Sat

30

Jul

2016

Tužne sudbine: 'Vukovar sam branio, moj brat ga je napadao'

Predrag Mišić - Peđa
Predrag Mišić - Peđa

Vukovarac Predrag Mišić - Peđa je imao je 24 godine kada je počeo rat u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Srbi koji su doselili u Vukovar početkom 60-tih, ima je još dva brata, rođen je u Vukovaru, a djetinjstvo, tijekom školskih ferija, provodio je kod rodbine u Srbiji. Unatoč tome, njegova svijest o nacionalnoj pripadnosti tada nije postojala.

Roditelji su ga odgajali u vjeri u Boga, u poštenju, u suživotu sa ljudima koji ga okružuju ma kakve nacionalnosti bili. Imao je puno prijatelja, i Hrvata i Muslimana i Srba. Kako danas kaže "tada su mi ljudi koji se zovu Ibro ili Haso bili tek ljudi sa čudnim imenima, nisam o njima razmišljao kao o Muslimanima".

Po želji roditelja školovao se za rezervnog oficira u Bileći, ali vojska mu nikada nije bila prvi odabir. Rano se oženio i dobio dijete, iz centra preselio na Mitnicu. A tada mu se dogodio preokret u životu koji ga je zauvijek promijenio.

'Da, Srbin sam ali tu sam rođen, tu mi je kuća, obitelj, prijatelji...'

- Radio sam tada u veleprodaji pića i, kao i svi, shvaćao da raspad Jugoslavije neće biti niti malo miran. Već se krajem 1980-ih osjetio rat, ali nekako smo se svi nadali da ipak neće biti krvoprolića. Već poslije događaja u Borovu selu situacija se promijenila i bilo mi je jasno da se moram prijaviti u obranu Vukovara. Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe koga i što ja trebam braniti. Pa tu sam rođen, tu mi je kuća, obitelj, prijatelji. Jedno dijete sam već imao, drugo bilo na putu. Od travnja sam se aktivirao u obrani i imao položaj na Mitnici. Preko dana sam radio, po noći bio na položaju. Bio sam u rezervnom sastavu ZNG, što je u to vrijeme bila dragovoljačka postrojba, nismo imali uniforme ni službeno oružje. Imali smo oružje koje smo sami nabavili ili koje ti je netko poklonio, kao meni moj kum - prisjeća se Peđa svojih prvih dana rata i vatrenih krštenja.

Njemu, kao 24-godišnjaku, sve je bio kao film. Tek danas, s odmakom, shvaća koliko je bio mlad i lud. Da mu život sve dodatno oteža, dogodilo se to da je njegov stariji brat uzeo oružje i otišao na srpsku stranu. Vjerojatno su pucali jedan na drugoga, a da to niti ne znaju. Od tada, nisu se vidjeli ni čuli, 26 godina.

Avioni su često prelijetali, par sam ih vidio da bacaju projektile u Dunav, nisu htjeli na grad, a ne smije se vratiti pun. Vidiš pilota u kabini, to su bili dečki iz JNA koji nisu htjeli raketirati grad. Zbog tako nekih stvari, kad vidiš da ne želi gađati po gradu, kontaš, ma neće ništa biti. No, svi su pričali kako je Borovo selo tada već bilo puno četnika. Kako ja do tada nikada nisam vidio nešto što se zove četnik, sjeo sam u auto i krenuo za Borovo selo. Na prvoj velikoj krivini, barikada na pola ceste, u desnoj strani rov, a njih 3-4 izlaze zarasli, sa bradama do stomaka, nekakvim čudnim kapama, ono, užasni. Uplašio sam se kad sam ih vidio. Rekli su mi da okrenem auto, a ja zablokirao, ne znam ni okrenuti. Poslije Borova sela bilo mi je jasno da ide ozbiljan rat - kaže Peđa koji je u tom ratu i ranjen, u nos i glavu, na bogdanovačkom putu. Srbi su tu imali sačekušu. Pucali su na svakoga tko je naišao. Morao si biti brz, a ispred Peđe vozio je traktor.

Devet mjeseci u srpskom logoru imao je 'poseban' tretman

- Pogodili su me, izašao sam iz auta puzeći i došao do našeg rova, puzao do naše vojske. U Bogdanovcima me skrpili - prisjeća se. Na položaju na Mitnici bio je od prvog do zadnjeg dana. Čvrsto su ga držali, zapravo više ostavljali takav dojam. JNA vojska je sama sebi stvorila famu da u Vukovaru ima tko zna koliko ljudi i naoružanja. Nisu znali. Da su krenuli na nas prvih dana, pregazili bi nas - kaže Peđa kojemu su naredni dani, tjedni i mjeseci bili nevjerojatni. Grad u okruženju, hrane sve manje, gladan si, struju ni ne pamte kad je nestala, nema vode, nema kupanja. Tek kasnije je saznao da je u počecima rata, zbog toga što je Srbin, a nosi oružje, dugo bio pod prismotrom, što KOS-a, što hrvatskih službi, ali to mu je danas razumljivo.

- Imam nekoliko ružnih slika koje su mi se urezale u sjećanje a jedno je dvorište lučke kapetanije koje je bilo nedaleko bolnice. Kada god si otvorio tamo vrata u dvorištu je bilo bezbroj leševa koje smo tamo odnosili jer ih, zbog stalnog
granatiranja, nismo više imali mogućnost sahranjivati. Od raznesenih glava, raskomadanih tijela, do neprepoznatljivosti. Do tada, vidjeti mrtvu osobu mi je bilo jako traumatično, ali s vremenom oguglaš. Također mi je osobno bio najgori period od predaje, odvoženja na Ovčaru, u zatočeništvo, pa dok nismo izašli. Kad čovjek nema slobodu, kad ne odlučuješ sam o sebi, o svojoj sudbini, ni o čemu, nema higijene, gladan si 9 mjeseci, to je nešto strašno. Stalna psihoza, prijetnje ubojstvom, to te dotuče do kraja. S godinama, kada te dokačio taj PTSP, sve više mira tražiš, samoće, tišine. Samo da sam negdje sam, da radim nešto što volim, bez suvišnih pitanja. Valjda ti to ostane od tih bezbrojnih ispitivanja u logoru - tiho kaže Peđa kojega su srpski uznici u zatočeništvu posebno maltretirali obzirom da je bio Srbin, oficir JNA i još k tome izdajica. O tim zlostavljanjima Peđa ne govori. Nakon 9 mjeseci robijanja, 14.8. 1992. godine je razmijenjen u Nemetinu. Tada je prvi puta vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu te svoju suprugu i prvo dijete koje je poslao iz Vukovara s početkom granatiranja.

'Vukovar nije zaslužio da bude grad slučaj'

Brata nije vidio više nikada, majku, koja je 18.11. otišla k sestrama u Beograd, vidio je jednom, godinama poslije u Mađarskoj. Sada je već dugo nije vidio jer je teško bolesna. Ne smije k njoj u Beograd jer je na popisima Srbije. 
 - Ma tamo uopće niti ne želim ići. Sve ono što su mi učinili toliko mi je urezano u svijest da ja nemam tamo što tražiti.
Odrastao sam u Surčinu, na aerodromu, jer tamo imam bratića i sestričnu sa kojima sam provodio ljeta i sretne dane djetinjstva, ali su mi sve te lijepe uspomene uništili i nemam nikakvu želju tamo otići ikada -  iskren je Peđa koji se u privatnom životu okrenuo vjeri i obitelji.Radi na dobrobiti Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o tom gradu heroju koji nije zaslužio da bude grad slučaj. Inicijator je izrade sedam metara visokog kipa Isusa od starog, granatiranog hrasta, koji je nedavno završen na Adici i svečano otkriven. Slike tog vukovarskog Isusa nastalog iz ranjenog hrasta obišle su svijet.

Write a comment

Comments: 0