KAKO JE 1945. VOJSKA NDH DO NOGU POTUKLA ČETNIKE

Bitka na Lijevča polju

TKZ. DRUGO KOSOVO

sukob koji se odigravao kod Banja Luke Lijevče polje, NDH (danas BiH)

30. ožujka 1945 do 08. travnja 1945

između

Hrvatskih oružanih snaga NDH i Jugoslavenske vojske u otadžbini tj. četnika

Snagama NDH je zapovjedao general Vladimir Metikoš

Četnicima četnički vojvoda Pavle Đurišić.

Bitka je završena potpunim porazom četnika.

Nakon 2. sv. rata četnički emigranti su ju nazivali "drugim Kosovom".

U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po tlu čitave bivše Jugoslavije. Postrojbe Crvene armije su ušle u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović, i njegove trupe, su bili zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga četnička vojska pod vodstvom "popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog je preko Nijemaca poslana u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Ta vojska se sastojala od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sanđaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.

Četnički planovi

Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polaska stigla je zapovijed od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihailovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prema Bosni gdje će se spojiti sa navodnih "100.000" četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se sa Dražom Mihailovićem. Uz njega je bilo samo desetak tisuća ljudi a onih "100.000" nisu nikada ni postojali. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci su bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.

Kakve su dalje bile četničke namjere postoji više verzija priče:

  • Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što Nijemci odu iz njega), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao "snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati".
  • Partizanski izvori kažu da je Draža Mihailović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne "antikomunistički ustanak"; Đurišić to nije prihvatio, otkazao je poslušnost Mihailoviću i započeo je pokret svojih snaga prema Sloveniji.
  • Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se sa tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevču polju nedaleko Banja Luke.

B i t k a

Početak bitke

Snage NDH koje su su nalazile u blizini činile su 27.940 ljudi.

30. ožujka 1945. četničke snage su prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj.

Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. U isto vrijeme tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala

Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci te zauzele položaj kod sela Gornje Doline.

Tamo su se sukobili sa četnicima ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istovremeno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika.

Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline a pretpostavlja se da su ubili 2.500 civila.

2. travnja general Metikoš je sa oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i u poludnevnoj borbi odbacio ih.

Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira, kapetana Mijukovića.

Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.

Lomi se pripremani napad na Bosansku Gradišku

 

Iz dobivenih podataka general Metikoš i

zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović

donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku Oklopni sklop iz Novske i Topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvije pješačke bojne.

Metikoš i Pavlović su se sastali u Bos. Gradišci i dogovorili plan napada. 5. bojnu 10. stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada. Istog dana u 12.00 sati ustaško topništvo je sa tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka "Tigar" punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2.000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sandžački korpus, kojim je zapovjedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića te 5.000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Raskol u četničkom zapovjedništvu

Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu.

No to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije.

Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 2./3. travnja 5.000 Crnogoraca je dezertiralo iz četnika, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.

To je natjeralo Đurišića da promjeni plan. 3. travnja donio je odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevča polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan, ondje se opskrbiti namirnicama i konjima te odatle krenuti preko Kozare prema Kordunu gdje bi se spojili sa četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.

 

Dana 4. travnja Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška-Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je inženjerijski dopukovnik Josić. U bunkerima je bila smještena domobranska 2. bojna 4. lovačkog Sdruga.

Svaki bunker je bio naoružan sa po dva minobacača i jednim mitraljezom a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na raskrižjima cesta, Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani sa po jednim protuoklopnim topom. Na 40 km dužine ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvije pješačke bojne i smjestili su se uz cestu prema Razboju. General Pavlović je postavio jedan oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac.

3. bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.

 Pavle Djurisic
Pavle Djurisic
Sekula Drljević
Sekula Drljević
Zaharije Ostojic
Zaharije Ostojic

Glavna bitka

U jutro 5. travnja u 2.00 sati četnici započinju frontalni napad na bunkere i obasipaju ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja te bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe na dovoljnu blizinu a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova što stvara velike gubitke četnicima i unosi pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:

"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."

Ipak 6. travnja u 6.00 sati četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa.

General Pavlović je sa dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom Bukovac-Turjak u pomoć 3. bojni. Sa ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu koja je činila oko 1.000 ljudi.

Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pritisak na 3. bojnu je otklonjen a od 1.000 četnika ubijeno je 500 dok su preostali pobjegli prema Kozari.

3. bojna, ojačana dvjema oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku grupu i u potpunosti ju uništila.

Tijekom noći sa 6. na 7. travnja zahvaljujući radu ustaških diverzanata panika u četničkim redovima dostiže vrhunac i četnici počinju bježati s lijeve na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No u jutro 7. travnja ustaško topništvo počinje gađati čamce kojima su prelazili i time im odsjeca odstupnicu.

Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora general Josip Metzger donosi odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još 10.000 ljudi.

Točno u 11.00 sati snage 6. i 17. hrvatske divizije započinju opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema razboju kreće 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka "Tigar", za njim motorizirana strojnička satnija i kamioni sa pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane kreće cestom Brezovljani-Glamočani. Sa juga Oklopni sklop 6. divizije tjera četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolaze motorizirana strojnička satnija i dvije pješačke bojne koje započinju sa četnicima frontalnu borbu. Domobrani izlaze iz bunkera i otvaraju oštru strojničku vatru.

Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškog prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom popračenom ručnim bombama nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju svoje položaje i pokušavaju se spasiti bijegom ali uzalud jer su bili opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i poljednji otpor četnika koji se predaju. U 13.00 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertitrali iz četnika pokopali su mrtve. Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko 5.000 četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji je pronađen kako se skriva ispod kola nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili.

Nakon bitke

Nakon bitke Đurišić, a s njime i 1.500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, su odvedeni u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. Nepoznato je što je bilo sa preostalih 3.500 četnika, najvjeroatnije su i oni pobijeni samo na nekom drugom mjestu. 5000 Crnogorca je premješteno pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje i stavljeni su pod zapovjedništvo Pavelićevog crnogorskog saveznika Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom.

U svibnju su zajedno sa ustašama, domobranima i hrvatskim civilima krenuli na povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH a jedna pročetnička grupa je ubila Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima. Većina je pobijena na "Križnom putu", rijetki preživjeli su završili u komunističkim logorima diljem Jugoslavije.

SUKOBLJENE STRANE

ČETNICI

 ZAPOVJEDNICI

Pavle Đurišić
Petar Bačević

VOJNE SNAGE

17.000

GUBITCI

7000 mrtvih i ranjenih

5000 zarobljenih,

5000 dezertiralo

N D H

ZAPOVJEDNICI

Vladimir Metikoš
 Marko Pavlović

VOJNE SNAGE

27.940

GUBITCI

486 mrtvih

216 ranjenih


Ishod bitke

Pobjeda NDH

Boj koji je zadao smrtni udarac četnicima povijesno prešućen od komunističkih vlasti

Donosimo nove podatke o velikoj ustaškoj pobjedi nad četnicima u bitci kod Lijevča polja

Sukoba ustaša i četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovim područjima bilo je bezbroj, a obrazovni sustav nudio je ili tek nudi priče o sedam neprijateljskih ofenziva. Do kapitulacije Italije, četnici su često znali "zakuhati" bitku pa potom pobjeći pod zaštitu Talijana, a ustaške snage tu su bile nemoćne.

Priča o bitci na Lijevča polju, krajem Drugog svjetskog rata, bitci ustaša i četnika u kojoj su četničke formacija doživjele teški, nezapamćeni poraz ima svoje brojne verzije, a najveći dio javnosti svaka priča i svaka verzija iste priče - iznenađuje! Tim više jer se desetljećima u obrazovnim sustavima, i pod starim jugoslavenskim režimom ali i danas, kriju brojni detalji iz krvavih događaja na ovim prostorima od 1941. Do 1945. Godine.

O bitci na Lijevče polju malo se zna, jer su se ljudi zatupljivali jednim te istim pričama o Zelengori, Kozari, Sutjesci, Neretvi, kao da se u isto vrijeme ništa drugo nije događalo. Složenost situacije na balkanskom području, u kotlu naroda, nameće samo jedan zaključak. Komunistička, partizanska istina bila je jedina poželjna, sve ostalo skrivano je pod tepih, pa čak i pod prijetnjom smrtne ili zatvorske kazne.

Povjesničari, također, u službi državnih vrhova i ustanova od te teme su bježali, podatke o događajima o kojima nismo učili čuvali su malobrojni svjedoci i entuzijasti. Koji su obično nazivani šarlatanima i revizionistima.

No, bitka na Lijevče polju nedaleko Banja Luke uistinu se dogodila i bila je iznimno krvava, dugotrajna, žestoka i napeta. I od te činjenice se ne može pobjeći. Oni koji zagovaraju jednostavnost opisa situacije u Drugom svjetskom ratu tu bitku nazivaju ne samo nebitnom nego umanjuju i njen opseg, sve u cilju zagovaranja teze da se ustaše i četnici nisu uopće sukobljavali.

S druge strane, nekima podaci o uistinu impresivnom opsegu bitke služe za razračunavanje s četničkim pokretom, što donekle može imati smisao, no takva objašnjenja isto su prejednostavna.

No, što se više spominje opis i tijek bitke, što se više analizira situacija i odnosi za vrijeme WW2 na ovdašnjim prostorima to je jasnije da se ništa iz tog vremena ne može objašnjavati - laički. Kako se to već činilo šezdesetak godina.

Bitka je, dakle, bila s golemim ljudstvom i žrtvama s obje strane, u bitci je bio i pobjednik i poraženi, a dogodila se pred kraj rata pa zbog te činjenice sama pojava takvih borbi može djelovati ne samo iznenađujuće nego i zanimljivo.

Za četnički pokret priča o bitci na Lijevče polju donosi mnoge neugodne spoznaje. Ne samo zbog katastrofalnog poraza četnika, nego i zbog prethodnih trvenja među četničkim zapovjednicima što je i dovelo uopće do određenih pokreta jedinica i njihovog razbijanja. Uostalom, na suđenju Draži Mihajloviću, vođi četničkog pokreta dalo se čuti zanimljivih stvari o bitci na Lijevče polju.

Pred sudom u Beogradu 1946. Godine Draža Mihajlović je u svom svjedočenju govorio:

„Sporadične borbe, mi četnici smo nastavili i sljedeće 1945.godine. U toj godini, početkom travnja, Lijevče polje postalo je najtragičnije srpsko stratište, čemu sam i ja donekle krivac. Zadržavajući pored sebe majora Pavla i njegovu vojsku, slijepo vjerujući u skorašnje iskrcavanje saveznika na obale Jadrana. Moj nesuđeni nasljednik major Đurišić, uzdajući se u podmetnutog i pokatoličenog Crnogorca Sekulu Drljevića, prešao je noću, između 2. i 3. travnja 1945. godine, rijeku Vrbas, a potom neoprezno stigao u prazno Lijevče polje, svoju nesuđenu stepenicu za spasonosnu Sloveniju. I dok je u kratkom predahu prebrojavao ljudstvo i vršio pripreme za pokret, ustaški generali Metikoš i Maks Luburić, napali su ga s leđa, svom žestinom... Tako se žedno Lijevče polje napojilo krvlju iz tijela naše pospane i glađu iznurene djece. Od četrdesetak tisuća nevinih duša, uspjelo je da se spasi i pobjegne prema Kordunu najviše njih tisuću. Zarobljeni Pavle Đurišić odveden je u kazamate Stare Gradiške, 20. travnja. Ugledavši u zatvorskim prostorima svog krvopiju Luburića, moj crnogorski komandant istrčao je na balkon i iz sve snage pozvao svoje porobljene ljude da se dokopaju oružja i bore do posljednje kapi krvi. Među dvadesetak ustaša koji su se tada bacili na čeličnog majora bila su oba komandanta sa Lijevča polja. Dva dana prije konačne kapitulacije Njemačke (7. maja 1945.) završen je poslednji čin tragedije ovog polja, zalivenog srpskom krvlju. Tog dana pogromski ustaški logor i usijane jasenovačke peći progutale su krupnu figuru rodoljubivog otadžbinskog četničkog pokreta, majora Pavla Đurišića... Bila je to tragedija baš kao i na Kosovo polju“.

Tako je na svom suđenju zborio Draža Mihajlović, vođa četničkog pokreta. Ni u tom trenutku nije izdržao i u cijelu priču dodao je elemente mitova, jer njegove rečenice što se događalo za vrijeme i nakon bitke nisu uopće točne.

O sukobu ustaša i četnika na Lijevče polju dalo se čuti nedavno kada se u Srbiji potakla sveobuhvatna akcija oko rehabilitacije četničkog generala Draže Mihajlovića. Nakon što su se oglasili i neki naši političari - bitka na Lijevče polju konačno je postala zanimljiva i našoj javnosti. Naime, potaknut posvemašnjom rehabilitacijom vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića u današnjoj Srbiji, oglasio se i bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Pokazujući otvoreno svoje neslaganje s rehabilitacijom četničkog zločinca, Mesić je pokazao i svoje neznanje i neupućenost glede tematike - Drugi svjetski rat na ovim prostorima - što je njegovim izjavama dalo dimenziju neistine.

Rekao je tako Mesić da "rehabilitacija Mihailovića pothranjuje pobornike ustaštva", ističući pritom "kako se ustaše i četnici praktički nisu sukobili od 1941. do 1945. godine, aludirajući tako na staru tezu o saveznicima u zločinu" i zanemarujući neke povijesne činjenice kojih se u priči oko Drugog svjetskog rata valja dohvatiti.

To što je, primjerice, na suđenju u Beogradu 1946. godine Draža Mihailović za bitku na Lijevče polju rekao da je to za „srpsku vojsku bilo - "novo Kosovo polje" Mesića ne zanima. Za njega sukoba nije bilo, zalud priče o bitkama na Drini, Ozrenu, Udbini i gdje već ne.

Ipak, potpuna je neistina da se ustaše i četnici nisu sukobljavali na području koje je obuhvaćala NDH! problem je u tome što su se naši povjesničari desetljećima trudili objašnjavati događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata po uzusima samo jedne istine, partizanske i revolucionarne.

Sukoba ustaša i četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovim područjima bilo je bezbroj, a obrazovni sustav u bivšoj državi, a okrnjeni i u ovoj, nudio je ili tek nudi priče o sedam neprijateljskih ofenziva, kao da se u međuvremenu za isto vrijeme praktički baš ništa nije događalo.

Ne ulazeći u namjeru rehabilitacije jednog ili drugog pokreta valja istaći da su se ustaše i četnici sukobljavali često, a u povijesti njihovih borbi ima i bitaka koje su po obimu, snagama koje su sudjelovale, ali i žrtvama bile goleme, doslovce krvave do koljena.

Dok se nije dogodila kapitulacija Italije, četnici su često znali "zakuhati" bitku pa potom pobjeći pod zaštitu Talijana, a ustaške snage tu su bile nemoćne jer im je bilo zabranjeno ulaziti u talijansku okupacijsku zonu. No četnici su prve velike poraze doživjeli još 1941. godine kad je ustaška Crna legija čistila prostor oko rijeke Drine, sukobljavajući se i s četničkim i s partizanskim snagama. Upućeniji u zbivanja za vrijeme Drugog svjetskog rata znaju za borbe ustaša i četnika na planini Ozren, oko Sarajeva, Udbine, pa i u Bosanskoj posavini, Lici. Sukoba je bilo na sve strane, a iz ustaške dokumentacije dalo se jasno nazrijeti kako su četnici ujutro znali biti četnici, a navečer - partizani.

U borbama kod Foče, Bugojna i Travnika silnih žrtava je bilo na obje strane. U kaosu koji je vladao često su ustaše u borbama protiv četnika znali biti zaustavljani od Nijemaca, opet na inicijativu Talijana, a i kod četnika se događao raskol, skupina jednih odmetnula bi se od drugih, što je na kraju znalo rezultirati velikim, doslovce kobnim porazima od ustaša, no o tome kasnije.

Pred kraj rata kada su se strane mijenjale gotovo pa svakodnevno ustaše su vodile borbe i s četnicima i s partizanima, makar će neki srpski povjesničari tražiti i činjenice da su i partizani znali surađivati s ustašama, sve u cilju zatiranja četničkog pokreta što je Titovim partizanima bila nasušna potreba kako bi spriječili povratak kralja u Beograd.

Došlo je tako i do najveće bitke ustaša i četnika, u ožujku i travnju 1945. godine, bitke na Lijevče polju, na golemoj ledini kod Banja Luke. Gdje su se sukobile regularne snage NDH s gomilom četnika u povlačenju prema Sloveniji. Da bi se razumjelo otkud toliko četnika na malom prostoru, valja poznavati okolnosti tog razdoblja. U čestim razmiricama i nesuglasicama kod četnika, o čemu je na svom suđenju govorio Draža Mhajlović, došlo je i do izbjegavanja naređenja, zapravo do samoinicijativa lokalnih zapovjednika, pa su se tako mnoge četničke snage povlačile preko NDH, no za tako nešto morali su zatražiti i dozvolu.

Činjenica jest da su se dozvole izdavale, uz Pavelićeve uvjete poput cijepljenja i šišanja, kao što je činjenica da su se dozvole za prolazak preko teritorija NDH od strane četnika zloupotrebljavale, pa su ti isti četnici pri povlačenju činili masovne zločine, na koje je nekad uslijedila i reakcija. Tako je došlo i do bitke na Lijevče polju u smiraj Drugog svjetskog rata.

Četnici pod zapovjedništvom Crnogorca Pavla Đurišića povlačili su se prema zapadu, dakle preko teritorija NDH i zaustavili se nakon niza masakara po hrvatskim i muslimanskim selima u sjevernozapadnoj Bosni. Kod ustaša, tako je navodila poslijeratna ustaška emigracija, pojavila se bojazan da četnici planiraju naglo zaokrenuti i ući u Zagreb čim hrvatski glavni grad napuste Nijemci. I tako se potom predstaviti kao osloboditelji. K tome, četnici se nisu libili činiti zločine i ustaše su se brže-bolje morali organizirati, iako su i sami bili "zabavljeni" organizacijom povlačenja prema zapadu.

Gotovo desetodnevna bitka završila je posvemašnjim četničkim porazom. Gubici četnika bili su golemi: sedam tisuća mrtvih, pet tisuća zarobljenih i pet tisuća vojnika koji su dezertirali. Usto je gotovo cjelokupna četnička regimenta iz Crne Gore, pod vodstvom Sekule Drljevića, prešla na stranu ustaša. Opseg bitke u kojoj su partizani dahtali za vratom četnika i pustili ih u ustašku klopku, što i te kako mori srpske nacionaliste, zorno pokazuje kako je notorna neistina, uz sve prethodne sukobe ustaša i četnika, da u četiri godine Drugog svjetskog rata sukoba među njima nije bilo. A kamoli da su bili saveznici, što nam serviraju neki naši političari.

No, kada su se događaji iz Drugog svjetskog rata pomno skrivali od svih nas, nije ni čudo da ni današnji gorljivi pobornici ustaškog pokreta ne znaju za ovu bitku. Jednostavno, ta je bitka bila skrivena u tumačenju povijesti kroz nekoliko desetljeća, pa je svako čuđenje na tijek i obim ove bitke u najmanju ruku i očekivano. Međutim, ne može netko lakonski utvrditi da ustaše i četnici nisu ratovali, a još je k tome pretendirati da bude renomirani političar.

 

Snage NDH činilo je 27.940 ljudi. 30. ožujka četnici su prešli Vrbas i zauzeli selo Razboj, te krenuli prema Savi i Dolinama, prema Bosanskoj Gradišci. Tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke.

U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po tlu čitave bivše Jugoslavije. Postrojbe Crvene armije su ušle u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije pukovnik Keserović i njegove trupe bili su zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga četnička vojska pod vodstvom "popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog je preko Nijemaca poslana u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Ta vojska se sastojala od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sanđaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.

Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polaska stigla je zapovijed od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihailovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prema Bosni gdje će se spojiti s navodnih 100.000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se s Dražom Mihailovićem. Uz njega je bilo samo desetak tisuća ljudi, a onih 100.000 nisu nikada ni postojali. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci bili su prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.

Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što Nijemci odu iz njega), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao 'snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati'.

Partizanski izvori kažu da je Draža Mihailović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne 'antikomunistički ustanak'; Đurišić to nije prihvatio, otkazao je poslušnost Mihailoviću i započeo je pokret svojih snaga prema Sloveniji.

Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevču polju nedaleko Banja Luke.

Snage NDH koje su su nalazile u blizini činilo je 27.940 ljudi, 30. ožujka 1945. četničke snage su prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. U isto vrijeme tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci te zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima, ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istovremeno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili više od dvije tisuće civila.

Nadalje, 2. travnja general Vladimir Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i odbacio ih u poludnevnoj borbi. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.

Iz dobivenih podataka general Vladimir Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku oklopni sklop iz Novske i topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović su se sastali u Bosanskoj Gradišci i dogovorili plan napada. Jednu bojnu 10. Stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada. Istog dana u podne ustaško topništvo je s tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2.000 mrtvih i ranjenih četnika.

Ispitivanjem zarobljenih časnika ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sandžački korpus, kojim je zapovijedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića te 5.000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No, to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 3. travnja pet tisuća Crnogoraca je dezertiralo iz četnika, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.

To je natjeralo Đurišića da promijeni plan pa je 3. travnja donio odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevča polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan, ondje se opskrbiti namirnicama i konjima te odatle krenuti preko Kozare prema Kordunu gdje bi se spojili s četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.

Dana 4. travnja Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška - Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je inženjerijski dopukovnik Josić koji je zbog potrebe tog posla iz Zagreba dovelo nekoliko arhitekata. U bunkerima je bila smještena domobranska bojna 4. lovačkog Sdruga. Svaki bunker je bio naoružan s po dva minobacača i jednim mitraljezom, a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na raskrižjima cesta, Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani s po jednim protuoklopnim topom. I taj se potez pokazao kobnim za četnike.

Na 40 kilometara ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvije pješačke bojne i smjestili su se uz cestu prema Razboju. General Pavlović je postavio jedan oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima, a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. 3. bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.

Ujutro, 5.travnja četnici su započeli frontalni napad na bunkere i obasipaju ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja te bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe na dovoljnu blizinu, što je bila zapovijed, a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova što stvara velike gubitke četnicima i unosi pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."

Ipak, dan kasnije četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. General Pavlović je sa dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom od Bzkovca do Turjaka u pomoć 3. bojni. S ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu koja je činila oko tisuću ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pritisak na 3. bojnu je otklonjen a od tisuću četnika ubijeno je pet stotina, dok su preostali pobjegli prema Kozari. K tome, 3. bojna, ojačana dvjema oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića je naišla na tu četničku grupu i u potpunosti ju uništila.

Tijekom noći sa 6. na 7. Travnja zahvaljujući radu ustaških diverzanata panika u četničkim redovima dosegla je vrhunac i četnici počinju bježati s lijeve na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No ujutro 7. travnja ustaško topništvo počinje gađati čamce kojima su prelazili i time im odsijeca odstupnicu.

Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog mosta počele okupljati partizanske snage a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora general Josip Metzger donosi odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još deset tisuća ljudi.

Točno u 11.00 sati snage 6. i 17. hrvatske divizije započinju opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema Razboju kreće 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka, za njim motorizirana strojnička satnija i kamioni sa pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane kreće cestom Brezovljani - Glamočani, s juga Oklopni sklop 6. divizije tjera četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolaze motorizirana strojnička ustaška satnija i dvije pješačke bojne koje započinju sa četnicima frontalnu borbu. Domobrani izlaze iz bunkera i otvaraju oštru strojničku vatru.

Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškog prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom popraćenom ručnim bombama nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju svoje položaje i pokušavaju se spasiti bijegom ali uzalud jer su bili opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i posljednji otpor četnika koji se predaju. U 13.00 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokopali su mrtve. Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko pet tisuća četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji je pronađen kako se skriva ispod kola nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili.

Nakon bitke Đurišić, a s njime i 1500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, su odvedeni u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. Nepoznato je što je bilo sa preostalih tri i pol tisuća četnika, najvjerojatnije su i oni pobijeni samo na nekom drugom mjestu. Onih pet tisuća Crnogorca, četnika Sekule Drljevića, je premješteno pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje i stavljeni su pod zapovjedništvo ustaških postrojbi. Ta, kako je nazvana, Crnogorska narodna vojska, sve bivši pripadnici četnika u svibnju su zajedno sa ustašama, domobranima i hrvatskim civilima krenuli na povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH a jedna pročetnička grupa je ubila Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima. Većina je pobijena na "križnom putu", rijetki preživjeli su završili u komunističkim logorima diljem tadašnje Jugoslavije.

Kao i većina ustaških vojnika koji su stigli do Bleiburga, njihovu sudbinu dijelio je i general Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim oficirima, kao i s oficirima Jugoslavenske vojske. General Metikoš nakon uhićenja podijelio je sudbinu svojih vojnika i ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.

Izvori:

Wikipedia

Alvin E. Conski, izvještaji Draže Mihailovića, pročitano na zasjedanju Američkog kongresa 24.05.1945.

Boško N. Kostić, "Za istoriju naših dana", München.

Basta, Milan-Rat je završio sedam dana kasnije

Proces protiv Draže Mihailovića, Vjesnik 1948.

"Američki Srbobran" od 2. listopada 1950.

"Iskra" München, od 24.05.1951. članak "Kad je krvca iz zemlje provrela".

Iz zapisnika o preslušavanju popa Perišića 01.05.1945. pismohrana časopisa "Drina".