Sat

09

Apr

2016

Marito Mihovil Letica:       Osvrt na tribinu ″Nezavisna Država Hrvatska – otvoreni razgovor″

Nedavno se nažalost osvjedočismo kakva se sila i nepravda može dignuti na znalce i mjerodavnike koji su dostatno pošteni i hrabri da ustvrde kako u Ustavu Republike Hrvatske nije moguće pronaći odredbu o antifašizmu kao vrijednosti koja je u temeljima naše suvremene hrvatske države.

Istini za volju, u Izvorišnim osnovama Ustava spominje se izrijekom ″Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske″, ali u istoj se rečenici spominju i ″ustavi Socijalističke Republike Hrvatske″. Dakle, ″snagom″ posve jednakih ″argumenata″ mogao bi tkogod kazati da je, uz antifašizam, i socijalizam u temeljima demokratske, višestranačke i slobodne Republike Hrvatske. A ta bi izjava, razumije se, mogla biti: ili pokušaj bezočne obmane, ili znak slaboumlja, ili pak i jedno i drugo. Stoga su takve, valja to reći bez ikakva krzmanja, sve izjave o projugoslavenskome komunističkom pseudo-antifašizmu kao nečemu konstitutivnom za državu nam Hrvatsku.

Ovdje nam je važnije ukazati na okolnost da u Izvorišnim osnovama Ustava piše kako je uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata izražena ″nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)″. Podsjetimo se pritom na riječi prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da ″Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom″. Nameće se u tome smislu mnoštvo pitanja: Je li Nezavisna Država Hrvatska uistinu bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda? Je li bila kvislinška tvorevina? Je li bila fašistička i totalitarna država? Je li postojanje NDH doprinijelo uspostavi današnje suverene hrvatske države ili je ustaška hipoteka otežala političku povijest Hrvatske nakon Drugoga svjetskoga rata i bila zaprekom svakoj ideji državne samostalnosti? Na ta i druga s time povezana pitanja podastrli su odgovore sudionici, izvjestitelji i voditelji na tribini naslovljenoj ″Nezavisna Država Hrvatska – otvoreni razgovor″, koju je Zbor udruga ″Hrvatski ratni veterani″ upriličio 7. travnja 2016. u Zagrebu, u svome sjedištu na Trgu bana Jelačića 15/2.

Pozdravnom riječju i uvodom u tribinu najprije se nazočnima obratio moderator Marin Grabar, zamjenik predsjednika Udruge mr. sc. Zvonka Sesara. Zatim je kao uvodničar u temu govorio prof. dr. Nikola Debelić, član izvršnoga odbora Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta, pri čemu je istaknuo to da u svakoj demokratskoj zemlji ne bi smjelo biti teme o kojoj se ne može govoriti na demokratski način, otvoreno, uz prijateljsku i, ako treba, polemičku atmosferu gdje se uljudno razmjenjuju različita mišljenja. Govoreći o stoljetnoj i tisućljetnoj opstojnosti hrvatskoga naroda, Nikola Debelić je kazao da o tome svjedoče i povjesničari i genetičari, primjerice prof. dr. Ivan Jurić, koji je ″haplotip I″ (″haplotip jedan″), rasprostranjen na čitavu hrvatskome povijesnom prostoru, u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini – nazvao ″hrvatski haplotip″. U 19. i 20. stoljeću bilo je više pokušaja nijekanja hrvatskoga nacionalnog identiteta i povijesnoga prostora koji pripada hrvatskome narodu: to je učinio Vuk Stefanović Karadžić proglasom ″Srbi svi i svuda″, Ilija Garašanin svojim velikosrpskim programom ″Načertanije″ te Nikola Stojanović protuhrvatskim pamfletom u kojemu poziva na borbu ″do istrage naše ili vaše″ (tj. ″do nestanka našeg ili vašeg″); Hrvati, kao najveći stradalnici Drugoga svjetskog rata, bili su izloženi jugokomunističkoj ispolitiziranoj pseudo-historiografiji koja je imala za cilj ozloglasiti i ušutkati Hrvate i Hrvatsku, a takvu je ″historiografiju″ akademik Dušan Bilandžić, inače komunist i partizan, pošteno nazvao ″smećem″, rekao je Nikola Debelić te je zaključio riječima: ″Ovaj otvoreni razgovor bit će vrijedan doprinos istini, a istina će nas osloboditi, kako kaže evanđelist Ivan.″

Nakon toga je govorio ing. Ante Beljo, dopredsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. On je rekao da su našu povijest pisali naši naprijatelji, a pritom su uništavali dokumente i ubijali svjedoke. Osobito je ozloglašen ustaški pokret; u današnjoj se Hrvatskoj ne postavlja pitanje kada, zašto i nasuprot čemu je taj pokret nastao. A nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića 1928. u Skupštini u Beogradu, odnosno kao reakcija hrvatskoga nacionalnog bića na velikosrpsku hegemoniju i strahovladu, rekao je Ante Beljo te pojasnio: ″Taj pokret nije imao ni fašistička ni nacistička obilježja, što mu se danas pripisuje – nego je to bio pokret za hrvatsku državnost i samostalnost.″ Uz to se Ante Beljo osvrnuo na memoare Koste Nađa i Džemala Bijedića koji govore o tome tko je zapravo izvršio pokolj srpskoga pučanstva u Glini; također je spomenuo naputak Moše Pijade koji kaže da se moraju namjerno i ciljano izazivati odmazde njemačke i talijanske vojske, što će narod nagnati u partizane. Nezavisna Država Hrvatska nije uspostavila vlast na čitavu svome području, pa su mnogi zločini učinjeni mimo volje ustaškoga vodstva, od strane drugih vojski, a ne ustaške. Glede ustaškoga imena podsjetio je Ante Beljo na povijesnu činjenicu da ono potječe iz Hercegovačkoga ustanka (1875.˗1878.) protiv turske vlasti te da su mnogi Srbi pravoslavci bili ustaše; citirao je riječi episkopa žičkoga dr. Nikolaja Velimirovića, iz stanovitoga govora u vremenu prije Drugoga svjetskog rata: ″Mi smo potomci tih pokojnika od kojih se rodiše ustaše.″ Ante Beljo završio je izvješće upitavši okupljeno općinstvo zašto se to časno ime, koje označuje ustanika za slobodu, nama Hrvatima spočitava i zabranjuje.

Igor Vukić, novinar istraživač i publicist, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, govorio je ponajvećma o odnosu Nezavisne Države Hrvatske prema Srbima – ustvrdivši da je taj odnos bio onakav kakav je bio odnos najvećega dijela Srba prema NDH. Predavač je spomenuo da su 10. travnja 1941. pripadnici II. konjičkoga puka ″Car Dušan Silni″ iz Virovitice – u pohodu na Bjelovar gdjeno je 8. travnja srušena jugoslavenska te uspostavljena hrvatska vlast te proglašena nezavisna hrvatska država – ubili u selu Donji Mosti jedanaest bespomoćnih hrvatskih seljaka, a u vremenu od 8. do 25. travnja četnici i drugi velikosrbi pogubili su u Bjelovaru i okolici ukupno 33 Hrvata. Igor Vukić rekao je da se ustaška odmazda, prilikom koje su ubijeni srpski civili u Gudovcu, ne može opravdati, ali se može razumjeti jer su takve odmazde, nažalost, provodile sve vojske u svim ratovima. Što se tiče zabrane ćirilice u NDH, predavač je kazao da je to bila reakcija na predratno nasilno nametanje dotičnoga pisma, što bijaše jedan od načina posrbljivanja Hrvatske; a mnogi su hrvatski građani, među njima i brojni Židovi, bili sudski osuđivani zbog protivljenja nametanju ćirilice. Glede protjerivanja Srba iz NDH, Igor Vukić je pojasnio da se ponajprije htjelo iseliti novopridošlo srpsko pučanstvo koje je nakon 1918. naseljeno u Slavoniji, a to su bili mahom solunski dobrovoljci koji su zbog zasluga za srpsku vojsku dobivali u Hrvatskoj bogate posjede. Nadalje, državne vlasti NDH htjele su prevoditi pravoslavce na katoličanstvo – ali to nije nailazilo na odobravanje Katoličke Crkve. S obzirom na zločine, oni su počinjeni na obje strane, ustaše protiv četnika i četnici protiv ustaša, kazao je Vukić i napomenuo da se u arhivima mogu pronaći i primjeri drukčijega ponašanja, tj. sporazumi između ustaša i četnika u cilju zajedničke borbe protiv partizana, a ti su sporazumi sadržavali među inim i odredbu da se ranjeni četnici moraju primiti na liječenje u bolnice NDH. Igor Vukić k tome je spomenuo Srbina dr. Savu Besarovića, odvjetnika, koji je imenovan u Hrvatski državni sabor te kasnije u Vladu. Među Srbima koji su bili pripadnici oružanih postrojba NDH, Vukić se s osobitim poštovanjem osvrnuo na generala Fedora Dragojlova, koji je nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo bio cijenjeni član hrvatske emigrantske zajednice, zatim na satnika Panteliju Ratkovića, jednoga od junaka obrane Ozlja od partizana 1944., te na generala Đuru Grujića, koji je jedno vrijeme bio čak zapovjednik Ustaške vojnice. Glede koncentracijskoga logora u Jasenovcu, izvjestitelj Igor Vukić je istaknuo: ″U Jasenovac nitko nije bio doveden i ubijen samo zato što je bio pravoslavac i Srbin – morali su postojati neki elementi protudržavne djelatnosti.″

Završno je predavanje održao Ivan Gabelica, diplomirani pravnik, političar pravaškoga usmjerenja i negdanji politički uznik u jugoslavenskim kazamatima i logorima. On je kazao da se o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj govorilo i još uvijek govori sve najgore. ″U Ustavu se spominje ZAVNOH, a to je kvislinško tijelo koje se borilo za Jugoslaviju protiv Hrvatske″, kazao je Ivan Gabelica te usuprot mišljenju mnogih povjesničara da je NDH bila kvislinška tvorevina, marioneta fašističke Italije i nacističke Njemačke, istaknuo da ni Mussolini ni Hitler nisu htjeli uspostavu NDH – Hitler je htio da Hrvatska bude pokrajina u sklopu Mađarske, a Bosna i Hercegovina je trebala biti pod talijanskom upravom. ″To je dokaz da je Nezavisna Država Hrvatska djelo hrvatskih revolucionarnih snaga, suprotno volji Hitlera i Mussolinija″, istaknuo je Ivan Gabelica. Nadalje je kazao da NDH nije bila totalitaristička, što je potkrijepio izjavama dr. Ante Pavelića, dr. Julija Makanca, prof. Danijela Crljena i Eriha Lisaka, koji su isticali da ih ne zanima nikakva ideologija, nego jedino borba za hrvatsku državnu nezavisnost. Ivan Gabelica potom se osvrnuo na kulturni odnosno umjetnički život za vrijeme NDH. U tome se smislu prisjetio rijéčî akademika Dubravka Jelčića, rijéčî koje govore o zavidnoj slobodi na dotičnome području, gdje su se cijenila sva vrijedna umjetnička djela, bez obzira na političko opredjeljenje njihovih autora; tako su se, primjerice, djela Vladimira Nazora objavljivala i nakon što se znalo da je pjesnik otišao u partizane. Glede vjerskih prijelaza za vrijeme NDH, predavač Gabelica je rekao da ih nije potencirala Država, jer Ante Pavelić nije imao ništa protiv pravoslavlja. ″U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpska – nego Hrvatska pravoslavna Crkva″, naveo je Pavelićevo stajalište. Tvrdnju da nitko nije završio u logoru samo zato što je Srbin, Židov ili pripadnik neke druge nacionalne manjine, Ivan Gabelica je ocijenio točnom, značajno dometnuvši: ″Ti zatvorenici nisu bili protiv režima NDH – nego protiv same NDH. Kamo sreće da su bili protiv režima, jer bi nakon njegova pada ostala Nezavisna Država Hrvatska, makar i komunistička, kao primjerice u Mađarskoj što je ostala nezavisna mađarska država. Tada ne bismo za osamostaljenje i oslobođenje morali podnijeti žrtve i razaranja u Domovinskome ratu″, rekao je Ivan Gabelica te u svrhu komparativne ilustracije iznio podatke da su u vojsci Kraljevine Jugoslavije od 131 generala bila samo dva Hrvata, i to ne na važnijim zapovjednim pozicijama – a u vojsci Nezavisne Države Hrvatske, koja je brojila znatno manje generala od kraljevske jugoslavenske vojske, deset ih je bilo pravoslavne vjere, od čega su se neki izjašnjavali Srbima. K tome je među generalima NDH bilo njih 28 koji su se izjašnjavali Židovima ili im je podrijetlo bilo židovsko. Ivan Gabelica je uz to istaknuo da se ne može govoriti o antisemitizmu u NDH, premda je bilo diskriminacije i progona Židova. Na prosvjed nadbiskupa Alojzija Stepinca glede postupanja prema Židovima, poglavnik Ante Pavelić je odgovorio, kako je rekao Gabelica, da nažalost jest tako, ali da to ″nije naš, hrvatski, nego njemački izum″. Pavelić je k tome rekao da njegova je žena Židovka po majci, a ima mnogo Židova, i Hrvata čije su žene Židovke, koji su visoko pozicionirani političari u NDH, i u svemu tome on ne vidi nikakvih problema. Ustaške su vlasti na razne načine pokušavale zaštititi Židove, ali Nijemci su u antisemitskome programu i sprovođenju rasnih zakona bili neumoljivi, često kritizirajući ustaške vlasti zbog ″blagoga odnosa prema Židovima″, rekao je Ivan Gabelica te obrazložio: ″Židovi koji su se korektno ponašali prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bili su proglašavani ′počasnim arijcima′ te su uživali sva prava kao hrvatski građani.″ Naposljetku je Ivan Gabelica zaključio: ″Dakle, to je bila Nezavisna Država Hrvatska, država koja je u naravi bila humana – ali protiv NDH bili su komunisti, četnici, dio HSS-a, Englezi i njihovi saveznici. Uništavali su žilu kucavicu hrvatskoga naroda i u takvim je okolnostima bilo teško preživjeti… To je bila NDH, koje se ne trebamo stidjeti, nego se njome ponositi.″

Potom je riječ uzeo prof. dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva te iz njega proistekloga Hrvatskog necionalnog etičkog sudišta, te je pročitao pjesmu koju je prethodne noći dobio iz Brisbanea u Australiji, pjesmu ″U čast rodu hrvatskomu″ što ju je napisala Marija Dubravac, koja je poslala i prigodnu obljetničarsku čestitku: ″Čestitam Vam 10. travnja! Za Dom spremni!″ K tome je profesor Šeparović podsjetio nazočne da mogu supotpisati pismo koje će biti upućeno svim predstavnicima velikih sila, posebno onima u Vijeću sigurnosti, pismo koje će apelirati da se ne prihvati kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a. ″Jer ako nije bila dobra za hrvatske interese – ne može biti dobra ni za svjetske″, istaknuo je Zvonimir Šeparović.

Nakon toga je govorio dr. sc. Stipe Kljajić, koji je nedavno postigao doktorat iz povijesnih znanosti. Ukazao je na okolnost da do 1941. ne postoji ni jedan jedini tekst objavljen u Hrvatskoj, koji zagovara fašističku, nacističku i rasnu ideologiju. Pozivajući se na riječi onodobnoga ministra kulture dr. Julija Makanca da temelj kulture može biti samo pojedinac i njegovo slobodno mišljenje, a ne država – Stipe Kljajić je kazao da je u NDH s obzirom na kulturni život, bio otvoren značajan prostor slobode.

U razgovoru koji je zatim uslijedio, postavljena su mnoga zanimljiva pitanja. Tako se moglo čuti da su jugoslavenske komunistčke vlasti u poratnome razdoblju od svibnja do lipnja 1945. usmrtile 200.000 građana Hrvatske, u velikoj većini Hrvatâ, ali i Srbâ, Nijemaca, Austrijanaca i drugih. Također i da znanstveno potvrđena istina o NDH treba ući u škole, u nastavni plan i program. O ustanku u Srbu, 27. srpnja 1941., čulo se obrazloženo stajalište da je četnički te da su iza njega stajali Talijani, čak i Britanci, dok su komunisti i partizani imali vrlo malo veze s tom pobunom protiv hrvatske države. Bilo je riječi i o dokumentima što svjedoče o tzv. ″martovskim pregovorima″ kojima je Tito tražio mogućnost savezništva s Nijemcima, čime bi Titovi partizani spriječili nepoželjno britansko iskrcavanje na hrvatsku obalu. Na konstataciju iz publike da bez Nezavisne Države Hrvatske ne bi bilo današnje Republike Hrvatske, odgovorio je Ivan Gabelica sljedećom obrazložbom: ″Nezavisna Država Hrvatska je u hrvatski narod duboko usjekla svijest o državnoj neovisnosti. Kada se u Europi i Jugoslaviji urušavao socijalistički sustav, izbila je iz hrvatskoga nacionalnog bića ta državotvorna ideja te je ostvarena oslobodilačkom pobjedom u Domovinskome ratu. A što se federalizacije Jugoslavije tiče, treba kazati da su partizani s tim programom izišli tek krajem 1943., na II. zasjedanju AVNOJ-a, i to da bi kontrirali NDH. Prema tomu: da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni federalizacije Jugoslavije.″

Treba naposljetku kazati da su razgovorima o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nazočili, među inima, književnica i povjesničarka prof. Nevenka Nekić; povjesničar i publicist prof. dr. Ivan Biondić;  politolog i političar prof. dr. Zdravko Tomac; književnik i političar-diplomat mr. sc. Đuro Vidmarović; političar i publicist dr. Anto Kovačević; te svećenik i povjesničar dr. sc. Stjepan Razum, predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Predavačima, drugim aktivnim sudjelovatima i svim nazočnima zahvalio je u završnoj riječi prof. dr. Nikola Debelić, izrazivši zadovoljstvo što se moglo otvoreno i objektivno govoriti i razgovarati o toj iznimno važnoj i veoma osjetljivoj temi.

Marito Mihovil Letica  

Write a comment

Comments: 0