Bitka za Ozalj 1944

Prosinac1944

  (NDH)

U svojim uspomenama objavljenim na hrvatskom i španjolskom jeziku, bojnih Hrvatskih Oružanih Snaga

Stjepan Fištrović Sabolović, objavio je nekoliko vriednih podataka o zadnjem razdoblju borbi u NDH,

u i oko Ozlja, nekadašnjem  sjedištu bana Petra Zrinskoga.

Bojnik Stjepan Fištrović Sabolović
Bojnik Stjepan Fištrović Sabolović

 

 

Stjepan Fištrović Sabolović

je rođen 10. kolovoza 1909. u Mučnoj Rijeci kod Koprivnice.

Za vrijeme Karađorđevićeve Jugoslavije završio je školu za rezervne oficire u Sarajevu, što je kasnije izkoristio u borbama za obranu Nezavisne Države Hrvatske.

U građanskom zvanju bio je nadzornik Hrvatskih Državnih Željeznica.

Odmah po proglašenju NDH uključio se u ustašku vojnicu u činu satnika.

Za vrijeme rata odlikovan je s više odlikovanja za hrabrost u kojima je i

Željezni trolist IV. stupnja s hrastovim grančicama i promaknut u čin bojnika.

Obrana Ozlja

Gradić Ozalj nalazi se na rijeci Kupi 43 km jugozapadno od Zagreba, 20 km sjeverno od Karlovca i svega nekih 15 km od Metlike u Sloveniji.

Njegova najveća zanimljivost jest u tome što je nekadašnje sjedište grofova Zrinskih sagrađen na jednoj visokoj osamljenoj stieni izpod koje prolazi željeznički tunel.

Ozaljska električna centrala s snagom od 1.600 kilovata bila je po snazi treća u NDH, iza onih na Cetini i Plivi. Njegove čvrste kule i bedemi sagrađeni još u 17. stoljeću dobro su nam poslužile u našem obrambenom ratu.

Bojnik Fištrović imenovan je zapovjednikom domobranske posade u Ozlju u jesen 1944. godine.

Već na samom putu iz Karlovca partizani su napali vlak u kojem je išao prema Ozlju, nu tu se srećom našla jedna ustaška satnija koja ih je ubrzo razbila i natjerala u bijeg, ali ne prije nego su banditi pobili nekoliko tamošnjih seljaka i seljakinja.

Zapovjedništvo u Ozlju predao mu je satnik Dane Ratković, Hrvat pravoslavne vjere koji je već nekoliko puta bio ranjen u borbama u obrani Ozlja i okolice.

Posada Ozlja sastojala se od jedne domobranske bojne svrstane u šest satnija – svega 600 slabo naoružanih domobrana s jednim zastarjelim lakim i tri nešto novija protuoklopna topa.

Oko Ozlja nalazile su se jugokomunističke snage od oko 2.100 tada od Talijana i Saveznika dobro naouražanih partizana koji su držali kraj na drugoj strani Kupe sjeverozapadno od Ozlja, uglavnom u Sloveniji. Većina tih partizana bili su slovenski komunisti, ali među njima je, kako se znalo, bilo dosta Srba, Bugara i nešto Rumunja. Na dobro uređeno pomoćno uzletište kod Metlike sovjetski zrakoplovi su im skoro svake noći dopremali hranu, oružje , strjeljivo i dugu logistiku. Za to su, kako bi spriječile bilo kakvo iznenađenje, izvan Ozlja bile razpoređene jake hrvatske straže i postave.

Ozalje je tada spadao pod zapovjedništvo generala Tomislava Rolfa, sa sjedištem u Karlovcu. Veza između Ozlja i Karlovca održavana je pomoću teklića (kurira) na strojnim kotačima (motociklima). Već prvih dana nakon Fištrovićeva dolazka partizani su strojnicom s druge strane Kupe ubili glavara kuhinje dok je išao stražarima podijeliti ručak. Kuharov sin se također nalazio među braniteljima Ozlja. U bitkama za obranu Hrvatske već je izgubio tri brata, a sada i otca. Malo za tim došla je jedna prestrašena žena, klekla pred zapovjednika i molila ga da ih spasi od partizanskih ubojica. Mali prije su joj ubili muža, mjestnog načelnika, kojeg su najprije prisilili da sam sebi izkopa grob. Žena je, pomućena uma, pobjegla s petero sirotčadi. Kako bi si otvorili put prema Karlovcu partizani su odredili, pod svaku cijenu, zauzeti Ozalj.

Najprije su započeli s manjim napadima na naše predstraže sjeverozapadno od tvrđave. Bojnik Fištrović je na maloj ručnoj tiskari dao tiskati letke u kojima je uoči Božića pozvao ugroženo pučanstvo iz okolice da se, kako bi izbjeglo partizansko nasilje, skloni u tvrđavu. Oko grada su izkopani novi rovovi. Jedino je bila oskudica u oružju, nu i tome je doskočeno zahvaljujući vještini i odvažnosti narednika Frane Franića, koji se obukao u dronjke i kao prosjak ušuljao u partizanski prostor. Na putu je zatekao dva partizanska teklića koji su iz Pisarovine, 30 km iztočno od Ozlja, išli prema Metlici. Za vrieme noći uspio im je oduzeti torbu i nestati u mraku. U torbi među ostalim spisima bila je i “Poruka br. 263 Glavnog štaba u Jajcu komandantu narodnooslobodilačke vojske za Sloveniju” kojom mu se javlja da će, u noći između 20. i 21. prosinca na jednom polju, na hrvatskoj strani između Metlike i Ozlja, sovjetski zrakoplovi baciti padobrane s oružjem, srjeljivom i dugim tvorivom.

Partizanima se poručuje da tu noć na polje postave dva reda po 10 baklji s 50 metarskim razmakom između baklji i 300 metara razmalom između dva reda. Na taj prostor od 500X300 m bit će bačeni padobrani.

Svak je bio siguran da partizanski kuriri nisu dojavili partizanima što se zbilo jer su znali da bi na licu mjesta bili ubijeni, pa su petama dali vjetra i pobjegli. Te noći, Fištrović je u gradu ostavio samo najnuždnije postrojbe, a s ostalim vojnicima i bakljama koje je dobio od osoblja željezničke postaje, uputio se iza 20 sati prema označenom mjestu. Baklje su postavljene točno onako kako je bilo navedeno u “Poruci”.

Bila je dosta kišna noć, nu unatoč tome oko 22 sata začulo se zvrndanje nizko letećih zrakoplova koji su dolazili sa sjevera – iz Mađarske. Zrakoplovi su nekolika puta obletjeli polje a za tim, nakon kojih 15 minuta, počeli su bacati padobrane. Kad su se zrakoplovi izgubili domobrani su pokupili plijen: 32 padobrana s 26 velikih svežanja i 38 sanduka u kojima je bilo suvremeno automatsko oružje, sa strjeljivom i dosta novih odora. Time smo obskrbili tri nove satnije sastavljene od ozaljskih civila i pridošlih seljaka. Oni koji nisu bili sposobni za borbene djelatnosti uporabljeni su u pomoćne službe i radove. Saznalo se da su partizani odredili na Božić izvršiti iznenadni napad , pa su pod zapovjedništvom satnika Ratkovića na izviđanje u pravcu Slovenije poslane tri satnije prekaljenih ratnika. Ratkovićeva je grupa naišla na jednu jaku partizansku izvidnicu, frontalnu ju napala i raztjerala. Poslije velikih gubitaka ostatak partizana pobjegao je nazad u Sloveniju. Ratkovićeva izvidnica je primjetila da se u blizini Ozlja nalaze partizanske snage od preko 2.000 partizana. Ovu vijest donio je odbjegli pobočnik samog partizanskog komandanta. Branitelji su se dobro pripremili. Brzoglasne veze sa svim postavama odlično su radile. Fištrović je računao da će napad biti istovremeno izvršen na sam grad i na električnu centralu koja se nalazila na Kupi udaljena nekih 300 metara. Nije se prevario. Odbjegli pobočnik, student medicine na beogradskom sveučilištu, pričao je da partizani imaju nalog, kad zauzmu grad, poubijati sve što se u njemu nađe živo.

Partizanski napad na badnjak 1944

U tvrđavi su bile zakazane božićne polnoćke na kojima će se izmjenjivati branitelji, tako da bi svi vojnici imali priliku u njima uzeti učešća a da se obrana ni za najkraće vrieme ne oslabi. Posada kod topova i strojnica bila je u svakom momentu budna i spremna za obranu grada.

Oko 23 sata započela je partizanska puščana paljba, najprije oko munjare, za tim na sjeverozapadu, a onda po svim našim položajima. Primjećeno je da njihov glavni napad dolazi s istoka.


Ozaljska munjara  (hidrocentrala)

Bojnik Fištrović je naredio da se ne otvara jača vatra sve dok se partizani ne približe na vrlo kratko odstojanje. Borbeni duh branitelja, domobrana i dragovoljaca, je na visokoj razini. Ubrzo poslije puščane paljbe započinje neprijateljska topnička “priprema” za sveobći napad. Granate padaju po samoj tvrđavi. Jedini hrvatski top odgovara. Dok noćnim nebom šaraju rakete raznih boja, čuju se rafali lakih i težkih strojnica i tupe eksplozije bacačkih granata.

U ovoj Svetoj noći otvorio se sotonski pakao.

Osobito se čuje vika partizanki: “Predajite se! Neće vam ništa biti! Bit će p….e koliko hoćete!”

Branitelji im odgovaraju: “Dođite ovamo, pa ćemo se predati!”

Na to partizani i partizanke uz grozne psovke počinu vikati: “Smt bandi! Juuuriš! Uuuraaa! , a li se ne usuđuju primaknuti bliže ubojitoj vatri branitelja. Borbe se vode čitavu noć – i nastavljaju tijekom jutra. Iz Karlovca general Rolf preko krugovala traži izvještaj o tijeku bitke.

Bojnik Fištrović mu odgovara: “Borba u punom jeku… Moral obrane izvrstan… Od Rusa “primljeno” oružje dobro djeluje… Inicijativa je u našim rukama..”. Od generala dobivamo novi radiogram u kojem stoji: “Svim častnicima, dočastnicima i domobranima pod Vašim zapovjedništvom Sretan Božić – i dobra ratnička sreća!” Novopostrojene satnije šalju se na sjeverozapadne položaje kod munjare gdje odmah dobivaju svoje prvo vatreno krštenje. Partizanska topnička vatra na grad je prestala, ali paljba je nastavljena težkim bacačima. Pogiba naš mladi častnik koji je zapovjedao našim topom. Jedan mladi dočasnik odmah preuzima njegovu dužnost i uskoro uspjeva ušutkati partizanske bacače. I, već je prošlo i podne a borbe ne prestaju.

Fištrović koji se nalazion na položaju kod munjare, nešto prije 15 sati izdaje zapovijed da se na svim odsjecima odpočne s protunapadom. Točno u 15 sati branitelji iz svih oružja otvaraju paklenu vatru na partizane. Partizanska vika i galama jenjava da bi za kratko vrime podpuno zašutila. Kroz zaglušujuću paljbu sa svih strane čuju se povici branitelja – Juriš! Juriš! Juriš! Naprijed! Naprijed! Naprijed! Još se tu i tamo čuje malo partizanske vike i psovki, ali sporadični pucnji njihovih pušaka i strojnica čuju se negdje daleko. Našim protunapadom neprijatelj je izbrisan iz neposredne okolice Ozlja. Preživjeli partizani bježe u svim pravcima. Na poprištu ostavljaju oružje i stjeljivo. Branitelji ih progone.

Malo kasnije bojnik Fištrović putem krugovala javlja generalu Rolfu: “Borba je prestala. Našim protunapadaom neprijatelj je izbrisan. Našu gubitci su: 16 poginulih, 5 težko i 13 lakše ranjeno. Na bojištu nađeno 26 mrtvih neprijatelja, ali se zna da su prije našeg protunapada sa sobom odvukli velik broj ubijenih i ranjenih.

Zarobljeno 62 odmetnika. zaplijenjeno 212 pušaka, 16 lakih i 2 težke strojnice, 17 strojopušaka, 4 težka i 2 laka bacača. Sve oružje je rusko. Pismeno izvješće slijedi….” Dne 2. siječnja 1945. padala je jaka kiša i bilo je vrlo tamno. Unatoč tome začuli su se zrakoplovi koji su prelijetali Ozalj. Bilo je jasno da su to bili neprijateljski izviđači.

Oglašena je uzbuna i zapovjednik je naložio da posada iziđe iz grada i da se skloni po okolnim postavama i zaklonima. Predviđao je da će doći do bombardiranja od savezničkog zrakoplovstva kojeg su partizani uzastopno tražili. Uskoro se začulo mumljanje težkih bombaša koji su uskoro na grad bacili skup tkzv. bengala ili, kako su ih neki zvali, “božićnih drvca” koja su sve razsvijetlila tako da se jasno vidio i dominikanski samostan “Svetice” nekoliko kilometara zapadno od Ozlja. Odmah se začulo zviždanje bombi popraćeno strašnom grmljavinom. Po mjestancu podno samostana nesmiljeno padaju savezničke bombe popraćene bielim ekplozijama zapaljivih fosfornih bombi. Jato za jatom težkih anglo-američkih bombaša nastavlja s nesmiljenim razaranjem. Očito je da im je samostan glavna meta, jer su ga zamjenili za ozaljsku tvrđavu. Nu, za čudo, samostan nije bio pogođen, ali sve oko njega bilo je u plamenu. Odmah po prestanku bombardiranja Fištrović u pomoć napadnutom naselju šalje 3 satnije, ali bilo je malo pomoći jer je fosfor uništavao sve. Ujutro se vidjelo samo garište bez znaka života.

Posjeta Generala Tomislava Rolfa

Na Sveta Tri Kralja u Ozlju je velika svečanost.

Zapovjednik zbornog područja general Tomislav Rolf došao je u posjetu hrabrim braniteljima da im osobno čestita na junačkoj obrani. Vojnička glazba svira koračnice i podnaša prijavak, nakon čega general u pratnji bojnika Fištrovića i satnika Ratkovića pregledava postrojene domobrane.

General Rolf je onižeg stasa ali tvrde građe, sijede kose i gustih, nu uredno podrezanih brkova. Odora mu je kao i u svakog našeg ratnika, tek jedna traka u raznim bojama označuje razna odlikovanja. Govori blago i odmah osvaja prisutne. Dok glazba svira U boj! U boj!, čestita bojniku Fištroviću i satniku Ratkoviću, te svim braniteljima na briljantnoj pobjedi nad neprijateljem, gdje, između ostalog, kaže: “Gospodine zapovjedniče, gospodo častnici i dočastnici i domobrani! Posljednji dani su pokazali da ste svi vi dostojni sinovi Hrvatske, vjerni Bogu i svojoj Domovini. Naš vrhovni zapovjednik Poglavnik, šalje vam svoju zahvalu. Došao sam da vam osobno izrazim ovu čestitku i zahvalnost”.

Slijedi zajednički ručak i slavlje uz pjesmu – Ustaška se vojska diže za slobodu vodit rat – dok ne stigne sve do Drine nit će klonut, nit će stat!

Slijedećeg dana, dok nepobjeđena hrvatska zastava leprša na počastnom stiegu, general odlikuje častnike, dočastnike i vojnike koji su se posebno iztakli u borbama.

( Rađe nego se predati Englezima i biti izručen Titovim krvnicima,

general Tomislav Rolf je izvršio samoubojstvo u Austriji 19. svibnja 1945. n. a. )

Ustaša povratnik, pukovnik vlč. dr Ivo Guberina, nadstojnik Pismare Ustaškog Pokreta, služi sv. Misu i pričešćuje branitelje.

Poslije obreda, general na grudi zapovjednika prikopčava kolajnu Željeznog trolista, a onda dijeli odlikovanja svim zaslužnim braniteljima.

Dočastnik Franić dobiva posebno odlikovanje za “krađu” partizanske torbe i odkrivanje mjesta za bacanje oružja. Nakon generalovog govora prolama se odrješit pozdrav - Za Poglavnika i Dom – Spremniiiii! Partizani se ponovno okupljaju na slovenskom području. Njemačke snage su demolarizirane i ne čine ništa, a Hrvatskim Oružanim Snagama nije dozvoljeno ulaziti na njihov teritorij. Partizani zaobilaze Ozalj, napadaju i pale Jastrebarsko kojih 15 km sjeveroztočno od naših postava. Prekinuta je pruga prema Karlovcu i zagrebu. Zbog brojnih mina, zasjeda i zračnih napadaja putovanje cestom bilo je vrlo opasno.

U ožujku 1945. general Rolf premješta bojnika Fištrovića na mjesto zapovjednika Jastrebarskog. Fištrović je sa sobom poveo jednu satniju probranih boraca pod zapovjedništvom mladog poručnika N. Leskovara i pobočnika Vladimira Trupnikova. U Jastrebarsko odlazi i odvažni dočastnik Frano Franić s hrabrim dočastnicima Danom Pavličićem i Nikolom Marićem.

Svi dragovoljno idu u susret posljednjim borbama u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske i svoga hrvatskog naroda, ponosni što su junački obranili Ozalj, grad Zrinskih koji nije pao sve do konca rata. U ovoj bitci, kao i u mnogim bitkama prije i poslije nje, svojom odanošću Domovini, svojim herojstvom i žrtvom hrvatski branitelji ostavili su u baštinu svojim budućim pokoljenjima opomenu da povijest nije nekakva biblija svih događanja iz prošlosti, nego neprekidni proces selekcije koja bira određene momente, određene događaje i određene ljude koje ponekad dovodi u situaciju koju nikako nebi smjeli biti kadri svladati. U takvim momentima ti posebni ljudi pronađu sebe ili, bolje reći, zaborave sebe, te se svom svojom snagom, energijom i umom uhvate u koštac s situacijom u kojoj se nađu – i svladaju je. U neprestanim ratovima u obrani svoje a mnogo puta i tuđe slobode, kroz našu dugu i krvavu prošlost ta povijestna selekcija darovala nam je vrlo velik broj tih posebnih ljudi, vrstnih ratnika, koji su i u najbezizglednijim prilikama znali izvojevati spektakularnu pobjedu nad mnogostruko jačim neprijateljem. Nažalost, povijest nam je rijedko kad bila sklona u selekciji političkih vođa i diplomata koji bi u tim posebnim časovima znali obračunati kako s vanjskim, tako i s unutrašnjim neprijateljem i tako svome narodu osigurati trajnu slobodu.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen

Ishod bitke

neuspjevanje partizana u namjeri da osvoje Ozalj

Pobjeda NDH