Bitka za Kupres 1942

Srpanj-kolovoz 1942

Jugozapadna Bosna (NDH)

Bitka za Kupres je bila bitka koja se odigravala od 28. srpnja do 20. kolovoza na području Nezavisne države Hrvatske (danas BiH). Snage jugoslavenskih partizana su tom prilikom pokušale uništiti ustaško-domobranske snage u Kupresu. 600 pripadnika 3. bojne Crne legije pod vodstvom bojnika Rafael Bobana je zajedno sa domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Svi partizanski napadi na Kupres su bili neuspješni pri čemu su partizani zadobili osjetne gubitke zbog čega su se povukli.

Partizanska priprema

Nakon odbijanja napada na Bugojno, Druga proleterska brigada rasporedila je svoje bataljone na cestu između Kupresa i Bugojna i između Kupresa i Blagaja. Jedinice su vršile čišćenje terena napadajući čete lokalne ustaške milicije. Goneći ustašku miliciju iz Zlosela, brigada je u dva navrata upala u sam Kupres, a 28. srpnja gotovo je uspjela da ga zauzme. Međutim, narednih dana našla se pod udarom Bobanove 3. bojne Crne legije, koja je stigla iz Bugojna i nastojala da se probije u Kupres radi ojačanja garnizona.

Petog kolovoza u zoru istovremeno su krenuli u nastupanje 600 pripadnika Crne Legije iz Bugojna i borci iz Kupresa. Vještim manevrom uspjeli su da odbace brigadu prema Blagaju i da oko četiri popodne uđu u Blagaj. Kontranapadom brigada je uspjela da ih odbaci iz Blagaja, ali nije uspela da spriječi spajanje dviju grupa i pristizanje pojačanja u Kupres.

Prvi napad na Kupres

Plan napada bio je jednostavan: partizanske brigade trebale su koncentričnim napadom likvidirati vanjsku obranu, upasti u mjesto i unište sve. Napad je predviđen za 21 sat 11. kolovoza. Imali su da izvedu: 2. i 4. proleterska, 10. hercegovačka i 2. bataljon 3. proleterske brigade, bataljoni "Pelagić" i "Iskra" 3. krajiškog odreda i Kupreška partizanska četa - ukupno 13 bataljona, odnosno nešto manje od 2000 boraca. Glavni udar, između komunikacija koje vode od Bugojna za Kupres izvodile su 2. i 4. proleterska brigada i bataljon 3. krajiškog odreda. Prodor dijelova 2. proleterske brigade i 3. krajiškog odreda u sjeverni dio varošice nije mogao biti izvršen jer je, uslijed snažnog otpora silina napada popustila. Branitelji su na tom prostoru ubacili svoje rezerve, brzo lokalizirali mjestimične prodore partizana i tako uspjeli konsolidirati obranu. Pošto su druge jedinice bile zadržane na prilazima gradu, to su se oba bataljona 2. proleterske brigade i dijelovi 3. krajiškog odreda našli u teškoj situaciji. Dan je zatekao ove usamljene dijelove pred braniteljskim utvrđenjima, izložene jakoj vatri. Kako je bilo očigledno da se više ne može ništa učiniti i da bi svako dalje inzistiranje na prodoru u grad bilo neopravdano, štab brigade je obustavio napad, a jedinice povukao na Čardačicu i Malu Plazenicu.

Ostala dva bataljona 4. brigade, koji su napadali s juga, preko Kupreškog polja, naišli su na otpor branitelja još u selu Brdima, oko 4,5 km južno od Kupresa. Istureni dijelovi su se, međutim, brzo povukli. Bataljoni su odmah nastavili kretanje ka Kupresu. Pošto su izgubili dosta vremena na zaposjedanje Pogane Glavice, 2. bataljon je pred zoru izbio pred Kupres. Pošto nije uspio da uhvati vezu sa susjednim jedinicama i ocjenivši da bi prema trenutnoj situaciji samostalni prodor bilo bezizgledan i doveo do nepotrebnih žrtava, štab je u zoru izvukao svoj bataljon iz dodira sa neprijateljem.

Jedinice NOVJ tokom noći uspješno su savladale vanjsku obranu mjesta, ali su pri tome izgubile dosta vremena i snage. Tako su se u zoru našle na otvorenom polju, bez pogodnih zaklona, pred glavnom neprijateljskom linijom obrane, na rubu mjesta koje nigdje nije bilo ozbiljno narušeno. Jedino je Druga proleterska napravila ograničen prodor u sjevernom dijelu mjesta. Štabovi su stoga povukli svoje bataljone izvan domašaja neprijateljske vatre i napad se ugasio.

Partizanski zločini nad domačim stanovništvom

Odstupajući kroz sela Olovo, Osmanlije, Zlosela, Botun i Vrila, partizani su, u cilju odmazde jer su poraženi kod Kupresa, zapalili 46 kuća i štala i otjerali 461 govedo i 1762 ovce.

 Crna legija u Kupresu 1942
Crna legija u Kupresu 1942
Oklopne jedinice Crne legije u rejonu Donjeg Vakufa 1942
Oklopne jedinice Crne legije u rejonu Donjeg Vakufa 1942

Branitelji Kupresa jure partizane

zarobljeni partizani i četnici
zarobljeni partizani i četnici

Ocjenivši da je napad suzbijen i da se partizanske jedinice povlače, krenuše za njima da bi ih razbile i raspršile. Iz grada su se, u svim pravcima, uputile kolone, podržane artiljerijskom vatrom i djelovanjem aviona, dok su istovremeno iz Bugojna krenuli jači dijelovi da bi raščistili put za Kupres. Pred nastupanjem nadmoćnih snaga i naletima avijacije, jedinice 2. proleterske brigade su se oko 9 sati povukle sa Čardačice i Male Plazenice, a borci su produžili ka Velikim i Malim Vratima i Malom Stožeru. Pod upornim pritiskom, 2. proleterska brigada je bila prinuđena da odstupi i s tih položaja, i tako se ponovno oslobodila komunikacija sa Bugojnom.

Drugi napad na Kupres

Delegat Vrhovnog štaba Sreten Žujović stekao je dojam da su razlozi za neuspjeh napada, osim objektivnih okolnosti, i nedovoljna umješnost i nedovoljno zalaganje jedinica, i tu svoju ocjenu prenio je Vrhovnom štabu. Štabu 4. brigade uputio je pismo u kojem ga je implicitno prekorio primjerom Druge proleterske. Ovo je među borcima 4. proleterske stvorilo snažnu motivaciju da se dokažu u borbi i otklone sumnje u svoju borbenu vrijednost. U takvoj atmosferi čak su i ranjenici iz bolnice Brano Selić i Ilija Vujisić, studenti iz Kolašina, inzistirali da zajedno sa svojim bataljonima krenu u napad. Obojica su poginuli iste noći.

Vrhovni štab je odlučio da se ponovni napad na Kupres odloži za 13/14 kolovoz i izvede snagama 2. i 4. proleterske, 1. krajiške i 10. hercegovačke i 2. bataljona 3. proleterske brigade, dijelom 3. krajiškog odreda i bataljona "Vojin Zirojević" - ukupno 16 bataljona, odnosno 2.400 boraca. Trebalo je da napadaju: 2. proleterska brigada sa sjevera, od Malih vrata i Velikih vrata; 1. krajiška i 10. hercegovačka brigada sa zapada i jugozapada; 4. proleterska brigada sa istočne i južne strane, na istom odsjeku i istim pravcem kojima je i prvi put napadala. Početak napada: 13. kolovoz u 21:00.

Poučene iskustvom iz prvog napada, partizanske brigade su prethodnu fazu savladavanja vanjske obrane oko Kupresa savladali mnogo efikasnije, i sve jedinice su se do deset sati uveče našle u borbi na prvoj liniji kuća ili nadomak nje. Uslijedio je juriš na rovove , mitraljeska gnijezda i utvrđene zgrade na rubu varoši.

Već u ovoj fazi, branitelji su postigli bitan uspjeh, nanjevši partizanskim jedinicama na prilazima teške gubitke. Sistem vatre bio je veoma dobro organiziran i veoma gust, tako da, čim bi otkrili prisustvo partizana na određenom sektoru, uslijedila bi intenzivna unaprijed pripremljena minobacačka i mitraljeska vatra. Najteže gubitke pretrpeli su drugi i četvrti bataljon 4. proleterske. Sve su jedinice, trpeći teške gubitke po grupama uspjeli da prodru u prve rovove i dokopaju se prvih kuća. Uz pomoć bombaša napredovalo se po grupama, korak po korak, od kuće do kuće. Prvi bataljon 4. proleterske napredovao je duž glavne ulice. Prva krajiška brigada probila se do baterije brdskih topova i vatrenom kontrolom onemogućila njeno korištenje, međutim, uprkos velikom zalaganju da osvoji topove, zaustavljena je na 30 metara od njih. Međutim, ovi mjestimični prodori nisu pokolebali obranu. Obrana je uspjela da održi u svojim rukama najznačajnije objekte: silos, žandarmerijsku kasarni i Hrvatski dom, i da nanesu napadačima ozbiljne gubitke. Pukovnik Šimić sve vrijeme je čvrsto držao jedinice u svojim rukama, koordinirao obranu i intervenirao rezervom na ugroženim sektorima.

Branitelji Kupresa opet jure partizane

Partizani nisu uspjeli da uspostave komandu i veze u Kupresu. Zamjenik komandanta 4. proleterske brigade Špiro Mugoša probio se sa jedinicama u Kupres, ali je bio odsječen i poginuo zajedno sa svim kuririma. Pred zoru, partizanske jedinice bile su izmorene, desetkovane i suočene sa oskudicom municije. Također, bilo je neophodno izvući veliki broj ranjenika. Bilo je očigledno da braniteljski otpor ne popušta i da partizanski napadi više nemaju izgleda za uspjeh. U toj situaciji štabovi su izdali zapovijed za odvajanje od neprijatelja i izvlačenje iz Kupresa.

U ovoj situaciji braniteljske jedinice u Kupresu ponovo su demonstrirale svoju čvrstinu i odlučnost. Osjetivši popuštanje partizanskog pritiska, njihov štab pokrenuo je svoje jedinice u opći kontranapad, u lov partizanskih jedinica u povlačenju. U ovome su pokazali energičnost, i partizani su bili prinuđeni na ogorčenu obranu zaštitnih dijelova da bi spriječili odsjecanje jedinica i omogućili izvlačenje ranjenika.

Nakon sređivanja jedinica, Vrhovni štab je, osvjedočivši se u snagu kupreškog garnizona, odustao od daljnjih napada i usmjerio operativnu grupu brigada prema Mrkonjić Gradu i Jajcu.

Partizanske snage

11/12 kolovoz - ukupno 13 bataljona, odnosno nešto manje od 2.000 boraca

  • 2. proleterska brigada
  • 4. proleterska brigada
  • 10.hercegovačka brigada
  • 2. bataljon 3. proleterske brigade
  • dijelovi 3. krajiškog odreda (bataljoni Pelagić i Iskra)
  • kupreška partizanska četa

14. kolovoz - ukupno 16 bataljona,

          2.400 boraca

  • 2. proleterska brigada
  • 4. proleterska brigada
  • 10.hercegovačka brigada
  • 1. krajiška brigada
  • 2. bataljon 3. proleterske brigade
  • dio 3. krajiškog odreda (bataljon Vojin Zirojević)

     NDH snage

  • Crna legija
  • nekoliko domobranskih postrojbi
  • kupreška milicija

SUKOBLJENE STRANE

PARTIZANI

ZAPOVJEDNICI

Sretan Žujović

VOJNE SNAGE

2.400 partizana

GUBITCI

1000 mrtvih i ranjenih partizana

N D H

ZAPOVJEDNICI

Franjo Šimić

Rafael Boban

VOJNE SNAGE

1.500 vojnika

Crne legije,

domobrana

i

pripadnika kupreške milicije

GUBITCI

340 mrtvih i ranjenih branitelja


Ishod bitke

neuspjevanje partizana u namjeri da osvoje Kupres

Pobjeda NDH

Davor Marijan - Borbe za Kupres 1942
Davor Marijan - Borbe za Kupres 1942
Blažo Lompar ratni kroničar crnogorskih brigada

..Mi i krajišnici smo zauzeli čitav grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojim i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola, koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, što se odbijalo o Stožer i druga okolna brda, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama. Nas je obuzimala neodoljiva želja da ga poslije svega toga zapalimo, ali nam je bilo izričito zabranjeno da išta palimo.

Josif Strunjoš politički komesar 2 bataljuna 3-sandžačke brigade

Žešće i krvavije vatre nisam doživio u toku celog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, bežanja. Ali onakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kad smo izbili pred ustaške rovove bio je pravi pakao... Sve je oko nas gorelo i sevalo kao u nekom paklenom požaru. Neviđena strava i jeza za nahrabrije. Kad se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje...Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žita, preko ravnog polja. Najprije se samo puzilo. A to je bilo užasno teško. Mnogi su borci bacali rančeve i šinjele. I ostajali samo s oružjem. U želji da pređu to dugačko, nesrećno, jezivo kupreško polje i da se iz njega izvuku...


Izvješće stožera 4-te crnogorske brigade upućene Vrhovnom štabu


Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa.

Naše je mišljenje da bi našu Brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca.
Sreten Žujović kasnije okrivljen za neuspjeh kod Kupresa u izvještaju Vrhovnom štabu..

Ni novi napad na Kupres nije uspio. Pet puta smo ga napadali. Grad leži usred ravnog polja, a sve su kuće od kamena-utvrđene. Pravilno treba osmotriti ovu bitku. Tu je neprijatelj skupio sve svoje najbolje snage iz čitave Bosne i pokušao da se probije ka Duvnu i Livnu. Mi smo ga suzbili i stalnim napadima na Kupres, prikovali smo te njegove snage, tako da nije mogao da vrši ofanzivu na drugom mestu. U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puško-mitraljeza..Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb-rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu "Crnu legiju" pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom

Težak poraz partizana:

Crna legija pjeva ustašku himnu i juriša s nožem na pušci

  • Autor: Ante Junaković

Topništvo partizana započelo je napad u 22 sata 13.listopada 1944. No, udari nisu bili precizni jer su ustaše obavještajnim radom imali informacije gdje se nalazi njihovo topništvo koje je bilo preraspoređeno. Partizani su tako ispočetka tukli „u ništa“, a ustaše precizno uzvraćali.

U opisima događaja iz Drugog svjetskog rata na našim prostorima često se spominje - bitka za Koprivnicu u jesen 1944. godine. No, preciznijih, konkretnijih podataka i dalje je malo, no kada se malo prekopa po istraženim činjenicama dolazi se do zaključka kako je dotična bitka zapravo bila najžešća od svih onih koje su se vodili u samom gradu. Koprivnicu koju su držale ustaške snage napale su silno jake partizanske snage. Nakon dugotrajnih borbi i velikih žrtava s obje strane partizanske snage su se povukle i čekale novu prigodu za osvajanje centra Podravine.

Za uvod u događaje o bitci o kojoj ćemo govoriti valja reći da su partizani već u prosincu 1943. godine uspjeli ući u Koprivnicu, rastjeravši ustaške snage koje nisu očekivale napad. Ustaške vlasti nisu si mogle dozvoliti da Koprivnica duže vremena bude u partizanskim snagama te su brže-bolje reorganizirale snage i u veljači 1944.godine iznova osvojile Koprivnicu. U silovitom naletu pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Ante Moškova. Partizani su se povukli na planinu Kalnik, a zapovjedništvo nad gradom preuzeo je Rafael Boban, prvi čovjek Petog ustaškog stajaćeg zdruga koji je bio poznat pod nazivom – „crna legija“. Ova je postrojba osnovana još u jesen 1941. godine i vodio ju je Jure Francetić. Pod njegovim vodstvom pokazala se veoma borbenom, očistivši istočnu Bosnu od partizana i četnika. Nakon Francetićeve pogibije u Slunju zapovjedništvo je preuzeo dotadašnji zamjenik Francetića, Rafael Boban. Preustrojem ustaških snaga krajem 1942. godine „crna legija“ je rasformirana i potom nanovo formirana pod imenom Peti ustaški stajaći zdrug.

 

Legendarni Peti zdrug

Peti zdrug je osnovan u listopadu 1942. godine u Bugojnu, i to od novopridošlih ustaških bojni i dijela Prvog zdruga na prostoru Bugojna, Kupresa, Tomislavgrada, Livna i Imotskog. Operativno područje zdruga je bila sjeverozapadna Hercegovina, dolina Vrbasa, dinarska kraška polja i dio središnje Bosne. Od kasne jeseni 1942. do sredine veljače 1943. godine Peti zdrug ima teške borbe s novopostrojenim partizanskim proleterskim i udarnim divizijama tijekom kojih je izgubio Jajce, Livno, Tomislavgrad, Šujicu, Posušje i Imotski. Peti zdrug je sudjelovao u operaciji Weiss II u borbama na Neretvi, a u ožujku ponovno je zaposjeo posadna mjesta u kraškim poljima koja je izgubio u zimu krajem 1942. godine. Početkom travnja zaposjeda Glamoč i odbija iznimno silovite napade krajiških partizana. Brojno stanje zdruga, zbog stalnih borbi u kojima je bio angažiran i odlaska dijela ljudi u druge postrojbe, polovicom 1943. toliko je smanjeno da je nekoliko bojni praktički nestalo. U svibnju stožer je premješten u Livno.

Uz tri bojne i gorsku bitnicu imao je u sastavu i oklopnu satniju, a povremeno su mu operativno podređene ustaške bojne iz Dalmacije i Hercegovine. U isto vrijeme ne uspijeva obraniti Bugojno, ali krajem kolovoza odbija partizanski napad na Livno. Neuspjeh je doživio i pokušaj da se sredinom rujna okruženi Kupres opskrbi hranom i streljivom iz Tomislavgrada. Tu su gubici Petog zdruga bili golemi, tvrdi se da je od 2500 tisuće vojnika izgubljeno čak njih 1600.

 


Partizanski napad na Koprivnicu

 

Početkom listopada Peti zdrug povlači se iz Livna i Tomislavgrada u Posušje iz kojeg je uskoro izbačen i povlači se u Imotski iz kojeg je ubrzo povratio Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. Potom je Peti zdrug prebačen u Podravinu, u njegov sastav ulazi ustaška bojna iz Bjelovara. Bio je stacioniran u Koprivnici. Gdje je pod komandom Rafaela Bobana odbio veliki napad partizanskih snaga na Koprivnicu u listopadu 1944.godine.Za taj napad partizani su angažirali dva korpusa, 6.i 10.te cijelu banijsku diviziju. Sa stopostotnim uvjerenjem da će Koprivnica koju je branila samo jedna postrojba brzo i lako pasti.

Dakle, partizanske snage su u drugoj polovici 1944. godine i narasle i počele ostvarivati uspjehe. U Podravini su uspjele zauzeti Virje, Hlebine, Molve, Đurđevac i logično je bilo krenuti na Koprivnicu i tako zaokružiti uspjehe na bojnom polju. Padom Koprivnice bio bi otvoren put prema Zagrebu i to su partizani i te kako dobro znali, baš kao i ustaše. Valja reći da su partizani ipak dvojili, krenuti prvo na Bjelovar ili na Koprivnicu? Odluka je bila - osvojiti Koprivnicu i uništiti „crnu legiju“. No, o tome malo kasnije...

Rafael Boban očekivao je partizanski napad i putem ustaškog satnika Augusta Pogačnika počeo je organizirati obranu. Koprivnica koja se nalazi u ravnici počela se utvrđivati, izgrađeni su brojni bunkeri i prepreke, a odlučeno je da će crte obrane ići usporedo s pružnim nasipom i potokom koji ide jednim dijelom izvan grada. Uz svaku uzvisinu, cestu i potok sagrađen je bunker, postavljena bodljikava žica, pa čak dijelovima uključena u struju. K tome, postavljena su i brojna minska polja unaokolo grada. Velikim trudom uspostavljena je i poljska telefonska veza sa svim ustaškim bunkerima što se kasnije pokazalo čak i presudnim, u trenucima kada se bitka „lomila“.

Partizani su, pak, pretpostavljali da ustaška obrana neće moći izdržati nalet kud i kamo brojnijih snaga. Prema dostupnim podacima u Koprivnici je bilo nekih dvije tisuća ustaških vojnika, partizani su na raspolaganju imali desetak puta veće snage.

Ustaška obavještajna služba dobro odradila posao


Topništvo partizana započelo je napad u 22 sata 13.listopada 1944. No, udari nisu bili precizni jer su ustaše uspjele obavještajnim radom saznati da su partizani imali informacije gdje se nalazi njihovo topništvo koje je bilo preraspoređeno. Partizani su tako ispočetka tukli „u ništa“, a ustaše precizno uzvraćali. Nakon nekoliko sati topničke vatre krenulo je partizansko pješaštvo i ostalo iznenađeno velikim i dobro organiziranim otporom. Brojčano jači partizani su znali zaobići bunkere i doći do prvih gradskih kuća, da bi potom bili odbačeni od ustaških rezervi. Kako je noćni juriš propao tako se na brzinu izdalo naređenje na novi juriš negdje oko podneva 14.listopada. Partizani su čak uspjeli ponegdje istjerati ustaše iz rovova no problem je predstavljala bodljikava žica i struja koja je tekla kroz nju. Za vrijeme dok bi se neutralizirala bodljikava žica ustaše su pomakle svoje rezerve na kritičnu točku i odbile napad. Tu se čvrsta telefonska linija između obrambenih objekata pokazala vrlo bitnom.

U centru Koprivnice, na središnjem gradskom trgu raspoređivale su se ustaške snage, dojavljivalo se gdje „curi“ obrana i tamo slala pojačanja. Dodatnu nemotiviranost partizanskih snaga i pomutnju potakli su i ustaški avioni koji su najprije iznad Koprivnice bacali hranu i sanitetski materijal svojim jedinicama, a u novim preletima kasnije i bombardirali partizanske snage. Sada je bilo već jasno da ustaše ne misle odustati od Koprivnice.

Najžešće bitke vodile su se kod groblja gdje su partizani imali goleme gubitke, slično je bilo i kod ciglane. Partizane je iznenađivalo pravodobno uvođenje ustaških rezervi u bitku, što se pripisivalo dobroj organizaciji ustaških jedinica na središnjem gradskom trgu. I spomenutoj telefonskoj vezi. Dva dana nakon početka bitke partizanske snage su zauzele ciglanu i pretpostavilo se da će to biti izvanredna prigoda za prodor u grad. No, ustaše su u protuudarima neprestance vraćali partizane na početne položaje.

Ustaše vodile bitku uz pratnju limene glazbe

 

U svemu tome zanimljivo je bilo da je ustaške protuudare uvijek pratila – limena glazba. Još dok nije počeo partizanski napad na Koprivnicu Rafael Boban je naredio da se limena vojna glazba priključi borbenim jedinicama, smatrajući da će s takvom podrškom glazbenika podići moral i vojnicima. Odmah po partizanskom napadu Boban je naredio da iza glavnih juriša i glavnih točaka obrane svira – limena glazba. Iako se svi glazbenici nisu odazvali na borbeni zadatak, bilo je i onih koji su jednostavno pobjegli, dotični je orkestar zaista sudjelovao aktivno u obrani, odmah iza jedinica koje su pucale. To je iznenađivalo partizane, a znalo se i to da je uvijek negdje blizu limene glazbe i sam Boban.

Poznata su i imena glazbenika s prve crte, kao i pjesme koje su morali svirati. Na „repertoaru“ su bile koračnice – 'Svi na vojsku', 'Mi smo braćo', 'Lička koračnica', 'Zrinsko-frankopanska', 'Živila Hrvatska', 'Triglav', 'Kroz splitsku rivu', 'Hrvatski mornari', 'Pozdrav s Jadrana', 'Bog i Hrvati', 'Splitske kale', Wagnerove koračnice...

U jednom partizanskom izvještaju je pisalo: „Ustaše su izvršile protunapad, nastupajući u velikoj grupi sa nožem na pušci i ručnim bombama, ali bez otvaranja mitraljeske i puščane vatre. Pozadi ustaških jedinica koje su učestvovale u protivnapadu, vojna glazba svirala je marš. Ustaše su u protivnapadu odbacile 3. bataljun i jurišnu četu na polazne položaje, jer je borbeni poredak bio u liniji i vrlo plitak. Da je borbeni poredak bio dublji u 2 ešalona, ustaški protivnapad, vjerovatno, ne bi bio toliko uspješan. Borci su prvi put bili u situaciji da slušaju i gledaju vojnu glazbu u borbi, kao i veliku gomilu ustaša koja je pjevala ustašku himnu i jurišala s nožem na pušci, bez otvaranja puščane vatre. To je na borce psihološki djelovalo i nisu mogli da se suprotstave ustaškom protivnapadu“.

Velika bitka za Kupres

strateška vrata za Bosnu i Hercegovinu 1942.

Za napad na Kupres vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je svoje najbolje jedinice i borbe za Kupres trajale su dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile su neuspjehom partizana. S druge strane, odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg - ustaškim postrojbama iz te bitke priskrbilo je epitete mitoloških razmjera.

U serijalu malo poznatih događaja iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima mjesto zauzima i bitka na Kupresu 1942. godine. Riječ je u sukobu ustaških i partizanskih snaga na kupreškoj visoravni u današnjoj Bosni i Hercegovini, tadašnjoj „endehaziji“. Bitna strateška pozicija iste visoravni i malog gradića koju su držale ustaše i domobrani natjerala je velike partizanske snage da nakon pokreta zbog bijega iz Srbije i istočne Bosne pokušaju velikom pobjedom povratiti samopouzdanje.

Za napad na Kupres vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je svoje najbolje jedinice i borbe za Kupres trajale su dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile su posvemašnjim neuspjehom partizana. S druge strane, odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg - ustaškim postrojbama iz te bitke priskrbilo je epitete mitoloških razmjera. Uglavnom, činjenica jest, serija od nekoliko napada jakih partizanskih snaga završila je posvemašnjim neuspjehom...

U Kupresu i okolnim selima bilo je otprilike petstotinjak pripadnika treće bojne Crne legije pod vodstvom Rafaela Bobana, a još toliko je bilo domobranskih postrojbi, kao i pripadnika lokalne milicije. Pretpostavlja se da u Kupresu nije bilo više od tisuću i pet stotina naoružanih vojnika. Obranu je organizirao ustaški pukovnik Franjo Šimić.

Partizanske snage su izvele sveukupno tri masovna napada (uz nekoliko demonstrativnih kako bi iscrpili branitelje), a povjesničari spominju i tri puta brojnije partizanske snage koje nisu uspjele osvojiti Kupres. Za napad su angažirane tada najbolje partizanske snage, između ostalog i Druga proleterska brigada. Gubici partizanskih snaga bili su enormni i nakon više od tri tjedna neprekidnih borbi Vrhovni štab je odlučio da se odustane od osvajanja Kupresa.

Prvi napad izvela je baš Druga proleterska partizanska brigada koja je goneći postrojbe ustaške milicije, napose iz hrvatskog sela Zlosela, stigla do pred sam Kupres, dobro utvrđen gradić ustaških snaga. Štoviše, partizanske snage već su osvojile nekoliko ulica i Kupres je bio praktički pred padom. U međuvremenu, u Kupres je stiglo nekoliko stotina pripadnika Crne legije s Rafaelom Bobanom. Pohitavši iz Bugojna u pomoć Kupresu „crnolegionari“ su bili ta prevaga koja je spriječila partizansko osvajanje Kupresa. Nakon što je Kupres bio obranjen, uslijedio je ustaški protunapad, partizanske snage izgubile su i obližnji Blagaj. Makar su ga potom i povratile, to je značilo da je Kupres nakon prvog napada obranjen i još bolje utvrđen.

No, Vrhovni štab NOVJ je i dalje inzistirao na osvajanju Kupresa i nakon desetak dana kolovoza uslijedio je još jači napad. Drugoj proleterskoj brigadi dodana je i Četvrta proleterska, Deseta hercegovačka brigada, krajiški odredi... Prvotna namjera partizanskih jedinica bila je najprije neutralizirati obranu po vanjskim linijama i onda jurišom sa svih strana upasti u Kupres.

Dogodilo se naposljetku ono čega se uvijek boje oni koji opsjedaju neki grad. Dakle, neke jedinice nisu probile vanjsku liniju, nekima je to uspjelo i čak su ušle u grad, ali su ostale odsječene, bez ikakve podrške. U klopci...

U Kupres su uspjeli ući pripadnici Druge proleterske brigade i Trećeg krajiškog odreda. Pod unakrsnom vatrom nije im ništa drugo preostalo nego da se povuku uz velike gubitke. Ostali dijelovi partizanskih jedinica silno su se trudili probiti obranu, napad je trajao cijelu noć i nakon što je zora svanula napadači su se našli na brisanom prostoru i svaki daljnji napredak bio je onemogućen ispred dobro utvrđenih branitelja. Vrhovni štab je izdao naredbu o povlačenju.

Ustaške snage su potpomognute avijacijom iznova pripravile protuudar. Druga proleterska brigada u bijegu je čak napustila komunikaciju Kupresa s Bugojnom pa su tako ustaškim snagama otvorene mogućnosti za novu potrebnu opskrbu.

U partizanskim redovima zavladala je i zbunjenost i panika, a čovjek iz Vrhovnog štaba, Sreten Žujović u svom je dnevniku napisao da je slomu napada krivac i nedovoljno zalaganje partizanskih jedinica. Nadalje, pisao je još: „U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puškomitraljeza. Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb, rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu Crnu legiju pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom“.

Najviše kritika dobila je Druga proleterska brigada, a pripadnici ostalih jedinica potom su sami inzistirali da se pokažu boljim borcima i tražili su novi napad. Kupres je morao pasti, tvrdilo se!

Novi napad je bio zakazan za 13. kolovoz, gotovo tri tisuće partizana krenulo je u napad u noćnim satima. Ovoga puta partizani su se bolje obračunali s vanjskom linijom ustaške obrane i ubrzo su se ustaše povukle u sam gradić gdje je formirana nova linija obrane. Taman kada su mislili da su uspjeli zgotoviti više od pola posla, jer su ušli u grad, partizanima se dogodio debakl. Druga linija obrane u samom Kupresu bila je toliko dobro organizirana i ispresjecana linijama i vatrom pa su se partizanske snage našle u nezavidnoj situaciji. Nisu mogle niti naprijed zbog jake vatre, niti natrag zbog preglednog polja koje je bilo saveznik braniteljima. Pričepljene na samom ulazu u Kupres, partizanske jedinice iz minute u minutu gubile su velik broj ljudi. Moralo se jurišati na bunkere i rovove, jer nazad se nije moglo, niti smjelo. Pukovnik Franjo Šimić preciznim je crtežima osmislio plan obrane Kupresa. Stoga, niti ulazak partizana u sam grad nije bio prevaga u toj borbi.

U nekim dijelovima gradića partizani su uspjeli prodrijeti i po nekoliko ulica, ali uz prevelike gubitke. Borci iz Četvrte proleterske brigade dokopali su se i glavne ulice, a pripadnici Prve krajiške brigade stigli su i do ustaških topova, ali ih nisu uspjeli niti osvojiti, niti neutralizirati.

Kroničar crnogorskih boraca, Blažo Lampar je zapisao:

„Mi i krajišnici smo zauzeli gotovo cijeli grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojima i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola, koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama“...

Ustaše su, dakle, najveći otpor pružale u golemom silosu, vojarni žandarmerije i u zgradi Hrvatskog doma. Pukovnik Franjo Šimić sjajno je raspolagao s pričuvama ljudstva i streljiva i bitka u Kupresu se produžila nekoliko dana u pat poziciji.

Partizanske jedinice koje su ušle u Kupres nisu imale međusobnu komunikaciju i to je bio najveći problem. Štoviše, izgubile su i komunikaciju i s vanjskim jedinicama. Dani borbe osiromašili su pričuve streljiva i hrane i nije bilo druge nego iznova povući se. A to su ustaše jedva dočekale.

Među ulicama Kupresa strašno su stradali pripadnici Četvrte crnogorske brigade. U izvještaju te vojne jedinice piše:

„Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa… Naše je mišljenje da bi našu brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca“.

Nakon povlačenje crnogorski partizani su spjevali čak i stihove – „Oj kupreško ravno poljce što pozoba Crnogorce“. K tome, i danas postoji poslovica u Crnoj Gori – „Dabogda na Kupresu ne bio“!

Vrhovni štab morao je izdati zapovijed o povlačenju. Čim su se partizani počeli povlačiti u rasulu i bez streljiva ustaše su krenule za njima... Izvlačenje iz Kupresa stajalo je partizane stotine izbačenih iz stroja.

Josif Strunjoš, politički komesar Treće sandžačke brigade zapisao je o borbama u Kupresu:

„Žešće i krvavije bitke nisam vidio tijekom cijelog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, ali ovakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kada smo izbili pred ustaške rovove, bio je to pravi pakao. Sve oko nas je gorjelo i sijevalo kao u nekom golemom požaru. Neviđena strava i jeza i za najhrabrije. Kada se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje. Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žito preko ravnog polja. A to je bilo užasno teško. Mnogi su u borbi bacali rančeve i šinjele i ostajali samo s oružjem. U želji da prođu to dugačko nesretno Kupreško polje i da se iz njega izvuku“.

Partizanskim jedinicama nije ništa drugo preostalo nego povući se prema Jajcu. Posve odustajući u tom trenutku od osvajanja Kupresa. Kojeg su naposljetku ipak osvojile u listopadu 1943. godine počinivši pritom nebrojene zločine. Kupres je tada spaljen i posve raseljen.