Wed

02

Dec

2015

TRPINJSKA CESTA, KUĆNI BROJ 33

Iako je od tragičnih događaja u Borovu Naselju prošlo gotovo dvadeset godina, još uvijek se otkrivaju nove činjenice vezane za zločine koje su evidentno učinili neprijateljski vojnici, a za koje nitko nije odgovarao. Ovdje sada želim ispričati priču o sudbini dvojice nerazdvojnih prijatelja Darka Sučevića i Vjekoslava Jugeca koje je vezalo mladenačko prijateljstvo koje je svojstveno ljudima njihove životne dobi. Darko Sučević je u vrijeme kada su im neprijateljski vojnici odlučili oduzeti život imao osamnaest godina, a Vjekoslav Jugec godinu dana više. Darko Sučević je dijete Dragana Sučevića, Srbina i Ane Sučević, rođene Andabaka, Hrvatice, a obitelj je živjela u Borovu Naselju u današnjoj Ulici Kralja Petra Krešimira Četvrtog. Vjekoslav Jugec je dijete Josipa, koji je u Borovo Naselje stigao iz Hrvatskog Zagorja i gdje se oženio Anicom rođenom Karaula, a živjeli su u Ličkoj ulici na broju četrdeset.

Obojica su bili zaljubljeni u košarku čemu je zasigurno zaslužan košarkaški Mocart Dražen Petrović, a obojicaa su jedno vrijeme igrali za Košarkaški klub „Vuteks”. Sučeviću su predviđali sjajnu košarkašku karijeru, što je pokazao igranjem za juniorsku momčad košarkaškog prvoligaša K K „Borovo”, a on je maštao kako će jednog dana zaigrati za Cibonu. Vjekoslav Jugec je uz šport volio i glazbu, a u svom malom orkestru je svirao uz gitaru i bubnjeve. Njegovi preživjeli ratni prijatelji kažu da je uvijek bio vedar i spreman za šalu i sviranje i da je bio omiljen među prijateljima.

Ova dvojica mladih ljudi su se uključili u obranu ne sumnjajući niti jednog trenutka da nisu učinili pravednu stvar. Kao i većina mladih iz njihovog kruga smatrali su da oni samo brane svoje najbliže i svoj kućni prag, što je po prirodi stvari normalno i da oni nisu otišli u drugu republiku tamo napasti nekoga jer je drukčiji i što drukčije misli. Vjekoslav Jugec se borio u jednoj od najpoznatijh skupina za blisku protuoklopnu borbu kojom je zapovijedao Marko Babić „Turbo ustaše”. Zahvaljujući njima i sličnim skupinam Trpinjska cesta se pretvarala u groblje tenkova. Darko Sučević se u obranu uključio početkom kolovoza 1991. godine a bilo je onih koji su na to gledali sa sumnjom, jer su znali da mu se otac isticao po velikosrpskim stajalištima i da je na neprijateljskoj strani u Borovu Selu. Darko je bio uporan i nije se htio razlikovati od svojih prijatelja i susjeda, pa se vratio iz Zagreba gdje su njegovu generaciju slali da u miru završi srednju školu. Naglašavao je da se vratio zbog svog prijatelja Vjekoslava Jugeca. Taj povratak se dogodio 23. rujna, te ratne godine kada se javlja ponovo na zapovjedno mjesto 3. satnije 3. bojne zapovjedniku Antunu Juriću.

Zapovjedniku je odmah dao do znanja da ne gleda na njegove godine i da on želi na prvu crtu obrane i da ne padne nikome od zapovjednika da ga ponovo šalje u Zagreb na sigurno. Majci Ani je doslovno rekao: „Ti si me učila da su sve hrvatske majke iste, po čemu bi se ti trebala razlikovati. Svi moji prijatelji su u obrani Vukovara i sve njihove majke su zabrinute”. Majka, a niti bilo tko drugi više se nije protivio njegovoj želji i on se vratio na ono isto mjesto gdje je ranije bio u obrani Borovo Naselja, dakle na prvu crtu obrane.

Vjekoslav Jugec je bio u stalnom trku sa svojim „Turbo ustašama”, koji su poput onih koji nas brane od poplave išli začepiti rupe gdje je neprijatelj uspio tenkovima probiti. Takve rupe nisu dugo ostajale otvorene, a trajalo bi to tek po nekoliko sati i završavalo je redovito izbacivanjem neprijateljskog pješaštva i uništavanjem tenkova. Tako je bilo sve do 2. studenog do pada Lužca, a nakon izbijanja neprijatelja na desnu obalu Dunava kod silosa 12. studenog kada je sve krenulo prema neumitnom kraju. Dok se sin Jugec borio u protuoklopnoj skupini otac Jugec se borio u Ličkoj ulici koja je bila okrenuta prema Borovu selu. Dakle, Josip Jugec nije bio daleko od prijatelja svoga sina Darka Sučevića, a nije im bio daleko ni Darkov otac Dragan koji je sigurno bezbroj puta po njima otvarao vatru. Dragan Sučević je među prvima obukao odoru tzv. JNA i često je javno iskazivao svoje velikosrpske stavove po kojima u Hrvatskoj nije više bilo mjesta za Hrvate.

Ivica Lukić-Zolja svjedočeći o ovom vremenu kaže: „Od 16. studenog borbe su se vodile za svaku kuću i do tada smo se borili do Borovske ceste, a nakon toga smo se borili u okviru radničkog naselja i kombinatu „Borovo”. Najuporniju obranu su tih nekoliko dana organizirali u zgradi alatnice koja je bila ključ obrane „Borovo Commerca” gdje su bili brojni ranjenici i civili. Marijofil Andrijanić mi je o tome svjedočio tvrdeći da su oni na zapovijed u obranu alatnice došli iz Vinogradske ulice. Svi s kojima sam o tome razgovarao su mi tvrdili da su se tu okupili najbolji branitelji Borova Naselja, koji su tih zadnjih dana neprijatelju nanijeli velike gubitke, iako su se borbe vodile na izuzetno malom prostoru. Bio je to boj u kome se neprijatelja gledalo u oči i kada je život svakom branitelju visio o tankoj niti, a sve se završilo tako da su se branitelji morali povući u tvorničke prostore kombinata „Borovo”.

Vratimo se sudbini Darka Sučevića koji se nalazio na najtežem položaju obrane Borova Naselja i svi su ga zapamtili po tome da nikada nije odbio zapovijed i da nikada nije izostao s položaja. Danas se ta Nova Banijska zove Kninska ulica, a suborci Darka Sučevića su ispričali događaj kada je sa silosa „Đergaj” neprijateljski snajperist pogodio u prsa suborca Franju Bandića. Netko je, kako to u takvim prilikama biva, proširio priču da je snajperist boravio u kući strica Darka Sučevića i da je taj stric na neprijateljskoj strani. Čuvši to Darko Sučević je znao da nitko njega ne optužuje, no on je pred svima rekao da će čim rat završi promijeniti prezime i uzeti prezime svoje majke Andabaka. Još je dodao da će tada primiti sakramente prve pričesti i krizme te da će mu kum biti prijatelj Vjekoslav Jugec.

Kada su agresorski vojnici zapalili „Borovo Commerce” izveli su podvalu koja je među njima objašnjavana kao lukavstvo, a opravdanje su izrekli tvrdnjom da su ih ustaše i ranije varali stavljajući na bolnice znak crvenog križa. Kada su na kraju zapalili zgradu „Borovo Commerca” pozivali su ljude da pomognu gasiti požar. Među onima koji su se tom pozivu odazvali bila su oba Jugeca, otac i sin ali i Darko Sučević, koji se u povlačenju sa svojim suborcima tu našao. Mnogi koji su tada prosta srca izašli gasiti požar danas više nema, pa je jasno koji je cilj neprijatelja bio. Josip Jugec, govoreći nakon svega o tome, smatra da je taj izlazak iz „Borovo Commerca” bio pogreška i sjeća se da je dok su ih vodili Trpinjskom cestom bio u prednjem dijelu kolone a sin u zadnjem. Okretao se otac da vidi sina nekoliko puta i vidio je sina s uzdignutim rukama. Onda mu je u jednom trenutku nestao iz vida, a sve koje je pitao vide li ga, su mu govorili da je negdje na kraju kolone. Bila je to za te prilike normalna reakcija, jer zarobljeni ljudi ne vjeruju da ih vode u smrt i da je to moguće, bez obzira kakva su iskustva već imali. Otac će kasnije vidjeti da nema sina ni u autobusima ni u logoru u Sremskoj Mitrovici gdje je on proveo u zarobljeništvu devet mjeseci.

Otac Darka Sučevića, Dragan, je 19. studenog s „oslobodiocima” ušao u Borovo Naselje i zarobljene branitelje i civile u bijesu pitao: „Gdje je onaj mali Zenga da mu ja lično sudim?!” Darko se u to vrijeme povukao s ostalim braniteljima u prostore kombinata „Borovo” i našao se među onima koji nisu mogli mirno gledati kako gori „Borovo Commerc” i koji su nasjeli pozivu neprijatelja da idu gasiti požar. One koji su izašli odmah su zarobili i svrstali u manje skupine, te odvodili u raznim smjerovima a on je bio među devetoricom koji su odvedeni na Trpinjsku cestu do kuće, kućnog broja 33. Uvodili su ih tu u dvorište te kuće i jednog po jednog ubijali bez ikakovog suda i to samo zato jer su branili svoje. Među onima koji su tu ubijeni su Darko Sučević i Vjekoslav Jugec, dva nerazdvojna prijatelja koje sudbina ni ovaj put nije rastavila.

Da je tako bilo, danas znamo zbog onog starog pravila koje kaže „da se zaklela zemlja raju da se tajne sve saznaju”, jer je krvnicima uspio pobjeći branitelj Moreno Mauzer i vratiti se u krug kombinata „Borovo” i tamo sve to ispričati. Iako su za njim bjesnomučno pucali uspio im je pobjeći, a na kraju je uspio u proboju s jednom skupinom branitelja izaći iz Vukovara nekoliko dana nakon pada Borova Naselja.

Raspitujući se nakon izlaska iz logora za sudbinu svoga sina, Josip Jugec je doznao da je tu kod kuće broja 33. izdvojeno, iz one kolone u kojoj je bio i sam, trinaest branitelja i to onih na koje su pokazivali prstom Srbi iz Borova Naselja. Činili su to iako su ih do zadnjeg dana Hrvati čuvali i hranili, jer su znali tko je od tih koji im pomažu branitelj a tko nije. Treba reći i to da su to dobrim dijelom bili stariji ljudi koje su njhova rođena djeca ostavila i koji su dobrim dijelom bili na neprijateljskoj strani, pa su često i pucali na Borovo Naselje. Toga 19. studenog i sljedećeg dana ubijena je većina onih za koje je neprijateljska vojska doznala da su branitelji, a naravno da su ubijali i one za koje su mislili da su sudjelovali u obrani. Podsjećam da do danas, dakle, gotovo dvadeset godina poslije, ovaj zločin nije niti dovoljno istražen niti je netko zbog toga kažnjen. Zločin je izvršila i organizirala tzv. JNA i to nakon toga što se ovdje u Borovu Naselju većina branitelja predala čime su trebali biti zaštićeni Međunarodnim ratnim pravom. Sve o tom pravu i brojnim ugovorima, oficiri tzv. JNA su znali jer su bili profesionalci, koji su svojim školovanjem upućeni u to. Da su dobro znali svoju odgovornost potvrđuje i njihova stalna briga da odgovornost prebace na svoje tzv. nekontrolirane dijelove.

Vjekoslavova majka Anica prošla je golgotu zarobljenih civila, koji su preko Bijeljine i Brčkog stigli u Hrvatsku. Kada je Josip Jugec stigao iz logora nije imao mira sve dok nije malo po malo složio mozaik onoga što se dogodilo. Doznati će i čiji je bio prst, koji je bio uperen na njegovog sina, a doznati će i tko je pokapao žrtve divljanja agresorske vojske i gdje mu je sin pokopan. Danas znamo da su ti isti koji su ubijali Hrvate ulazeći u Borovo Naselje na Borovskoj cesti u podrume kuća ubacivali ručne bombe, pa su onda išli vidjeti koga su ubili. Tako su ubijali i svoje sunarodnjake, a svjedoci tvrde da su zarobljeni Hrvati morali kupiti mrtve koji su odvoženi u masovnu grobnicu iskopanu na Novom groblju u Vukovaru. Postoje i svjedočenja da su dio mrtvih slagali na hrpu, a potom su ih polili benzinom i zapalili, pa tako najvjerojatnije za dio ubijenih nikad ne ćemo doznati gdje su. Oko tisuću ubijenih, skupina patologa iz Beograda koje je dovela tzv. JNA, stručno je pregledala i o svemu napravila zapisnike, te ih potom stavljaju u plastične vreće i tako sahranjuju.

Majka Darka Sučevića, Ana i sestra Vesna su prošle put od Borova Naselja preko Bosne do Zagreba, gdje su smještene u hotel International. Jednako kao i Jugecovi, istraživali su koja je sudbina njihovog Darka, a trajalo je to punih šest godina. Nije bilo mjesta gdje nisu pitali želeći doznati i najmanju novost. Sestra Vesna se još 1992. godine, dok je bilo sve još svježe, uputila u Vukovar želeći od oca saznati nešto, no on ju je istjerao iz kuće psujući joj majku ustašku. Bilo je onih, kojima se ni inače ništa nije moglo vjerovati, koji su tvrdili da je Darko s ocem Draganom i da je tako otišao među svoje. Oni koji su Darka dobro poznavali, s gražanjem su ustajali protiv tih glasina tvrdeći, da se Darko može nalaziti tamo samo protiv svoje volje.

Kada su iz Beograda 1997. godine poslani oni zapisnici patologa u protokolu pod brojem 106 bilo je šest snimaka po kojima je majka Ana prepoznala svoga sina Darka. Potvrdilo se tako ono što su tvrdili mnogi, da su toga 19. studenog 1991, godine u kući, kućnog broja 33 mnogi strijeljani. Ekshumacija je potvrdila da su Vjekoslav i Darko ubijeni metkom u glavu iz neposredne blizine. Dvojica prijatelja su sahranjena na zagrebačkom groblju Miroševac 12. svibnja 1998. godine u Aleji branitelja. Od dvojice prijatelja i suboraca oprostili su se mnogi prijatelji i suborci, a Nevenko Mauzer i Krešimir Čolak su prateći se na gitarama otpjevali pjesmu Pape Ivana Pavla II. Krist na žalu. Darko i Vjekoslav su bili nerazdvojni u svojim kratkim životima, nerazdvojni u obrani svoga grada i svoje domovine, a sada su nerazdvojni u hrvatskoj grudi.

Darkova sestra Vesna udala se za njegovog suborca, vukovarskog branitelja i dragovoljca iz Zagreba Renata Smogara, a danas oni imaju uz kći i sina Darka.

Write a comment

Comments: 0