Odžak 1945 - nakon 64 godine nešto više o zadnjoj, dugo prešućivanoj, bici Drugog svjetskog rata u Evropi

Odžak 1945 - nakon 63 godine nešto više o zadnjoj, dugo prešućivanoj, bici Drugog svjetskog rata u Evropi

Osmog maja 1945. godine njemačka vrhovna komanda na čelu sa admiralom Doenitzom, Hitlerovim nasljednikom, potpisala je bezuslovnu kapitulaciju na svim frontovima. Tog dana je završen Drugi svjetski rat u Evropi, a zvanični datum prestanka svih vojnih operacija bio je 9.maj, datum koji se obilježava u cijelom svijetu kao dan pobjede nad nacizmom i fašizmom. Kada je u bivšoj Jugoslaviji slavljena jubilarna tridesetogodišnjica pobjede nad nacizmom i fašizmom beogradski nedeljnik NIN je u brojevima od 1. juna i 8. juna 1975. godine objavio kraći feljton o dugo prešućivanoj bici kod Odžaka, kravoj bici koja je trajala od 16.aprile sve do 25. maja 1945, baš nekako simbolično sve do rođendanskog datuma kasnijeg predsjednika FNRJ, odnosno SFRJ.

Dugo su komunističke vlasti krile, a komunistički historiografi "kao ljutu guju pod kamenom" zaobilazili taj prešućivani događaj sa kraja Drugog svjetskog rata, tačnije jednu veliku i krvavu bitku koja se otegla dugo iza nastupa službenog mira u Europi. Komunistima je faktički trebalo tačno 30 godina da objave neke nepotpune i selektirane podatke o toj zaista krvavoj bici, koja je preskupo koštala NOVJ, podatke koji su barem simbolički prikazali u pravom svjetlu nepokolebljivu hrabrost i odlučnost branitelja Odžaka, Hrvata i Muslimana koji su malte ne do zadnjeg branili taj ustaški Alkazar.

U prvom dijelu spomenutog mini-feljtona pod naslovom "Poslednja bitka drugog svetskog rata u Evropi. Kako je sredinom 1945. godine uništen ustaški Alkazar u Bosni." objavljenom u NIN-u 1. juna 1975. godine doslovno ovako piše:

"U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (zloglasni KNOJ, primjedba NF) energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine - čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među kojima i Spaso Mićić, komandant 16. brigade 27. divizije, koga je nakon Mićićeve pogibije zamijenio Omer Dedić. Ustaše su ovoj brigadi uništili celi jedan bataljon. Naše snage su od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno."

Neko bi se mogao zapitati: "Kako je došlo do spomenute bitke kod Odžaka? "

Evo, ovako je to bilo.

Nakon oslobođanja Sarajeva 6.aprila 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Sremskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se žurno povlačila prema Austriji.

Izvršenju tog naređenja Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata. Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizansko-komunističkim snagama, niti su branitelji uopšte imali primisli predati se u partizanske ruke i na milost partizanskoj pravdi. O predaji se nije ni razmišljalo iako su Odžak i okolica bili potpuno opkoljeni sa svih strana partizanskim jedinicama.

Na veoma uskom prostoru između rijeke Bosne, Save i sela Novigrada, Balegovca, Donjeg Brezika, Dubice, Pruda, Potočana, Posavske mahale koja je u narodu nazvanaVlaška Mala, Odžaka i Mrke Ade, našli su se manji dijelovi 12. ustaške divizije, određeni broj pripadnika muslimanskih seoskih milicija, te masa izbjeglica (muhadžira) iz Kladnja, Zepča, Sivše, Gračanice, Plehana i drugih okolnih mjesta i sela. Nikada nije tačno utvrđeno šta je ponukalo branitelje Odžaka da se ne povuku sa kompletnom glavninom ustaša, domobrana i civila prema Sloveniji i Austriji. O razlozima njihove borbe, tačnije zadnje velike bitke na evropskom tlu nakon oficijelnog završetka Drugog svjetskog rata sada se samo može nagađati.

Na zapadnoj strani Odžačke opštine iz pravca Brusnice i Svilaja pristizala je partizanska ljudska sila i tehnika, a sa sjeverozapada su već bile upućene velike snage krajiških udarnih proletera s određenim ciljem primicanja Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku. S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici. Partizani su prije bitku kod Odžaka dobili veliku pomoć, jer su sve lokalne četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije stavile na raspolaganje "narodno-oslobodilačkoj" vojsci. Tako i ti, kao i prije mnogobrojni četnički "prebjezi", lijepo u zadnji čas preokrenuše kokardu u petokraku i postadoše partizani. Na Odžak su u istom stroju napredovali partizani i dojučerašnji zloglasni četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koljači koji su počinili teške zločine, ali kojim je kao Srbima sve što su počinili velikodušno oprošteno, kako je to uvijek bilo i ostalo kao uobičajeno.

Glavni zapovjednik odbrane Odžaka bio je ustaški logornik Petar Rajkovac, tada star samo 26 godina, inače iz sela Bijele Bare kod Odžaka. Uz Rajkovca odbranu su organizirali i vodili Pavelićevi vitezovi, ustaški pukovnik Avdaga Hasić, inače kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, i ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić iz Gračanice. Pomoćnik Petra Rajkovca bio je Ivan Čaušić, ustaški tabornik iz Odžaka. Od ustaških časnika bili su tu i poznati Perković, Mrkanjić, Špiger i Špicer. Prema službenim komunističkim podacima, koji nemaju nikakvog materijalnog temelja niti argumentacije, navodno je Petar Rajkovac računao da može održati Odžak i okolinu sve do "povratka ustaških glavnih snaga", a te su se "snage" već u zoru 11.aprila 1945. godine počele u neredu povlačiti zajedno sa ogromnom masom civila prema Austriji. Večina je došla do Bleiburškog polja i Bleiburga, gdje su na prevaru razoružani od strane Engleza, a veoma mali dio uspio se je probiti dalje i razbježati po cijelom svijetu izbjegavši tako crnu sudbinu onih koji su vraćeni u Jugoslaviju.

Položaje za odbranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski (opkoparski) stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice, minskih polja, te oko trideset armirano-betonskih trokatnih bunkera koji su između sebe bili povezani mrežama podzemnih tunela. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Prostor ispred rovova bio je gusto miniran i prekriven neprobojnim spletovima bodljikave žice. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, municije i hrane.

Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške tačke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta odbrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano. U međuprostorima su iskopani veoma kvalitetni punoprofilni zakloni sa mitraljeskim gnijezdima. Prema partizanskim podacima u odbrani Odžaka i okolice učestvovalo je "strašnih" dvanaest hiljada ustaša, a prema pričanju rahmetli Ibrahima Pjanića nakon rata u Njemačkoj, u tom kraju nije bilo više od tri hiljade branitelja, dok su sve ostalo bili žene, djeca, starci, uglavnom sve muhadžiri izbjegli ispred partizana i rezervnih partizana, tačnije četnika. Ustaše su na raspolaganju imale dvije baterije lakih topova, devet minobacača i 162 mitraljeza.

Centralno mjesto cijele odbrane bila je Vlaška Mala i zato je ovo selo bilo najbolje utvrđeno. Tu se na čelu ustaša nalazio njihov zapovjednik logornik Petar Rajkovac. Sve kuće zidane od tvrdog materijala, kao i seoska škola pretvoreni su u tvrde bunkere. Na glavnom seoskom raskršću u Vlaškoj Mali nalazio se trokatni armirano-betonski bunker čije su puškarnice dominirale svim pravcima spomenutog sela i okolice.

Odbranom Odžaka, koji se nalazi desetak kilometara od Vlaške Male, zapovijedao je tabornik Ivan Čaušić. U Odžaku je bila posada od oko 750 ustaša sa trideset mitraljeza i tri minobacača. Odžak je takođe bio veoma dobro utvrđen, a kako partizani tvrde ustaše su navodno na džamijsku munaru montirali dva teška mitraljeza, a džamija im je istovremeno služila kao osmatračnica. Baš kao da niko od nas ne zna kolika su dva teška mitraljeza i koliki prostor zahtijevaju za municiju i posluživanje. Bilo je praktički nemoguče postaviti dva teška mitraljeza na šerefe Odžačke džamije. I to je samo jedna od nebrojenih partizansko-odgojnih bajki za malu djecu, baš u stilu notornih "Mirka i Slavka".

U selu Mrka Ada zapovjednik je bio Ante Biličić sa oko 350 ustaša, koji su imali arsenal od 13 mitraljeza.

U selu Balegovac zapovjednici su bili Pavelićevi vitezovi, pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić, a uz njih je u zapovjedništvu bio još i poznati ustaša iz Modriče Dragutin Varga. U Balegovcu je bilo oko 700 ustaša sa 17 mitraljeza i sa jednim teškim minobacačem.

U selu Dubica (Gornja) zapovjednik je bio Matija Radić sa oko 400 ustaša, naoružanih sa 16 mitraljeza i dva topa.

U selu Prud zapovjednik je bio Anton Mihalić na čelu grupe od oko 400 ustaša, 13 mitraljeza i jednim teškim minobacačem. I u selu Prud su izgrađeni trokatni armirano-betonski bunkeri, a položaji na ušću Bosne u Savu bili su specijalno dobro utvrđeni, načičkani bodljikavom žicom i minama.

Manje ustaške grupe nalazile su se u Svilaji, Deviču, Zorici, Trnjaku, Neteki, Dobor-kuli, Jakešu, Pećniku, Srnavi, Potočanima, Prnjavoru, Krčevinama, Dugim njivama, Lipniku, Vrbovcu, Točku, Breziku i Rusoj Pustari.

Tridesetog aprila Vrhovni štab NOVJ izdao je naređenje da se "po hitnom postupku očisti teren oko Odžaka i sam Odžak." Naredba je bila sasvim jasna i glasila je "Štab trećeg korpusa snosiće punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti od bandi i zavede puni mir i bezbednost. Isto tako odgovornost snose štabovi divizija i brigada, ako u izvršenju zadatka pokažu aljkavost...".

U sastavu Trećeg korpusa bile su 27. divizija kojom je komandovao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je komandovao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je komandovao Đurađ Predojević.

Odnos snaga u korist partizana bio je takav da je na jednog ustašu napadalo jedanaest partizana.

Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Naređenje je bilo "Opkoli i odmah uništi!"

Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, kako su se oni izražavali "očistiti teren i uništiti svu bandu", no u tome su se grdno prevarili. Komandant akcije Miloš Zekić odredio je 4.maj 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu tačku pravog ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili kao lavovi, baš na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema.

Kada je 4. maja svanulo partizani su krenuli ka Vlaškoj Mali i do prednjih linija odbrane spomenutog sela stigli su bez ikakvih problema. Šesnaesta partizanska brigada krenula je na selo Potočane i od Potočana se sa druge strane primakla Vlaškoj Mali. Tada su ustaše ne čekajući dalje partizansko napredovanje krenuli u jurišni protivnapad, te su obadvije partizanske brigade natjerali u pravo panično bjekstvo. Partizani su se u totalnom neredu i bježaniji, te uz strašne gubitke povukli do sela Lipa.
Parizanima su tada odmah upućena snažna pojačanja i oni su uz teške gubitke nekako ponovo zauzeli Potočane. Po svemu je izgledalo da je partizanska pobjeda na vidiku.

Osmog maja, kada se doznalo da je Njemačka bezuvjetno i definitivno kapitulirala, partizani su od veselja zapucali iz svih oružja slaveći prestanak rata. Mislili su da će se ustaše nakon tog saznanja odmah izvjesiti bijele zastave. No, strašno su se prevarili u svojoj procjeni. Ustaše su se tek tada definitvno odlučile na borbu do zadnje kapi krvi, odnosno do zadnjeg čovjeka.

Kako je tadašnji komandant 14. brigade Stevo Kovačević javio štabu njegova je brigada samo za jedan dan, tačnije 8. maja utrošila preko 34.000 puščanih i mitraljeskih metaka. Kovačević je dalje u svojoj depeši dodao da u dosadašnjim bitkama nije bilo zarobljenih, te da su se ustaše borile do zadnjeg čovjeka, a sve su zarobljene partizane na licu mjesta strijeljali.

Ujutro, 9.maja u pet sati počela je izuzetno snažna partizanska artiljerijska priprema. Topovi srednjih i teških kalibra, kao i preko 240 minobacača rigali su vatru po ustaškim položajima. Nakon više od dvosatnog djelovanja teške i lake artiljerije, partizani su krenuli na juriš. Ustaše su napustile prednje odbrambene linije i povukli se prema školi u centru Vlaške Male. Kada su očekivali ustašku predaju, partizani su bili potpuno iznenađeni ustaškim kontra-jurišem kojim su potjerali partizane čak preko kanala, pri čemu se veliki broj partizana utopio.

U slijedećoj depeši štabu 53. divizije Stevo Kovačević piše "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Borbe su veoma jake. Poslije dvadeset sati neprekidne bitke zauzeli smo Svilaj, a sada se vodi žestoka bitka za Vlašku Malu, a ostala dva bataljona su pred Dubicom. Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu još videli. Svaki ustaša mora njepre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt." (citirano od riječi do riječi, NF).

Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama odbrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i pravu paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela komandant 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu slijedećeg sadržaja: "Hitno nam pošaljite municiju. Nemamo više ni metka. A nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika..." (citirano od riječi do riječi, NF).

Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njen zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju.

Partizanima su stalno pristizali municija i pojačanja. Svakim su danom njihovi položaji bili sve jači, ali značanijeg pomaka nije bilo. Naime, prema partizanskim navodima i svjedočanstvima teren je pogodovao ustašama. Zemljište je bilo potpuno ravno, ustaše su se prije bitke pobrinuli da trava bude kompletno pokošena, a svo žbunje i manje drveće je na vrijeme posječeno i uklonjeno. Znači, moralo se ratovati na brisanom prostoru, a to partizani nisu znali. Oni su bili naučeni na gerilsku borbu, zasjede u šumama, brze udare i povlačenja, ali ovde se radilo o pravom frontovskom ratovanju.

Konačno, iz štaba 27. divizije zatražena je hitna pomoć avijacije, koja se na izmad Odžaka pojavila 22. maja, kada je i otpočela posljednja bitka. Partizanska, tačnije ruska avijacija, stalno je u naletima bombardirala i mitraljirala ustaške položaje. Nakon desetina valova avionskih napada partizani su krenuli u opšti juriš na Odžak, ali ustaše nisu ni za milimetar uzmicali. Kada su ustaše vidjele da se kraj neumitno približava pokušali su proboj u zoru 23. maja. Iskočili su iz svojih zaklona i udarili na partizane. Međutim, odnos snaga je bio tako veliki u korist partizana, da su tu ustaše doživjeli pravu klaonicu. Gotovo polovica se nije vratila u svoje zaklone. Ipak, ustaše su i pored stalnog djelovanja partizanske artiljerije i avijacije svoje mrtve uspjeli dostojno sahraniti u trideset većih grobova.

Ustaška bolnica u selu Prud bila je krcata ranjenicima. Tu je na par sati bio na previjanju i ranjeni ustaški zapovjednik Petar Rajkovac. Napad na selo Prud počeo je 24. maja u sedam sati uveće. Partizani su krenuli na Prud iz tri pravca. Poslije snažne artiljerijske i naročito minobacačke vatre prva linija ustaških rovova jedva je nekako zauzeta, a selo Prud je konačno osvojeno oko ponoći. Tako je u "bratske" partizanske i četničke ruke pala ustaška bolnica i velik broj civila. Oslobodilačka odmazda je uslijedila u svom punom pobjedničkom sjaju. Partizani su "hrabro" pobili sve ranjene vojnike i civile koje su u bolnici našli. Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča. Pobijeni su i skoro svi zarobljeni civili.

 

 

 

Zapovjednik odbrane Petar Rajkovac je neposredno pred proboj drugi put teško ranjen u toku jednog avionskog napada. Ustaše su htjele na nosilima ponijeti svoga zapovjednika sa sobom u proboj, no on je tu ponudu odbio. On i njegova supruga su se borili i odoljevali iz jedne kuće u Prudu, a kada su konačno shvatili da će biti zarobljeni, Rajkovac je najprije ustrijelio svoju ženu i djecu, te na kraju izvršio samoubistvo pucnjem u sljepočnicu. Oslobodioci su oskrnavili tijela njegove žene, djece, a posebno su se iživljavali na njegovom truplu.

Partizani su na kraju u bitku ubacili još dvije kompletne brigade, i to 20. romanjisku, te jednu brigadu za koju ne znam tačne podatke. Trebalo je još zauzeti Odžak, Vlašku Malu, Dubicu, Balegovac i Mrku Adu. Nastala je najkrvavija borba prsa u prsa, bodežima, revolverima, bombama, itd. Svi, kako ustaše, tako i partizani dobro su znali da ni za koga u tom obračunu nema ni traga milosti. Iza ponoći je opkoljen i napadnut Odžak, koji je pao nakon višesatne krvave borbe. Tada su se partizani okrenuli na Vlašku Malu i Balegovac. Ujutro, 25. maja borbe su se vodile za svaku stopu, za svaku tarabu, za svaku kuću. Borbe su trajale cijeli dan do iza ponoći. Konačno je pala i Vlaška Mala, a nakon toga i Balegovac. Tako je nakon 36 dana krvavih borbi, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Evropi.

Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zadesili u Vlaškoj Mali uvidjevši da im se bliže posljednji trenuci odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu komandanta Steve Kovačevića tako snažno da su odmah probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnoge ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili Pavelićevi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. To je za partizane bila golema sramota, jer je šaka ustaša probila položaje čitave 14. brigade i pri tome proboju pobila veliki broj partizana, a ostale natjerala u panično bjegstvo.To što se desilo sa elitnom 14. brigadom njenom komandantu, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA, Stevi Kovačeviću nije nikada njemu bilo zaboravljeno i oprošteno. To je Stevu Kovačevića pratilo kao tamna sjena cijelog života.

Nikad se nija tačno saznalo koliko je partizana poginulo na Odžaku, a njihove arhive su se "friško" poslije bitke "puhale" da su poginula samo tri partizana u tih 36 krvavih dana. No, to je podatak koji su naveli "pobjednici", a poznato je da pobjednici i pišu, a i falsifikuju historiju jedno vrijeme dok su na vlasti, ali obično ne zadugo.

Mislim da će nekim od vas možda biti interesantan podatak da smo moj rahmetli otac Nedim, moja mati Sedika, te moj mlađi brat i ja dugo živjeli na adresi tadašnje Obala Vojvode Stepe broj 16 u Sarajevu, a sada je to Obala Kulina bana broj 16. Mi smo stanovali na drugom katu, a na prvom katu je sve do1965. godine stanovao pukovnik Stevo Kovačević sa suprugom Stanom i kćerkom jedinicom Natašom. To je igrom sudbinskih okolnosti bio baš onaj isti Stevo Kovačević, inače iz Bravske kod Ključa, komandant 14. brigade 53. divizije NOVJ. Družio sam se sa Natašom Kovačević. Odrastali smo zajedno sa ostalom našom rajom u dvorištu, išli smo u isti razred tokom četiri razreda osnovne škole, volio sam i poštivao naše komšije Stanu i Stevu kako mi to nažalost jedino i znamo, a i oni su mene tada rado prihvatali kao najboljeg prijatelja njihove kćerke Nataše. Tada, kao dijete i malehni momčić, a i dugo kasnije nisam uspio ni sanjati da je moj komšija Stevo bio jedan od glavnih komandanata zadnje evropske bitke, koja se odigrala 16 dana nakon kraja Drugog svjetskog rata. Stevo Kovačević je bio relativno mlad i uspješan čovjek, jedan dobar čovjek, pravi krajiški seljak-prvoborac, ali nipošto ne onaj "prvoborac" koji je do 1943. godine, ili 1944. ili čak 1945. godine bio prekaljenji koljač-četničina, a kasnije u Tite prvoborac i ponosni "nosilac spomenice". On je zaista bio jedan pravi prvoborac.

Pukovnik Stevo Kovačević je tri puta polagao generalski ispit, ali je sva tri puta "propao" pred komisijom u Beogradu. Kasnije je nekako na jedvite jade ipak stekao generalski čin. Sjećam se dobro tada kad sam bio dijete kad je Stevo Kovačević sav siv u licu kretao za Beograd na polaganje generalskog ispita, ali se isto tako i sada jako dobro sjećam i neprebolne tuge i razočarenja u Kovačevića stanu nakon njegovih "neslavnih" povrataka iz Beograda. Komšije Kovačevići su jednog sunčanog jesenjeg dana 1965. godine odselili u Beograd, koji je bio "magnet", san i statusni simbol svakog višeg oficira JNA, pogotovo kada je bio pred penziju. Sjećam se predobro JNA-kamiona u koje su utovarane njihove stvari i pokućstvo. Nataša mi je nakon desetak godina javila da je Stevo penzionisan sa činom generala JNA.

Nekako se kao kroz maglu sjećam da je moj rahmetli otac Nedim znao mojoj materi poluglasno kazati "Dok je Stevo živ oni njega neće pustiti dalje od aktivnog pukovničkog čina. Prvo, zato što je pravi prvoborac, a ne četnik, pa onda prvoborac, a drugo zato što je njegova karijera zapečećena u Odžaku." Ja sam se kao dijete znao ponekad u mislima zapitati "Bože moj, kako se neka generalska karijera može izgubiti u odžaku???"

Kasnije sam "mic po mic" sklapao mozaik i teško došao do ovih podataka koji su zaista autentični. Komunisti nikada nisu spominjali bitku kod Odžaka. O toj bitci niko nam nije u školi rekao niti jedne riječi, premda je i ta velika bitka dio naše historije. Da bi taj za njih jezivi događaj spomenuli trebalo bi im dati iskonstruisati tone i tone laži, a po zakonima fizike laži što su teže na težini lakše se "prokuže" u jednini ili množini.

Kasnije sam se sam sa sobom znao zafrkavati maštajući da su bogdo oni famozni partizanski kepeci iz "poučnog" stripa "Mirko i Slavko" u izdanju "Dečjih novina" iz Gornjeg Milanovca trebali biti u Odžaku, pa ih ne bi bilo u tom odvratnom stripu gdje Mirko i Slavko na svakoj strani tamane na stotine ustaša i Nijemaca (uglavnom SS-ovaca, Gestapovaca i onih jezivih čika u crnim odorama, sa latiničnim velikim "U" na kapi i obaveznom kamom u ruci), ali ja kao dijete nikad ne vidjeh da su Mirko i Slavko ubili i jednog "kolegu" četnika. Uostalom, četnika u tom stripu i drugim dječijim stripovaima sa tematikom iz NOB-e nije bilo baš ni u jednoj epizodi.

Kako ono bi? "Mirko, pazi metak!!!" "Hvala Slavko!"

ODŽAČKA POSAVINA – TRAVANJ, SVIBANJ 1945.

(RAT POSLIJE RATA)

SADRŽAJ

Uvod...........................................................................................................................................1
Uspostava vojne obrane u odžačkoj Posavini.............................................................................3
Stanje u Odžaku, Vlaškoj Maloj i okolnim selima u travnju 1945.............................................7
Borbe u odžačkoj posavini u svibnju 1945...............................................................................17
Zapovjednici odžačke obrane....................................................................................................27
Zaključak..................................................................................................................................31
Literatura..................................................................................................................................32

UVOD

Tema stvaranja, djelovanja i nestanka Nezavisne Države Hrvatske kod nas je do sada moglo bi se
reći relativno dobro istražena i o njoj je do sada objavljen popriličan broj publikacija i radova koji
su varirali u svojoj znanstvenoj i istraživačkoj kvaliteti, te koristili ovim ili onim ideologijama.
Ta je tema kao i mnoge druge kroz povijest doživjela više svojih izdanja, a dva glavna izdanja
posljedica su režima i vremenskih, političkih, a pogotovo nacionalnih prilika u kojima nastaju.
Prva verzija povijesti NDH nastajala je u razdoblju trajanja druge Jugoslavije i bila je opterećena
ne samo ideološkim pristupima i političkim obmanjivanjem nego je bila i u funkciji stvaranja
«novog-starog» državnog neprijatelja čije je djelovanje bilo «smrtonosno» za postojeću državnu i
ideološku garnituru.
U toj verziji povijesti NDH glavni autori pišu sa stajališta pobjedničkih partizanskih odreda
predvođenih Komunističkom partijom Jugoslavije, a uz njihov bok stali su i povjesničari usmjereni
velikosrpskom idejom i političkim vođama kojima je također glavni cilj bio da se NDH
naglašavanjem i uveličavanjem njezinih negativnih obilježja i postupaka njezinih vodećih struktura
prikaže i pokaže vanjskoj, a prije svega unutarnjoj javnosti u što je moguće lošijem izdanju.
Nasuprot toj pojavi sotonizacije i općeg ataka na sve što potječe iz NDH u novije vrijeme se iako ni
približno u tolikom omjeru i u tako širokim krugovima kao ova prva verzija povijesti javlja pojam
glorifikacije, idealiziranja i uveličavanja vrijednosti NDH.
No, unatoč brojnih do sada objavljenih radova na ovu tematiku, koji su usmjereni na jednu ili drugu
stranu, ali i onih koji na objektivan i znanstveni način pokušavaju sagledati sliku toga vremena,
postoji jedan segment povijesti NDH kojim se do danas bavilo malo povjesničara, a to je mikro
povijest ovoga vremena, povijest naizgled malih ljudi, ljudi koji se u jednom trenutku svoga života
nađu na razdjelnici kada sami i bez pomoći s vrha moraju odlučiti o svome postojanju.
Ovaj rad će se dotaći upravo jednog takvog povijesnog trenutka iz prve polovine 1945. godine kada
se na prostoru Bosanske Posavine u kutu između rijeke Save i Bosne, te planine Vučjak našla
nekolicina hrvatskih vojnika na čelu sa zapovjednikom Petrom Rajkovačićem, koji je kao
dvadesetšestogodišnji vojnik preuzeo ulogu posljednjeg vojskovođe Nezavisne Države Hrvatske.
Na spomenutom prostoru odigrala se posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi.
Istočno bojište je već prošlost, Berlin je u rukama savezničkih snaga, a na Odžaku se lomi
partizanska snaga, a sve pod teretom upornosti domaćeg posavskog čovjeka, koji odlučuje da
predaje unatoč svemu neće biti.
Do sada se o ovoj temi Drugog svjetskog rata jako malo pisalo. U režimu kojeg su partizani stvorili
ovo je bila tema koje se nije bilo mudro doticati, pa čak ni onda kada se lažiranjem povijesnih

činjenica i pobjedničkim prekrajanjem povijesti dan tzv. oslobođenja Odžaka slavio na 15. travnja,
iako partizani u ovaj kraj konačno ulaze tek četrdesetak dana kasnije.

 

Upravo zbog toga, a poučeni primjerima kojim je Narodnooslobodilačka vlast dala do znanja da je
o događajima iz travnja i svibnja 1945. u Odžaku i okolici najzahvalnije uopće ne govoriti, ova
tema je za šire slojeve, ali čak i za užu struku do danas u većini nepoznata.
Istraživalo se jako malo, a rijetka su istraživanja poput onoga Marka Babića kojim on primjenjujući
metode oralne historije od zaborava pokušava sakriti činjenice i događaje kojih se rijetki preživjeli
akteri još sjećaju.
Malo je autora koji su uopće spominjali Odžak u svojim radovima o Drugom svjetskom ratu na
prostorima nekadašnje Jugoslavije, a još je manje onih koji su tu temu pokušali sustavno i
znanstveno obraditi.
U kratkom prikazu ove teme ja ću pokušati na temelju trenutno mi dostupne literature prikazati
događaje i tijek zbivanja koji su iako slabo istraženi postali još jedan od pokazatelja koji govore što
se događa kada pobjednici pišu povijest. Tada ta povijest postaje povijest prikrivanja, povijest
uljepšanih i ušminkanih «činjenica» koje onda ne služe ni istini, a ni znanosti koja iz njih ne može
dobiti relevantne pokazatelje koji bi onda doveli do možebitne spoznaje, pa bila ona ovakva ili
onakva.

RAZRADA

USPOSTAVA VOJNE OBRANE U ODŽAČKOJ POSAVINI

Prvu organiziranu obranu Odžačkog kraja i okolice formirao je dr. Zdenko Odić, odvjetnik iz
Odžaka, koji je nakon brojnih četničkih napada i smaknuća Jakova Barišića rimokatoličkog
župnika u Gradačcu u svibnju 1942. godine, te niza pustošenja hrvatskih sela i komunističkih
proglasa na oružani otpor protiv NDH, organizirao seoske straže i uopće obrane hrvatskih sela
od četničkih upada i napada. S njim je proradila razborita vlast: «bez fanatizma, sukoba i
neugodnih drama. Zdenku je cilj bio jasan.»1 Odić je kao hrvatski domoljub organizirao tzv.
Pripremnu bojnu, čiji je zapovjednik osobno bio, a sastavljena je od domaćih ljudi, koji su za
razliku od onih koji su upade i napade vršili dobro poznavali prostor koji su trebali štititi.
Osim zapovjednika bojne, logornika, dr. Odić je obavljao i zadaću povjerenika hrvatske vlade
u Gradačcu. Uspostavio je sustav seoskih straža i pokretnih jedinica, čija je svrha bila štititi
napadnuta sela od četničkih ili partizanskih upada.
Prema tvrdnjama svjedoka Odić je ubijen 8.ožujka 1943. na predjelu zvanom Crvena zemlja
kod Dobre Vode i to vjerojatno iz zasjede koju je postavio njegov dojučerašnji suradnik, a
sada komunistički djelatnik Mato Belić.
Nakon ubojstva dr. Zdenka Odića rasformirala se Pripremna bojna, a i seoske straže bile su
uzdrmane i obezglavljene te se hrvatsko pučanstvo tih prostora našlo na nezaštićenom
brisanom prostoru.
Poslije nekoliko četničkih upada, te partizanskog pljačkanja katoličke crkve i župne kuće u
Odžaku, gdje su zajedno s muslimanima predvođenim Abdurahmanom Abdurahmanovićem
dotadašnjim šefom kotarske ispostave u Odžaku opljačkali i obitelj Odić te provodili teror i
pljačke u hrvatskim selima došlo je do ponovnog zbijanja snaga na hrvatskoj strani.
Tada je Petar Rajkovačić počeo djelomično preuzimati ulogu dr. Zdenka Odića, te je već
krajem 1943. organizirao obranu hrvatskih sela oko Odžaka. Iako vrlo mlad Petar Rajkovačić
je brzo stekao autoritet i postao uvažen vojni zapovjednik u ovome kraju.
On je formirao dva zapovjedništva, na čelo jednoga stao je osobno, sjedište je postavio u
Vlaškoj Maloj, dok se na čelu drugog zapovjedništva čije je sjedište bilo u Potočanima našao

Ivan Čalušić.2 «Petar je pod svojim zapovjedništvom imao oko 850 ratnika, a Ivan Čalušić
1000.»3
Inače o Ivanu Čalušiću svjedoči Mato Čičak koji za njega kaže ovako: «On nam je uvijek
govorio ako ide na tebe, ne daj na sebe, pucaj i ubij; ali ako je okrenuo glavu nemoj pucati, jer
je i on natjeran.»4
Čalušić je u svibnju 1945. bio u skupini koja se nije predala nego se probila kroz partizanski
obruč oko Vlaške Male i povukla u šume planine Vučjak. Kasnije 1946. njegovo je skrovište
otkriveno te je život završio u tuzlanskom zatvoru.
Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama
u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu donijele su mu dobar glas koji se pročuo
širom Posavine. Ime Petra Rajkovačića odjednom postaje uzdanica za koju se hvataju Hrvati
ovoga posavskog kraja pritisnuti čestim četničkim pljačkama i pokoljima. Takve su prilike u
prvi plan izbacile dotad nezapaženog Petra Rajkovačića, koji nije imao od koga primati
zapovijedi i naređenja te je bio prisiljen brzo i dalekosežno odlučivati bez konzultacija s
nekim iz vrha. Kao inteligentna i sposobna čovjeka, čvrste ruke i stava potpomognutog svojim
uspješnim postupcima dotada, odabrali su ga ljudi za vođu obrane ovog dijela Posavine. Osim
Ivana Čališića s kojim je dijelio zapovjedništvo, obranu južnog krila odžačkog kraja Petar je
povjerio svom bratu Ivi Rajkovačiću, čije je zapovjedništvo smješteno u Pećniku. Istočno
krilo obrane petar je povjerio dvojici istaknutih bojovnika: Peji Ilaku, sa sjedištem u Gornjoj
Dubici, i Martinoviću sa sjedištem u Balegovcu. Sjeverno krilo obrane od Svilaja uz rijeku
Savu do rijeke Bosne pokrivao je sam Petar s najpokretljivijim i specijalnim jedinicama.
Rajkovačić i obrana odžačke Posavine cijelo vrijeme rata bili su na svom pragu, u svojoj kući,
na svome polju, u svojim šumama i na svojim bregovima. Oni su branili svoje! Kada se kaže
«svoje» misli se doslovno na ono što je pripadalo njima, gruntovno, katastarski, ono što je u
papirima bilo uknjiženo na njihova imena. Imali su iza sebe svoje obitelji, svoju stoku, svoje
domove, usjeve i pašnjake.5 Tvrdnju da su odžačku Posavinu branili isključivo domaći ljudi
danas se pokušava pobiti podmetanjem lažnih činjenica, kojima se navodi da u obrani Odžaka
i okolice sudjeluje i, prema mnogima legendarni Ibrahim Pjanić. Ovo čak navodi i Marjan
Đordić u svom kratkom tekstu «Berlin pao, Odžak nije», vjerojatno zbog nedovoljne
upućenosti u temu koju je samo ukratko dotakao. Vukoja jasno tvrdi da je Pjanić bio u

Odžaku, no to je prema svemu sudeći bilo prije početaka konačnih napada na odžačku
Posavinu. Na taj nas zaključak jasno navodi sljedeći Vukojin tekst: «Kod Petra se nakratko
zaustavio i legendarni branitelj Gračanice i utvrde Sokol – vitez Ibrahim Pjanić, s oko 1000
vrsnih boraca. Taj se Musliman osjećao Hrvatom, te prvi obavijestio Petra Rajkovačića da su
obojica proglašeni hrvatskim vitezovima. Ibrahim je kod Petra popunio svoje zalihe, odmorio
se i sa svojom vojskom otišao u Njemačku. Odatle se poslije redovito javljao, ali uvijek s
potpisom «vitez».»6
Prema Marčinkovim tvrdnjama obrambena vojska odžačke Posavine nije na kapama imala
slovo «U» što bi označavalo «ustašu», nego je na njihovim kapama čak do studenog 1944.
slovo «V» (victoria). Po ovoj tvrdnji Rajkovačićeve jedinice Ustaškom stožeru pristupaju
samo zbog lakše opskrbe oružjem i streljivom te kako bi stekle ostale povlastice, koje je imala
redovna vojska u državi.7 Pristupanjem Ustaškom stožeru odžačkoj obrani su dodijeljena i dva
savjetnika i to natporučnik Gorjanac i dočasnik Vuglača.8
Tvrdnju da se u Bosanskoj Posavini vojska formira najviše zbog obrambenih razloga i zbog
čestih četničkih upada, te da Hrvati nisu započeli krvoproliće nad Srbima u ovom kraju
potvrđuje između svih živih svjedoka i partizanski publicist Mehmedalija Tufekčić, koji piše:
«...da u našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca
maja 1942. godine na našem području nije stradao čak nijedan Jevrej, mada je, kao što je
poznato, na čitavoj teritoriji NDH u tim prvim dvjema godinama izvršena prava hajka na
Jevreje.»9
Ovakva organizacija obrane ovog kraja u Bosanskoj Posavini ostat će sve do konačnog pada i
ulaska partizanskih jedinica na ovaj prostor krajem svibnja 1945. kada je hrvatska vojska bila
prisiljena ili predati se ili izvršiti proboj kroz obruč tzv. narodnooslobodilačke vojske.

Karta 1. Odžačka Posavina s okolicom

klikni na sliku
klikni na sliku

STANJE U ODŽAKU, VLAŠKOJ MALOJ I OKOLNIM SELIMA
U
TRAVNJU 1945.

Nakon pada Sarajeva i njemačkog povlačenja prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, u
centralnoj dolini oko rijeke Bosne spojili su se korpusi komunističkih formacija s jasnim
instrukcijama da se u što kraćem roku spoje s jedinicama srijemskog fronta, zatim ujedinjeni
nastave gonjenje njemačke vojske.
Na tom putu velika prepreka bilo je odžačko područje u Bosanskoj Posavini, što je natjeralo
generalštabske oficire na promjenu plana, tako da su zaobišli Odžak i krenuli prema
sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je značilo kraj II. svjetskog rata, ali se Odžak još
uvijek nije predavao partizansko-komunističkim vlastima.
U isto to vrijeme 12. travnja. 1945. godine 27. divizija 3. korpusa partizanske vojske dobila je
naređenje da presiječe odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu uz pomoć II.
armije i 53. divizije, a sve s namjerom da pripremi teren 2. armiji kojoj je u njenom nadiranju
na zapad trebalo osigurati nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete.11
U tom vremenu zapovjedništvo vojske NDH uputilo je zapovijed Petru Rajkovačiću i Marku
Tomušiću – Škici da se s vojskom povlače prema Zagrebu.
Rajkovačić je zapovijed primio 4. travnja. 1945. i odmah izvijestio sve okolne zapovjednike o
njoj. Prema kazivanju preživjelog svjedoka Marka Marića zapovijed je glasila otprilike:
«Ministar oružanih snaga NDH naređuje da se sva vojska povlači prema Zagrebu i dalje
prema austrijskoj granici gdje će se predati Amerikancima, a dalje će se vidjeti što će biti.»13
Na osnovu te zapovijedi Baja Petar Rajkovačić naređuje da se istog dana sva vojska pripremi
za pokret, te ponese svoje oružje i potrepštine za najmanje dva dana.
Da se sva vojska navečer u tišini povuče u selo Vlaška Mala, do velikog bunkera i to
najkasnije do 12 sati navečer. Pokret prema Zagrebu planiran je oko 1 sat navečer.
Također je naređeno da se izbjeglo civilno pučanstvo istu noć vrati u svoja sela i u svoje kuće.

Iako uz protivljenje vojnika jer njihova rodbina ostaje sama i nezaštićena, zahvaljujući
autoritetu Petra Rajkovačića zapovijed je ipak izvršena.
Do pred noć 4. travnja sve je bilo spremno za povlačenje, a narod se nakon zapovijedi o
povratku kućama uputio na rijeku Bosnu koji je trebalo prijeći skelom i vratiti se svako u
svoje selo. S narodom je krenulo i nekoliko bojovnika koji su već bili odbacili oružje i
pokušali se vratiti kući, pa što im bude. Odmah po dolasku na skelu i rijeku Bosnu, bojovnici
su pohvatani i pobijeni pred narodom, a narod je pušten kućama.
Bojovnici okupljeni u Vlaškoj Maloj tu noć 4. travnja po zapovijedi Petra Rajkovačića krenuli
su ka Zagrebu.
Prvo su išla tri voda bojovnika, tzv. leteća grupa, njih oko 90, sve odabrani mladići, izabrani u
više vodova. Oni su trebali štititi pristupnicu ostaloj vojsci. Prema kazivanju svjedoka Marka
Marića bila je to duga i nepregledna kolona, postrojena sve po četiri. Isti svjedok navodi broj
od 4.186 bojovnika, a za taj je broj kako kaže čuo od svog zapovjednika.14 Ovaj je opet znao
koliki je broj vojnika jer su svi zapovjednici morali napraviti popise svojih ljudi. Tu se dakle
radi o broju bojovnika koji su se tada nalazili u koloni za povlačenje. Prema tvrdnjama
svjedoka kojeg navodi Vukoja niti ukupan broj vojnika kojima je zapovjednik odžačke obrane
raspolagao prije povlačenja nije bio znatno veći, ako se u obzir ne uzmu seoske straže. Vukoja
kaže: «Petru Rajkovačiću i Ivanu Čalušiću stalno su pristizali novi vojnici, oružje i streljivo.
Bila je, naime, javna tajna da u domobranskom časničkom vrhu Dervente i još nekih mjesta,
vlada izdaja u korist partizana. Domobranski su časnici (izdajnici) naređivali hrvatskoj vojsci
da se priključi partizanima. Domobrani koji to nisu htjeli, bježali su Petru i Ivanu, te u
njihovim postrojbama bili izvrsni borci. Čovjek koji je vidio posljednju isplatnu listu
Rajkovačićevih i Čalušićevih vojnih jedinica kaže da je na njoj bilo ispisano 4.400 imena
izvježbanih ratnika. U taj popis nisu unesena imena ni jednoga seoskog stražara, a bilo ih je
mnogo.»
5. travnja 1945. godine ova kolona hrvatskih bojovnika našla se u Svilaju. Odatle je
zapovjednik Petar Rajkovačić poslao jedan roj vojnika, njih 30 u izviđanje terena do Bos.
Broda i uvida u stanje mosta na Savi. Prema tvrdnjama Marka Marića izvidnica je javila da je
most srušen i da je prelazak njime nemoguć.16 Isti svjedoči da su Petar Rajkovačić i ostali
zapovjednici tada donijeli odluku o povratku nazad i čekati božju volju.

Tada su poslana dva roja bojovnika, da hitno izvrše povratak i zauzmu veliki bunker u
Vlaškoj Maloj, prije nego što ga zauzmu partizani. Ostala vojska je krenula položajem od
rijeke Save, preko Svilaja i pravcem Vlaška Mala-Prud.
Odmah po stizanju na položaj kojeg se planiralo braniti, počela su ukopavanja, pravljene su
zemunice, skloništa, a sve to je povezano tranšejima.
Do 21. travnja 25. partizanska divizija je ovladala selima Vrbovac, Vinska, Jakeš, Pećnik, te
Odžakom, ali je zaustavljena ispred Vlaške Male i Potočana.18 Ovakva tvrdnja je sasvim i
razumljiva budući da se organizirana obrana usmjerila na Vlašku Malu i na sela Mrka Ada,
Balegovac, Prnjavor, Potočani.
Jakim i utvrđenim položajima hrvatske vojske na ovom prostoru svjedoči i Ahmed Đonlagić
koji kaže «U svim tim selima su tokom rata neprijateljske snage izvršile fortifikacijsku
organizaciju svoje odbrane: iskopani su rovovi ... Sistem odbrane je ojačan bunkerima ... U
Vlaškoj Mahali i Prudu postojali su veliki armiranobetonski bunkeri, a zgrade od tvrdog
materijala su, također podešene za odbranu.»19 Vrlo je vjerojatno da se s opisima utvrđenja
odžačke obrane ovdje značajno pretjeruje kako bi se opravdalo nemogućnost slamanja
hrvatske obrane Odžaka i okolice, no unatoč tomu ukopavanje i utvrđivanje položaja od
strane branitelja neosporno je.
Partizani su nakon izvještaja da je vojska Petra Rajkovačića krenula prema Zagrebu obavljali
druge poslove, a nisu se bavili zauzimanjem nekadašnjih položaja hrvatske vojske.
Na vijest da su se bojovnici Petra Rajkovačića vratili nazad, partizani su odmah 6. travnja oko
21 sat organizirali žestok napad na Rajkovačićeve položaje i to prema kazivanjima svjedoka
uz zvuke glazbe i s velikom voljom.
Partizani su u napad krenuli jurišajući, i uz gromoglasne povike «juriš, huraaa», a kad bi došli
tridesetak metara do hrvatskih rovova bacili bi bombe i zapucali. Na strani hrvatskih
bojovnika čekala se samo zapovijed, a ona je bila da se ne puca dok partizani ne dođu na 8-10
metara od rovova. Tada je s hrvatskih položaja prodro glas: «Hvataj žive!».
Dok se ponovno začulo hvatajte ih žive strojnice su činile svoje... U taj tren utihnula je
glazba, nestalo je partizanske vike, cike i galame. Te noći prema svjedočenju Marka Marića
živote su izgubila tri hrvatska branitelja, a sedam ih je ranjeno.

Napadi su se iz dana u dan redali jedan za drugim i to uvijek u zoru i ponekad predvečer.
«...nastojanja 25. divizije da prodre u ustaški raspored nisu dala očekivane rezultate do 23.
aprila.»
Ti jutarnji napadi su bili uobičajna pojava, i bilo je uobičajno da se nakon braniteljskog hvataj
žive i prolomljenih rafala partizani daju u bijeg ne znajući ni kuda ni kako.
Ovakve tvrdnje ne pobija ni Ahmed Đonlagić koji kaže: «Poslije kraće minobacačke pripreme
taj bataljon (misli na 1. bataljon 25. divizije, 16. muslimanske brigade) je oko 12 časova
krenuo u napad. Ustaše su ga pustile na blisko odstojanje i dočekale jakom vatrom
automatskog oruđa. Našavši se na brisanom prostoru, bataljon je brzo odstupio. U povlačenju
neprijatelj ga je pratio vatrom minobacača i topova koje je zaplijenio... Tokom noći 23/24.
aprila borbe su nastavljene na cijelom frontu. Ni u noćnim napadima nije bilo moguće
savladati žilavog neprijatelja koji je dobro poznavao zemljište i vješto se branio, vršeći česte
protivnapade i ispade.»
Ovo potvrđuje i Mato Marčinko koji govori da su branitelji Vlaške Male i okolnih sela
partizane puštali na nekoliko desetaka metara blizu svojih položaja, a zatim bi progovorilo
obrambeno pješačko oružje. Kako on kaže posljedica za partizansku vojsku je bila takva da je
golem broj partizana ostajao na bojištu ili izbačen iz stroja za stalno ili ranjen, s malom
mogućnošću, da im se dođe u pomoć. Ovakva zapovijed Petra Rajkovačića uslijedila je
vjerojatno s ciljem očuvanja pješačkog streljiva, ali i s ciljem psihološkog djelovanja na
nadirućeg neprijatelja. Marčinko i o tome govori te kaže «Strah će zavladati u partizanskim
redovima jer će se mnogo puta dogoditi da u jeku najžešće bitke, kada sve grmi od eksplozija
i metaka, s položaja obranbenih postrojba Odžaka, začuje pjesma, koja sve nadjača – hrvatski
će bojovnici u jeku same bitke naći snage i zapjevati! Od pjesme Mate Buke i Marka Zelenike
'Srebrenika nema do Travnika' stvarat će se fantomska prividna nesigurnost, tako da će se
partizani pitati, koga to oni imaju ispred sebe. Pjesma će se oriti dajući moral i snagu
hrvatskim braniteljima, a na drugoj strani utjecaj te pjesme bit će suprotan.»25
Ovakve tvrdnje potvrđuju i drugi svjedoci koji su se tada s jedne ili druge strane bojišta našli
na tome mjestu. Ako ovu tvrdnju sagledamo s etnološke strane te pokušamo utvrditi karakter i
način života ljudi ovoga kraja, Posavljaka Bosanske Posavine, svi navodi su lako prihvatljivi i
objašnjivi. Ovakvo ponašanje i pjesmu potvrđuje i Marko Marić koji kaže «Bili su to ljudi

veseljaci, uvijek spremni za pjesmu i kolo, a često se i zapjevalo: «Ja Posavljak i ćaća mi bio,
i uvijek se sinom ponosio!»
Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su pokušavali napad za
napadom govori i podatak da su tijekom 25. travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i
dijelovi 16. srpske brigade izvršili prodor od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s
19. srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu. Naredba je bila da
16. muslimanska brigada izvrši što jači pritisak na branitelje i da ih time onemogući da
pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25. divizije.27 «U izvršenju tog zadatka na pravcima
napada jedinica 16. muslimanske brigade došlo je do ogorčenih borbi. Pojedini položaji su
prelazili iz ruke u ruku po šest puta.»
Vidjevši da se branitelji ovoga kraja ne namjeravaju predati u ruke kako se kasnije ispostavilo
svojim krvnicima štab 25. divizije naredio je 16. muslimanskoj brigadi da se ovaj prostor po
svaku cijenu mora zauzeti, naglasivši: «...da je to naređenje Tita, Generalštaba i Štaba 2.
armije.»29 «Tako je naredio maršal Josip Broz Tito... U Beogradu su već uvelike pripremali
proslavu rođendana «vrhovnog komandanta» Josipa Broza Tita, a obrana Odžaka još nije bila
slomljena. Partizanski generalštab izdao je zapovijed: «Do dana proslave maršalova
rođendana, Odžak mora pasti».»
Nakon te zapovijedi partizani su bili prisiljeni svim snagama krenuti u prodor na braniteljske
položaje s više strana. Kako bi podigli moral svojih vojnika partizani su odlučili «da na čelu
bataljona krenu članovi štaba brigade.»31 Pojačali su svoje jedinice te uveli i brigadnu rezervu,
tj. 4. bataljon u borbu. Ponovno je cijela 16. muslimanska brigada angažirana za proboj
braniteljskih položaja. Kako Đonlagić navodi toga 25. travnja napad je bio posebno
pripremljen, a među partizanima su održani kratki partijski sastanci i skupovi boraca po
vodovima i desetinama. U borbu je uključen i ojačani 3. bataljon, te 2. bataljon čiji je zadatak
bio napad s desnog krila. Upravo taj 2. bataljon je imao nekog uspjeha u akciji te je zauzeo
dio braniteljskih položaja kod Balegovca.
No nisu branitelji Vlaške Male, Balegovca i okolnih sela samo čekali u rovovima i
zaustavljali partizanske napade. Bilo je tu i protunapada, onih manjih i onih jačih, često bi se
partizanski napad pretvorio u braniteljski protunapad te su položaji i prostor kojim je

zapovijedao Petar Rajkovačić ne samo ostali obranjeni nego i prošireni. Upravo se to
dogodilo i ovoga 25. travnja 1945.
Hrvatski bojovnici su na početne napade partizanskih vojnika odgovorili žestokim
protunapadom. Toga dana i tim protunapadom iz neprijateljskog stroja hrvatski bojovnici su
izbacili zapovjednika 16. muslimanske brigade kapetana, Spasu Mičića, a kasnije i komesara
4. bataljona 16. brigade Matiju Tunjića. Svojim protunapadom hrvatski branitelji ovog
posavskog kraja su potisnuli napadače ne samo na početne položaje, nego i dalje. Kako su se
ti događaji odvijali svjedoči ponovno Marko Marić iz Dobrinje koji kaže: «...jutarnji napadi
već postadoše na neki način i dosadni, stoga se naši bojovnici odlučiše ne samo za obranu
nego i za kontranapad. ... Kada smo krenuli za partizanima, i kada su nas uočili, dali su se u
bijeg, ali su istodobno iz svoje pozadine počeli strahovitu paljbu svojim bacačima po nama...
Partizani nisu očekivali da ćemo ih goniti sve do Odžaka te da ćemo ući i u sam Odžak, ali su
se prevarili. Kada su vidjeli da naša potjera za njima nije nikakva šala, oni se dadnu u još veći
bijeg. Naša vojska je tada gonila partizane do iza Odžaka, s njegove gornje strane prema
zapadu.»
O ovakvom razvoju situacije govori i Đonlagić, koji gledajući situaciju s partizanske strane
svjedoči o istome, te jasno potvrđuje priču Marka Marića. On kaže da je 2500 ustaša krenulo
u napad na cijeloj bojišnici te da su se nakon četverosatne borbe jedinice 16. muslimanske
brigade povukle iz Odžaka i Potočana, a da je neprijatelj nastavio napredovati s ciljem da
ovlada skelskim prijelazom na Bosni kod Modriče. On još kaže da su jedinice 16.
muslimanske potisnute sve do položaja iznad sela Jakeša i Pećnika.34
O istim događajima piše i beogradski NIN od 1. i 8. lipnja 1975. i kaže «Borbe vođene od 19-
do 28. aprila 1945. bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s
partizanske strane sudjelovale jedinice navikle samo na pobjede – 25. srpska i nepotpuna 27.
divizija, očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan... Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan
bataljon. Partizanske su snage od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu
protutenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i protujurišima, prsa u prsa, ogorčeno.»35
Ovu zapljenu partizanskog oružja potvrđuje i Đonlagić koji kaže da su «ustaše zaplijenile,
pored ostalog, bateriju topova, 3 minobacača i drugu opremu.»

Svjedok Marko Marić koji je kao branitelj bio po službi «artiljerac» kaže: «Kasnije smo u
Vrbovcu zarobili još 14 takvih topova, pretpostavljam da su partizani svu raspoloživu
municiju na nas ispucali te otišli nabaviti nove granate da nas nastave granatirati, ali kada su
se vratili više nisu topove našli.»
Obrana Odžaka i okolnih sela posljednja je bitka II. svjetskog rata u Europi.
Kolika je upornost hrvatskog vojnika u tim trenutcima i na tom prostoru bila priznao je i
njihov neprijatelj. «Bila je to zaista borba na život i smrt; ginulo se mnogo s obiju strana ...
neprijatelj je bio mnogo opasniji i podmukliji od njemačkoga vojnika ... ustaše su se tukle do
smrti
«U tim borbama nije bilo zarobljenika, ustaše su se borile do posljednjega čovjeka ...
Neprijatelj se očajničko bori, tako da ni stari borci tako nešto još nisu vidjeli. Svaki se ustaša
mora najprije ubiti, pa se tek onda može osvojiti neki objekt.»Ovakvi navodi s partizanske
strane vrlo su česti, to bi mogao biti način prikrivanja broja žrtava nastalih nakon sloma
odžačke obrane.
Kolike su žrtve partizanske jedinice imale tijekom ovih napada teško je točno procijeniti.
Njihov broj se kreće u rasponu od nekoliko stotina poginulih među kojima se našao i poneki
partizanski visoki dužnosnik. Partizanska strana broj žrtava jasno ne spominje u
dokumentima, a Đonlagić govori o broju od preko 200 izbačenih iz stroja samo u borbama od
23. do 27. travnja, dok se u beogradskom NIN-u kaže «Naših izbačenih iz stroja bilo je
630...». Ovaj broj od 630 izbačenih iz stroja odnosi se na period od 19. do 28. travnja. Kod
Đonlagića se postavlja pitanje što on pod pojmom ''izbačeni iz stroja'' smatra? Koristi li taj
pojam kao skupni za sve ranjene i poginule ili tu misli samo na poginule.
O broju poginulih partizana Marko Marić ne govori, ali navodi: «Bilo je to strašno vidjeti,
izginuli leže na zemlji u krvi, a sve mladež, šteta života, ali ih njihovi zapovjednici gone u
sigurnu smrt bez ikakve samilosti.»
Koliki je problem novoformiranoj državi Jugoslaviji, njezinim komunističkim vođama i partiji
Odžak i odžačka Posavina predstavljala, ne govori samo broj partizana koje su slali u sigurnu
smrt, o tome govore i dokumenti koje osobno Broz Tito izdaje.

On je kao vrhovni komadant i maršal 30. travnja naredio «glavnim štabovima Srbije i
Makedonije, operativnom štabu Kosova i Metohije i štabu 3. korpusa da brzo
likvidiraju...kvislinške grupe i obezbijede mir i bezbjednost na svim operativnim područjima.
U tom naređenju istaknuta je odgovornost štabova divizija i brigada u izvršavanju tog
zadatka.»
Naime potrebno je istaknuti da je upravo štab 3. korpusa bio po zapovjednom lancu nadređen
25., 27. diviziji, 16. muslimanskoj brigadi i drugima čija se snaga unatoč svoj ponuđenoj
podršci lomila na Odžaku i okolnim selima.
Đonlagić za branitelje Odžaka reče vjerojatno isto ono čega se i Tito pribojavao. «Njihova
dejstva su ne samo ometala normalizaciju prilika u tim dijelovima Bosne, nego su mogla da
služe i kao povod za razne pritiske sa strane na novu Jugoslaviju.»43 Zbog složenosti i
dramatičnosti tadašnjih događaja gotovo sve su odluke donošene ili odobravane na najvišoj
razini.
Vjerojatno dana 28./29. travnja 1945. s prostora Odžaka i iz borbi se isključila 25. divizija
koja odlazi prema donjem toku Une, a njeno mjesto u potpunosti preuzima već do tada
djelomično prisutna 27. istočnobosanska divizija.45 Ovo potvrđuje i Milojica Pantelić koji
kaže «...tijekom noći 28./29. travnja 1945. 25. srpsku NOU diviziju zamijenila je 27. bosanska
divizija.
Događaji koje opisuje svjedok Marko Marić, a koji se tiču ove promjene na partizanskoj strani
u potpunosti se podudaraju, s dvije prethodno navedene tvrdnje. Naime branitelji Odžaka su
na partizanskoj strani jasno mogli primijetiti promjenu, kako u načinu ratovanja, tako prije
svega u različitim uniformama, opremi i dobi partizana koji su ih napadali. Marić o ovoj
promjeni govori na sljedeći način:
«U osvit dana 30. travnja 1945. primijetimo kako se partizani opet privlače našim položajima,
a kada su bili već blizu, uočimo da to nisu partizani, nego da je to neka prava vojska, u pravoj
vojničkoj uniformi te da nema ženskog svijeta među njima kao ni mladeži
Ova promjena nije spriječila partizane da odmah krenu u novi proboj, uostalom zapovijed s
vrha je bila jasna i jasno je da se vrhu 3. korpusa i 27. divizije nije riskiralo svoje
zapovjedničke položaje, a možda i više te zbog toga nije bilo oklijevanja.

Osim 16. udarne muslimanske brigade koja je sada po zapovijedi štaba 27. divizije dobila
zadatak obaviti posao likvidacije jakog i dobro ukopanog neprijatelja i 19. birčanska brigada
je imala zadatak pomoći joj u tome. U akciju rušenja obrane odžačke Posavine 4. svibnja se
uključila i 20. romanijska brigada.
Što je ova promjena značila za hrvatske branitelje na posljednjem slobodnom dijelu NDH
ponovno donosi Marko Marić koji kaže: «Kod nas je nastao tajac te isčekivanje kada će
napraviti juriš prema našim položajima. I nije dugo trebalo čekati, kad nasta pucnjava iz svih
oružja, ali izostao je «Juriš, huraa!». Kod nas na položaju mrtva tišina... Vidjevši da im nitko
ne odgovara s naše strane zaključili su, pretpostavljam, da nas tu i nema, da smo taj položaj
napustili. Kad su se oni tako malo opustili prolomi se ono naše: «Hvataj žive!».
Kod njih nasta panika, jauk i zapomaganje. Jedan od njih viče:
Drugovi spašavajte me ili me ubijte!
Drugi se opet dere:
Drugovi naprijed! U bitku, u posljednju bitku! Pobjeda je naša! Živio drug Tito, živila
Komunistička partija!
Takvi glasovi su se prolamali kroz strašnu pucnjavu i s jedne i s druge strane dok ne pade
zapovijed: Naprijed braćo! Za dom i domovinu spremni! Hvatajte ih žive!
Kada su naši bojovnici jurnuli prema njima, među njima je došlo do potpunog meteža. Jedni
su odstupali bježeći i svoje ranjene vukući, a oni su vikali, jaukali i proklinjali. Naši im nisu iz
svoga ponosa pucali u leđa nego njima preko glave, a oni su bježali što ih noge nose prema
svojim položajima. Kada su došli i prešli svoje rovove tu su popadali kao snoplje, jer da nisu
naši njih, oni bi nas, ako i nisu uspjeli danas, možda bi im to pošlo za rukom sutra. ...jer 16.
muslimanska zaista je bila ludo hrabra vojska, ali su stradali duž cijele naše bojišnice, a
posebice oko Vlaške Male.»

karta Odžaka i okolice

BORBE U ODŽAČKOJ POSAVINI U SVIBNJU 1945.

Borbe koje su na ovom prostoru počele još 6. travnja 1945. nastavljene su kroz cijeli taj
mjesec. Dan za danom, a moglo bi se reći i sat za satom smjenjivali su se partizanski napadi
na hrvatsku obranu. Partizanski juriš za jurišom ponekada bi i dao neke rezultate, ali su
branitelji ovoga posavskog kraja odmah organizirali protunapade i ne samo vraćali izgubljeni
prostor, nego i proširivali područje koje su držali i odmah se na novooslobođenom položaju
čvrsto ukopavali. Hrabrost koju su branitelji Odžaka, Vlaške Male, Garevca, Potočana,
Jakeša, Pećnika, Srnave, Mrke Ade i drugih posavskih sela tada pokazali bila je nevjerojatna i
čovjeku nepojmljiva. To su jasno priznali i sami partizani koji su se tada našli u čudu i pitanju
protiv koga se mi to borimo. No ne može se osporiti niti hrabrost partizanskih jedinica,
naročito 16. muslimanske brigade koja je na Odžaku i Vlaškoj Maloj izgubila prema svemu
sudeći par stotina svojih vojnika. Ipak upornost i hrabrost branitelja Odžaka je jasna. Ona je
produkt obrane svoje zemlje, svojih parcela, kuća, svojih kućnih pragova, svoga golog života.
Drugog izlaza nije bilo. Kasnije će se opravdanim pokazati zapovijedi Petra Rajkovačića koji
naređuje da predaje nema, jer predaja je značila sigurnu smrt. Česta je situacija bila da su se
branitelji ovoga kraja puno puta tijekom uzastopnih borbi našli na svome vlastitom pragu, u
svome dvorištu i u svojoj kući štiteći svoje vlasništvo i goli život.
Sudionik ovih događaja Marko Marić o pogibijama i motivu partizanskih vojnika za borbu
kaže: «Na povratku prema našim položajima, promatram izginule momke, njihova mlada
tijela leže beživotna po zemlji. Oni su svoje završili. Svojim kućama, obiteljima, roditeljima,
djevojkama, ženama, djeci svojoj, prijateljima, znancima, oni se neće vratiti. Za čije su
interese oni tu ostavili svoje mlade živote?»To je pitanje na koje za razliku od hrvatskih
bojovnika, oni odgovora nisu znali.
Odlaskom 25. divizije i smjenom kojom krajem travnja 1945. na ovo područje dolazi 27.
istočnobosanska divizija sa 16. udarnom muslimanskom brigadom na čelu kao glavnim
činiteljem napada borba na Odžaku i okolici postaje još intenzivnija i krvavija. Zapovijed je
morala biti izvršena, a branitelji Odžaka i okolice i dalje nisu odstupali ni metra.
Borba koju je vodila 16. muslimanska brigada početkom svibnja 1945., a naročito 5./6.
svibnja bila je jedna od najžešćih borbi u kojoj se ova brigada do tada našla. Prema
Đonlagićevim tvrdnjama te noći izgubili su 18 partizana, a ranjenih je bilo 13. Iste te noći je i
19. birčanska brigada imala 7 mrtvih, 11 nestalih i 23 ranjena partizana. No prema

kazivanjima preživjelih branitelja ovoga hrvatskog kraja taj broj poginulih i ranjenih partizana
je vjerojatno morao biti znatno veći. Juriš pred strojnice, čistina, a s druge strane dobro
ukopani hrvatski branitelji spremni na borbu do posljednjeg morali su dati veći broj poginulih
na neprijateljskoj strani bez obzira na drukčije tvrdnje partizanskih zapovjednika.
Uostalom svjedočenje Marka Marića o borbama 30. travnja govori upravo o tome. On navodi:
«Imali smo i mi svoje gubitke: 21 bojovnik bio je ranjen, od toga tri teško te je sutradan jedan
od njih umro, i poginulih 6, tj. s ovim ranjenikom koji nije preživio 7. Na drugoj strani
izginuli su skoro svi...». Kronologija događaja koju donosi Marko Marić kao netko tko je
sudjelovao u samim borbama ne podudara se s kronologijom koju s partizanske strane
gledajući donosi Ahmed Đonlagić. Sami događaji o kojima govore jedan i drugi u većoj ili
manjoj mjeri se podudaraju, naravno ako se uzme u obzir da se radi o dvije različite strane
gledanja, tj. dva različita gledišta iz dvije različite i sukobljene vojske. Ipak kronološki
razmimoilaženja su velika, posebno oko datuma uključivanja partizanske avijacije u napade
na branitelje Odžaka i okolice.
Marko Marić tvrdi da su 5. ili 6. svibnja 1945. iz pravca Broda stigli partizanski zrakoplovi
koji su nedugo potom počeli prosipati svoj teret po obrambenim položajima hrvatske vojske.
Kaže da su se ta nadlijetanja i užasna pucnjava po njihovim položajima ponavljala i po
nekoliko puta na dan. Tako je bilo toga dana, a dolaskom noći stali su i napadi. Idućeg jutra
bombardiranje i mitraljiranje hrvatskih položaja počelo je ponovno, najprije iz visine, pa sve
niže da bi bolje pogodili. Učinak ovih bombardiranja prema svjedočenju i nije bio velik.
Bombe su padale ne samo duž braniteljskih položaja nego i po partizanima. Partizani su zbog
toga ujutro napuštali svoje položaje, a navečer se ponovno vraćali. Ovakva bombardiranja i
stalni napadi iz zraka trajali su 11 dana, a za to vrijeme nije bilo partizanskih juriša. Prema
marićevim tvrdnjama od silne uzastopne zrakoplovne paljbe po hrvatskim položajima iz dana
u dan poginula su ukupno 3 bojovnika, a 7 ih je bilo ranjeno. Dakle zrakoplovni napadi su po
njegovu svjedočenju trajali od 5. do 16. svibnja, a onda započinju novi juriši i ponovno borba
prsa u prsa. S druge strane Đonlagić u to vrijeme smješta najveće i najkrvavije pješačke
borbene okršaje. Te ih opisuje na sljedeći način:

«...6. maja pojačali pritisak na neprijatelja u Odžaku, a uveče je brigada (19. birčanska) prešla
u napad sa težištem između Odžaka i Vlaške Mahale. Njen zadatak je bio da privuče na sebe
što jače ustaške snage i da prodorom prema selu Dubici olakša napad 16. brigade iz pozadine i
razdvajanje ustaške grupe na dva dijela. U teškoj borbi su 2. i 3. bataljon prodrli na svom
pravcu nastupanja i s prednjim dijelovima izbili u selo Dubicu. Ali, pred svanuće neprijatelj je
izvršio snažan protivnapad i potisnuo oba ta bataljona na polazne položaje; čak se 3. bataljon
povukao i iz Prnjavora ka Potočanima... U toj borbi 19. birčanska brigada je pretrpjela teške
gubitke: 21 poginulog, (među njima komadant Miloš Trišić) 22 nestala i 32 ranjena...
Kako je u toku 7. maja 27. divizija ojačana s 14. brigadom 53. divizije i s dijelom artiljerije te
divizije, štab 27. divizije riješio je da se u toku 8. maja izvrše temeljite pripreme i naredne
noći u 3 časa izvrši opšti napad na ustašku grupaciju. ... Neprijatelj se vješto koristio svojim
rezervama i dobro izvedenim protivnapadima potisnuo je sve tri brigade na polazne položaje.
Kakvog su intenziteta i upornosti bili okršaji te noći i 9. maja, kada je i zvanično kapitulirala
nacistička Njemačka, djelomično se može vidjeti i po tome što je, na primjer, samo iz 16.
muslimanske brigade na žičanim preprekama ostalo 10 boraca, mrtvih i ranjenih, koje nije
bilo moguće iznijeti.
Poslije tog neuspjeha, štab 27. divizije zaključio je da bez angažovanja avijacije i tenkovskih
jedinica ''...ova grupa ustaša i njihova uporišta neće moći dugo vremena biti likvidirana''. ... Sa
tom ocjenom upoznao je štab 3. korpusa i zatražio da se na području dejstva divizije angažuju
avijacija i tenkovske jedinice.»
Koliku su vojnu snagu partizani iskoristili u pokušajima da probiju crtu obrane branitelja
Odžaka u travnju i prvoj polovini svibnja 1945. upravo je nevjerojatno. No još je
nevjerojatnije koliku su tek vojnu silu pripremali za okršaje u drugoj polovici svibnja.
«U najužem jugoslavenskom partijskom i državnom vrhu su osmišljavane i donošene sve
odluke, a one su potom izvršavane od podređenih struktura koje je partijski i državni vrh već
bio ustrojio i držao pod nadzorom. To se najjasnije može prepoznati iz činjenica koje govore
o nastanku, postavljenim zadaćama i djelovanju jugoslavenskih državnih organa u čijoj je
nadležnosti, između ostalog, bilo i organiziranje i izvršavanje najtežih oblika poratnih zločina.
Radi se o odjeljenju zaštite naroda (OZN-a) i Korpusu narodne obrane Jugoslavije (KNOJ).»
Već spomenutu ulogu KNOJ-a potvrđuje Đonlagić u daljnjem tekstu, gdje kaže da se jedan
bataljun KNOJ-a nalazi s lijeve obale Save, što znači na slavonskoj strani, koja je njegova

uloga moglo bi se zaključiti iz toga da ne sudjeluje u izravnim borbama nego čeka završetak
okršaja i tek onda stupa na snagu.
Sredinom svibnja partizanske jedinice pod zapovjedništvom štaba 27. divizije raspoređene su
na sljedeći način: «...20. romanijska brigada držala je mostobran i skelski prilaz kod Modriče i
bila u ulozi divizijske rezerve; 19. birčanska brigada, ojačana bataljonom Posavskotrebavskog
NOP odreda, na liniji k. 101 (južno od Odžaka) – selo Srnava; 16. muslimanska –
na liniji od Srnave (isključno) – Potočani – do zaključno Duge Njive; 14. srednjobosanska
brigada od sela Lipika, preko Vrbovca do Svilaja. Na lijevoj obali Save, od Svilaja do u visinu
ušća Bosne, nalazio se jedan bataljon KNOJ-a, a na desnoj obali Bosne, od Šamca do u visinu
Mrke Ade, Posavsko-trebavski NOP odred (bez bataljona). Neposredno pred početak opšteg
napada, na mjesta gdje su postojali gazovi na Bosni, u raspored Posavsko-trebavskog odreda
ubačene su dvije čete 2. bataljona 20. romanijske brigade da spriječe eventualno izvlačenje
ustaša na tim mjestima.». Osim ovdje navedenih partizanskih jedinica 19. svibnja je na
lijevo krilo partizanskog napada prema Svilaju upućena i 18. brigada 53. divizije, a za njom
stiže i štab 53. divizije kao logistička potpora.
Bilo bi zanimljivo doći do podataka koliko u ovom vremenu gore navedena pojedina
partizanska divizija, brigada, ili bataljon posjeduje vojnika, tj. koliki je broj partizana, dakle
samo žive sile ne ubrajajući tehniku, topništvo i zrakoplovstvo bio potreban da ozbiljno
ugrozi po njihovoj procjeni 2 do 3 tisuće hrvatskih branitelja Odžaka i ostalih pripadajućih
sela. Zanimljivo bi bilo usporediti omjer partizanskih snaga naspram broja hrvatskih vojnika
koji su ostali u okruženju.
Ipak presudnim se pokazala odlučnost, upornost i vjera u Boga i obranu svoga, a ne
matematički postotci, omjer snaga i količina oružja, streljiva i druge ratne tehnike.
Kakav je sastav branitelja ovoga kraja i tko su oni bili kazuje nam Marko Marić: «Bili su to,
uglavnom, domaći ljudi, dobri ratari, a bio je i poneki zanatlija i nadničar. Bili su to sve
pošteni ljudi, dobri vjernici, ponosni hrvatski sinovi. Bili su to ljudi veseljaci, uvijek spremni
za pjesmu i kolo, a često se i zapjevalo. ... Mi bojovnici, na tom ratištu bili smo uglavnom s
uskog prostora što ga zatvara rijeka Bosna prema svom uviru u Savu te rijeka Sava od Svilaja
do Pruda, tj. iz sela odžačke i modričke okolice. Bili smo svi kao jedan, svi smo željeli samo
jedno, braniti se i obraniti sebe i svoje, a poštovati i ne dirati tuđe.».
Kakav je moral i odlučnost hrvatskih vojnika čak i u zadnjim danima obrane bio priznaju i
partizanske snage: «Iako je u proteklim borbama pretrpjela teške gubitke, borbenost i

upornost ustaške grupacije nije popuštala. ... Oko 20. maja iz ustaških rovova i bunkera još se
mogla čuti cika, pjesma i povici Paveliću da dođe u Vlašku Mahalu.
Koliko je povjerenje zapovjednik odžačke obrane Baja Petar Rajkovačić imao u svoje vojnike
govori i činjenica da je još prije pada Zagreba i sloma NDH u šali poručivao «dr. Anti
Paveliću, da ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu, neka samo dođe u Odžak.»58.
Uz svu odlučnost i nadljudsku snagu koju su branitelji Odžaka pokazali ishod je bio
neizbježan, a to je znao i sam Petar Rajkovačić. Uključivanjem neprijateljskog zrakoplovstva
u bitku, ma koliko svjedok Marić tvrdio suprotno odnos na bojnom polju se morao
promijeniti.
Đonlagić tvrdi: «Avijacija je 22. maja počela izviđanje, a odmah poslije toga i bombardovanje
ustaških uporišta u Odžaku, Vlaškoj Mahali, Dubici, Mrkoj Adi, Balegovcu i Prudu.
Direktnim pogocima je porušila armiranobetonske i veći broj drugih bunkera (izuzev velikog
bunkera u Vlaškoj Mahali) i nanijela znatne gubitke neprijateljevoj živoj sili.
...bombardovanje je nastavljeno istim intenzitetom i naredna dva dana.» Prema njemu 7 je
zrakoplova sudjelovalo konstantno u ovim napadima i to «sovjetski ''šturmovci'' i njemačke
''štuke''.». S druge strane Marčinko kaže «Od engleskih ''karavela'' i njemačkih ''meseršmita''
sastavljene su dvije eskadrile, koje su iz Beograda poslane u Odžak. Ti su zrakoplovi na
prostoru odžačke doline djelovali 23. i 24. svibnja 1945. ... Potpuno je uništen vlaškomalski
obrambeni bunker, te vlaškomalska škola, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo Petra
Rajkovačića.».
Situacija u kojoj se tada našla vojska Petra Rajkovačića bila je vrlo teška, te je stoga odluka
koju on donosi zajedno s ostalim zapovjednicima bila i jedino moguće rješenje.
Prema svjedočenju Marka Marića, Rajkovačić je pozvao sve zapovjednike na vijećanje i
dogovor što i kako dalje. Na tom vijećanju konstatirano je da je na mjestu na kojem su se do
tada nalazili više nemoguće opstati, te da je jedino moguće rješenje prodor prema vučjačkim
šumama. Odlučeno je da se odmah izvrše sve pripreme i da se već sutradan u rano juto vojska
započne povlačiti prema Odžaku, zatim da se izvrše pripreme za forsiranje preko rijeke
Bosne, da se pripremi jedan bacač za uništavanje partizanskog mitraljeskog gnijezda, da se
pripremi roj od 30 bojovnika, koji će prvi prijeći Bosnu te zauzeti položaje za obranu dok

bude druga vojska prelazila, a zatim da se u manjim i većim grupama povlači u šume i čeka
daljnji razvoj situacije.
Ova odluka je pala vjerojatno dana 22. svibnja, a već 23. svibnja među bojovnicima je
zavladala neizvjesnost, što i kako dalje. Stigla je i naredba da se unište topovi i bacači kako ne
bi dopali u neprijateljske ruke, a branitelji i tako za njih nisu imali više streljiva.63
«U Vlaškoj Maloj okupio se najveći broj branitelja sa svojim zapovjednicima. Nitko ne
spominje predaju. Odlučuju se na proboj u dva smjera. ... U samom Odžaku organiziran otpor
partizanskoj vojsci trajao je do 24. svibnja 1945. Borbeni okršaji trajat će još cijelu noć od 24.
do 25. svibnja 1945. Dvije skupine branitelja pod okriljem noći krenule su u proboj
partizanskog obruča, jedna prema brdovitom dijelu općine, a druga prema Prudu. U Vlaškoj
Mali ostaje nekoliko desetina hrvatskih vojnika i to uglavnom oko Nuića štale, gdje je bilo i
posljednje uporište obrane. Više od sedam stotina ljudi pod oružjem, koji su se probijali iz
Vlaške Male u smjeru Potočana i Lipa, izvuklo se iz partizanskog obruča. Druga skupina koja
se probijala u smjeru Pruda, probivši jedan obruč, našla se u drugom partizanskom obruču,
odakle više nije bilo izlaza.»64 Ovdje Marčinko citira Zorana Dujaka koji u svojoj knjizi
«Berlin pa Odžak» navodi da se ovih sedam stotina ljudi koji su se izvukli u protuudaru
susrelo s 19. birčanskom brigadom koju su uspjeli razbiti negdje u području Prnjavora.
Ovakav razvoj događaja potvrđuje i partizanska strana i kaže: «Prema utvrđenom planu, 20.
romanijska i 19. birčanska brigada krenule su u 23 časa 24. maja u napad na ustaše u Odžaku.
Izložen koncentričnom udaru, već demoralisani neprijatelj branio se oko 2 sata, a onda u
neredu odstupio ka Vlaškoj Mahali i Balegovcu. Zauzimanjem Odžaka izvršen je bliži
zadatak 27. divizije i stvoreni su uslovi za slamanje ustaške grupe koja se branila u Vlaškoj
Mahali, najjačem neprijateljevom uporištu. Bilo je planirano da se taj opšti napad izvrši u 4
časa 25. maja. Međutim, glavnina ustaša koja se našla u Vlaškoj Mahali, uključujući i one koji
su se izvukli iz Odžaka, riješila je da se probije iz obruča, i to preko odsjeka na kome se 16.
muslimanska brigada nalazila razvijena za predviđeni napad.»
Ovo je za branitelje odžačkog kraja i Vlaške Male kako se pokazalo bila najkobnija odluka jer
su ne znajući situaciju s druge strane u proboj krenuli putem na kojem se neprijatelj upravo
bio pripremio i usmjerio za napad na braniteljske položaje. To je proboj učinilo znatno težim
u pogubnijim.

Prema partizanskim tvrdnjama proboj je krenuo između 2 i 3 sata 25. svibnja i to pravcem
preko Krčevine i potokom Joševica ka Vučjaku. «Ustaše su otvorile jaku vatru i u prvom
naletu mjestimično izbacile jedinice te brigade (16. musl.) iz rovova i zaklona... Do pred
svitanje vodila se ogorčena borba. Tada je ona preduzela protivnapad i izbacila neprijatelja na
jednu veliku čistinu. Na tom otvorenom ravnom i bez ikakvih zaklona prostoru našla se masa
ustaša koja se kretala u svim pravcima pod bliskom vatrom oko 200 puškomitraljeza i
automata.»
Prema Đonlagićevu opisu jasno se može zaključiti da se ovdje više nije radilo o borbi i
sukobu dviju suprostavljenih vojska nego se izvršavala naredba o masovnoj egzekuciji
hrvatskih bojovnika. Čak i sama njegova terminologija pri opisivanju događaja nakon bitke to
potvrđuje.
«Dok se vodila borba za dva najjača ustaška uporišta, Odžak i Vlašku Mahalu, i s ustaškom
glavninom koja je pokušala proboj, na desnom krilu su dijelovi 20. romanijske brigade
forsirali Bosnu i sa jedinicama Posavsko-trebavskog odreda očistili ustaške položaje na lijevoj
obali. ... već u prvim jutarnjim časovima 25. maja ustaška grupacija bila je potpuno razbijena i
najvećim dijelom uništena. Samo su male grupice uspjele da se probiju ka Vučjaku. Tog i
naredna dva dana jedinice 27. divizije su nastavile pretres terena i uništavanje i zarobljavanje
preostalih pojedinaca i grupica ustaša koje su se krile u šumarcima i na drugim mjestima. U
tom posljednjem napadu neprijatelj je od jedinica 27. divizije pretrpio gubitke od 881 mrtvog,
104 ranjena, 572 zarobljena.»
Kolika je vjerodostojnost ovih Đonlagićevih podataka matematički gledano sasvim je jasno.
Prema njegovim navodima poginulih, ranjenih i zarobljenih hrvatskih bojovnika ukupno je
1557. Ako uzmemo u obzir i njegovu tvrdnju: «Samo su male grupice uspjele da se probiju ka
Vučjaku», te također tvrdnju da je u obruču bilo «...oko 2000 do 3000 ustaša.»68 postavlja se
pitanje gdje nestaje veći broj ljudi koji se ne nalazi u njegovoj evidenciji. Naime ili se u tim
malim grupicama prema Vučjaku povuklo oko 1500 hrvatskih bojovnika, ali koliko su te
grupice onda bile male, ili se oko 1500 Hrvata izgubilo negdje na stratištima.
Koliko su predano partizani obavljali svoju dužnost «uništavanja...pojedinaca i grupica»
govore i svjedočenja rijetkih preživjelih od kojih je i Marko Marić koji svjedoči o zločinima u
Burića štali u Garevcu.

Grupa od 628 vojnika u kojoj se on nalazio odlučila se ne kretati u proboj ka Vučjak planini
nego su se predali partizanima. Već 24. svibnja 1945. bili su sprovedeni u Garevac u Burića
štalu odakle su kamionima po 60 do 70 bojovnika svakodnevno odvoženi na gubilišta i
ubijani. Do 28. svibnja štala je bila ispražnjena, a zatvorenici redom pogubljeni.69
Nije samo Burića štala svjedok pokolja hrvatskoga posavskog življa u tome vremenu. Još je
niz mjesta na kojima Hrvati živote položiše sada nakon pada i Odžaka i okolice u partizanske
i komunističke ruke. «Partizanska vojska se nakon slamanja otpora kod odžačke obrane
posvetila naročito čišćenju terena i hapšenju svih muških žitelja od 15 godina pa na više, a
bezbroj puta se znalo dogoditi, da nosioci slobode na licu mjesta ubijaju mušku djecu u dobi
od desetak godina. Svoju mušku djecu od 7 do 8 godina majke su morale oblačiti u žensko
ruho, kako bi ih zaštitile od sigurne smrti, a oni bojovnici odžačke obrane koji toga dana nisu
stali ispred streljačkog stroja, morali su pokapati svoju braću, rođake i prijatelje, znajući pri
tome da će njih sutra pokapati oni, koji će prekosutra biti dovedeni pred partizanske vodove
za strijeljanje. U tim danima život odžačkog Hrvata nije vrijedio apsolutno ništa. Bilo koji
partizan smio je ubiti, koga god je htio, a da pri tomu nikomu nije morao podnositi izvješća.
Partizanska mnoštvena strijeljanja mnogo su puta nadmašila broj mrtvih u ratnim okršajima i
umrlih od zaraznih bolesti, žutice, tifusa i drugih bolesti tijekom četiri godine rata.»70
Broj žrtava odžačkog kraja teško će ikada točno biti određen. Partizani su vješto navodeći
upornost u borbi i namjeru branitelja da se bore do posljednjeg čovjeka sve žrtve ovoga dijela
Posavine ubrojili među poginule u borbi, a kako smo prethodno vidjeli i njihov broj su
smanjivali polovično u odnosu na realne žrtve.
U noći s 24./25. svibnja partizani su pobili sve hrvatske ranjenike koji su se nalazili u Prudu,
njih oko 80 ubrajajući i četiri bolničara.
Kako se tih dana u Posavini živjelo govori i ovo svjedočenje: «Došli partizani u selo i pobili
sve muškarce koje su našli vani i po sokacima. Ubili su i onu trojicu dječaka iz gornjih sela,
ubili su starog djeda Marka i on je iz onih strana, ubili su naših puno...ranjenike su sinoć
odveli, a nitko ne zna kamo. ... Tamo je svježa krv, čini mi se do gležnja. Vidila sam tamo i tri
bajunete, tri sikere, jedan veliki čekić i više nisam mogla gledati to krvavo mjesto.»
Ovakva je sudbina zadesila sve one koji su se predali partizanskim jedinicama i koji su
kasnije naknadno pohvatani.

Ona grupa hrvatskih bojovnika koja se probila do Vučjak planine i vučjačkih šuma dalje se
nastavila sama snalaziti. Među njima je bio i zapovjednik odžačke obrane Baja Petar
Rajkovačić. Prema svjedočanstvima onih koji su tada bili na Vučjak planini 26. svibnja
popodne Rajkovačić je grupi vojnika s kojom se našao održao kraći govor u kojem je rekao da
se od sada sami moraju snalaziti i da dalje postupe po svojoj volji i nahođenju. Rajkovačić je
rekao da on mora na svoju stranu te je zamolio sve one koje partizani budu ispitivali o njemu
da kažu da je nestao i da ga od tada više nitko nije vidio.73 O posljednjim danima hrvatskih
bojovnika po šumama Vučjaka i vrbicima i šumarcima Odžaka i okolnih sela vrlo je teško
bilo što reći, oni koji su se uspjeli spasiti kasnije o tome nisu smjeli govoriti, a danas su rijetki
još među živima da bi svjedočili o tome.
«Duboko u šumama ostala je jedna manja skupina od tridesetak zadnjih vojnika odžačke
obrane, koja se nije htjela predati. Nova komunistička vlast službeno ih je nazvala bandom, pa
će naziv banda prihvatiti i stanovnici odžačkoga kraja. ''Banda'' će djelovati do početka 1947.
godine. Njih će izdati jedan u njihovu skupinu ubačen domaći doušnik. Posljednji iz te
skupine Juro Šebešić poginuo je u proljeće 1947. nadomak potočanskog groblja Lipa, kao
posljednji vojnih odžačke obrane iz bitke za Odžak godine 1945. i kao posljednji, koji je
pružao otpor novoj vlasti i novoj državi.»
Koliki je broj žrtava među Hrvatima Odžaka, Vlaške Male i niza okolnih sela govore i arhivi
škola okolnih gradova prema kojim je stanovništvo odžačkog kraja gravitiralo. Naročito je to
vidljivo u knjigama škola u Gradačcu. Svi učenici (Hrvati) Više Gimnazije u Gradačcu
neposredno poslije rata, s prostora Odžaka bili su bez oca.
Kako bi događaje u Odžaku i odžačkoj Posavini sakrila i izbrisala s povijesne scene i iz
sjećanja naroda komunistička vlast je za dan «oslobođenja» Odžaka u svojim službenim
spisima navela datum 14. travnja 1945., a ne 25. svibnja kada Odžak uistinu i pada u
partizanske ruke.

 

Slika 2. Petar Rajkovačić zapovjednik odžačke obrane (sedmi vitez NDH) s pratnjom

Slika 3. Branitelji odžačke Posavine na jednom od postrojavanja.

ZAPOVJEDNICI ODŽAČKE OBRANE

Zapovjednici odžačke obrane, braća Petar i Ivan Rajkovačić potječu iz siromašne obitelji
odžačkih zemljoradnika, koji sa svojih desetero djece žive u Bijelim Barama kod Odžaka. U
crkvenim knjigama odžačke rimokatoličke župe, bračni par Franjo i Mara i sva njihova djeca
uključujući i Petra i Ivana upisani su pod prezimenom Rajkovačić.77 Prema pripovijedanjima
starijih govori se da je obitelj Rajkovačić bila uglavnom žestoke naravi, ali s druge strane
pošteni i pravedni.
Petar Rajkovačić rođen je i kršten 9. svibnja 1919. što znači da zapovjedništvo odžačke
obrane preuzima s tek napunjenih 23 godine, dok posljednju bitku vodi u dane kada puni
dvadesetšestu godinu. Kako to navodi Božo Vukoja bio je osoba izrazito upadljivog izgleda:
«visok, mršav, malo većeg i povijenog nosa, mirna pogleda, tih i šutljiv.»
Vojnu službu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije Petar je trebao služiti u Mariboru, ali je nedugo
nakon primanja u vojsku iz nje i otpušten kao nesposoban. Prema pričanjima govori se da je
Petar imao jednu nogu kraću te je zbog toga vidna šepao.
Kao zapovjednik obrane svoga kraja Petar je bio vrlo odlučan i čvrst. Uveo je čeličnu stegu.
Kako se saznaje prema vojsci je bio krut i bezobziran. Nije podnosio laž, kukavičko i
podmuklo vladanje, neposlušnost i neodgovornost. «Neću» i «ne mogu» od svojih vojnika
nije želio čuti. Vukoja za njega tvrdi da se neprijatelju na spomen Petrova imena ledila krv u
žilama, da su zločinci gubili volju za svoj krvavi zanat. O njegovu odnosu prema srpskom
življu u zoni njegova zapovijedanja govori činjenica da je u Bijelim Barama, Rajkovačićevom
rodnom mjestu živjelo pet srpskih obitelji koje su poštovale zakon tadašnje države, te im se
do kraja rata ništa nije dogodilo.
Petrova vojska međusobno se oslovljavala riječju «baja», vjerojatno zbog toga se kasnije
Rajkovačića naziva Baja Petar Rajkovačić, a nakon rata se oslovljavanje s «baja» oštro
kažnjavalo od nove partizansko-komunističke vlasti.
Kakva je Petrova sudbina nakon pada odžačkog kraja teško se može sa sigurnošću utvrditi.
Postoji nekoliko različitih tumačenja o tome kako završava njegov životni i vojni put. Marko
Babić prema kazivanju Marka Marića donosi da se Rajkovačić našao sa svojom vojskom koja
je uspjela probiti obruč i stigla na Vučjak, u subotu 26. svibnja poslije podne. Tu se kraćim
govorom oprostio od svojih bojovnika i krenuo u vučjačke šume.

«Tužnim pogledom pogledao je tamo okupljene svoje bojovnike. Podigao je ruku i drhtavim
glasom rekao: Za Dom i Domovinu! Svi tamo nazočni su odgovorili: Spremni! ... Tada se
okrenuo na suprotnu stranu i krenuo, pa zastao, da još jednom pogleda svoje bojovnike, ali
više nije imao riječi, nego je i Baja Petar zaplakao...»
Prema istom kazivanju nedugo nakon što je Petar otišao u šumu iz tog pravca čula su se tri
pištoljska pucnja. Ovakav rasplet događaja djelomično bi podržao teoriju koju su kako
Marčinko tvrdi plasirali partizani, a to je da je Petar prvo usmrtio djecu i ženu, a onda i sebe.
S druge pak strane 1958. se po cijeloj Posavini proširila priča da je neki musliman iz Odžaka
prepoznao Petra Rajkovačića dok je boravio u Španjolskoj. «Prije nego je odlučio poći
prijaviti ga policiji, gledao je Baju Petra od glave do pete, a dobro je poznavao čojka toga, a
pogledao je i Baja njega i siguran je da ga je prepoznao, ali najednom se Baja Petar okrenuo te
mu se iz vida izgubio u masi onog naroda.»
Vukoja također iznosi da se pouzdano nikako ne može odrediti što je bilo s Petrom nakon
sloma obrane, zna se samo da je bio ranjen za vrijeme zrakoplovnih napada, a prema nekim
saznanjima nakon toga je hodao na štakama, koje su prema nekim tvrdnjama kasnije i nađene,
ali Petra Rajkovačića ni živa ni mrtva nitko nikada više nije vidio.82 Ovo Petrovo ranjavanje,
ako se uistinu dogodilo moglo je značajno utjecati na moral i spremnost bojovnika na daljnju
obranu.
Što se tiče njegovog brata Ivana Rajkovačića tu je situacija koja se tiče zadnjih dana obrane i
sloma otpora puno jasnija.

Ivan (Ivo) Rajkovačić rođen je i kršten 10. ožujka 1916. i stariji je od svoga brata Petra.
Tjelesno bio je plav, zgodan, krupniji, ali niži od brata, po naravi eksplozivniji i opasniji. U
vojsci je bio izniman borac, hrabar, nepopustljiv i odlučan. Bio je oženjen i otac dvoje djece.
Njegovu smrt Vukoja datira na početak svibnja 1945., kada su on i još dva časnika Jakov
Pušelja i Ivica Rodin obilazili svoje isturene položaje. Tvrdi se da su upali u partizansku
zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i da su tu pokošeni mitraljezom. Kad je stigla pomoć
suboraca još je samo Ivo Rajkovačić pružao otpor, ali nedugo potom i on je preminuo. Umro
je na rukama svojih prijatelja hrvatskih bojovnika, a prema kazivanjima zadnje su mu riječi
bile: «Sve vas volim, a posebno svog brata Petra!» Nakon bratove pogibije Petar prema nekim

kazivanjima više nije osjećao samilosti prema zarobljenim partizanima, od kojih je tražio da
se prekriže, a ako ovi to nisu znali, odmah bi bili ubijeni.
Od tri zapovjednika odžačke obrane najduže je poživio Ivan Čalušić o čijem se kraju zna
nešto više i pouzdanije nego o završetku dva prethodno spominjana brata Petra i Ivana
Rajkovačića.
Ivan Čalušić rođen je 7. ožujka 1910. u Potočanima kod Odžaka. Redoviti vojni rok u
Kraljevini Jugoslaviji služio je u Virovitici, a tokom cijelog vremena Drugog svjetskog rata
boravio je u svojim rodnim Potočanima. Otac je sedmero djece od kojih su njih četvero još
bili živi 1994. godine. Izgledom Čalušić je bio čovjek srednjeg rasta, smeđe kose i razvijen.
Bio je potpuna suprotnost Petra Rajkovačića, niti je pio niti pušio. Bio je čovjek s kojim se
moglo razgovarati, po prirodi promišljen i pribran. Prema pričanju jako je držao do svoga
izgleda. Zbog takve njegove naravi mnogi koji nisu voljeli disciplinu i strogost Petra
Rajkovačića prelazili su pod Ivanovo zapovjedništvo.
Još 1941. Zdenko Odić, logornik i povjerenik hrvatske Vlade Čalušića je imenovao
zapovjednikom seoskih straža u Potočanima i široj okolici. Ako se usporede Ivan i Petar kao
ljudi te obitelji iz kojih dolaze jasno je zašto do pada odžačke obrane postoje dva
zapovjednika i zašto se jedan drugomu nisu htjeli podrediti. Čalušić je bio humaniji prema
neprijatelju, kasnije se ispostavilo da mu je to bio nedostatak jer ga se neprijatelj manje bojao,
budući da su ga četničke vođe Branko, Jefto i Slavko Kovačević kasniji partizanski prvoborci
dobro poznavali.
Nakon nemogućnosti daljnjeg držanja položaja u Vlaškoj Maloj Ivan Čalušić je bio s onom
grupom bojovnika koja se probila iz partizanskog obruča i povukla u vučjačke šume. No
Čalušić nije dugo ostao tamo, obolio je od tifusa te su ga njegovi suborci u rujnu 1945.
donijeli do njegove kuće, gdje se skrivao po dvorišnim zgradama svoga oca. Prema
svjedočenjima tu ga je najmanje tri puta posjetio odžački liječnik Velimir Gojnić koji se tome
u početku oštro protivio, ali je kasnije ipak pristao. U proljeće 1946. Čalušić je ponovno
otišao u šumu da bi s preostalim bojovnicima dogovorio dalje povlačenje, ali se zbog povratka
bolesti ponovno morao vratiti u selo. Ovaj put se sakrio nekih 300 m od potočanske crkve, u
pecaru župnog stana, no tu ga je otkrio jedan bračni par koji je tim putem slučajno prolazio te
su ga odmah prijavili komunističkim vlastima i vojsci. Vojska je opkolila Čalušićevo
sklonište i zatražila predaju, a on se budući da od bolesti više nije mogao niti hodati odlučio
mirno predati. Unatoč što je bio iscrpljen i već u potpunosti onemoćao nitko se od

partizanskih vojnika nije usudio ući u zgradu u kojoj se Ivan nalazio, na ulaz su primorali
nekadašnjeg Čalušićevog prijatelja muslimana Agu Salihovića, koji je izveo drugog
zapovjednika odžačke obrane pridržavajući ga da od iznemoglosti i teške bolesti ne padne.
Kasnije će bivši Čalušićev prijatelj Salihović biti proglašen herojem koji je uhitio Ivu
Čalušića, a on će tu titulu ponosno nositi.
Čalušić će kasnije u Tuzli biti osuđen na 12 godina robije, no na tu će se presudu žaliti Srbi iz
Lipika i Kadra od kojih se posebno ističu Ljuba Lešić, Rosa Mršić, Saja Mršić, te Mirko
Perušić, a žalit će se i Muslimani, od kojih najviše poreznik Medo Okić. Nakon tih žalbi Ivan
Čalušić je osuđen na smrt, što je i sprovedeno u djelo u srpnju 1947. godine u tuzlanskom
zatvoru Štok. Čalušićeva obitelj nikada nije dobila njegovo mrtvo tijelo!
Nekoliko dana nakon Čalušićevog uhićenja u Potočanima je ubijeno devetnaest ljudi, sve
redom onih koji su na bilo koji način dobrovoljno surađivali s partizanima. Kao prvi od tih
devetnaest smaknut je bračni par koji je prijavio Čalušića partizanskoj vojsci.
Kasnije 1948. u Odžak je došao partizanski major i jedna partizanka. Raspitivali su se za
bivšeg glavnog ustaškog zapovjednika Ivana Čalušića. I to zato jer ih je u proljeće 1945.
nakon što su kao još mladi partizani bili zarobljeni u špijunaži hrvatskih položaja oslobodio i
nije pogubio nego im je naprotiv osigurao siguran put naredivši svojim ustašama da ih otprate
do partizanskog teritorija. Saznavši za Čalušićevu sudbinu javno su ustvrdili te čak preko
novina obznanili da je Čalušiću i njegovoj obitelji nanesena velika i nepopravljiva nepravda

ZAKLJUČAK

Događaji s područja odžačkog dijela Bosanske Posavine iz razdoblja Drugog svjetskog rata
do danas su nepoznati kako stručnoj tako i široj javnosti. Malo je toga do danas istraženo o
svemu onome što se tih dana u Odžaku i okolnim selima događalo. Pobjedničke partizanske
snage omogućile su stvaranje nove Jugoslavije, a ista ta nova Jugoslavija i njeno partijsko
vodstvo idućih pedesetak godina stvarala je neku novu povijest, povijest temeljenu samo na
uvjerenjima jedne strane, povijest temeljenu na jednom gledištu, na gledištu pobjednika.
Upravo takva povijest koju pišu pobjednici uspješno je gotovo pedeset godina prikrivala
veliku hrabrost, odlučnost i vjeru hrvatskih branitelja odžačkog kraja da ostanu na svojim
pragovima i daju sve što imaju za taj svoj komad njima svete i jedinstvene zemlje.
Ista ta povijest koju napisaše pobjednici punih je pedeset godina uspješno skrivala i zločine i
pokolje koje partizanske jedinice počiniše krajem svibnja 1945. u cijeloj odžačkoj Posavini.
Broj žrtava do danas nije točno utvrđen no iz svega predočenog jasno se može zaključiti da se
radi o broju od možda i nekoliko tisuća mučki ubijenih, prema nekim svjedočanstvima i
raskomadanih, ukopanih ili u dijelovima bačenih u Savu.
Rijetki su objavljeni radovi o ovoj temi, pogotovo oni sistematski obrađeni, ali se možemo
nadati da će se barem sada kada se o temi Odžaka slobodno može govoriti, spominjati je,
istraživati i zanimati se za nju, pojaviti ljudi, istraživači, povjesničari, koji će znanstvenom
metodom rada doći do brojnih za nas još nepoznatih činjenica i događaja.
O temi poput ove vrlo je teško govoriti objektivno i bez upliva emocija, jer susretanje s nekim
svjedočanstvima, činjenicama i događajima, ljudskim sudbinama i tragedijama vrlo lako može
dovesti do stanja povećane osjećajnosti pa i suosjećanja s akterima svih ovih događaja. Ipak
cilj nam je takvu mogućnost izbjeći i zadržati je na razini koja ne smije imati upliva u
historijsko istraživanje koje nas treba dovesti do objektivnih i nepristranih zaključaka.
Cilj svakog pisanja o ovoj temi bi trebao biti upoznavanje javnosti s herojskom odlukom
Hrvata odžačke Posavine, koji su se u ključnom trenutku odlučili boriti do smrti braneći svoj
narod, svoje majke, svoju djecu, svoje kuće, svoja dvorišta, a sve to na svojoj hrvatskoj zemlji
stoljećima prije ostavljenoj u naslijeđe njihovim djedovima i očevima. Branitelji Odžaka su
tada ginuli za slobodu hrvatskog naroda u nekom budućem vremenu. Ginuli su s uvjerenjem
da to ne čine uzalud, zato smo im mi danas dužni učiniti ono najmanje što možemo, a to je
omogućiti da se njihova žrtva objektivno vrednije, da padne veo pobjedničke povijesti i da se
prava istina o ovim velikim ljudima, koji ne postadoše veliki po načinu na koji su umrli nego
po životu kakvim su živjeli ipak sazna!

 

LITERATURA

1. Marko BABIĆ, Bosanskoposavski Bleiburg – Žrtve Burića štale u Garevcu, Vidovice-
Zagreb, 2005.
2. Ahmet ĐONLAGIĆ, 27. istočnobosanska divizija, Beograd, 1983.
3. Isti, Proleteri istočne Bosne – Šesta istočnobosanska proleterska narodnooslobodilačka
udarna brigada, Beograd, 1970.
4. Marjan ĐORDIĆ, Bosanska Posavina, Zagreb, 1999.
5. Josip JURČEVIĆ, Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj – zločini jugoslavenskih
komunista u Hrvatskoj 1945. godine, Zagreb, 2006.
6. Mato MARČINKO, U Odžaku se branila hrvatska Država, Zagreb, 2004.
7. Božo VUKOJA, Hrvat žive vatre – križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda,
Crnac, 1999.

Bitka za Odžak

pisanje br. 2

Bitka za Odžak je poznata i kao posljednja bitka 2.svjetskog rata. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije. Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu: "U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u osloboñeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine - čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe voñene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrñenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan". Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije. Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su takoñer u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine.

Što je predhodilo bitci

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) dr.Zdenko Odić. Zbog svog ugleda meñu Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i Srbima odžačkoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: "U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej…"

No problemi će se pojaviti kad četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaška vojska relativno uspješno uspijeva zadržati podalje od većih naselja. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine dotadašnji zapovjednik vojske dr.Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svi tamošnji vojnici, bili "domaći" ljudi, Rajkovačić je roñen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Čalušić u Potočanima 7. ožujka 1910. godine. Nekoliko uspiješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se pročuo širom posavine. Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a meñu njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božičković. Tu Rajkovačić potpuno razbija četnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili.

Neposredno prije bitke

Cijela Posavska dolina bila je tada jedno od sigurnijih i mirnijih mjesta u NDH, pa će Petar Rajkovačić, po usmenoj predaji, poručiti i samomu Poglavniku Paveliću da, ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu, neka samo doñe u Odžak. Rajkovačić, inače, poznat po nagloj naravi i u svoje je postrojbe uveo čeličnu stegu, za čije je nepoštivanje slijedila kazna smrti. Nije podnosio laž, kukavičko i podmuklo vladanje, neposlušnost i neodgovornost. Nitko mu nije smio reći "neću" ili "ne mogu". U borbi je bio hladnokrvan i nemilosrdan i nije poznavao strah. Svojim vojnicima je govorio: "U borbi se ubija. Ako to ne učiniš, neprijatelj će ubiti tebe. Nemoj se zavaravati kad su u pitanju četnici i komunisti. Kod njih nema milosrña i poštenja. Da ima, ne bi nas napadali na našim pragovima". Zanimljivo je da su se Petrovi vojnici meñusobno oslovljavali s Baja, pa je tako poslije rata i Petar spominjan kao Baja Petar Rajkovačić. Položaje za obranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski stručnjak. Bilo je izgrañeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice. Posebno su bili utvrñeni rovovi prema rijeci Bosni. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, municije i hrane. Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške točke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta obrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrñeno i osigurano. Branitelji nisu imali čak ni vojni zemljovid, ali su svi dobro poznavali svoj kraj. Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedan odjel vojnika, a bili su pokriveni drvenim trupcima kao zaštitom od minobacačkih granata. Obranom je zapovijedao Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja (Pečnik) Petar je povjerio svom bratu Ivi (roñen 10. ožujka 1916.). Istočno krilo držali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinović (Balegovac).

Bitka
Planovi sukobljenih strana

Nakon osloboñenja Sarajeva 6.travnja 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Srijemskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se povlačila prema Austriji. Jedan od razloga velike žurbe bio je taj što su Jugoslavenske vlasti htjele saveznicima pokazati da kontroliraju situaciju i teritorij te se jedino sa njima može razgovarati o budućnosti zemlje. Izvršenju te zapovijedi Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Mjesec je travanj 1945. godine, hrvatska vojska se organizirano povlači iz Bosne prema dogovorenoj "Zvonimirovoj liniji", ali Rajkovačić sa svojim vojnicima odlučuje dočekati Jugoslavensku armiju i braniti Odžak. U početku je i on razmišljao da se s vojskom povuće na Zapad, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno da se ostaju boriti do zadnjeg čovjeka. Zašto su se odlučili na takav, može se reći samoubilački, potez teško je sa sigurnošću reći. Sigurno je jedino da Hrvate Hitlerov nacionalsocijalizam nije zanimao, već ih je zanimala jedino opstojnost države Hrvatske. Odluku o nepovlačenju je obrazložio Petrov brat Ivo riječima: "Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva". Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata. Meñutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizanskim snagama.

Odnos snaga pred početak bitke

Petar pod svojim zapovjedništvom ima oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su dobro stajali jer su se njime opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zorića, a bio je pun ratnog materijala. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim vitez Pjanić i Avdaga Hasić. Bitka za Odžak počela je 19. travnja 1945. Tjedan dana ranije, 27.divizija, 3.korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed da presiječe odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu, uz pomoć 2. armije i 57.divizije, a sve s namjerom da 2.armiji pripremi teren da bi u njenom nadiranju na zapad osigurali nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovjedao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovjedao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovjedao ðurañ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1.

Početak bitke

Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu izmeñu rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosansbrigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila "Opkoli i odmah uništi!" Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, "očistiti teren i uništiti svu bandu". Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su napadali, govori i podatak da su tijekom 25.travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile proboj od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19.srpskom i dijelovima 16.muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu. Zapovijed je bila da 16.muslimanska izvrši što jači pritisak na branitelje i time ih onemogući da pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25.divizije. Vidjevši da se ustaše ne misle predati, štab 25.divizije zapovijedio je 16.muslimanskoj da se taj prostor pod svaku cijenu mora zauzeti, naglašivši: "to je nareñenje Tita, generalštaba i štaba 2.armije". U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu roñendana vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije J.B.Tita, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski generalštab izdao je zapovijed: do Titovog roñendana, Odžak mora pasti! Hrvatski vojnici su na početne napade neprijatelja odgovorili žestokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbačen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mičić, a kasnije i komesar 4.bataljona 16.brigade Matija Tunjić (nekoliko dana kasnije ubijen je i Miloš Trišić, komandant 19.birčanske brigade). U tom protunapadu, partizani su vraćeni ne samo na početne položaje, nego i dalje. Marko Marić iz Dobrinje, jedan od preživjelih svjedoka kaže: "Jutarnji napadi nekako već postanu dosadni, stoga se naši bojovnici odluče ne samo za obranu već i za kontranapad... Kad smo krenuli za partizanima i kad su nas uočili dali su se u bijeg, ali su iz pozadine osuli strahovitu vatru iz bacača po nama. Partizani nisu očekivali da ćemo ih goniti sve do Odžaka i da ćemo ući u sam Odžak, ali su se prevarili. Kad su vidjeli da naša potjera nije šala, dali su se u još jači bijeg". O ovakvom razvoju situacije govori i Ahmed ðonlagić koji gledajući situaciju s partizanske strane svjedoči o istom. Josip Broz Tito 30. travnja upozorava štab 3. korpusa Jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost "ako se teren brzo ne očisti i ne zavede puni mir i bezbednost".ka brigada, a sve spomenute

Početak najžešćih sukoba

Komandant akcije Miloš Zekić odredio je 4.svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u meñuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema. Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. Po ustaljenoj praksi sve su četničke voñe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje "narodnoj vojsci" tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine nad civilima. Partizani pokreću sve raspoložive snage na Odžak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Naime, ustaše su se pobrinule da prije bitke sva trava bude pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, što je njima odgovaralo dok su partizani više navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlačenje. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strašne gubitke. Preživjeli sudionik, ustaša Marko Marić, svjedoči kako bi se partizani dali u paničan bijeg kad bi ustaše iz rovova krenuli na njih s povicima: Naprijed braćo, Za dom spremni, hvataj žive!!

Na Vlašku Malu će se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojišnice se neće pomaknuti ni metra. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe su nemilosrdne. O tome partizani pišu: Borbe od 19. do 28. aprila bišu (bijahu) žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrñenja. Iako su u njima učestovale jedinice navikle na same pobjede (26. Srpska i nepotpuna 27. divizija) očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bio je 630, meñu njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljon. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa o prsa, ogorčeno…osim manjih dijelova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca.» Dne 4. svibnja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje; 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana- "ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala da otstupa prema Lipi". Tih dana Ivo Rajkovačić, Petrov stariji brat, za vrijeme obilaska položaja s još dvojicom časnika (Jakov Pušelja i Ivica Knežević) upada u partizansku zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i pada pokošen strojničkom vatrom. Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Meñutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela komandant 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu slijedećeg sadržaja: "On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34 000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do posljednjeg čovjeka". Stevan Kovačević dalje izvještava: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešta nisu još videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt". Sljedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvještava: "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim jurišima naši borci uspjeli su da prodru kroz meñuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve".

Dolazak avijacije i konačan pad grada

Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njen zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju. Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nañ šalju 23. i 24. svibnja 1945. iz Beograda na Odžak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemačkih zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić. "Nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se naši jurišni avioni i počeli mitraljirati i bombardirati neprijateljske postave…U noći od 22. na 23.5. ustaše su izvršile četiri uzastopna juriša…U praskozorje 23.5 vrše još jedan protivjuriš, u kojem pada polovina jurišnika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, meñu njima je bio i sam Rajkovačić…Tokom cijelog dana avijacija je bombardirala…Dan je produžen u noć; nastavljaju se žestoke borbe, često prsa o prsa, bombama i noževima…"Birčanska i Romanijska brigada izvršile su 25. svibnja usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe, krvave i žestoke, uporište je bilo zauzeto. Borbe su se vodile za svaki rov, za svaku kuću. Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana bilo je 332 mrtvih ustaša. Zarobljenika nije bilo. Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda pao je i posljednji slobodni hrvatski teritorij pod komunističku vlast. Nakon 36 dana krvavih borbi, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Europi.

Proboj

Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zatekli u Vlaškoj Mali uvidjevši da im se bliže posljednji trenuci odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu komandanta Steve Kovačevića tako snažno da su odmah probili partizanske linije i našli se partizanima iza leña. Mnoge ustaše iz te grupe su se tako spasili, a meñu njima su bili Pavelićevi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. To je za partizane bila golema sramota, jer je šaka ustaša probila položaje čitave 14. brigade i pri tome proboju nanjela velike žrtve partizanima, a ostale natjerala u panično bjegstvo.To što se dogodilo sa elitnom 14. brigadom njenom komandantu, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA (dobio čin generala pred odlazak u mirovinu), Stevi Kovačeviću nije mu bilo zaboravljeno i oprošteno od strane komunističkog vodstva.

Odlazak u šumu

No ni nakon bitke otpor nije prestao: u šumama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odžačkih branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao križari djelovali do početka 1947., kada će ih izdati jedan ubačeni doušnik. Juro Šebešić, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljeće 1947. godine kao zadnji vojnik odžačke obrane. Ivan Čalušić takoñer se uspio probiti iz partizanskog obruča i povući se u brda Vučjaka gdje je djelovao sa svojom križarskom skupinom. Obolio je od tifusa i vratio se kući gdje se je potajno liječio. Izdajom je uhvaćen, 1947. osuñen na smrt i pogubljen u Tuzli. Obitelj nikada nije dobila pokojnikovo tijelo. Kakva je bila sudbina Petra Baje Rajkovačića nije posve sigurno. Pretpostavlja se da je bio u skupini koja je probila partizanski obruč. Postoje dvije verzije o dogañajima nakon proboja. Jedna govori o njegovom oproštaju s preživjelim suborcima i samoubojstvu, druga verzija govori da je uspio prebjeći u inozemstvo te da ja navodno viñen u Španjolskoj, godinama nakon rata.

Partizanska osveta

Partizani su nakon ulaska u Odžak počinili mnoge zločine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara). Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča, koja je za Hrvate bila simbol dolaska partizanske "slobode" na području posavske regije. Vršena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila (naročito muškaraca iznad 15 godina), a opljačkano je sve što se opljačkati dalo. Dvjestotinjak boraca Garevačke bojne (jedini koji su se predali) odvedeno je u zidanu štalu seljaka Pere Burića. Tu su nekoliko dana gladovali i žeñali, da bi potom bili odvedeni u šumu Garevac i tamo jedan po jedan poubijani. U gradu su ostale same udovice, a muškaraca osim djece gotovo da nije ni bilo. Samo je u Pećniku ostalo 360 udovica. Svi sudionici (Hrvati) s prostora Odžaka koji su pohañali Višu gimnaziju u Gradačcu neposredno poslije rata, bili su bez oca. Prema matičnim knjigama odžačkih župa, tada je poginulo oko 2.500 ljudi. Partizanski gubitci se računaju na nekoliko puta više, a samo "prvoboraca" poginulo je 1100.

Prema posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Odžak imala je 30.056
stanovnika, rasporedenih u 14 naselja

Odžak

je grad i središte istoimene općine na krajnjem sjeveru Bosne i Hercegovine. Grad je 1991. brojao 9.386 stanovnika.

Stanovništvo općine Odžak
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Hrvati 16.338 (54,35%)         15.430 (55,31%)       14.995 (57,89%)
Muslimani 6.220 (20,69%)         5.371 (19,25%)        4.777 (18,44%)
Srbi 5.667 (18,85%)               5.361 (19,21%)         5.881 (22,70%)
Jugoslaveni 1.147 (3,81%) 1.276 (4,57%) 85 (0,32%)
ostali i nepoznato 684 (2,27%) 457 (1,63%) 163 (0,62%)
ukupno 30.056 27.895 25.901
Odžak (naseljeno mjesto), nacionalni sastav
Odžak
godina popisa      

          1991.                  1981.                             1971.
Muslimani 6.205 (66,10%)     5.347 (70,04%)           4.760 (78,49%)
Hrvati 1.404 (14,95%)         950 (12,44%)           751 (12,38%)
Srbi 599 (6,38%)            470 (6,15%)              372 (6,13%)
Jugoslaveni 819 (8,72%) 740 (9,69%) 81 (1,33%)
ostali i nepoznato 359 (3,82%) 127 (1,66%) 100 (1,64%)
ukupno 9.386 7.634 6.064

Prema popisu stanovništva iz 1991. naseljena mjesta u općini Odžak su:
Ada, Donja Dubica, Donji Svilaj, Gnionica, Gornja Dubica, Gornji Svilaj, Jošavica, Novi Grad,
Novo Selo, Odžak, Posavska Mahala, Potočani, Srnava i Vrbovac.

Daytonskim sporazumom, u sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta:
Gnionica, Jošavica i Srnava, te dijelovi naseljenih mjesta: Odžak
U općini Odžak su ostala naselja:
Ada, Donja Dubica, Donji Svilaj, Gornja Dubica, Gornji Svilaj, Novi Grad, Novo Selo, Odžak
(dio), Posavska Mahala, Potočani , Prud, Vrbovac , Vojskova i Zorice.

Povijest

Današnji grad Odžak u povijesnim zapisima spominje se od 1593. godine kao manje naselje i utvrda (Jukić, 1850. godine). Te godine u Bosni je sultanovim fermanom uveden odžakluk s pravom nasljeñivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljen kao odžak (posjed) i on je izgradio malu utvrdu koristeći ostatke ruševina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti taj posjed je naslijedio njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odžak predstavlja veće naselje i graničnu utvrdu s manjim brojem graničara. Austrijska vojska je u nekoliko navrata prelazila rijeku Savu i osvajala Odžak sve do potpisivanja Beogradskog mira 1739. godine, kada je uspostavljena nova granica Bosne duž rijeke Save. Sljedećih 100 godina Odžak je proveo u miru i kulturnom i ekonomskom napretku. Urbana struktura grada zasnivala se na principu organizacije stambenih grupacija-mahala, povezanih s poslovnim zonama. Izgrañena je i drvena džamija, nazvana Drvenija koja je kasnije bila spaljena. Uspostavljanjem austro-ugarske vlasti 1878. godine u Bosni i Hercegovini nastaje i novi period za Odžak. Uvodi se novi kapitalistički način privreñivanja i novi način grañenja koji podrazumijeva izgradnju visokih zgrada u kojima je objedinjen poslovni prostor u prizemlju i stanovanje na katu. Gradi se čvrstim materijalom (ciglom) po novim propisima, koji uvode regulaciju ulica i grañevinsku liniju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Odžak je bio pod kontrolom ustaških, njemačkih i domobranskih postrojbi. Malo je poznato da je pružao najveći otpor partizanima na kraju rata. Naime, 6. svibnja 1945. bio je pad NDH, dok su se neke hrvatske postrojbe zadržale u gradu i do 22. svibnja 1945.