12. listopada 1955.Tkon, Zadar

general Hrvatske vojske

Ante Gotovina jedan je od istaknutih sudionika rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. Zbog prijetnje izručenju Međunarodnom sudu u Haagu zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom Operacije "Oluja", godine 2001. bježi iz Hrvatske. Uhićen i izručen sudu u Hagu. Podatci o Gotovini su šturi, dobrim dijelom temeljeni na romansiranoj biografiji «Ratnik», kontroverznog autora i bivšeg glavnog urednika dnevnoga lista Vjesnik, Nenada Ivankovića. Najvjerojatnije su sljedeće činjenice: Ante Gotovina, sin dalmatinskoga ribara, u adolescentskoj je dobi pobjegao iz rodnoga mjesta i otisnuo se na brod. Prije doba punoljetnosti prijavio se u francusku Legiju stranaca. Tamo je proveo više godina, i nakon obuke sudjelovao je u vojnim operacijama u Čadu i drugdje u Africi i Aziji gdje još postoje francuski neokolonijalni interesi. Nakon otpuštanja u dočasničkom činu narednika, Gotovina je, vjerojatno, djelovao kao vojni instruktor i agent za vezu u zemljama Latinske Amerike, napose Paragvaju, skoro sigurno s prešutnim odobrenjem francuskih vlasti. Pripovijesti o njegovu navodnom glamuroznom životu u pariškom mondenskom društvu (Serge Gainsborough, Romain Gary, ..) nemoguće je provjeriti.

Stupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, Gotovina (koji je u međuvremenu izgubio svaki kontakt s domovinom) doznaje za proglašenje hrvatske samostalnosti te se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991., odmah stupivši u Zbor narodne garde. Sudjeluje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao branitelj, a zatim kao zapovjednik. Nakon ranjavanja i oporavka, nakratko pukovnik Gotovina odlazi za zapovjednika HVO Livno. Od 1992. do 1996. kao brigadir obnaša dužnost zapovjednika Zbornog područja Split, a nakon toga je glavni inspektor obrane. Ante Gotovina je dao veliki doprinos u ustrojavanju dočasničkog obučnog središta u Šepurinama pokraj Zadra. Brzo je vojno napredovao, te je u činu brigadira bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u Operaciji Maslenica, a kao general-pukovnik organizira i vodi više ključnih vojnih operacija: obranu Livna i Tomislavgrada od postrojbi Mladićeve Vojske RS, dugotrajni puzeći rat u kojem je tijekom desetak mjeseci lomljena srpska obrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šatora, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova, te opkoljavanje Knina što je stvorilo preduvjete za brzo i uspješno izvršenje Operacije Oluja. Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovici 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV i HVO u Operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su došle na udaljenost 23 kilometra od Banja Luke. Slom srpske paradržave u Bosni i Hercegovini spriječila je svjetska, poglavito američka diplomacija.

sa suprugom
sa suprugom

Gotovina je u Francuskoj tri puta osuđivan. Prvi put 1986. na pet godina zatvora zbog pljačke iz 1981. i tu kaznu je, navodno, izdržao. Drugi put 1993. oduđen je na dvije godine zatvora za sudjelovanja u otmici i iznuđivanju, a 1995. na 30. Mjeseca, takođe zbog iznuđivanja. Ove navode Gotovinini odvjetnici negiraju tvrdeći da mu Francuska kao osuđenom kriminalcu u bijegu, ne bi 1995. godine izdala niti 2001. godine obnovila putovnicu. Odmah nakon Oluje Haški sud je započeo istragu o zločinima napravljenima za vrijeme i nakon ratnih operacija. Tužilaštvo se, između ostalog, zainteresiralo i za Antu Gotovinu od kojeg je 1998. godine zatražilo službeni iskaz. Međutim, iako je Gotovina bio spreman na razgovor, hrvatski politički vrh mu to iz nepoznatih razloga nije odobrio. Promjenom vlasti u siječnju 2000., dolazi do antagoniziranja novouspostavljene šesteročlane koalicije i novoga predsjednika Mesića s jedne strane, te poražene stranke HDZ-a i određenog broja najviših hrvatskih časnika, napose onih koji nisu imali simpatija za vlast liberalne provenijencije. Zbog otvorenoga pisma nekolicine hrvatskih najviših časnika u kojemu je oštro kritizirana politika nove vlasti, a kojeg je supotpisao,[3] Gotovinu je ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno umirovio 29. rujna 2000. godine zajedno sa još šest visokih časnika Hrvatske vojske.[4] Gotovina uhićen Glasine koje su kolale neko vrijeme pokazale su se istinitima: Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podigao je 2001. optužnicu protiv Ante Gotovine[2] (kasnije donekle izmijenjena[5]), optužujući ga za planiranje etničkoga čišćenja i ratne zločine. Gotovina je odbio primiti optužnicu te je od podizanja optužnice do uhićenja bio u bijegu na nepoznatom prebivalištu. Obje su hrvatske koalicijske vlasti, i ona predvođena SDP-om (2000.-2004.), i ona predvođena HDZ-om (2004.-), priznavajući legitimitet Haaškoga suda, pozivali Gotovinu da se preda. Nakon višegodišnjeg skrivanja Gotovina je uhićen na Kanarskim otocima (Španjolska) 7. prosinca 2005.[6] Izvori kažu da je Gotovina tjednima na jahti kružio Kanarskim otočjem. Nekoliko dana prije samoga uhićenja, stigao je na Tenerife u pratnji australskog Hrvata Joze Grgića 'Jablana'. Kada su se navečer spustili u restoran hotela Bitácora, hotela s 4 zvjezdice u kojem je general tih dana prebivao, u 21.10 prišlo im je 8 službenika španjolske policije i uhitilo ih. Grgić je nakon nekoliko sati pušten. Gotovina je u trenutku uhićenja imao 12.000 € gotovine uz sebe, za koje se pretpostavlja kako su dio sredstava kojima je Hrvoje Petrač financirao Gotovinin bijeg. Nakon uhićenja, Gotovina je prebačen u najluksuzniji španjolski zatvor Soto del Real, 40-ak km od Madrida. Pretpostavlja se kako je general bio izdan, iako je čudna činjenica kako je za prijavu u hotelu Bitácora koristio putovnicu na ime Kristijan Horvat, za kojega se već odavno zna kako je jedan od njegovih lažnih identiteta, te je upravo ta činjenica bila ključna za generalovo uhićenje. Gotovina je 9. prosinca prebačen u UN-ov zatvor u Scheveningenu (Nizozemska), gdje je smješten i čeka početak suđenja. 11. ožujka 2008. godine na Haškom sudu počelo je suđenje Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Na svojim prvim pojavljivanjima pred Haškim sudom izjasnili su se da se ne osjećaju krivima. Haški sud je nepravomoćnom odlukom u prvostupanjskom procesu 15. travnja 2011. proglasio krivim Antu Gotovinu kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata, kriv je za djela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječna djela i okrutno postupanje, a sud ga je oslobodio odgovornosti za prisilno premještanje. Određena mu je kazna od 24 godine zatvora.

Politika Europske Unije i stav hrvatskih građana 

Opća predodžba Gotovininog uhićenja bila je to što se pogrešno smatralo kako je Europska Unija uvjetovala političko-ekonomsku integraciju Hrvatske u EU uhićenjem generala. Od Hrvatske se jedino tražila pozitivna ocjena od strane tadašnje glavne tužiteljice Carle del Ponte o punoj suradnji sa Haškim sudom. Del Ponte je 2004. godine Vijeću sigurnosti UN-a i podnijela izvješće o punoj suradnji Hrvatske sa sudom kazavši između ostalog : "Hrvatske vlasti u ovom trenutku u potpunosti surađuju sa mojim uredom." Gotovina je uhićen tek krajem 2005.

Reakcija hrvatske javnosti

Hrvatska je javnost otpočetka bila naklonjena odbjeglom generalu i protivila se izručenju. Anketa iz ožujka 2005. godine o odgodi početka pregovora s EU pokazala je da samo 7% građana smatra kako je Gotovina stvarni krivac odgode. Što se tiče generalova mogućeg izručenja, 56% je bilo protiv, a 28% za. Mjesec dana nakon uhićenja napravljena je nova anketa. 61% građana je izjavilo da je generalovo uhićenje loša vijest, a samo 14% da je dobra. Dakle, hrvatska je javnost na vijest o uhićenju reagirala posve drukčije nego hrvatska vlast. Jednak postotak, njih 61%, smatralo je da optužnica nije utemeljena, a 50% da će suđenje u Haagu biti pristrano i neobjektivno. Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax je na sjednici pod predsjedanjem sisačkog biskupa Vlade Košića 24. ožujka 2011. pozvala katolike u Hrvatskoj neka se postom i molitvom sljedeća tri petka u travnju, 1., 8. i 15. mole za pravednu presudu hrvatskim generalima u Haagu (koja je izrečena 15. travnja 2011.), a potanku izjavu o Haaškom tribunalu o kojem je zasjedala je najavila za 12. travnja.

Dužnosti, činovi i odličja 

  • veljače 1973. - 1. veljače 1978. - Služi u francuskoj Legiji stranaca od kuda izlazi s činom narednika
  •  lipanj 1991. - Načelnik za operacijske i nastavne poslove 1. gardijske brigade "Tigrovi"
  • srpanj 1991. - Zapovjednik izvidičke satnije 1. brigade ZNG "Tigrovi"
  •  veljača 1992. - svibanj 1992. - Zamjenik zapovjednika posebne postrojbe GS HV
  •  svibanj 1992. - listopad 1992. - Zapovjednik HVO Livno

 

  • 9. listopada 1992. - 12. ožujka 1996. - Zapovjednik ZP Split
  •  12. ožujka 1996. - Glavni inspektor HV-a Činovi [uredi] * 1991. - Pukovnik
  • 1992. - Brigadir
  • 30. svibnja 1994. - General bojnik * 4. kolovoza 1995. - General pukovnik Odličja, medalje i pohvale 
  •   26. svibnja 1995. - Red kneza Domagoja s ogrlicom,
  •   26. svibnja 1995. - Red bana Jelačića * 20. svibnja 1996. - Red hrvatskog trolista
  • 20. svibnja 1996. - Red hrvatskog križa

Činovi


 

  • 1991. - Pukovnik
  • 1992. - Brigadir
  • 30. svibnja 1994. - General bojnik
  • 4. kolovoza 1995. - General pukovnik

 

Odličja, medalje i pohvale

 

  • 26. svibnja 1995. - Red kneza Domagoja s ogrlicom,
  • 26. svibnja 1995. - Red bana Jelačića
  • 20. svibnja 1996. - Red hrvatskog trolista
  • 20. svibnja 1996. - Red hrvatskog križa