Fri

18

Nov

2016

Preciznim pogocima iz minobacača bacali smo Arkana u očaj

'Bili smo obični policajci. Puške smo zadužili od kolega koji su se vraćali u smjenama kući, ali silina borbi natjerala nas je da za nekoliko sati naučimo pucati iz protuoklopnog oružja

Ako sam želio pogađati brzo i efikasno, morao sam znati gdje je koja kuća i gdje se tko kreće. Oni su imali sve borbene prednosti osim jedne – vidljivosti. Kad su napadali, neutralizirali smo ih kilometar-dva od naših linija, i to jednim posebnim sustavom. Shvatio sam način na koji djeluju i znao sam da moram djelovati suprotno od onog što misle. Tako sam i postavio svoju minobacačku postrojbu sastavljenu samo od policajaca, bez ijednog vojnika. Ta posebna shema bila je pucanje jednim minobacačem ispred njih, slijeva nadesno, drugim iza njih, zdesna i lijevo, a ostalim minobacačima po sredini – pripovijeda Dragutin Špac (56), jedan od pripadnika legendarne postrojbe Policijske uprave Varaždin, koja je 1991. branila Vukovar i Borovo naselje.U ranu zoru 11. rujna iz Varaždina je prema Slavoniji otputovala smjena sa 185 ljudi iz policijskih postaja Varaždin, Čakovec, Ivanec, Novi Marof i Ludbreg, nazvana Zasebna policijska postrojba Varaždin. Manja grupa od 45 policajaca razmještena je u Vukovaru, a ostali u Borovu naselju.

Svaki dan desetak stradalih

– Već 14. rujna počeo je opći napad i brzo smo shvatili da smo u pravom ratu. Bili samo obični policajci bez specijalističkih znanja, a puške i pištolje zadužili smo od kolega koji su se vraćali u smjenama kući, ali silina borbi natjerala nas je da za samo nekoliko sati naučimo pucati iz protuoklopnog oružja. Napadi su se pojačavali, svaki dan imali smo po desetak stradalih kolega. Sve je teže bilo organizirati odvoz ranjenika i dostavu hrane i municije. Pomoć nije dolazila. Kolege koji su nas trebali zamijeniti nisu se uspjeli probiti kroz kukuruzni put i bilo nam je jasno da smo u potpunom okruženju. Ostajali smo bez hrane, municije i lijekova – nadovezuje se Ivan Piskač (56), pomoćnik zapovjednika Zasebne postrojbe.

Potkraj listopada ispucane su gotovo sve granate, imala ih je još samo Špacova minobacačka postrojba, sve dok 18. studenoga i ona nije ispucala posljednji projektil.

– Naša je postrojba bila jedna od stožernih za obranu. Sa svojim sam dečkima neutralizirao više od 3000 neprijatelja. Radijus pucanja bio nam je 270 stupnjeva. Riskirali smo puno, ali imali smo jako dobar učinak. Nije bilo granate koja se ne bi mogla zvati pogotkom. Gledajte, svakoga se za pet minuta može naučiti kako pucati, no ne možeš ga tako lako naučiti pogoditi. Imali smo projektile od 82 i 120 mm i bili smo vrlo efikasni. Nismo si mogli dopustiti pogreške. Nismo imali pikete i nišanske sprave. Na minobacaču sam imao vaservagu i zidarsku špagu kojom sam utvrđivao smjer. Slušao sam svoj osjećaj. Instinktivno smo morali slušati sebe kako bismo preživjeli. Bili smo kreativni i inovativni. Poslali su nas u Vukovar i svakome dali po 150 komada metaka za pušku i 15 za pištolj. Što možete time? Da nismo bili kreativni, mnogo toga ne bismo uspjeli učiniti – ističe Špac.

Jedan od dokaza kreativnosti je i “krešo”, metalna tokarena čašica koja bi se pričvrstila na tromblonski nastavak puške te su se iz nje ispucavale ručne bombe. Zbunjenom neprijatelju nije bilo jasno kako li samo protivnici uspijevaju bacati bombe dalje od 100 metara! Špac se prisjeća kako je s kolegom Slobodanom Čovranom krenuo po municiju u Borovo Selo, koje je JNA bila već zauzela.

– Na udaljenosti od nekoliko stotina metara vidimo neprijateljske vojnike. Ne pucam, samo dižem ruku u zrak kao da ih pozdravljam. Nisu ništa posumnjali. S dužom kosom i dva mjeseca starom bradom izgledali smo kao da smo njihovi. Uzimamo municiju i odjednom nam krepava auto! Nailazimo, srećom, na drugi, prebacujemo municiju i razmišljamo što ako nam netko od njih priđe, kako ćemo skriti naš kaj. S “kak si kaj bre” ne bu išlo. Kad smo se vraćali, pucali su po nama, no uspjeli smo se vratiti na naš položaj sa 7000 komada metaka, dva mitraljeza i 50-ak tromblona. Automobil je bio izrešetan kao sir – priča Špac, kojem je, zbog preciznosti u gađanju, zloglasni Željko Ražnatović Arkan preko razglasa poručio da će mu “oderati kožu kad ga uhvati”.

Miroslav Radmanović zaposlio se kao policajac 1. srpnja 1991., čim je završio srednju policijsku školu. I on je toga 11. rujna otputovao na zadatak u Vukovar. Zauzeo je položaj na Trpinjskoj cesti.

– Ostao je tamo jedan ruski raketni bacač RPG. Zapovjednik je pitao tko se njime zna koristiti, a kako sam nešto prtljao s njim u policijskoj školi, uzeo sam ga ja – kaže Radmanović (44), član legendarnog Turbo voda, osnovanog po zapovijedi general-bojnika Blage Zadre, i junak poznat po punjenju “groblja tenkova”. Uništio ih je desetak. Do 6. studenog, kad je prekinuta komunikacija između Borova naselja i Vukovara, članovi postrojbe svakodnevno su odlazili u Vukovar po hranu i municiju ili posjetiti ranjenike. Odjednom su informacije prestale stizati. Više se nisu imali čime boriti.

– Imali smo ose, zolje, ručne raketne bacače, no nismo imali punjenja. Kad su tenkovi išli prema nama, imali smo poredano oružje onako, za umjetnički dojam. Polako smo se počeli povlačiti prema kompleksu tvornice Borovo. Nismo znali da je Vukovar pao. Trebalo je odlučiti ostajemo li ili ne ostajemo. Odlučili smo ostati do kraja, da kao prava policija štitimo imovinu i živote civila, pa dokle ide. Vrtjelo mi se po glavi da se kući moramo vratiti dostojanstveno jer ipak smo tamo u Vukovaru predstavljali svoj kraj i zavičaj. Da naši doma budu ponosni na nas. Sad se predati, pa kako? To je bila katastrofa. Predaja mi je bila najgori trenutak u životu – napominje Špac.

Prisiljeni na pregovore

S 18. na 19. studenoga u skloništima Borova bilo je više od 4000 civila, a u atomskom skloništu upravne zgrade ležalo je 500 ranjenika.

– U podne 19. studenoga počeli su pregovori s neprijateljem, a prije toga pogođen je prvi kat zgrade Borova koja je počela gorjeti. Postojala je mogućnost da se uruši i pobije ranjenike. Zbog toga smo bili prisiljeni na pregovore bez ikakvih uvjeta jer glavni je cilj bio spašavanje ranjenika i civila – veli Piskač, koji je zajedno sa 118 kolega završio u logoru Stajićevo kod Zrenjanina. Batine, zlostavljanje... Nakon 20 dana razmijenjena je prva grupa od stotinu policajaca.

I Radmanović, koji je ranjen 11. studenoga, prošao je logore, sve dok nije razmijenjen 10. prosinca.

– Vidio sam kamion s njihovima za razmjenu, svi čisti, lijepo odjeveni, a mi kao da smo iz džungle došli, neobrijani, prljavi – prisjeća se Radmanović. Danas živi u Prelogu, u Međimurskoj županiji.

Policijska uprava Varaždin prve je policajce u Vukovar počela slati 28. lipnja 1991. kao ispomoć Policijskoj upravi Vukovar. U obrani grada heroja sudjelovalo je više od 1100 policajaca s područja današnje Varaždinske i Međimurske županije, a Zasebna postrojba bila je posljednja koja je poslana na zadatak u taj grad.

Danas roštiljaju, kartaju

– Posljedice rata i logora su ostale. Većina nas ima tjelesna i psihička oštećenja, radili smo još nekoliko godina dok nije završio rat, a potom je veći dio policajaca iz naše grupe otišao u mirovinu kao ratni vojni invalidi. Od naše postrojbe 119 nas je bilo u logorima, 67 bilo je ranjeno, 21 je poginuo, petorica se još vode kao nestali. Deset je kolega u međuvremeno umrlo, u dobi od četrdesetak godina, u pravilu od teških malignih bolesti koje su posljedica rata i stradavanja u logoru – kaže Piskač, glavni urednik monografije “Vukovaraždin 1991.” koju su izdali sami branitelji, da se ne zaboravi, vele, i da im netko drugi ne bi pisao povijest.

Kažu da su vjerojatno jedina ratna postrojba koja se okupi svakog 11. u mjesecu. Roštiljaju, bace karte... To im je ispušni ventil. Osnovali su i tamburaški sastav Biseri, sastavljen od bivših logoraša.

– Sviramo za svoju dušu, ali imamo i nastupe. Prilika je to da javnost vidi da nismo neki strašni ljudi kojih se treba bojati. Mi smo ljudi sa svojim potrebama koji se mogu lako uklopiti u društveni život. Ima pojedinačnih ekscesa, no većina branitelja pokušava živjeti normalan, obiteljski život. Evo, ja imam mali vinograd sa 500 trsova, kolega Špac ima pčelinjak i proizvodi med... – priča Piskač. Posjećuju i škole i djeci pričaju o ratnim danima 1991.

Write a comment

Comments: 0