventna postrojba upućeni smo da pojačamo obranu koja je bila opasno ugrožena na liniji Tomasovo brdo – Majića brdo iz pravca sela Velika Sočanica. Kad smo došli, zatekli smo vrlo ozbiljno stanje gdje su naše postrojbe tj. branitelji koji su se tamo nalazili, bili u vrlo teškom stanju pretrpjevši u prethodna dva, tri dana žestoke srpske napade. Imali su ozbiljnih gubitaka, puno ranjenih koje nisu mogli niti izvući uslijed jakih granatiranja četnika i srbovojske, pa su neki ranjenici doslovce primali infuziju u rovovima. Vladala je djelomično i konfuzija jer su neki dijelovi linija bili napušteni kada su neki pripadnici HV-a otišli za Slavonski Brod. 8. lipnja 1992. u 6 sati ujutro otpočeo je zaista jak srpski napad, prvo jakom topničkom vatrom, zatim oklopno pješadijskim napadom. Nakon cjelodnevne borbe uspjeli smo zadržati linije i stabilizirati situaciju, mada smo pretrpjeli ozbiljne gubitke. Samo moja postrojba taj je dan imala jednog mrtvog i šest ranjenih. Opet dobivamo poziv iz zapovjedništva 103. brigade, kao i iz zapovjedništva u Slavonskom Brodu da se jedan dio moje postrojbe (skupa sa mnom) prebacimo na ugrožene linije na pravcima Kladar – Johovac – Kotorsko, gdje neke postrojbe 103. brigade HVO-a ne mogu zaustaviti srpski prodor. 9. lipnja1992. došli smo na to područje i zatekli sličnu situaciju kao i na Tomasovu i Majića brdu; puno ranjenih, poginulih, defetističko napuštanje položaja od strane ponajprije pripadnika HV-a uslijed većih gubitaka i nezadovoljstva naredbama. Teška situacija, četnici ulaze u dio Johovca, ali nekako ih uspijevamo vratiti na početne položaje. Ipak, granatiranje je strašno. Trpimo ozbiljne gubitke, kako među bojovnicima, tako ponajviše među civilnim stanovništvom. Sami sebi govorimo ‘Dobrodošli u pakao’. Popuna streljivom bila je nedostatna, borimo se s onim što imamo i preko noći uzetim sa mrtvih četnika. Zaključak: ne dođe li nam uskoro pomoć u ljudstvu, a ponajprije u streljivu, plus topnička podrška – teško ćemo zadržati linije jer su bojovnici i branitelji doslovce iscrpljeni uslijed višednevnih teških borbi, a Srbi ubacuju sve jače i svježije snage, očito s planom da pod svaku cijenu zauzmu ovo područje. Slušamo nekakav srpski radio na kojemu njihov general Tolić zapovijeda: ‘Hoću koridor do Vidovdana, makar bila kozja staza’. Dakle, saznali smo što je stvarni cilj srpskih snaga na ovom i području Bosanske posavine. U trenucima predaha, moram priznati, poželio sam da sam doma. Kad znaš što stoji pred tobom ljudski i moralno je nešto dobro poželjeti, ali to je bio samo djelić trenutka kad sam se doslovce osjetio nekako mali, bespomoćan, ali ipak na kraju odlučan da branimo područja gdje Hhrvati žive, ma koliko trajalo

Kako je situacija na derventskoj bojišnici postajala sve dramatičnija, linije su svugdje bile ugrožene, a potreba za dodatnim snagama sve jača. Opet smo dobili zapovijed da dio svoje postrojbe ostavimo kao ispomoć Johovčanima, a ostali da krenemo prema linijama gdje Srbi namjeravaju spojiti komunikaciju Doboj – Podnovlje preko Kotorskog.

Dana 12. lipnja 1992., međutim, vraćamo se nazad u Johovac neobavljenoga posla jer su Srbi već uspjeli ovladati komunikacijom Doboj – Podnovlje i spojiti se sa tamošnjim snagama. Ostajemo na području Johovca koje iz dana u dan trpi sve žešće udare.

Dobivamo nekakvu manju ispomoć u ljudstvu i streljivu (došlo je tridesetak bojovnika iz Dervente) koji su odmah upućeni na najugroženiji dio ove bojišnice, na područje sela Cer, gdje Srbi udaraju svom snagom.

Moji suborci i ja odmaramo se u jednom zaselku Johovca i slušamo vijesti, i srpske i hrvatske, kako je otpočeo iznimno žestok napad na područje Cera i Bijelog brda, ali pomaka neprijatelja nema i branitelji iznimnom upornošću odbijaju svaki neprijateljski prodor.

Preko motorole naš nam zapovjednik naređuje da uputimo desetak bojovnika prema Ceru, a da mi ostali budemo u pripremi. Nismo dugo ostali u pripremi jer nakon tri sata otpočeo je jak četnički napad na Johovac, prvo topnički, a zatim, po običaju, oklopno – pješačkim snagama. No, taj napad nije bio nekog jačeg inteziteta pa smo ih uspješno otjerali. Po svemu sudeći, bio je to nekakav probni napad, da se ispitaju naše snage. Preko motorole čujemo da su Srbi uspjeli probiti naše linije na području Bijelog brda i sela Cer, da naši imaju velike gubitke te da se izvlače u priličnom neredu. Dolazi nam mjesni zapovjednik koji kaže da ima informacije da četnici spremaju do sad najjači napad na Johovac te da je otpočeo jak srpski napad po cijeloj dužini derventske bojišnice i da mi odlučimo hoćemo li ostati ili se povući prema Derventi, a da on mora pripremiti dio naroda za zbjeg. Ponajprije ženu i djecu. Govori nam da se mi sami među sobom dogovorimo što ćemo i kako ćemo. Zapovjednik je izgledao pomalo razočaran, defetistički raspoložen, kao da je sve izgubljeno, da tu možemo ostati i svi izginuti ili se povući i ustrojiti novu liniju obrane kod Modrana. Među sobom smo se dogovorili da odaberemo petoricu momaka koji će izvršiti izviđanja da točno utvrdimo na čemu smo. Odlučeno je da idem ja s još četvoricom. Odluka je bila da, ako ustvrdimo da neprijatelj sa velikim snagama namjerava napasti Johovac, pošto smo u teškoj situaciji sa streljivom, a i premoreni smo, da se onda povučemo prema Derventi. Izviđanjem smo ustvrdili da su Srbi zaista za napad pripremili jake snage, naročito u oklopu i topničkom oružju te da ipak ostanemo da vidimo što će se dogoditi. Mislili smo da Srbi možda ipak u napad neće ubaciti sve svoje snage pa ih možda uspijemo zaustaviti. Odlučili smo ostati još jedan ili dva dana i to smo prenijeli mjesnom zapovjedniku, s čim se on i složio. Vidjeli smo da je malo i odahnuo na taj naš odgovor i primjetili da mu je najvažnije izvući preostali narod iz mjesta. 13. lipnja 1992. pokazalo se da smo se ipak grdno prevarili. Četnici su otpočeli kao nikad do sad žestok napad. Gotovo cijelo jutro je stvarno žestoko granatirano područje Johovca, kao i samo mjesto, kao da su se nebo i zemlja otvorili. Sklonili smo se u podrume i nakon smirivanja topničke vatre izašli očekujući napad. I zaista, u dolini ispred Johovca Srbi su u napad ubacili tridesetak tenkova, desetak transportera i preko 300 pješaka. U tom trenutku mi smo imali samo jedan rpg s dvije mine, ništa više. Ostali čak nisu imali ništa osim pješačkog naoružanja. Odlučeno je da ne ispucamo te dvije mine kad većeg učinka neće biti, nego da se pokušamo izvući iz Johovca što bezbolnije i bez žrtava. No, opet smo se prevarili. Pokušavajući se izvući kroz neke šljivike i preko jedne šume izbiti na cestu prema Derventi, naletjeli smo na skupinu četnika koji su preko desnog boka pokušavali ući u selo. Očito je da su ostali neprimjećeni, no, na svu sreću, mi smo ih prvi primijetili i otvorili vatru. Uslijed naše vatre oni su ostali nekako zbunjeni, skamenjeni i uspjeli smo im skinuti par ljudi te su se u neredu počeli izvlačiti prema onom šumarku gdje smo mi namjeravali kraćim putem izbiti na komunikaciju prema Derventi. Dakle, ta solucija je otpala jer vjerojatno tamo ima još četnika. Očito su dobro proučili naše namjere izvlačenja i prije nas poslali svoje snage da odsjeku taj smijer. Došli smo u centar Johovca gdje smo zatekli tek nekolicinu domaćih ljudi i branitelja koji su odlučili još koliko toliko pružiti beznadežan otpor daleko nadmoćnijem neprijatelju. Nisu se htjeli povući s nama, bez obzira na naše dobronamjerne savjete. Valjda su se nadali nekom čudu. Uslijed žestoke pucnjave i granata uspjeli smo nekako doći do sjevernog izlaza iz sela i tu smo zatekli poveću skupinu civila s traktorima, autima; svi smrtno uplašeni. Nema onog tko nije plakao, od djece, žena, preko staraca… Zaista strašno za vidjeti. Jedna žena nam kaže da dolje niže od sela kakvih 300 metara od ceste u voćnjaku leže trojica ranjenih branitelja i još dvojica mrtvih. Tamo je bio jugoistočni položaj sela, gdje su bili iskopani tranšei i rovovi. Odlučili smo da vidimo što je doista tamo, ako ima ranjenih izvući ih. Mislim da je to svakako ljudska gesta u tim teškim i pogibeljnim trenucima

 

Spustili smo se do spomenute trojice ranjenika. Sva trojica bili su ranjeni kada su pohitali zaposjesti položaje koji su prethodno napušteni od nekih neodgovornih pojedinaca, koji su se ubacili među civile u povlačenju. Nekako smo ih, pod granatama i snajperskim hicima, dovukli do jednog kamiona gdje im je pružena prva pomoć, a zatim su upućeni za Derventu i dalje.

U tom trenutku jenjava srpski napad i slabi intezitet granatiranja, a do nas dolazi jedan mještanin i kaže da su se tenkovi i pješaštvo zaustavili nekakvih 500 metara od ulaza u selo. To nam je dalo vremena za predah, da na miru pomognemo onima koji su se spremali u izbjeglištvo, kao i da pomognemo ranjenima koje smo stavljali u kamione, automobile, traktore… Gdje god je bilo iole mjesta. Mi smo se smjestili u jedan kombi i krenuli prema Derventi.

Došli smo pred Modran kad su se odjedanput pojavila dva agresorska zrakoplova i ispalili projektile prema samostanu na Plehanu. U Modranu smo u mjesnom stožeru kontaktirali zapovjedništvo u Derventi, izvjestivši ih što se desilo u Johovcu i tražeći nove zapovjedi. Dobili smo zapovijed da se vratimo u našu matičnu bazu u Velikoj Bukovici kod Pornovlja i čekamo dalje zapovijedi.

Vrativši se u Veliku Bukovicu nismo zatekli baš sjajno stanje, ali bilo je dosta povoljnije nego južnije od Dervente, mada su prethodnih dana Srbi napadali i ovo mjesto, kao i okolna, granatiravši ih iz Podnovlja i s drugih srpskih položaja u okolici. Dobar dio mještana je napustio i ovo selo. U obrani su ostali samo muškarci dragovoljci i postrojba HVO-a. Jedna postrojba HV-a koja je ovdje bila do našeg dolaska, prebacila se na nove položaje – Kulinu i Božince.

Ujutro 16. lipnja 1992. krenuli smo u obilazak naših položaja i primjetili da nema dovoljno bojovnika da popuni sve crte. Kako nam je rekao jedan lokalni bojovnik, bilo je dosta ranjenih proteklih dana, a jedan manji dio je otišao s obitelji, i to oni koji su zahvaćeni defetizmom, a nisu dobili pojačanje. Osim toga, nekoliko dana prije i postrojba HV-a prebacila se s naših na druge položaje, ili na ‘drugu liniju’. Što je – tu je. U dogovoru sa zapovjednikom odlučeno je da organiziramo obranu s onim što imamo, očekujući svaki čas udar četnika pošto im je u obližnjem Podnovlju bilo jako uporište, a bili smo na liniji napredovanja srpskih snaga. Usput čujemo vijest da su Srbi zauzeli i Johovac i Kotorsko, a na prilazima Modranu, Plehanu, pale su Zelenike i još neka mjesta.

U ranim jutarnjim satima 17. lipnja 1992. otpočelo je granatiranje naših položaja koje je trajalo sve do iza podneva, ali pješadijskog napada nije bilo. Oko 3 sata doživjeli smo i raketiranje agresorskih zrakoplova, no, kako imamo neko iskustvo zaključili smo da je neprijatelju ovo samo ‘ispitivanje’ za pripremu puno jačeg napada. Slušamo vijesti i čujemo da u Derventi vode ogorčene borbe, ali neprijatelj je svaki put uspješno odbijen pa smo uvjereni da smo uspjeli na ovom dijelu nekako konsolidirati obranu.

18. lipnja 1992. prolazi dosta mirnije, tu i tamo sa kakvim jačim provokacijama iz smjera Podnovlja, ali sve ostaje na tome. Uspjeli smo se dobro i odmoriti, što nismo uspjeli posljednjih mjesec dana. Čak smo dobili i logističku pomoć, tj. nešto streljiva, iako ipak ne sasma dovoljno za naše potrebe. 19. lipnja 1992. također prolazi relativno mirno. Tu i tamo padne kakva granata ili neprijatelj zrakoplovima izviđa naše položaje. No, 20. lipnja 1992. – ‘to je to’ – to je ono što smo očekivali.

Neprijatelj je počeo granatirati uzduž naših linija, preko rola nam javljaju da ima ranjenih te da ih treba izvući s položaja. Poveo sam četvoricu i otišli smo prema položajima koji su bili okrenuti ka Podnovlju. Zašli smo u šljivik gdje je bio jedan naš položaj i zatekli jednog teže ranjenog, koga su previjala dvojica. Nakon previjanja, uslijed granata i pucnjave, iznijeli smo ga nosilima do jedne kuće niže crkve gdje je bio privremeni stacionar. Tu je bilo još nekoliko ranjenih. Za nekakvih pola sata došao je bolnički kombi i u njega smo smjestili ranjenike te su oni prebačeni u smjeru Bosanskog Broda.

Vraćamo se na položaje. U daljini vidimo kolonu tenkova i transportera te popriličan broj ljudstva koji se iza njih prebacuju u našem smjeru. Imali smo odličan pogled pošto su naši položaji bili na brdu, a Podnovlje u udolini. Sa drugog topničkog položaja naši su ispalili nekoliko mina iz minobacača u smjeru Podnovlja i nakon eksplozija agresorska kolona je privremeno zastala i opet je uslijedilo topničko granatiranje sela i naših položaja. U tom trenutku vidim kako nekakvih stotinjak metara niže iz kukuruzišta izlazi nekoliko naših, noseći ranjenika u nekakvoj deki. Odlučio sam ja i još jedan da im pohitamo pomoći i nakon nekakvih desetak metara uslijedila je eksplozija od minobacačke granate.

Zamutilo mi se pred očima, ništa nisam čuo, jednostavno sam osjetio nekakvu mlohavost, slabost, i padam na tlo. Budim se u tom našem privremenom stacionaru i ugledam omotanu ruku i rame. Bolničar mi kaže da sam ranjen od gelera i u ruku i u rame, ali stanje nije kritično. Onako u polusvijesti buncam i pitam je li bilo mrtvih. Kaže bolničar – samo jedan.

Negdje iza podneva dolazi opet onaj isti kombi, u koji sam smješten zajedno sa onim ranjenikom kojem smo pokušali pomoći, kao i moj ranjeni sudrug koji je sa mnom pohitao u pomoć. Njega je dosta teže zahvatilo. Geleri su mu zahvatili cijelu lijevu stranu pošto je bio bliži eksploziji od mene. Prebačeni smo u bolnicu u Slavonski Brod gdje sam operiran i zatim poslan za Zagreb.

Za mene je ratni put u Posavini završio 20. lipnja 1992., nakon više od dva mjeseca borbenog djelovanja. Rehabilitacija i oporavak je bio višemjesečni. I dan danas osjećam posljedice na ruci. U bolnici u Slavonskom Brodu čuo sam da je mjesto Velika Bukovica pala nekoliko dana iza mog ranjavanja i da je taj posljednji dan bilo nekoliko mrtvih i dosta ranjenih iz moje postrojbe, kao i iz lokalne postrojbe.

HVALA svim mojim suborcima u 103. derventskoj brigadi HVO-a. I mogu reći da nismo bili pobjegulje, kako su nas neki u Hrvatskoj prozivali, jer brigada koja je imala preko 500 mrtvih i 800 ranjenih ne može iznjedriti pobjegulje. Jer odkud onda toliki broj mrtvih i ranjenih?! Na takvo pitanje može odgovoriti samo politika i političari, a njega po pitanju situacije u Bosanskoj Posavini za vrijeme rata nismo dobili ni do dan danas.

Knjiga o postrojbi derventske brigade HVO-a

Trećoj modranskoj u spomen

« Tijelo umrlo, a duša ko svila, ranjeno Posavlje zorom zapalila..
 Krv usahla ali osjećam- srca se grče u stotinu rana nad pustom tamom Plehana.
I vidim ih kako nad Modranom, Cerom i Ukrinom i u gluho doba bdiju uz sjenkose, zovu žetalice zlatokose i kosce, da zamrla žita siju, kose…»
Jure Rašić, "Trećoj modranskoj u spomen"

Knjiga Jure Rašića «Trećoj modranskoj u spomen» objavljena je u nakladi HKD Napredak, podružnica Derventa u progonstvu. U njoj je tužna priča obrane Bosanske Posavine od četnika 1992. Treća modranska bojna bila je u sastavu 103. derventske brigade HVO-a Herceg Bosne. Branila je Modran i okolna sela u derventskoj općini, sve do pada Dervente koncem lipnja 1992. Nakon povlačenja bojna ratuje kod Orašja i Domaljevca, a od travnja 1996. je domobranska postrojba.

Jure Rašić opisuje svoje mlade i stare subroce. Čini to jednostavnim riječima i kroz stih. Od ukupno 524 vojnika, 38 je poginulo a 128 ranjeno. Autor kroz obranu Posavine iznosi osnovne podatke o poginulima, svakom poginulom ratniku posvećuje nekoliko stihova, jer su to mladići koje je poznavao od malena. Pokopani su na grobljima od Slavonskog Broda do Zagreba, gdje su im obitelji smještene kao prognanici. Ovo je autorov krik kojim poručuje da se nikad ne zaborave žrtve tih ljudi.

Recenzent Ilija Ika Ivić napominje da je Bosanska Posavina politički i medijski zaboravljena, a Posavina je 1992. političkom odlukom napuštena. Jedanaest godina kasnije ostaje sjećanje na bojovnike derventske postrojbe, da se ne zaboravi ni Posavina ni mladost koja je za nju ginula.

Write a comment

Comments: 0