369. pojačana pješačka pukovnija

 

ili

 

Hrvatska Legija

AKTIVNA     1941 -1943

NADIMAK :     HRVATSKA LEGIJA

GESLO:     ŠTO BOG DA I SREČA JUNAČKA

SUDJELOVANJE U BORBAMA :      BITKA ZA STALJINGRAD

PALA U ZAROBLJENIŠTVO 1943

Zapovjednici

  • satnik Stanzl, pobočnik
  • satnik Geza Mayberger, zapovjednik I. bojne, umro 31. srpnja 1942. od posljedica ranjavanja kod Manojlina
  • satnik Pletikosa, zapovjednik bojne
  • satnik Dasović, zapovjednik bojne
  • bojnik Tomislav Brajković
  • satnik Tahir Alagić
  • satnik Ivan Čorić, zapovjednik II. bojne
  • natporučnik Blago Zlomislić
  • vodnik Ante Matić, poginuo
  • satnik Vasilij Meljgin
  • satnik Vladislav Golijan
  • poručnik Mihajlo Zubčevski, zapovjednik dojavnog voda
  • natporučnik Wolfahrt, zapovjednik stožerne satnije, poginuo od zrakoplovne bombe 28. veljače 1942.
  • poručnik Edhem Ćatić, zapovjednik 2. satnije, poginuo 14. srpnja 1942. kod sela Krivičnaja
  • poručnik Božo Katušić, zapovjednik 2. satnije
  • Muharem Trampa, zapovjednik 3. satnije, umro u bolinici u Harkovu
  • poručnik Aleksandar Franić, zapovjednik 5. satnije, poginuo u Staljingradu
  • poručnik Tomljenović, zapovjednik 7. satnije, umro od trovanja ugljičnim dioksidom u Harkovu
  • poručnik Borna Murković, poginuo
  • poručnik Tomislav Anić
  • poručnik Ivan Malički, poginuo 17. listopada 1941 pred Valkijem
  • pričuvni poručnik Rudolf Baričević
  • vojni dušebrižnik Refik Muftić, poginuo u siječnu 1942.
  • Džemal Imamović, rođen 26. kolovoza 1912. u Bukovju, kotar Tuzla - osuđen i streljan zbog napuštanja stražarskog mjesta
  • Novo Nikolajevski - osuđen i streljan

                     Satnik                                               Satnik                                      Podpukovnik

                 Tahir Alagić                                   Eduard Bakarec                            Ljubomir Braz

                       Satnik                                         Poručnik                                        Nadporučnik

                  Ivan Čorić                             Želimir(Željko)Fijember                        Antun Franjić

Odlikovanja gore navedenih:
Vojnicki red Željeznog trolistaI,II,III,IV stupnja s hrastovim grancicama
Red krune Kralja Zvonimira
Kolajna krune Kralja Zvonimira
Kolajna poglavnika Ante Pavelica za hrabrost

Alagić satnik Tahir stupio u Hrvatsku legiju 7.7.1941 zapovjednik 14.protuoklopne satnije..
Ostao vjeran idealima..Clan Kavranove grupe uhapsen i ubijen od strane UDB_e 1948.

Bakarec satnik Eduard stupio u Hrvatsku legiju 9.7.1941 zapovjednik 11.satnije .Prvi Hrvat
odlikovan željeznim krizem,promaknut u cin bojnika, poginuo 5.7.1944 u borbi s partizanima..

Broz potpukovnik Ljutomir stupio u Hrvatsku legiju 9.7.1941 Dokazao se u borbi s naprijateljem
Prezivio rat umro u zagrebu 1967..

Čorić satnik Ivan stupio u Hrvatsku legiju 11.7.1941
Zapovjednik I satnije ranjen od krhotine zrakoplovna bombe 28.9.1942
Nakon oporavka zadnju duznost je obavljao kao zapovjednik
III doknadne posadne bojne..

Fijember poručnik Želimir stupio u Hrvatsku legiju 10.7.1941
Preuzima zapovjednistvo nad 1.satnijom 1942 .ranjen 10.1.1943
i zarobljen umro u zarobljenistvu ....

Franjić nadporucnik Antun stupio u Hrvatsku legiju 23.7.1941
Ranjen 28.7.1942 nastavlja vojnu akademiju u Sofiji
govori njemacki,francuski,bugarski,ruski,madjarski.
22.3.1945 postaje nadsatnikom daljnja sudbina nepoznata

Satnik

Geza Mayerberger

 

 

 

Satnik Geza Mayerberger zapovjednik I bojne .smatran za jednog od najboljih casnika pukovnije
Preminuo je 31 srpnja 1942 od posljedica ranjavanja...


369. pojačana pješačka pukovnija

(njemački: 369. Verstarktes Infanterie-Regiment)

(poznata i kao Kroatische Legion (Hrvatska Legija)

ili

369. legionarska pukovnija)

je jedinica vojske NDH koja je od osnutka u ljeto 1941. pa do predaje Rusima početkom veljače 1943. djelovala u sklopu Wehrmachta (vojske Trećeg Reicha) na istočnom bojištu.

Sastav pukovnije

  • 369. izviđačka bojna
  • 369. grenadirska pukovnija
  • 370. grenadirska pukovnija
  • 369. topnička pukovnija
  • 369. motorizirana inženjerijska bojna
  • 369. protu-tenkovska bojna
  • 369. bojna veze

Osnivanje i okupljanje 369. pukovnije do odlaska u Rusiju i prvih borbi 9. listopada 1941. godine

ZASTAVA 369 PUKOVNIJE
ZASTAVA 369 PUKOVNIJE

2. srpnja 1941. u NDH je poglavnik Ante Pavelić izdao poziv za dobrovoljce koji će se boriti protiv boljševizma. Između 3. i 7. srpnja 1941. javilo se, na iznenađenje ustaških vlasti, preko 5000 dobrovoljaca. Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat SSSR-u kao što je objavila Americi, pa su legionari tamo bili dio njemačkog vojnog stroja - strani dobrovoljci u vojsci Wehrmachta.

Od odabranih 3865 ljudi stvorena je 16. srpnja 1941. "369. pojačana pješačka pukovnija" (odnosno na njemačkom 369. Verstarktes Infanterie-Regiment /kroat/) sastavljena od tri bojne. Prva je formirana u Sarajevu , a druga i treća u Varaždinu i Zagrebu. Za zapovjednika je postavljen pješački pukovnik Ivan Markulj a nakon nedostatne, kratke i prekinute obuke u Dollersheimu i Stockerau, odlazi vlakom u mjesto Dangeni u Besarbiji gdje se okuplja 23. kolovoza 1941.

Nakon iscrpljujućih cjelodnevnih pješačenja po blatnim neprohodnim putevima od 755 kilometara i 35 dana hoda dolazi pukovnija 1. listopada 1941. u selo Budinskaja i stupa u prve kontakte s neprijateljem. 9. listopada 1941. ulazi u selu Nadeždovka u sastav 100. lake lovačke divizije, 17. njemačke armije, Grupa armija Jug. Pukovnija je ušla u borbe bez većeg dijela propisanog i planiranog školovanja i opreme pa je sve do sredine 1942. bila dodjeljivana raznim njemačkim jedinicama po bojnama i grupama ovisno o potrebama Blitzkriega. Po nekim izvorima legionari su izgledali toliko zapušteno, da su ih njemački časnici u jednom trenutku zamijenili za ruske zarobljenike.

Prva borbena djelovanja od listopada 1941. do rujna 1942.

U početku 1941. i kasnije sve do bitke kod Harkova 369. pukovnija je imala velike probleme s moralom i disciplinom legionara. Više od stotinu legionara je pobjeglo, a neke je strijeljao prijeki sud 100. divizije. Opskrba pukovnije zimskom odjećom i opremom je bila vrlo slaba. Po izvještaju pukovnika Ivana Markulja od 13. rujna 1941. u legiji vlada nered, rasulo i nedisciplina. Ivan Markulj izvještava Zagreb da legionari kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se privatno automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje ..... siluju. Kasnije zimi, legionari nose dijelove uniformi zarobljenih ruskih vojnika, zimske kape i šubare umjesto hrvatskih kapa. 30. rujna 1941. iz sela Novi Senečani zapovjednik Ivan Markulj vraća 43 časnika i dočasnika i čak 144 legionara u domovinu radi bolesti ili nedoličnog ponašanja. Tijekom travnja 1942. četiri legionara su osuđena na smrt i strijeljana, a neki su osuđeni na zatvorske kazne od 2 do preko 10 godina. [1]

Izvještaj pukovnika Sabljaka iz Staljingrada 13. rujna 1942. svjedoči o suprotnostima koje opisuju 369. pukovniju. Sabljak opisuje pukovniju kao borbeno uspješnu i vrlo hrabru, no napominje da Nijemci cijelu 100. lovačku diviziju smatraju razbojničkom divizijom koja svuda kud prolazi ostavlja tragove poput silovanja, pljačke, otimačine i ostalih teških prijestupa. Nakon bitke kod Harkova Nijemci mijenjaju negativno mišljenje o pukovniji. Dokumentirano je da je njemačka opskrba konja 100. lovačke divizije bila totalno nedostatna od početka pohoda u ljeto 1941. no da su legionari 369. pukovnije na divljenje Nijemaca uvijek nekako hranili svoje konje čak i u nemogućim uvjetima ruske zime. Dizenterija i žutica uzrokovane nehigijenom su desetkovale borbeno stanje i legionari ih nazivaju "ruska bolest". U tom razdoblju poginuli su poručnici Tomljenović, Tomislav Anić i Ivan Malički. [1]

 

Lošu sliku nediscipline, nevojničkog ponašanja, vojno neškolovanih, loše opremljenih i razularenih legionara uskoro mijenjaju prvi ozbiljni kontakti s neprijateljem. Njemačko zapovjedništvo s divljenjem u mnogo navrata pismeno hvali i odlikuje legionare za njihovu iznimnu hrabrost i vojničko držanje u izuzetno teškim i pogibeljnim borbama. Prvi legionar odlikovan njemačkim Željeznim križem za hrabrost kod Harkova u listopadu 1941. bio je natporučnik Eduard Bakarec, kasnije višestruko odlikovan i ranjen u jesen 1942. pred Staljingradom. (Bakarec je evakuiran iz Staljingrada i poginuo je u Hrvatskoj 5. srpnja 1944.)

Zapovjednika Markulja zamjenjuje od 4. 3. 1942. do 28. 4. 1942. potpukovnik Ivan Babić a novi zapovjednik 26. lipnja 1942. postaje pukovnik Viktor Pavičić. Zabilježeno je više uzornih operacija u teškim uvjetima kako u napadu tako i u obrani tijekom očajničkih ruskih protunapada, posebno tijekom najtežih borbi oko Poltave, rijeke Samare, Harkova, Kalača te kod prelaska Doneca i kod kolhoza "Proljet Kultura" te na kraju bitke za Staljingrad. Nakon teških borbi i velikih ljudskih gubitaka u Harkovskoj bitki, u svibnju 1942. Njemačko zapovjedništvo odlikuje pukovnika Ivana Markulja, Eduarda Bakarca i još šest časnika pukovnije njemačkim Željeznim križem prvog reda.

Zbog iznimnih uspjeha plaćenih visokim gubitcima u ranjenim i mrtvima 369. pukovnija nakon preustroja oko Glaskova tokom rujna 1942. postaje jedina ne-njemačka jedinica koja ulazi kao dio 100. lovačke divizije generala Sannea u Staljingrad u jesen 1942. General Sanne i drugi njemački visoki zapovjednici pismeno ističu 369. pukovniju kao iznimno hrabru i uspješnu u napadu i obrani tijekom očajničkih borbi u proljeće 1942. Krajem rujna 1942. 369. pukovniju posjećuje poglavnik NDH Ante Pavelić i odlikuje veći broj legionara. Pavelić na istočnom bojištu posjećuje i odlikuje i hrvatske zrakoplovce koji lete lovačke i bombarderske zrakoplove u sklopu Luftwaffe. 

Topnička potpora hrvatske legije pod komandom potpukovnika viteza NDH Marka Mesića po njemačkim i hrvatskim izvještajima i brojnim odlikovanjima bila je vrlo djelotvorna. U mnogim teškim borbama tokom 1942. Mesićevi topnici su po pismenim pohvalama i svjedočenju Nijemaca i hrvatskih legionara spasili pojedine bojne od totalnog uništenja i teških gubitaka.

Staljingradska bitka od 26. rujna 1942. do 2. veljače 1943.

 

 

 

Važno je napomenuti da su Paulus i njegova Šesta armijska grupa bili najbolje što je Njemačka i Hitler uopće imala u drugom svjetskom ratu. Paulus i njegovi vojnici su bili najdiscipliniranije, najbolje opremljene i najiskusnije njemačke jedinice u cijelom Wermachtu koje su postigle vojne uspjehe do tada neviđene i neusporedive u Europi i svijetu. Poziv 369. pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad bio je izraz velike počasti za dotadašnje uspjehe i požrtvovnost na ruskom frontu.

 

ODORA PRIPADNIKA 369
ODORA PRIPADNIKA 369

Nakon 23. studenog 1942. godine zajedno s Paulusovom 6. njemačkom armijom, 369. pukovnija je sasvim okružena u Staljingradskom kotlu. U tim najtežim danima za preostale legionare dolazi do problema nestanka i sakrivanja većeg broja legionara u "pozadini" po napuštenim bunkerima i na neopravdanoj poštedi oko kuhinje radi izbjegavanja smrtonosnih borbi dok njihovi suborci ginu na prvim crtama. Pukovnik Viktor Pavičić zbog nedostatka hrane izdaje detaljnu naredbu o klanju konja i proizvodnji salame i raspodjeli hrane samo onima koji su na prvoj crti i koji se ne skrivaju od dužnosti.

Strahote i težinu borbi za obje strane daje statistika iz ruskih izvora da je "rok trajanja" života ruskog borca od prelaska Volge u Staljingrad do pogibije bio oko 24 sata. U ratnom dnevniku pukovnije ističu se tih mjeseci imena kao: pukovnik Desović, bojnik Mladić i Pletikosa, satnici Majerberger, Madraš i Tahir Alagić, nadporučnik Sloboda, poručnici Božidar Katušić, Jelić, Telišman Milivoj, Mihajlo Zubčevski, Fijember, Krsnik, Rudolf Baričević, Mihajlo Korobkin, Drago Mautner, Ivan Pap, Tomas, Ivan Čorić, Zvonimir Bućan Djekić i mnogi drugi. Spominju se po hrabrosti narednik Kučera, zastavnik Anton Štimac, doktor Modrijan, doktor Vranješ, veterinar Hrestak Marijan, Dragutin Sudec, narednik Kolarić, Zoričić, ranjen i evakuiran je poručnik August Cerovečki i mnogi drugi. Satnik Madraš odbija let u domovinu i ostaje sa svojom jedinicom. Ginu poručnik Franić Aleksandar, bojnik Paar Slavko i mnogi legionari i dočasnici. Među optuženim za bijeg ili neposluh su desetnik Grbeša, Karlović Ivan, Resele Ivan, Stipetić Ivo i Tufo Ešref. 

Pukovnija u sastavu grupe Weber sudjeluje 27. rujna 1942. u napadu na tvornicu "Crveni Oktobar" (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge (kasnije proslavljenu u filmu Neprijatelj pred vratima). Od 23.10.1942. do 29.12.42. pukovnija je u sastavu 79. divizije. Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice "Crveni Oktobar". U početnim vrlo teškim i smrtonosnim borbama njemačkog Blitzkriega tokom osvajanja dijelova "Crvenog Oktobra" se krajem rujna 1942. istakao opkoparski narednik Dragutin Podobnik koji je na svoju ruku ne čekajući spriječene jurišne topove osvojio s desetak (18?) legionara cijelu tvorničku zgradu 'u obliku slova T' u Crvenom Oktobru bez gubitaka. Osvojenu zgradu Podobnik ostavlja njemačkoj posadi 54. pukovnije koja je cijela pobijena slijedećih dana od crvenoarmijaca koji se ubacuju kroz podzemne kanale i ponovno osvajaju zgradu. Nekoliko dana kasnije uz veće gubitke istu zgradu opet zauzimaju njemački vojnici. Podobnik je postao najodlikovaniji dočasnik pukovnije i izašao je iz Staljingrada prije pada 2. veljače 1943. Dragutin Podobnik je kao vojnik Poglavnikovog tjelesnog zdruga poginuo u proljeće 1945. i posmrtno je promaknut u čin poručnika NDH. [1]

Tijekom prva dva tjedna vrlo teških borbi u samom gradu do 13. 10. 1942. poginuli su između ostalih i poručnik Aleksandar Franić i bojnik Paar te 120 legionara a 352 su teško ranjena i oko 50 je nestao. Teške borbe krajem rujna i tokom listopada su iscrpile i prepolovile većinu postrojbi pukovnije. Pukovnija izbija na Volgu uz strašne gubitke i među rijetkim njemačkim postrojbama izvršava planirane ciljeve i zbog hrabrosti i uspjeha je iznimno pohvaljena od njemačkog zapovjedništva. Čak su neke njemačke postrojbe podređene "grupi Pavičić" u pojedinim fazama borbi. Položaje i teren borbenog djelovanja pukovnije tokom većeg dijela borbi u gradu je lako uočiti na svim Luftwaffe snimkama iznad vrha takozvanog "teniskog reketa" željezničke pruge i dubokih erodiranih kanala (tzv. mulda) i razrušenih spremnika za naftu prema rubu "Crvenog Oktobra". Pukovnija je do 21.10.1942. svedena na samo 983 legionara. Osim manjih popuna iz domovine od nekoliko stotina legionara nema novih svježih legionara do samog kraja.

Iz ratnog dnevnika se stječe dojam da do kraja dvanaestog mjeseca borbenim dijelom pukovnije i održanjem prve crte bojišnice i morala legionara zapovijeda bojnik Tomislav Brajković koji je nakon sukoba s ostalim časnicima na vlastiti zahtjev premješten u njemačku jedinicu zajedno s bojnikom Tahirom Alagićem. Alagić je kasnije ranjen i evakuiran zrakoplovom a strijeljan je u Jugoslaviji tokom 1948. Bojnik Brajković svim silama pokušava održati vojničku stegu i ravnomjereno opterećenje na sve legionare jer po svemu sudeći veći broj legionara pokušava spasiti glavu sakrivanjem i izbjegavanjem prve crte. Zapovjednik pukovnik Pavičić se po svemu sudeći sve više bavi administrativnim poslovima. Na naprimjer 3.12.1942. nalazi vremena osnovati "Zakladu Legionara" za štednju novaca, ostavštine i slično. S pukovnijom je oko šest tjedana u Staljingradu i Pavelićev osobni izaslanik pukovnik Adolf Sabljak koji lakim zrakoplovom napušta pukovniju 23. 11. 1942. Pukovnija ima sa sobom i vojnu muziku sastavljenu od varaždinskog vojnog orkestra od kojih je većina evakuirana zrakoplovima prije pada Staljingrada no dio ostaje u zarobljeništvu. [1]


 

Iz ratnog dnevnika se stječe dojam da do kraja dvanaestog mjeseca borbenim dijelom pukovnije i održanjem prve crte bojišnice i morala legionara zapovijeda bojnik Tomislav Brajković koji je nakon sukoba s ostalim časnicima na vlastiti zahtjev premješten u njemačku jedinicu zajedno s bojnikom Tahirom Alagićem. Alagić je kasnije ranjen i evakuiran zrakoplovom a strijeljan je u Jugoslaviji tokom 1948. Bojnik Brajković svim silama pokušava održati vojničku stegu i ravnomjereno opterećenje na sve legionare jer po svemu sudeći veći broj legionara pokušava spasiti glavu sakrivanjem i izbjegavanjem prve crte. Zapovjednik pukovnik Pavičić se po svemu sudeći sve više bavi administrativnim poslovima. Na naprimjer 3.12.1942. nalazi vremena osnovati "Zakladu Legionara" za štednju novaca, ostavštine i slično. S pukovnijom je oko šest tjedana u Staljingradu i Pavelićev osobni izaslanik pukovnik Adolf Sabljak koji lakim zrakoplovom napušta pukovniju 23. 11. 1942. Pukovnija ima sa sobom i vojnu muziku sastavljenu od varaždinskog vojnog orkestra od kojih je većina evakuirana zrakoplovima prije pada Staljingrada no dio ostaje u zarobljeništvu. 


 

Pukovnik Viktor Pavicic u selu Rososka podjeljuje odlikovanja
Pukovnik Viktor Pavicic u selu Rososka podjeljuje odlikovanja

Dana 17.12.1942. promatrači javljaju o potpunom zamrzavanju rijeke Volge što znači nesmetani prijelaz preko rijeke ruskim snagama i početak kraja. Tokom žestokih i iscrpljujućih obrambenih borbi oko "Crvenog Oktobra" na sam Božić i Badnjak 1942. pa sve do 29. prosinca 1942. pukovnija se s teškim gubicima povlači na željezničku prugu i na kraju kod zrakoplovne škole. Na Božić gine "jedan od najhrabrijih vojnika", vodnik Ante Martinović i istog dana vodnik Filičić Franjo. Odnosi legionara i njihovih njemačkih suboraca vojnika i zapovjednika su po svemu sudeći na visini do zadnjeg dana uz mnogobrojne primjere požrtvovnosti da bi spasili jedni druge. [1]

Nakon teških borbi 1.1.1943. ostaci pukovnije su svedeni na borbeni položaj od samo 200 metara i topnički položaj kod zrakoplovne škole. Isti dan na Novu godinu 1943. Ante Pavelić pukovnika Viktor Pavičića odlikuje vojničkim Redom željeznog trolista II stupnja dok ostaci pukovnije prelaze pod zapovjedništvo 54. pukovnije 100. lovačke divizije generala Sannea. Jaki ruski napad 10.1.1943. razbija preostalih 70-ak legionara na borbenoj crti dijelom navodno i zbog nedostatka municije. Poručnici Vadlja i Korobkin su teško ranjeni 11.1.1943. ali Vadlja ne dobija mjesto na zrakoplovu s Korobkinom. Poručnik Fijember se vraća s dopusta u domovini i po Baričevićevom izvještaju se ističe po hrabrosti u očajničkim borbama tih zadnjih dana. Mnogi legionari kao i suborci Nijemci biraju junačku smrt boreći se do zadnjeg daha samo da ne bi pali živi u ruke Rusima.

Poslije smjene zapovjednika Pavičića 13. ili 14. siječnja 1943. (po vlastitom zahtjevu generalu Sanneu) i pismenoj naredbi generala Sannea zadnje zapovjedništvo 369. pukovnije preuzima topnički potpukovnik Marko Mesić. Pukovnik Viktor Pavičić nestaje u nikad razjašnjenim okolnostima vjerojatno 20.1.1943. Izloženi zimskim temperaturama nižim od minus 30 stupnjeva Celzija preživjeli ,većinom ranjeni, promrzli i bolesni pripadnici 369. pukovnije predali su se kod zrakoplovne škole nakon 2. veljače 1943. Samo tokom zadnjih sedamnaest dana borbi poginulo je više od 170 legionara što je gubitak od oko 25% ljudstva. Preživjeli pokretni legionari povukli su se pod zapovjedništvom potpukovnika Mesića u ruševine zrakoplovne škole do predaje. Po sačuvanoj izjavi potpukovnika Mesića UDB-i datiranim 1948. predalo se ukupno oko 700 opkoljenih legionara i časnika 369. pukovnije.[1]

Sasvim je vjerojatno da su za njih sudbonosne noći 22. na 23. siječanj 1943. grupa ranjenih i bolesnih hrvatskih legionara bili posljednji njemački vojnici 6. armije koji su zrakoplovom napustili opkoljeni Staljingrad. Činjenica je da su hrvatski topnički i zapovjedni položaji 369. pukovnije bili na trećem rezervnom jedva upotrebljivom i slabo osvjetljenom i slabo očišćenom Staljingradskom uzletištu.

Samo hrabrost i požrtvovnost na granici ludosti pilota Luftwaffea koji su bili spremni riskirati noćna slijetanja par stotina metara iznad i daleko od ruskih snaga u napadu ih je spasila. Velik broj posada Luftwaffea je svoju hrabrost zadnjih dana platila životom. U posljednjoj grupi ranjenih legionara koja je u vrlo dramatičnim okolnostima zrakoplovom u noći sa 22. na 23. siječnja 1943. napustila opkoljeni Staljingrad, bili su i dva pisca sačuvanog dnevnika pukovnije, teško bolesni pričuvni pješački poručnik Rudolf Baričević i narednik Ervin Jurić koji je na zrakoplov ponio ratni dnevnik pukovnije i još mnogo sačuvanih dokumenata. Po pisanju Michaela Deimla, člana posade jednog od posljednjih Luftwaffe HE111 (bombarder u funkciji transportnog aviona) letova u staljingradski kotao, na glavno uzletište Pitomnik se više nije moglo sletati od 15.1.1943., a pomoćno uzletište Gumrak ima zadnje polijetanje u noći 21.01.1943.

Činjenica da je nakon pada Pitomnika i Gumraka zadnje uzletište Staljingradskaja kod zrakoplovne škole bilo u blizini ili čak pod kontrolom 369. pukovnije je vjerojatno doprinijela tome da je veći broj (dvadesetak?) teško ranjenih hrvatskih legionara i njihov ratni dnevnik odletio u možda posljednjem njemačkom polijetanju iz Staljingrada. Po svemu sudeći, nakon noći 22. na 23. 1. 1943. više nije bilo njemačkih slijetanja i polijetanja u opkoljeni Staljingrad. Mehaničar Deiml opisuje svoje zadnje dramatično slijetanje i polijetanje na Staljingradskaju u noći 22. na 23. siječnja 1943. s 8 teških ranjenika na -30°C u nemogućim uvjetima kratke piste pod vatrom, 50 cm dubokog snijega, ruskih napada u blizini i samoubilačke navale očajnih njemačkih vojnika i teških ranjenika na njihov zrakoplov s upaljenim motorima.

Zarobljeništvo i osnivanje jedinice Jugoslavenske Armije

U prvim mjesecima u ruskom zarobljeništvu umrlo je i nestalo još nekoliko stotina legionara. Od ukupno oko 106.000 zarobljenih njemačkih vojnika Paulusove 6. armije, poslije rata u Njemačku se vratilo samo nešto više od 5.000 preživjelih vojnika i časnika. Većina preživjelih njemačkih staljingradskih zarobljenika odbija razgovore o zarobljeništvu i izbjegava svjedočiti o užasima koje su proživjeli u ruskim zarobljeničkim logorima. Sama činjenica da je preživjelo tek nešto oko 5% zarobljenih staljingradskih veterana nakon drugog svjetskog rata govori dovoljno o strahotama kroz koje su zarobljenici prošli.

Zapovjednik Mesić i oko sedam stotina hrvatskih zarobljenika se zajedno sa njemačkim, rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, nedostatka ogrijeva i hrane, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40% gubitaka u tom relativno kratkom periodu očito "normalnom" za staljingradske veterane svih narodnosti sada u ruskim logorima.[1]

Većina zarobljenih časnika i legionara 369. pukovnije se u ruskom zarobljeništvu pridružila novoosnovanoj jedinici nazvanoj 1. Samostalna Jugoslavenska Brigada pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Mesića i ostalih zarobljenih hrvatskih časnika. Preživjelih pripadnika 369. pukovnije u toj novoj jedinici je bilo 429 što je oko 60% legionara koji su se predali u siječnju 1943. u Staljingradu. Ispada da je od zime, bolesti, ranjavanja, strijeljanja i slično u 12 mjeseci ruskog zarobljeništva poginulo ili na druge načine umrlo oko 40% legionara zarobljenih u siječnju i veljači 1943. Neki legionari su odbili sudjelovati u brigadi i ostaju u ruskim logorima. Vjerojatno je dobar dio legionara dobrovoljaca imao na umu kasnije potvrđenu činjenicu (oko 5% zarobljenih Nijemaca se vratilo iz zarobljeništva) da su šanse za preživljavanje u ruskom zarobljeništvu vjerojatno daleko manje od borbe u novoj uniformi protiv svojih dotadašnjih saveznika.

Veliki broj od 429 preživjelih legionara je kasnije poginuo u partizanskoj uniformi tijekom 1944. i 1945. godine u vrlo teškim borbama s Nijemcima kod Čačka 1944. i kasnije 1945. na Srijemskom frontu i kod Slavonskog Broda. Ostali pripadnici brigade i partizanska viša komanda i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledaju na zapovjednu "kliku" bivših "ustaških fašističkih" veterana Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik, bivši zapovjednik lakog prjevoznog zdruga, bojnik Marijan Tuličić (Mesićev artiljerijski časnik u Staljingradu), staljingradski veterani poručnici Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, Draženović, bojnik Marijan Prišlin (Mesićev zamjenik u Staljingradu) i ostali. Legionarima nenaklonjeni partizanski časnici koji ih sumnjičavo gledaju kao "bivše fašiste" pišu da je brigada (čiju većinu čine legionari) kod Čačka po težini borbi u kratkom roku imala gubitke jedinice veličine/ranga brigade bez usporedbe u dotadašnjoj povijesti NOVJ. Neki od bivših legionara su sada opet u Hrvatskoj prebjegli natrag iz partizana u vojsku NDH no njih su vlasti NDH sumnjičile za boljševičko uvjerenje i propagandu.[1]

Marka Mesića i sve bivše legionarske časnike partizani smjenjuju 18. studenog 1944. u Beogradu. Sigurnosne službe JA sumnjiče već početkom 1945. više od dvije stotine bivših legionara da su zavrbovani i da rade za ruski NKVD. Kasnije, nakon 1948., na listu osumnjičenih za suradnju s NKVD-om su dodani vjerojatno svi preživjeli. Potporučnik Nikola Šabski, do tada obavještajni časnik brigade, optužen je i strijeljan kao Gestapov suradnik. Tito osobno prima pukovnika JA Mesića i vrlo ljutito i neugodno ga napada (navodno nikada do tada viđen tako ljut) zbog fašističke prošlosti no ne daje ga kazniti ili strijeljati. Pukovnik (kasnije general) Markulj je strijeljan u Beogradu 1945. Sada bez Mesića i legionarskih časnika brigada tokom 1945. doživljava teške gubitke na Srijemskom frontu i kasnije je gotovo razbijena oko Slavonskog Broda. Cijela topnička jedinica brigade koja je preživjela i Staljingrad i Čačak, ovaj put bez Mesića, potpuno je uništena od Nijemaca. Ovaj puta nema optužbi JA da su partizanski zapovjednici skrivili te teške poraze i ogromne gubitke. Kraj drugog svjetskog rata brigada dočekuje u Bjelovaru.

Mali broj preživjelih legionara 369. pukovnije i njihovog posljednjeg zapovjednika Marka Mesića čekalo je poslije kraja drugog svjetskog rata još jedno vrlo teško i za neke od njih pogubno iskustvo. Svi su bili pod sumnjom jugoslavenskih vlasti da su zavrbovani od ruskih obavještajnih službi kao NKVD špijuni i agitatori dok im je po svemu sudeći nacistička prošlost uglavnom oproštena.

OZNAKE NA SLJEMU

Sastav pukovnije

  • 369. izviđačka bojna
  • 369. grenadirska pukovnija
  • 370. grenadirska pukovnija
  • 369. topnička pukovnija
  • 369. motorizirana inženjerijska bojna
  • 369. protu-tenkovska bojna
  • 369. bojna veze

NERETVANI NA KRIŽNOM PUTU HRVATSKOG NARODA

U znak sjećanja na Neretvane s Križnog puta i Bleiburške tragedije ovaj članak će se kratko osvrnuti na Neretvane koji su stradali na kraju drugog svjetskog rata na strani sila osovine ili od komunističkog terora. Cilj ovog članka nije politiziranje, već samo spomen sjećanja o Neretvanima koji su prije 61 godinu na kraju rata, odnosno poslije završetka rata masovno stradavali od bezobzirne osvete ili čiste mržnje.

Na donjoj fotografiji snimljenoj u drugom svjetskom ratu 1944. u nizozemskom Groningenu nalaze se na obuci mnogi Neretvani kao pripadnici, na ovim prostorima poznate njemačke 369. „Hrvatske divizije“ ili kako su je njeni članovi radije zvali „Vražija“ (koju su pak njemci preferirali zvati „"Schachbrett" ili “Šahovnica”). Prvotna njemačka 369. “Ojačana pješačka pukovnija” sastavljena od Hrvata dobrovoljaca je uništena na Staljingradu 1942-1943. godine, pa je nanovno osnovana nova postrojba, ali ovaj put znatno veća i jača te je djelovala uglavnom na području Hrvatske i BiH.

Od osoba koja znam sa sigurnošću da se nalaze na toj fotografiji su pok. Čedo Čarapina iz Novih Sela (treći s lijeva na desno na nogama nakrivljenog šljema), pok. Nikola Manenica pok. Stanke iz Metkovića (četvrti s lijeva na desno na nogama, odmah do Čede), pok. Nedo Marević pok. Ante iz Momića (Glavarić).
Navodno se na fotografiji nalaze i drugi Neretvani iz Vida i drugih mjesta, ali nisam uspio saznati imena.
Na fotografiji je jasno vidljiva velika njemačka zastava ispod koje je hrvatska šahovnica.

Gore s lijeva na desno: Petar Kaleb, Nedo Marević, Nikola Manenica, dva Neretvanina
Gore s lijeva na desno: Petar Kaleb, Nedo Marević, Nikola Manenica, dva Neretvanina

1945. godine pred sam kraj rata, njemačka (hrvatska) 369. divizija nastoji držati pod kontrolom mostarsku regiju, ali tada nadmoćniji partizani, i opće povlačenje njemačkih snaga prema njemačkoj uzrokovali su povlačenje 369. divizije s mnogobrojnim neretvanima prema zapadu, te prema posljednjem počivalištu mnogih Neretvana – granici Slovenije i Austrije. Svima nam je poznata sudbina Hrvata u ustaškim, njemačkim i domobranskim postrojbama u svibnju 1945. godine na njihovom Križnom putu od Austrije do mnogih stratišta diljem bivše Jugoslavije. pa neću ponavljati o onom o čemu su svi pisali ovih dana.
Stotine Neretvana su se tih dana našli na području Bleiburga i sjeverne Slovenije u njemačkim postrojbama većinom hrvatskog sastava (369. “Hrvatske pješačke” zv. i “Vražija” ,373. “Hrvatske pješačke divizije” zv. i “Tigar, 392. “Hrvatske pješačke divizije” zv. i “Plava” i 13. SS “Gorske Handžar divizije” - hrvatsko-muslimanske, ujedno prve negermanske divizije). Deseci tisuća pripadnika njemačkih postrojbi raznih nacionalnosti povlače se zajedno s 200-300 tisuća ustaša, domobrana te manjim dijelom slovenskih “belogardejca”, četnika i drugih “popratnih” postrojba i civilima, uglavnom sklonih NDH. Neretvani su se nalazili i u tim ustaškim i domobranskim postrojbama.

Mnogi Neretvani su svjedočili nakon rata da su ih iz pakla Križnog puta često opet njihovi Neretvani spašavali tako što su ih prepoznali i izvlačili ih iz smrtonosnih kolona u kojima su se kao zarobljenici kretali.

No mnogi nisu imali te sreće.
Sjećam se jedne prilike priče upravo pok. Nikole Manenice koji je jedva preživio Križni put. Prema njegovom kazivanju svi zarobljenici koji su preživjeli Križni put i bili stacionirani u logorima, morali su napisati svoje osobne podatke i mjesto odakle su. Ti podaci su se slali potom u u kotareve i odbore nadležnim partizanskim vlastima na “ocjenu osobe”. On se mislio da li napisati da je iz Borovaca (odakle mu je otac) ili Metkovića (gdje se rodio i živio), ali je smatrao da je bolje ne pisati da je iz Borovaca obzirom da su Njemci i ustaše popalili Borovce. To se prema njegovim riječima pokazalo pametnim jer se nitko od zarobljenih tko je bio iz Borovaca i prijavo se da je iz Borovaca, nije se vratio živ, dok su oni koji su se prijavili da su iz Metkovića spasili jer su dobili iz Metkovića “pozitivnu” ocjenu.
Inače navedene njemačke divizije su uglavnom bile sastavljene od dobrovoljaca, no malo njih se prijavljivalo zbog ideološke pripadnosti nacizmu ili Njemačkoj. Većina Neretvana se prijavila u SS postrojbe jer su one jamčile veću sigurnost svojih vojnika, urednu obuću i odjeću te uglavnom redovan obrok svaki dan te po potrebi sigurnu liječničku njegu.

To se pokazalo i u primjeru još živog Petra Curića pok. Andrije iz Vlake (Opuzen), pripadnika 369. divizije koji je teško ranjen 1944. godine u glavu (lice) na Vukovu klancu prilikom najveće bitke u Neretvi kada su partizani zaustavili oko 2000 njemačkih vojnika koji su se povlačili. Iako teško ranjen u bitki, odmah mu je pružena liječnička pomoć te je prebačen na liječenje u Mađarsku, a potom u Njemačku i vratio se živ poslije rata, izbjegavši Križni put i vjerojatnu smrt.

Dakle osuđivanje zašto je tko dočekao rat na kojoj strani nije primjereno u niti jednom ratu, a kamoli drugom svjetskom ratu gdje su Hrvati bili u njemačkim, partizanskim, ustaškim i domobranskim postrojbama, a malo njih je odlazilo u te postrojbe po vlastitom izboru ili iz vlastite ideologije.

Zvjerstva koja su se događala na Križnom putu su za svaku osudu i možemo samo zamisliti što se sve događalo kada svakih par mjeseci netko u Sloveniji nađe novu masovnu grobnicu Njemaca, Hrvata ili Slovenaca koju su ubijani na okrutne načine. No sjetimo se što se sve događalo i u Domovinskom ratu pa nam neće biti teško razumijeti ljudsko zlo koje se javlja u čovjeku koji ima oružje i “slobodu” da odlučuje o tuđem životu.

Ivan Volarević “Ćirko” iz Vida (Dragovije) se tog kobnog svibnja 1945. slučajno susreo u okolici Bleiburga sa svojim župljanima Jozom Sutonom, Jurom Markotom, Ivanom Volarevićem (svi iz Vida) i još jednim Volarevićem iz Pruda, te sa Matom Bebićem i Mićom - Mijom Marevićem sa Dragovije, ali je Ivan Volarević bio veće sreće i izvukao živu glavu za razliku od ostalih navedenih koji su ubijeni.

Bernard – Valentin Marušić, također Vidonjac, zatekao se u povlačenju na Bleiburgu, kao pripadnik postrojbi odanih NDH (bio je kuhar). Njega je spasio rođak koji se zatekao u partizanima na tom području, rekavši za Bernarda da je njegov brat. No Bernardov pravi brat - Petar Marušić je nestao na Bleiburgu 1945. godine.

Te kobne 1945. godine na samom kraju rata, odnosno nakon završetka rata, od strane partizana i komunista, odnosno zločinaca iz njihovih redova, ubijeno je preko stotinu Neretvana čija imena će biti objavljena u idućem članku po mjestima gdje su živjeli.

Heroji za pogrešnu stvar: Bačeni na Staljingrad

 

OZNAKA HRVATSKE LEGIJE
OZNAKA HRVATSKE LEGIJE

Baš na dan kada se navršilo šezdeset pet godina od njemačkoga poraza pod Staljingradom, dnevne su novine objavile vijest da je pukovnik Ivan Grujić preuzeo posmrtne ostatke šesnaestorice hrvatskih legionara iz Lako prevoznog zdruga, koji izgiboše pod talijanskim zapovjedništvom kod Singira na Donu.

Televizijska slika prikazala je šesnaest malenih metalnih sanduka, u kakve bi jedva stala veća dječja lutka, kao da se smrt u tih šezdeset i pet godina nekako smanjila, ili su u odnosu na one koji ih danas procjenjuju ti izginuli legionari bili neki maleni ljudi. Nekako istih dana Hrvatski državni arhiv je u petsto primjeraka objavio knjigu povjesničara Milana Pojića "Hrvatska pukovnija 369. na istočnom bojištu 1941-1943", s pukovnijskim ratnim dnevnikom, u kojoj je na osnovu oskudnih dokumenata i gotovo nikakvih svjedočenja ispričana priča o najznačajnijoj i u jednome trenutku najslavnijoj Pavelićevoj legionarskoj postrojbi, općenito jedinoj stranoj jedinici koja je s njemačkim trupama ušla u Staljingrad.

Bitka u kojoj je, skupa s kompletnom Von Paulusovom Šestom armijom, uništena i 369. pukovnija, metafora je najvećega vojnog poraza u povijesti. S obzirom na plaćenu cijenu, sovjetska pobjeda nije svojim razmjerima bila mjerljiva s njemačkim porazom. Hrvatski udio u tom porazu možda i nije svjetski važan, ali je nama i velik i na brojne načine dramatičan. Kao i u svakom paklu, i u onom staljingradskom bilo je nečeg romantičnog. Barem u nazivima toponima. Kao i u svakoj velikoj povijesnoj zabludi i ljudskome stradanju koje ju obično slijedi, i u onoj staljingradskoj, golemi je katarzični potencijal. No, od te velike priče nismo, nakon Krležinog "Kalendara jedne bitke godine 1942." imali više ni riječi. Preživjeli su, uglavnom, šutjeli, a hrvatska književnost u Staljingradskoj bitki nije nalazila svoju temu.

A Krleža, on je pisao baš kao da je bio jedan od pukovnijskih vojnika, gorko i poneseno, ne izbjegavajući ni tu infernalnu romantiku: "Na Volgi je noć. Od Nikolajevske do Gosudareva, od Dubovke do Caricina i od Caricina do Vjazovke mračna masa sive, gluhe vode vuče se tminom po nevidljivom dubokom zakonu logike. Teče Volga tamna, razlivena, okrutno nehajna spram svega što se zbiva po sitnim ogrebotinama njenog korita; tamo se biju mravi za svoje razvaljene mravinjake, a Volga ne čuje ništa jer je za sve sitne ljudske stvari savršeno gluha… Dok mi spavamo intelektualno, Darmol radi, a u tisućama tava cvrče krmenadle krvavog ljudskog mesa."  

Hrvatsku legiju Ante Pavelić je osnovao već 2. srpnja 1941, deset dana po Hitlerovom napadu na Sovjetski Savez, dok je još trajala narodna euforija jer je, uspostavom NDH i pristupanjem silama Osovine, izbjegnut rat na hrvatskome teritoriju. Poglavnikov proglas bio je izrazito euforičan: "Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju." A da ne bi bilo dvojbe o kojem je neprijatelju riječ, proglas započinje nekom vrstom bojnoga pokliča: "U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda".

Dvije strašne zime

Broj prijavljenih dragovoljaca je već nakon desetak dana bio toliki da je 14. srpnja u Varaždinu formirana i "Doknadna bojnica Hrvatske legije". Pri odabiru legionara, vojnički izobraženih Hrvata, starosti od 20 do 32 godine, vodilo se računa o tome da dvije trećine budu katolici, a trećina muslimani. U svim dijelovima NDH entuzijazam oko prijave u Legiju bio je na visokoj razini, ali prednjačili su Bosanci i Hercegovci. No ne u onoj mjeri o kojoj je govorio vojskovođa Slavko Kvaternik, kada je 1946. davao iskaz pred sudom za ratne zločine. Iz tko zna kojeg razloga, on je ustvrdio kako je 95 posto dragovoljaca stizalo iz Bosne i Hercegovine. Istina je da je odnos bio 55:45 u korist Bosanaca i Hercegovaca.

Kroz 369. pukovniju prošlo je oko pet tisuća ljudi. Veliki dio njih svoje će kosti ostaviti pod Harkovom i Kalačem, na Donu, u borbama za mjesta čija imena su, u kolektivnom sluhu onih koji su ih s vjerom ispratili, imala za trajanja NDH jezovit i herojski prizvuk. Prije nego što su 16. kolovoza krenuli na put prema istočnome bojištu, vojnici pukovnije imali su kratku obuku u Doellersheimu. Tamo su 31. srpnja položili i prisegu Adolfu Hitleru: "Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati." Većina njih to će krajnje obećanje i izvršiti, a o ideološko-svjetonazorskom okviru ili krinki za ovu žrtvu kazuje i naziv pukovnijskoga glasila, tjednika koji je počeo izlaziti u listopadu 1942: "Europski borac". Kroz povijest se mijenjaju hrvatske ideološke i političke fiksacije, kao što se mijenjaju i hrvatski gospodari, ali neke nas riječi prate i opsesivno ih se držimo. Koliki bi Hrvat i danas u Afganistanu za sebe rekao da je borac za Europu i njezine kulturne vrijednosti.

Pukovnija je u sedamnaest vlakova prevezena do mjesta Dangeni u Besarabiji, da bi daljnjih 405 kilometara, do mjesta Pervomajsk, prešla u četrnaest dnevnih hodnji. Po dojavi Kvaterniku i Paveliću prvoga pukovnijskoga zapovjednika Ivana Markulja vojnici pred očima časnika i dočasnika usput "kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje…" U zapovijedi časnicima i dočasnicima, kojom je kanio uvesti disciplinu u pukovniju, pukovnik Markulj piše: "Vojnici, kukavice i ološ ne smiju da sramote vaše ime. Obrnite se i pogledajte, pronađite mi i dovedite one, koji će danas sutra kad se pobjedonosno vratimo u našu lijepu domovinu isto tako upasti preko Vašeg praga, da Vam otmu ono malo dobra što imate, koji će nam porušiti crkve i džamije, koji će povesti kolo loma i sramote kao što ga ovdje vode.

Te i takove neljude dovedite mi da ih predam sudu pravde na sramotu njihovu i njihove rodbine, te da ih nestane iz naših redova." Kako je vrijeme prolazilo izgredi su se, izgleda, smanjili, premda je u domovinu stiglo još jedno izvješće o pljačkama, silovanjima i drugim prijestupima domobrana, zbog čega je 100. lovačka divizija nazvana razbojničkom divizijom.

U listopadu dijelovi pukovnije su između Poltave i Harkova zapodjenuli prvi pravi megdan s neprijateljem, nakon čega su stigla i prva odlikovanja. Prvi Hrvat koji je na njemačkom bojištu odlikovan njemačkim Željeznim križem bio je natporučnik Eduard Bakarec. Od tog vremena, pa sve do pada Staljingrada, dijelovi pukovnije, a u Harkovskoj bitki i nakon nje - čitava pukovnija, sudjelovali su u gotovo neprestanim borbama. Preživjeli su dvije strašne ruske zime, a da se, za razliku od drugih fašističkih vojski na Istočnome frontu, vojnički i časnički postav nikada nije izmijenio.

 U domovinu su se vraćali samo iznimno, kao ranjenici, bolesnici ili po izvanrednom premještaju. Umjesto njih u zemlju su stizale njemačke pohvale na hrvatski račun, koje su objavljivane na naslovnim stranicama dnevnih novina, na način na koji se danas piše o sportskim uspjesima. Recimo, nakon velike pobjede kod Harkova, u dnevnoj zapovijedi za 30. svibanj 1942, zapovjednik 100. lake lovačke divizije, kojoj 369. pukovnija i pripada, general leutnant Werner Sanne, piše: "U ovom velikom uspjehu imaju udjela sve postrojbe ove divizije. Osobita slava pripada našoj pojačanoj hrvatskoj 369. pješačkoj pukovniji, koja je prvi puta u okviru pukovnije uzela učešća u borbi i nezaustavnom napadnom duhu obnovila staro ime hrvatskog vojnika, te na zastavu Nezavisne Države Hrvatske objesila novi pobjedonosni lovorov vijenac."

Hrvatski mrak

U mjesecima koji su slijedili nestajalo je njemačke suzdržanosti, krvlju se zalijevalo bratstvo po oružju, tako da su pohvale bivale sve rječitije. U jednom njemačkom borbenom izvještaju iz listopada 1942. tako piše: "Ovdje zaslužuje ponovo veliku hvalu hrvatski top. odjel… I tako bi se moglo nabrojiti mnogo primjera zajedničke borbe i međusobnog uspješnog podpomaganja, a sve to skupa služi jednom velikom cilju, što će konačno opravdati uspjeh, to jest i na tom mjestu, paklu Staljingrada, potući smrtnog neprijatelja svih evropskih država- boljševizam, i otjerati ga u njegove azijatske granice. Velika zasluga u svemu tome odpada na naše hrvatske prijatelje i drugare u oružju."

24. rujna 1942, dva dana pred pokret prema Staljingradu, kada će 369. pukovnija konačno potonuti u jedan tako tipičan hrvatski mrak, potvrđujući svoju neznatnost u nečemu što je veliko, u posjet bojišnici, u mjesto Golubinskaja, gdje je bio i stožer njemačke vojske, stiže poglavnik Ante Pavelić. Čekao ga je postroj slavne 369. pukovnije, a on se iznimno rukovao sa svakom od legionara, nakon čega je održao kraći govor i podijelio odlikovanja dvadeset trojici časnika i dočasnika, te petorici domobrana. Tim je povodom ručak u Poglavnikovu čast priredio osobno zapovjednik Šeste armije Friedrich von Paulus.


I dok hrvatske novine sve ponesenije pišu kako Staljingrad mora pasti i kako Sovjeti nemaju nikakvu strategiju obrane, jer kako će je i imati pred tom nadirućom silom europskih naroda i vojski, Miroslav Krleža u svoj dnevnik, dva dana nakon što su "naši" krenuli u konačni hrvatski proboj u Staljingrad, piše o tome kako je u Zagrebu opalio ramazanski top: "To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar (prestanak dnevnoga posta sa zalaskom sunca, op. M.J.) javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića."

Šezdeset i pet godina nakon tog zagrebačkog ramazana nitko, osim pokojeg čudaka i šačice ljutih kabadahija, ne želi imati ništa s pričom o hrvatskim legionarima koji su tada ušli u Staljingrad. Njihovi bošnjačko-muslimanski unuci i praunuci, na čelu s reis ul ulemom, inače bivšim zagrebačkim glavnim imamom Mustafom ef. Cerićem, govore kako su, osim rijetkih izuzetaka, bosanski muslimani redom bili u partizanima, pa je reis i jasenovačke mučenike muslimanske vjere, uglavnom sve same komuniste, nedavno proglasio za šehide (borce pale na Allahovu putu). Tek je nešto drukčije na hrvatsko-katoličkoj strani: naši su djedovi redom bili haesesovci ili nevina dječica nadbiskupa Stepinca, a ako je koji i bio u ustašama, ili je bio od onih koji i nisu naši Hrvati (nego su hercegovački ili bosanski), ili je kao ustaša spašavao Židove i nedužnu kozaračku dječicu.

A na Staljingradu nije bio nitko, ili gotovo nitko od naših, pa najednom - vidi vraga - nismo tamo od boljševičko-židovske azijatske opasnosti branili europsku kulturu, niti je naša hrabrost u toj borbi naročito pohvaljivana i isticana od strane vođa te europske kulturne rekonkviste koja je svoje vrhunce dosezala u četiri strašna mjeseca između tvornice topova Crvena barikada, tvornice metalnih dijelova Crveni listopad i tvornice traktora Deržinski. Mnogi su pisali o Staljingradu, ali naši eto nisu. Iako se o toj bitki iz naše hrvatske perspektive imalo štošta za ispričati.

Heroj na pogrešnoj strani

Recimo, priče o dvojici posljednjih zapovjednika 369. pukovnije. Nakon što je, u ljeto 1942, pukovnik Ivan Markulj povučen u Zagreb, na mjesto zapovjednika postavljen je pukovnik Viktor Pavičić. On je pukovniju poveo u Staljingrad i bio je jedini hrvatski časnik koji je zakićen njemačkim Zlatnim križem za zasluge u borbi. Izvještaji govore da je bio hrabar i vrlo sposoban časnik. Okolnosti u kojima je predvodio legionare bile su u svakom pogledu nepodnošljive. Bila je zima, opskrbe hranom više nije bilo, pa su se njegove naredbe odnosile i na to u kojem će se razmjeru vodom razrjeđivati vojnička marmelada, po kakvim će se pravilima klati pukovnijski konji, kako će se dijeliti njihovo meso i što će se činiti s iznutricama.

Nikada nećemo doznati je li pukovnik Pavičić vjerovao u ono za što se borio, je li o tome uopće razmišljao i kako se osjećao dok je dnevno gubio po desetak vojnika, ali njegovo držanje bilo je herojsko. Da, borio se on na krivoj strani, onoj koja je u najmanju ruku ratovala na tuđoj zemlji, ali zar je doista herojstvo nešto što pripada samo pravednima ili pobjednicima?

Zanimljivo bi bilo na ovo pitanje odgovoriti upravo na našem, hrvatskom primjeru, kao što bi bilo zanimljivo, makar i šezdeset pet godina kasnije, napisati ponešto iz našega, hrvatskog očišta i o staljingradskoj bitki i o našoj, hrvatskoj vjernoj borbi uz Hitlerovu Njemačku za Europu i europsku kulturu, a protivu azijatsko-boljševičkoga neprijatelja. Ne može se ni o tome do kraja svijeta samo šutjeti, kao što se do kraja svijeta nije moglo ustrajavati ni na onoj komunističkoj podjeli svemira na partizane i na neprijatelje i domaće izdajnike. Pa čak ako je svemir i tako podijeljen, zar nismo dužni znati što su mislili i osjećali domaći izdajnici, naši stvarni ili metaforični djedovi i pradjedovi?

U studenome i prosincu pukovniku Pavičiću izginula je, ili je onesposobljena, većina ljudstva, pa je početkom siječnja pukovnijsko pješaštvo spalo na jednu manju satniju. I tada se događa nešto što osobnu dramu tog čovjeka čini tako velikom i zanimljivom. Nakon što je 10. siječnja i ta malena satnija razbijena, Viktor Pavičić piše očajničko pismo zapovjedniku 100. lovačke divizije Werneru Sanneu, u kojem mu pred kraj govori: "Ja nemam više ni snage ni moći da svoje ljude uvjerim da je potrebno da i njih posljednjih 40 žrtvujem." A tri dana kasnije od Sannea traži da ga oslobodi od zapovjedništva: "Ja sam u sadašnjem položaju, obzirom na moj čin, postao ovdje nepotreban i bezkoristan…"

To je već vrijeme kada je poraz sasvim izvjestan, pa Nijemci polako prorjeđuju visoki časnički kadar i šalju ljude izvan okruženja. Osim toga, general Sanne je desetak dana ranije Pavičiću već ponudio da odleti s "grupom ovdje nepotrebnih časnika", ali je on to tada odbio, jer je smatrao da bi se na taj način oslabio moral boraca.

Postoji teorija da se Pavičić tako naglo predomislio zbog svađe s bojnikom Rolfom i poručnikom Fijamberom, zbog čega se pogoršao njegov položaj među legionarima, ali nećemo nikada saznati ima li u tome istine. Dokumenata je malo, preživjelih više nema, a istina vjerojatno nikome, osim najbližoj rodbini, nikada nije ni trebala.

General Sanne odobrio je Viktoru Pavičiću da napusti Staljingrad, da bi potom dva puta odgađao njegov odlazak. Pukovnik se oprostio od jedinice pred postrojenim ljudstvom, ali nikako nije mogao poći. Zašto ga njemački general nije puštao? Zato što sigurnosne prilike nisu bile dobre, kako mu je govorio, zato što su se zrakoplovi spuštali rijetko i teško, ili je postojao neki drugi razlog? Bilo je to vrijeme kada se više nije ratovalo za pobjedu, jer je poraz bio sasvim izvjestan, tako da su se i odnosi među vojnicima počeli svoditi na odnose među golim ljudskim psihologijama. Iako se u domovini još uvijek drukčije pisalo i govorilo, Hrvatska se više nije borila za europsku kulturu, nego je prolazila kroz svoje anonimno mučeništvo, o kojemu se nikada ništa neće ni znati, ni reći.

U knjigama i filmovima o Staljingradskoj bitki hrvatski legionari se ne spominju. Ako ih se i spomene, onda je to marginalno, uz one dvije rumunjske divizije, da se naglasi kako su kvislinški režimi, makar i simbolično, dopunjavali Hitlerovu koaliciju protiv Sovjetskoga Saveza. A istina je, što god mi o njoj mislili, da su se vojnici Viktora Pavičića borili baš u središtu onoga što je danas mitološki toponimski okvir priče o Staljingradu. Uzbudljivo je, recimo, čitati genijalni roman ruskoga pisca Vasilija Grosmana "Život i sudbina", one njegove dijelove koji se događaju u tvornici Crveni listopad. Iza drugoga zida tvornice bili su upravo - hrvatski legionari. No, njih Grosman ne spominje, jer za njih vjerojatno i nije znao.

Nakon što mu je general Sanne dvaput prolongirao odlazak iz Staljingrada, Viktor Pavičić je 20. siječnja nestao. Neki vele da su Sovjeti srušili zrakoplov s kojim je uzletio, drugi da ga je ustrijelio neki Nijemac, pri svađi na uzletištu. Ali vjerojatno je kako je pukovnik Viktor Pavičić naprosto dezertirao. Divizijski sud 100. lovačke divizije izdao je tjeralicu za njim, nakon čega je Pavičić po svoj prilici uhićen i strijeljan.

I tako je jednim, po općem sudu kukavičkim činom, okončana vojnička karijera jednoga hrabroga časnika, a da ne znamo što se zapravo dogodilo, u čemu se sastojao njegov lom i što nam ova hrvatska priča zapravo govori, ako uopće išta govori, jer je nakon svega ostala samo duga tragična šutnja i polustoljetni hrvatski osjećaj krivnje, koji se potom pretvorio u nešto što je suprotno tome, ali je jednako glupo, prazno i iritantno kao i ta šutnja.

Kada je od generala Sannea zatražio da ga razriješi dužnosti i pošalje izvan opsade, pukovnik Pavičić je za svoga nasljednika predložio potpukovnika Marka Mesića. Sanne ga je na to mjesto i imenovao, pa je Mesić 2. veljače 1943. pao u sovjetsko zarobljeništvo kao posljednji zapovjednik 369. pukovnije. Njegova priča jedna je najdramatičnijih hrvatskih priča u dvadesetom stoljeću.

Mesićeva priča

Bio je profesionalni vojnik, rodom iz Bjelovara. Nakon završena četiri razreda pučke škole roditelji ga upisuju u kadetsku školu, najprije u Pečuhu, a potom u Karlovcu. Zatim prelazi u vojnu Realnu gimnaziju u Mariboru. U času uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imao je sedamnaest godina. Upisuje Vojnu akademiju u Beogradu i postaje artiljerijski oficir. Sve do rata uredno, čin po čin, napreduje u službi, seli se diljem države po uobičajenim premještajima, da bi 1940. dobio čin artiljerijskoga potpukovnika i bio raspoređen na dužnost komandanta artiljerijskoga puka u Nišu. Rat ga je zatekao na jugoslavensko-bugarskoj granici. No, već dvadesetak dana kasnije bio je u Hrvatskoj, gdje se prijavio u domobranstvo i bio postavljen za zapovjednika lakog topništva u Varaždinu. A 21. srpnja 1941. postao je zapovjednik Topničkog odjela 369. pukovnije, što je ostao, bez premještaja i odmora, sve do 14. siječnja 1943. kada ga je general Sanne postavio na čelo pukovnije.

Potpukovnika Mesića zapovjednik Ivan Markulj karakterizirao je kao čvrstog, mirnog, ozbiljnog i skromnog, vrlo dobrih općih i vojničkih sposobnosti. U službi je, kaže Markulj, predan, savjestan i točan, a u borbi je hrabar i pribran, te ga je preporučio za viši čin i označio ga sposobnim za vođenje divizijskog topništva. Iste je ocjene Mesić dobio i od svojih njemačkih nadređenih. Odjel kojim je pukovnik Mesić rukovodio postao je poznat po vrlo učinkovitoj vatri na bojištu. Privatno, Marko Mesić bio je miran i neostrašćen čovjek.

Nakon što je Glavni stan vođe njemačkoga Reicha 3. veljače oglasio prestanak borbi oko Staljingrada, poglavnik NDH donio je odluku o proglašenju petodnevne narodne žalosti, koja će trajati od 4. do 8. veljače. U svim novinama objavljivani su članci u kojima je veličan posljednji zapovjednik Marko Mesić, a u Hrvatskome narodu, u poetski ponesenom članku, ispunjenom mistikom kršćanskoga samožrtvovanja, ističe se kako su do posljednjega izginuli i Mesić i svi legionari. Autoru teksta, i državnoj promidžbi, bilo je neprihvatljivo i pomisliti da bi itko od hrvatskih boraca mogao pasti u sovjetsko zarobljeništvo. U tom prvom valu euforije Pavelić je odlikovao pukovnika Mesića Vojničkim redom željeznog trolista drugog stupnja, s pravom na naslov viteza, "za izvanrednu hrabrost i osobito uspješno vodstvo topničkog odjela pojačane hrvatske pješačke pukovnije na iztočnom bojištu, gdje je sa zadnjim ostacima slavno i junački izdržao do zadnjeg časa 2. veljače za obranu europske i hrvatske kulture". Valjda nikada riječi Europa i kultura u našoj povijesti nisu toliko spominjane kao za hrvatskoga asistiranja Hitlerovom pokušaju da slomi Staljingrad i osvoji Rusiju.

Partizanski borac

Tih dana, u svome dnevniku, u "Kalendaru jedne bitke godine 1942", Krleža bilježi jednu novinsku osmrtnicu. "Radovan plemeniti Kukuljević Sakcinski, konjanički nadsatnik, javlja u svoje ime i u ime svoje braće Branimira plemenitog Kukuljević Sakcinskog, pomorskog satnika, Marine plemenite Kukuljević Sakcinske, Zlatke plemenite Milić Žumberske, Ivane plemenite Balogh od Galanthe, te svoje supruge Natalije plemenite Kukuljević Sakcinski, rođene barunice Jordis Lohausen, kao i svoga šurjaka Rudolfa plemenitoga Balogh od Galanthe, te brojne unučadi i praunučadi i ostale rodbine tužnim srdcem prežalosnu viest, da im je premila majka, odnosno punica, svekrva, baka i prababa, presvjetla gospođa Klara plemenita Kukuljević Sakcinska, rođena barunica Maroičić di Madonna del Monte, vlastelinka ivanečka, posjednica papinskog križa Pro ecclesia et pontifice itd, itd." Oni koji su za svu tu kulturu izginuli pod Staljingradom, da ih se više nikada i ne spomene, imali su kraća, jednostavnija i beznačajnija imena.

No, priča s domobranskim potpukovnikom Markom Mesićem još nije bila završena. Skoro bi se moglo reći da je tek započela. Nakon što se predao, skupa s ostacima svoje vojske, diviziji generala Vasiljeva, te nakon mjeseci u zarobljeničkom logoru Beketovka, gdje se umiralo uglavnom od tifusa, u lipnju 1943. Mesić je prebačen u logor za časnike u Suzdalju. Tamo se sreće s preživjelima iz Lako prevoznog zdruga, onoga s početka priče, koji je ratovao u sastavu talijanske vojske. Iz Suzdalja su svi zarobljenici podrijetlom s teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije prebačeni u logor Krasnogorsk, blizu Moskve.

U tom logoru dogodit će se nešto neobično. Marko Mesić poslije će tvrditi kako je upravo on došao na ideju da se tu formira jugoslavenska jedinica za borbu protiv nacizma. No, može biti da je to ipak bila sovjetska ideja, jer su takve jedinice i inače osnivali od zarobljenih neprijateljskih vojnika. U listopadu 1943. u logor je stigao i slavni general Žukov, da razgovara o toj ideji s potpukovnikom Mesićem, jer je on tu bio najviši po činu. Već 17. studenoga od bivših legionara iz 369. pukovnije i iz Lako prevoznog zdruga formiran je jugoslavenski odred. Učlanjenje je bilo dobrovoljno, pa je, piše Milan Pojić u svojoj knjizi, bilo i onih koji su odbili stupiti pod novu zastavu. Pojić navodi i njihova imena: Mustafa Ćuk, Đulaga Brkić, Marko Zeljak…

I tako je potpukovnik Marko Mesić postao komandant Samostalnog jugoslavenskog odreda, koji će kasnije biti preustrojen i preimenovan u brigadu. Obukao je jugoslavensku kraljevsku odoru, jer je to bila jedina jugoslavenska vojska koju je Sovjetski Savez priznavao. Ali na mitinzima i svečanim postrojavanjima držao je kao komandant zastavu s petokrakom, koju je brigadi poslao maršal Tito.

Nešto manje od godinu dana kasnije on će u Krajovi, u Rumunjskoj, i sresti Tita. Maršal će ga primiti kao komandanta brigade, ali umjesto da ga pusti da mu podnese izvještaj, on ga je, po svjedočenju komesara brigade Đure Lončarevića, napao i izvrijeđao zbog njegove pripadnosti Hrvatskoj legiji. Ali nije ga smijenio, poslao pred prijeki sud i strijeljao. Potpukovniku Jugoslavenske armije Marku Mesiću sudbina je odredila da prođe još nekoliko krugova intimnoga pakla.

Malo nakon tog susreta s Titom, potpukovnik Mesić poveo je brigadu preko Dunava, u Jugoslaviju. Dočekani su sa sumnjom i zazorom, a prva bitka u kojoj su sudjelovali bila je bitka za Čačak. Gurnuti su u nju mimo vojne logike, da se kao bivši "ustaše" dokažu u borbi, pa su doživjeli pravi pokolj. U trodnevnim borbama imali su 137 mrtvih, 330 ranjenih i 72 nestala. I još su se morali povlačiti s položaja. Više zapovjedništvo je za ovaj debakl okrivilo komandanta Mesića, kojega su proglasili nesposobnim, a njegove vojnike kukavicama. Potpukovnik Mesić je smijenjen, ali opet nije ni osuđen ni strijeljan.

Posljednji krug pakla


I nakon rata ostao je aktivni oficir Jugoslavenske armije, i taman kada mu se možda počela zaboravljati njegova legionarska karijera, stigla je Rezolucija Informbiroa, a pred Markom Mesićem otvorio se posljednji krug pakla. Umirovljen je, a zatim uhićen. Više puta su ga zatvarali, ispitivali, pa puštali. Zlostavljali su ga mjesecima, ali nije im bilo važno ono što je Mesić radio u Hrvatskoj legiji, na Donu, pod Harkovom i Kalačem, u Staljingradu. Lomili su ga da razotkrije kako su ga vrbovali Sovjeti i prizna kakav je njegov tajni zadatak u borbi protiv Titove Jugoslavije. Pustili su ga na miru tek nakon što je 1950, na zagrebačkom kolodvoru, pao pod vlak, koji mu je odsjekao obje noge. Više i nije bilo važno je li ga tko gurnuo ili je pokušao bježati, ali ideološki teror nije se ticao onih koji bi bili čestito obogaljeni.

Eto, takva bi bila priča o artiljerijskome potpukovniku jugoslavenske kraljevske vojske, te pukovniku Hrvatskoga domobranstva, posljednjem zapovjedniku 369. pukovnije, velehvaljenom junaku bitke kod Staljingrada, vitezu Marku Mesiću, i na kraju potpukovniku Jugoslavenske narodne armije u penziji, koji je umro u Zagrebu 9. veljače 1982. Vjerojatno mu nije bila nikakva utjeha što je njegov život bio jedna moguća metafora hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeću i što je, čak i šturo prepričan, s malo zabilježenih podataka i bez svjedoka koji bi nešto rekli, njegov život sadržajniji od svih nenapisanih hrvatskih romana, memoara i ispovijesti na temu Staljingradske bitke.

Nema sumnje da su Viktor Pavičić i Marko Mesić, svaki na svoj način, bili heroji i mučenici. Naravno, već samim tim što su ratovali za tuđu, rusku, zemlju, odabrali su krivu stranu. Kao što je bila kriva i njihova borba na strani "europskih naroda" te "europske i hrvatske kulture". Ali naknadnom šutnjom krivnje se ne ispravljaju. Iz mučeništva poraženih o sebi više saznajemo nego dok bez prestanka mantramo mantre pobjednika

»Hrvatski branitelji« – a zapravo pripadnici rasformirane Hrvatske pomorske legije, koja je jadranske obale branila isključivo na Crnome moru, te kasnije formirane pa opet raspuštene Mornarice NDH – u Trst su stigli po kazni. Nakon djelomično uspješnog pokušaja bijega endehazijskih torpiljarki iz riječke luke u partizansku mornaricu, Nijemci su koncem 1944. rasformirali suverenu Pavelićevu mornaricu, a članove posada poslali u logor San Bartolomeo kod Trsta, da tamo služe kao obični prašinari. Dan uoči ulaska Titovih snaga u Trst, nasukani hrvatski mornari su prebačeni u sam grad. Napuštene njemačke položaje držali su puna dva dana, da bi se potom povukli prema Anconi i predali Englezima. I da bi 66 godina kasnije ušli u »Vojnu povijest« kao »hrvatski branitelji Trsta«.