Sat

19

Nov

2016

Pad Vukovara kroz dječje oči: Zaspao sam dok su ih ubijali

Tog jutra probudila me nepodnošljiva tišina, bez ijedne ozbiljne eksplozije. Čak se ni preko razglasa u sedam sati ujutro nije čuo Marš na Drinu. Nije se čuo ni uporan glas sa specijalnog oklopnjaka za psihološko ratovanje, koji nas je mjesecima pozivao: 'Pošteni hrvatski narode, predajte se Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Ne dopustite da vas zavedu ustaše. Mi smo vaša vojska. Tuđman vas je ostavio. Predajte se i garantiramo vam bezbednost...'

Bio je to ponedjeljak, dan kad smo krenuli prema Bugarskom groblju, na južni izlaz iz Vukovara. Kretali su se i ljudi iz centra grada, a ne samo Mitnica, kvart u kojem sam odrastao. Mitnica, 'ustaško uporište, koje čuvaju tisuće crnokošuljaša iz emigracije i najkrvoločnije Zenge i HDZ-ovci, Tuđmanove paravojne formacije'. Ostatak grada četnici su zauzeli. Kažem četnici, jer smo za njih govorili četnici, a oni za nas ustaše. Među ustašama je bilo i dosta Srba, a bilo je i među četnicima Hrvata. Jednostavnije je onda držati se takve podjele.

Dan prije predaje, u nedjelju, znali smo da su nam naši vojnici kupili šansu za život. Pristali su se predati, umjesto da odu u proboj, ako nas žene i djecu JNA pusti u Hrvatsku. Jedini je uvjet bio da se predamo Vojnoj policiji JNA i da na mjestu predaje ne bude četnika.

Ispričat ću vam kako je to izgledalo iz moje perspektive 13-godišnjeg klinca, koji je bio premlad da bi se istinski bojao smrti, a preodrastao da ne bi bio svjestan koliko je ona bila blizu.

Dobio sam nekoliko sijedih dlaka na glavi u ta tri mjeseca opsade. Mislio sam da je to dobro, i da ću imati neke koristi od rata, jer ću uskoro izgledati kao Mister No, muževni junak stripa koji sam uz Alana Forda i Martija Misteriju rado čitao. Radije sam tih zadnjih dana zamišljao kako ću biti neodoljiv s prosijedom kosom sa strane, nego da se prepustim mislima o tome što će biti ako zauzmu Mitnicu. Nije trebalo dugo slušati razgovore i prijetnje koje su nam slali preko motorola, obećanja o tome kako će nas klati jednog po jednog, da bismo morali puno toga prepuštati mašti na volju.

Da se razumijemo, ni mi nismo bili raspoloženi za širenje mira u svijetu, jer da jesmo, otpor bi trajao tri minute, a ne tri mjeseca.

Očaj i neprestane glasine


Kada su na radiju pričali da je moral u Vukovaru nevjerojatno visok, to je bila istina. Do nekoliko dana prije pada Vukovara nikad nisam čuo da je itko spomenuo išta osim totalne hrvatske pobjede. Mjesecima su nas zabavljale prijetnje i svađe koje smo slušali preko motorola, slušanje infantilne srpske propagande s radija, a onda je u 10 sati navečer išlo naše hrabrenje uz 'Kroniku dana' i motivacijski recital Siniše Glavaševića.

I danas mi zvoni u glavi najavna melodija za 'Kroniku dana'. Kao da je pitanju Pavlovljev efekt, godinama su mi se uz tu melodiju vezale riječi 'toliko i toliko neprijatelja izbačeno iz stroja', 'uništeno toliko i toliko tenkova i oklopnih transportera', 'četnici, šešeljevci, Beli orlovi, jugosoldateska; slomili zube na Vukovaru; Grad Heroj'. Jedino mi je bilo neugodno slušati sladunjavu pjesmu Vladimira Kočiša Zeca, 'Zapamtite Vukovar'. Zar nisu mogli smisliti nešto borbenije, da se naježiš? Srećom, štedjeli smo baterije, pa se radio gasio već kod vijesti iz svijeta.

Vratimo se na taj ponedjeljak, prije 24 godine. Već u nedjelju svi smo znali za dogovor o predaji, ali nitko nije znao treba li u to vjerovati ili ne. Nije tu bilo drame, svi smo bili duhovno i emotivno prazni, spremni prihvatiti sudbinu kakva god da je. Ako nas puste, dobro. Ako nas pobiju – što se tu može. I mi bismo njih, da možemo. Ali nismo mogli. Sve je krenulo nizbrdo nekoliko dana ranije, kada smo saznali da su pali Bogdanovci, a da o tome nije bilo ni riječi na radiju. Do tada smo vjerovali da pobjeđujemo. Samo jedno nas je selo dijelilo od razbijanja obruča - Marinci. Samo ako se probijemo kroz Marince iz Bogdanovaca, eto nas u Vinkovcima. A onda čujemo da su pali i Bogdanovci.

Glasine su se zadnjih dana redale kao na traci. 'Evo, samo što Merčep i HOS-ovci nisu krenuli u proboj prema Bogdanovcima, kroz Marince. Evo, probili su se gardisti i mupovci do pola Marinaca, pa je Tuđman naredio povlačenje, opet je potpisao neko primirje'. Svaki put samo što nisu. I onda pukne glas da su pali Bogdanovci. Znali smo da je gotovo.

Ostavio sam sve svoje 'trofeje', osim jednog


Točno se sjećam kako mi je bilo svejedno tog ponedjeljka. Nije bilo drame. Mjesecima smo spavali odjeveni, pa se nismo spremali. Jeli smo, kao i svaki dan, naravne šnicle. Čuo sam ranije na radiju da su neki u centru grada gladovali, da su četiri osobe jele jednu paštetu dnevno.

Ali mi smo svaki božji dan jeli te naravne šnicle. Uživao sam u svakoj prilici kad sam uspio pojesti mesni narezak jer su mi naravne šnicle postale nepodnošljive. Odakle toliko naravnih šnicli? Pa, kada traje rat, nema struje. Onda moraš konzervirati hranu. Hladnjaci su nam bili prepuni. Ispekli smo sve što je bilo u njima (uglavnom, te proklete šnicle) i onda zatopili u mast da se konzervira. Problem je bio to što su bile presoljene jer nismo smjeli riskirati da se pokvare. Govorimo o stotinama kilograma presoljenih pečenih šnicli. Gadile su mi se.

Gadile su mi se i lizalice. Netko nam je jednom donio punu vreću lizalica. Kad kažem vreću, mislim na vreću koja je bila visoka gotovo do pazuha odraslog čovjeka, najveću vreću koju sam ikad vidio. Nakon dva dana davljenja u šećeru nisam ni njih mogao pogledati. Jedino sam volio mlijeko, a bilo je mlijeka u prahu koliko ti srce poželi. Prepunog grudica, jer nismo imali mikser da ga razmutimo. Nemam pojma odakle je došlo to mlijeko. Netko ga je 'uhitio', pa razdijelio po podrumima u kojima je bilo djece.

'Uhitio' je bila smiješna riječ u to doba i svi su je izgovarali hihoćući se jer je naprosto glupo zvučala. I još nešto – u Vukovaru taj sinonim za zapljenu i 'protupravno otuđenje' nitko nije izgovarao kao što se izgovara danas. Naglasak je bio kao da izgovaraš riječ 'podmitio'. Uu-hiiti-o.

Ako je netko s mrtvog niškog specijalca (tko zna tko su bili specijalci, a tko ne – nama je bio specijalac svatko u maskirnoj odori) skinuo pancirku, rekao bi da ju je uhitio. Kad si vidio Zengu u Golfu dvici, znao si da ga je 'uhitio'. Uz potvrdu vlasniku, naravno. Dizelaši su bili na cijeni jer si ih mogao voziti na lož-ulje koje bi 'uhitio' u spremniku u podrumu nekog pobjegulje. Kad bi netko ušao u podrum, pozdravio iz zajebancije sa 'Smrt fašizmu' (uz obavezan odgovor - i tebi sinko), pa ponudio bocom finog pića, svi bi ga pitali gdje je to 'uhitio'.

Nemojmo se praviti fini – u ratu prvo stradaju dućani robom široke potrošnje. Nema ništa loše u tome što u opkoljenom gradu 'uhitiš' nekoliko kutija cigareta, sardina ili ulja iz razrušenog dućana. Tko misli drugačije, budala je i licemjer.

No da ne duljim oko tih tričarija. Prvi puta sam taj ponedjeljak, kada smo se predali, izašao dalje od 20 metara od ulaza u podrum. Prošao sam kroz željezna vrata, uspeo se u razrušeno dvorište i pogledao posljednji put svoju kolekciju dragocjenosti spremljenu uza zid. Dva motora iz eksplodirane rakete višecijevnog bacača Oganj, jedan iz manjeg Plamena, egzotične gelere i gotovo netaknut mehanizam kazetne bombe, bez zvončića, naravno. Bilo je tu nekoliko repova minobacačkih granata, ali oni su bili bez ikakve vrijednosti u mojim kolekcionarskim očima. Otprilike malo vredniji od metaka za Kalašnjikov koje sam odmah početkom rata nažicao od Varaždinaca stacioniranih u mojoj osnovnoj školi. Ti su repovi, doduše, meni bili malo manje vrijedni od jednog 'američkog' 5,56 metka, a dao mi ga je neki varaždinski policajac koji je dužio Ultimax. 'Kada taj metak uđe kroz nogu, izlazi na leđa', tumačio mi je, potpuno uvjeren u tu budalaštinu, dok mi je poklanjao egzotični metak.

Cijelo vrijeme sam pokušavao doći do padobrana posebne svjetleće minobacačke granate. Po cijele noći su ih ispaljivali i to sam smatrao krajnjim dokazom njihovog straha. Vlu-vlu-vlu-vlu, čulo bi se kad je ispale. Onda se noć pretvarala u najblistaviji dan. Kada bi sjene počele bježati u stranu, odmah su ispaljivali sljedeću - vlu-vlu-vlu-vlu. Ali nisam je nabavio za kolekciju. Sa sobom sam ponio samo pancirno zrno iz avionskog topa, koje je proletjelo kroz cijelu kuću, nekoliko betonskih ploča i zabilo se u stazu. Takav trofej nije imao nitko koga sam znao.

Praktični savjeti dok bježiš iz svoje srušene kuće


Da, svi to znaju i ponavljaju kao papige – izlazili smo s vrećicama u rukama. Jedino su vrećice, uz ruksake, praktične u takvom času. Nezgodno je nositi ogromne kofere kada bježiš pješice iz svog grada, jer tada koferi nisu bili ovi moderni, s kotačićima. Dug je put, a na cestama je puno otkinutih grana, komada cigle, gelera i puščanih zrna. Toliko je bilo željezarije po cesti da si je mogao lopatom kupiti. Koja bi budala u tim uvjetima vukla kofer. Ponijeli smo po jedan komplet odjeće, zlato i novac, nekoliko slika, malo tvrdog kruha koji smo sami pekli (ne trebaš kvasac osim prvi put, a kasnije samo ostaviš komad tijesta do sutra i zamuljaš u novu porciju) i konzervi koliko smo imali.

Mučan je to put, puno sporiji nego onaj što sam ga kasnije prelazio na sve popularnijim obljetnicama pada, a u zadnje vrijeme one su poput špice - tamo se naprosto mora biti viđen. No tog 18. 11. 1991. nisam mogao vjerovati da nas ima toliko. Ljudi se nisu vidjeli mjesecima, pričali su ne reagirajući na povremeni hitac ili eksploziju. Branitelji, koji su se istim putem krenuli predati, davali su nam ceduljice s brojevima i molbama: 'Javite mojima da ste me vidjeli živog ovdje. Da se ne brinu.'

Hrabrili smo se međusobno, pričali o tome kako su nas prodali, proklinjali Zagrepčane u kafićima, dezertere u Njemačkoj i cijelu Hrvatsku što su pustili tenkove da bez borbe umaknu iz njihovih vojarni, pa da dođu nas bombardirati. Malo tko će vam to sada priznati, ali gotovo svi su se u koloni zaklinjali da će se netko probiti do Tuđmana da ga skrati za glavu jer nas je izdao. Shvatio sam kasnije da nam nije bilo pomoći, da smo naprosto bili slabiji. Ali kada se šire glasine da je oružje za Vukovar poslao u Hercegovinu, da nas je netko prodao i da se namjerno ne želi organizirati proboj da nas se izvuče - treba biti jako priseban da shvatiš što je neprijateljska propaganda, a što stvarnost.

Dok smo se vukli cestom, gledao sam gomilu hrvatskih zastavica okačenih na bandere. Malih, baš onako zgodnih. Dobar dio nije bio ni probušen, netko ih je stavio usred bombardiranja. Gledali su ih u čudu i 'ustaše', na putu prema mjestu predaje. Tko je imao šljem, nož ili tromblon, bacao ga je sa strane, uz cestu. Što će se dogoditi kada ti nađu lovački nož u futroli kad se predaš? Samo budala bi ga zadržala na sebi. Uniforme ionako nitko nije imao u kompletu, a one ružne istočnonjemačke šljemove nerado su nosili i kada su padale granate. U njemu bi i najopasniji vojnik izgledao kao budala, a i jako se klimao kada trčiš, žalili su se. Važno je bilo imati pušku i nešto metaka, da se možeš regularno predati.

Kolona branitelja u šarolikoj odjeći s ponekim komadom vojne opreme izgledala je jadno, naoružana lovačkim i poluautomatskim puškama te muzejskim eksponatima poput Špagina ili M-48. Našla se tu poneka malokalibarka, dvocijevka ili pumperica i tek tu i tamo neka 'rumunjka', pa i poneki 'Špegeljev' mađarski Kalašnjikov, koji bih odmah prepoznao po svijetlom drvetu rukohvata. Vojnim policajcima JNA koji su ih pretresali (pljačkali su ih tek kasnije, zanimljivo) na kacigama su zvijezde bile prelijepljene oznakom JA ili VP. Bili su odjeveni u maskirne odore, s teškim pancirkama i nakićeni bombama. Na svoje puške su redom našarafili tromblonske nastavke, da izgledaju opakije, kao u filmu. Američkije.

Kako su specijalci JNA obarali pogled pred bijesnim babama


Čudili su se dok su gledali tko im se predaje. Nigdje strašnih ustaša i crnokošuljaša iz emigracije; sve sami polucivili kojima je jedini zajednički nazivnik, uz to što su bili prljavi, neošišani i zarasli, bio to što su imali žute čizme, Herman Survivor, koje su se po licenci proizvodile u Borovu. Netko se sjetio 'uhititi' ih na vrijeme iz tvorničkog skladišta i podijeliti svima koji su se do tada borili u cipelama u kojima su išli na posao. Mnogima su te žute čizme, koje su četnici zvali Zenge, kasnije došle glave.

Jedini put da sam zaplakao bilo je baš tada, kada je počela predaja. Ali nisam plakao od tuge i straha. Plakao sam jer sam bio ljubomoran na to što naši vojnici izgledaju kao odrpanci, a njihovi kao da su ispali iz filma o Rambu. Nisu me zanimale moralne pobjede. Tko je preživio predaju neprijatelju, zna da se strateške pobjede slave samo u stožerima. Na terenu je to poraz, kao i svaki drugi, bez obzira jeste li 'slomili zube agresoru'.

Vojni policajci i specijalci JNA bili su postrojeni u kolonu uz cestu kojom smo prolazili svakih nekoliko metara. Traljavo su nas pretresali i slali u sivomaslinaste kamione. Pomislio sam da sam bez problema mogao prenijeti pištolj u ruksaku, da sam ga imao.

Koračali smo prema kamionima, žene i djeca bez već 'odvojenih' odraslih muškaraca. Vojnici kojima smo se predavali nisu nas gledali u oči. Nisam mogao vjerovati. Starije babe su ih proklinjale i psovale, a oni su gledali u pod, ravno pred svoje čizme. 'Govna jedna, šta ste nam napravili. Sram vas bilo. Četnici, p...a vam materina', unosile su im se babe u lica, a mlađe i prisebnije žene su ih povlačile za ruke prema kamionima. Dovoljno je bilo da jednom od njih pukne film, pa da nas sve poubijaju.

Dugo je trajala ta predaja. Krenuli smo iz podruma nakon doručka, a već je padao zlokoban mrak kad su nas kamionima doveli na Ovčaru. Pretovarili su nas u autobuse, nekakve vojne s drvenim klupama. Rezervist koji nas je vozio ispričavao se zbog onoga što su napravili, govorio da je mobiliziran, ali i njega su babe psovale. Kad je on ušutio, ušutjele su i one.

Noć smo proveli pod stražom u Adaševcima, mjestu u Srbiji blizu Šida, na odmorištu uz autocestu Zagreb-Beograd. Nitko se nije pomaknuo kad su došli Beli orlovi i počeli izvlačiti ljude iz autobusa. Nismo se usudili ni gledati, samo smo ljude iz Crvenog križa koji bi povirili u bus tu i tamo upozoravali na krv koja je prekrivala beton. Ne znam jesu li ikog ubili jer nisu pucali. Ali jauci su bili stravični.

Kad je svanuo dan, odvezli su nas u Bogdanovce, nekakvim poljskim putovima. Rekli su da nas žele poslati u Hrvatsku, ali da nas Tuđman neće i da je bolje da odemo u Srbiju, da će se Crveni križ pobrinuti za nas. Iza naših autobusa parkirali su tenkove i cijeli dan pokušavali su nagovoriti branitelje Vinkovaca da im otvore put u minskom polju, pa će nas poslati. Bio sam ponosan što nisu pali na tu 'foru'. Čuli smo ih kako razgovaraju preko motorola i svima nam je bilo drago kada je nekakav kapetan JNA tražio da mu daju na vezu 'oficira' ZNG-a, da se dogovore. Jedini odgovor bio mu je da ZNG ima časnike i da nema dogovora.

Noć pokolja na Ovčari


Tu su nas noć vratili na Ovčaru. Autobus su uvezli u jedan od hangara. Neki mladi vojnik rekao nam je da se ne udaljavamo od autobusa jer 'ima puno četnika' i da se 'puca na sve što se kreće'. Nitko se nije usudio ni otići pišati. Cijelu tu noć u drugim su hangarima ubijali ranjenike. Slušali smo rafale i turiranje bagera, što je trajalo cijelu noć. Znali smo da ubijaju ljude, ali nismo imali pojma da su to ranjenici iz bolnice. Čekali smo kada će na nas već jednom doći red. Nitko se nije mogao ni pomjeriti, progovoriti riječ ili dvije. Svi smo sjedili kao katatonični. Zaspao sam sjedeći na drvenoj klupi vojnog autobusa, uz tu pucnjavu i bagere, potpuno slomljen. Spavao sam dok su ih ubijali, ukočen na drvenom sjedalu među ljudima koji su gledali u prazno. U tom busu, s nepunih 13 godina, bio sam najstariji muškarac, jedini u svojoj užoj i široj obitelji za kojeg smo bili sigurni da je u tom času još živ.

Ujutro su nas odvezli u Šid, u kojem sam zadovoljno na tamošnjoj otvorenoj tržnici vidio nepregledno more uništenih i spaljenih tenkova i oklopnih transportera. Valjda su to mjesto odredili za stovarište onih oklopnjaka koji su stradavali u Vukovaru. Znam da su brojke uništenih kojima smo se hvalili pretjerane, ali da ste vidjeli tih pedesetak spaljenih olupina na jednom mjestu, ne biste mogli vjerovati kakav je to spektakularan prizor.

Potom su nas zatvorili u sportskoj dvorani u Sremskoj Mitrovici i ponovno nam punili glave time da nas Hrvatska ne želi, da nas je Tuđman izdao, da bi bilo bolje da ostanemo u Srbiji. Nitko nije ni trepnuo na te budalaštine. U pravom času uspjeli smo dojaviti ljudima iz međunarodnog Crvenog križa da bi nas mogli poslati u Hrvatsku preko Bosne. Na njihovo inzistiranje, ljudi iz JNA nevoljko su pristali. Potrpali su nas u autobuse, pa pravac Bosna.

U Brčko smo stigli kada je već pao mrak.

Ljudi iz grada su se okupili, okružili naše autobuse i zaustavili ih. Plakali su zbog nas, zbog naših mrtvih i ranjenih, zbog naših srušenih domova. Grlili su nas i donosili nam hranu i piće iz svojih kuća. Netko mi je donio mlijeko, ono u mekanoj plastičnoj vrećici kakvo se prodavalo prije rata. Jedva sam ga pio, bilo je mlako i neprokuhano, a slijevalo mi se niz obraze po jakni. Pa što, pokušajte vi piti takvo mlijeko ravno iz vrećice!

Iz podruma u hotel, na sedam godina


One iste babe koje su psovale vojnike govorile su sada uplakanim ljudima iz Brčkog proročanski: 'I kod vas će doći rat - ljudi, pazite se.' A oni su dobrodušno i u čudu govorili: 'Što vam je ljudi, ovo je Bosna, ne može ovdje biti rata.'

Iz Brčkog nas je JNA pod oružanom pratnjom odvezla u Bosanski Šamac, a tamo su nas poslali pješice preko mosta u Hrvatsku. Bio sam sretan – tamo su naši vojnici izgledali kao Rambo, a ovi iz JNA kao statisti iz nekog trećerazrednog filma. Ušli smo u autobuse, moderne, s mekanim sjedalima. Uz nekoliko stanica za hranu, liječničke preglede i popisivanje 'glava', sljedeće jutro završili smo na Zagrebačkom velesajmu.

Na moje čuđenje, nitko nas nije ispitao gdje su položaji neprijatelja, što smo vidjeli i čuli. Htio sam nekome reći što sam sve zapamtio – gdje su VBR-ovi koje sam vidio u Vojvodini, koliko sam osmrtnica nabrojio na njihovim kapijama u selima kroz koja su nas vozili, gdje je ukopano topništvo, a gdje su olupine tenkova. Ali nikog to nije zanimalo.

Navečer petog dana otkako smo u koloni izašli iz svog grada bili smo na večeri u zagrebačkom hotelu Central. Jedva sam držao oči otvorene kada sam došao u sobu 319. Skinuo sam smrdljivu odjeću sa sebe, posebno gledajući čarape. Imale su tri trake u boji – plavu, bijelu i crvenu. Boje Jugoslavije. Kakva blamaža, kako sam tako glupo odabrao čarape? Bilo mi je neugodno zbog toga, ali sam se počeo smijati kada sam shvatio da su nakon pet dana bez skidanja bile tako skorene da su i 'prazne' izgledale kao da je noga u njima. Istuširao sam se prvi put nakon mjesec dana i legao u čist hotelski krevet.

Sljedećeg jutra probudila me nepodnošljiva buka tramvaja. Škripav razglas zagrebačkog Glavnog željezničkog kolodvora remetio je mir u sobi koja mi je bila dom sljedećih sedam godina, najavljujući tonom i glasom vlakove koji dolaze na drugi peron, prvi kolosijek.

Nije se čula niti jedna eksplozija, niti jedan metak.

Preživio sam. Mnogi nisu.