BLEIBURG

Slika prikazuje zarobljene civile,ustaše,domobrane nad kojima kruže engleski zrakoplovi spremni za dejstvo po živoj sili

ORGINALNI SPOMENIK

Originalni tekst:
U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI SVIBANJ 1945
ZU GEDENKEN AN DIE GEFALLENEN KROATEN MAI 1945
PODIGAO MILODARIMA PETAR MILOŠ



KRIŽNI PUT

KRIŽNI PUT - MJESTA STRADANJA
KRIŽNI PUT - MJESTA STRADANJA

povlacenje trupa NDH prema Austriji

Dokazi protiv 11. dalmatinske brigade za pokolje zarobljenih ustaša i domobrana u Sloveniji Naslovnica knjige o Bleiburgu i Križnom put koju je izda Savez antifašističkih boraca i antifašista RH

 

Ako ste ovih dana čitali vijesti i polemike oko masovnih stratišta u Sloveniji za koje je odgovorna partizanska vojska i dosadašnjh pravnih poteza da se zločin sankcionira, uputio bih vas još na dva izvora koja mi se čini važnim za rasvjetljavanje zločina čije je procesiranje započelo. Tezenska šuma u rovu "pancirgrabi" koji je inače dug 2.300 metara, a Nijemci su ga iskopali radi obrane svoga vojnog uzletišta od eventualnog napada sovjetskih tenkova, na 70 metara dugom dijelu toga rova otkriveno je čak 1.179 ljudskih kostura, pukim se matematičkim izračunom dođete do zaključka da se na cijeloj dužini od 2.300 metara može naći 38.736 leševa)? Ima procjena da je iz Djevojačke škole, koja je služila kao logor, izvedeno i poubijano 1900 domobranskih časnika. Tezno je bio logor u kojem je bilo oko 2.000 hrvatskih zarobljenika, zapovjednik mu je bio jedan Hrvat. Vojska preživjela u Teznu utovarena je u vlak za Zagreb-Brod-Vojvodina.

U protutenkovskim jarcima prvo su našli smrt Crnogorci, a zatim Hrvati. Po najskromnijoj procjeni tu je pobijeno oko 12.000 Hrvata.

Šent Vid kod Ljubljane bio je logor gdje je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom, u njemu je Dubajićeva četa napravila prve veće masakre.

Žrtve likvidacije uglavnom su bili Slovenci, nešto Hrvati, svi muškarci. U jednom danu pobijeno je 40 kamiona zarobljenika, ukupno 800 - 1.000. Tu je stradala skupina studenata, oružničkih časnika kojih je bilo 300 - 400. Kočevski Rog: Kod Kočevskoga Roga - šuma južno od Kočevja, početkom lipnja 1945. postala je stratište.

Kroz tjedan dana ubijeno je dnevno pet do šest vlakova zarobljenika, koje su po noći dovozili iz Ljubljane, Šent Vida, Jesenica i drugih mjesta.

Cijeni se daje tu ubijeno 30.000-40.000 ljudi, najviše slovenskih bjelogardejaca i hrvatskih ustaša i domobrana, a potom i crnogorskih i srpskih četnika. U likvidaciji zarobljenika posebno su se istakli dobrovoljci iz Motoriziranog odreda 11. dalmatinske brigade, koji su nakon obavljenog posla dobili nagradni dopust na Bledu. Procjene se kreću da je na tom stratištu pogubljeno 10 do 12 tisuća hrvatskih vojnika.

Prof. d. sc. Branko Dubravica, "Bleiburg i Križni put, Zbornik radova sa znanstvenog skupa (u oganizaciji SAB-a, op. 45 lnes) 12. travnja 2006-e", "Logori i stratišta u Sloveniji", str. 53-54, Nakladnik: Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Zageb, 2007. Drago Galić i Veljko Kadijević su i danas svjedoci tog vremena, scan iz monografije o 11. dalmatinskoj brigadi - U štab 11. dalmatinske brigade su stigli zamjenik načelnika operativnog odjeljenja armije major Simo Dubajić, iz tenkovske brigade major Geco Bogdanović, dok je naknadno stigao pukovnik Boško Šiljegović, komesar 4. armije i preuzeo komandu nad odredom...(str. 399-400) - Korušku grupu su činili 3. i 4. bataljon. Na marš je krenula rano ujutro 9 maja. Na čelu kolone kretao se 4. bataljon (komandant Mišo Martinac i komesar Milan Rako) a za njim 3. bataljon, komandant Jako Raos i komesar Ljubo Barbarić. Grupom je komandovao major Dubajić i neprekidno se nalazio u prethodnici... (str. 412.) - Obavještajni oficir brigade, poručnik Ljubo Periša s izviđačkom grupom kretao se u pravcu Velikovca i po povratku izvjestio da jake kolone neprijatelja iz tog pravca kreću prema Celovcu... (str. 414.) - U razgovorima na Kalvariji zajedno sa Dubajićem bili su Milan Rako, komesar 4. bataljona, Nikola Janjić, zamjenik komesara čete iz 4. bataljona, Srećko Freundlich (otac Maje Freundlich, visoke dužnosnice HDZ-a i protukandidatkinje premijeru Ivi Sanaderu, op. G.J.), sekretar u štabu 4. bataljona, koji je tada bio tumač u komandi motomehanizovanog odreda... (str. 416.) - Za izvođenje «posla» trebalo je uspostaviti usku suradnju sa britanskom okupacionom upravom. Nju su uspostavili Simo Dubajić i brigadni obavještajac Ljubo Periša... - U međuvremenu prikupljeno je željezničko osoblje i tako je proradio najkraći put iz Koruške prema Jesenicama i Ljubljani kuda će narednih dana danonoćno proticati zaplijenjena ratna tehnika i zarobljenici prema Jesenicama i Ljubljani... - I pored toga što Britanci od vremena do vremena prave teškoće našim jedinicama, ali istovremeno ponekad izlaze na ruku zahtjevima naših komandi, tako su pored ranije navedenih pružanja pomoći, danas saopćili, da će našim jedinicama predati oko 32 000 zaroljenika. Predaja će se obavljati u Podrošci svakog dana, s tim da će dnevno izručiti 2000 – 3000 zarobljenika. Za ovu svrhu pukovnik Šiljegović je odredio posebnu grupu vojnika iz 3. bataljona... - Naše jedinice 22. maja napuštaju Korušku. Štab 26. divizije depešom je naredio brigadi da krene u pravcu Tržiča (Monfalcone) i da se smjesti u Kostanjevcu na Krasu. Evakuacija ratnog plijena i prijem zarobljenika obavlja se kao i ranijih dana.

Tokom 23, 24 i 25. maja prebacivanje jedinica i ratnog plijena teklo je neprekidno s tim što je u toku 24. i 25. maja u Podroščici 2. četa 2. bataljona obezbjeđivala preuzimanje ratnih zarobljenika od Britanaca. Brigada vrši pripreme za odlazak u sastav svoje divizije a 24. maja u 9,30 sati dobija depešu iz divizije po kojoj brigada privremeno za potrebe primopredaje zaplijenjenog materijala i zarobljenika, ostavlja jedan bataljon u Jesenicama, a s ostalim dijelovima da krene u Kostanjevicu na Krasu... Milan Rako i Slavko Družijanić, 11 dalmatinska brigada (biokovska) brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987. P.S.

 

Oca premijera Ive Sanadera Antu Sanadera krim policija nije ispitala jer se navodno nalazio u bolnici. On je predložen za svjedoka iz razloga o kojem sam pisao prošle godine: Odveli su nas u logor u Šant Vid, gdje smo ostali tri, četiri dana. Moram reći da nas nisu vezali. Šant Vid je neko svećeničko sjemenište u blizini Ljubljane. Tu sam našao skoro sve moje ustaše iz Lećevice kao i zapovjednika satnika Mira Markotića, poručnika Antu Granića, poručnika Miju Mišuru i mnoge druge koji su vraćeni s Križnog puta. Iz moje općine. taj logor iz kojeg su nas vodili željezničkim vagonima u Kočevski rog, preživjeli smo samo ja, Marko Vučica i Ante Sanader, otac bivšeg zamjenika ministra vanjskih poslova. U Šant Vidu sam bio desetak dana. Tu sam vidio svašta, ljudi su bili tako gladni da su se penjali na stabla i jeli zeleno lišće. Jedan prizor nikada neću zaboraviti: jedan zarobljenik se penje na stablo, a partizan puca u njega i ubiva ga. Sjećanja Lovre Pisca na Križni put u godišnjaku Provincijalata Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja "Fra Rafo Kalinić", Split, 2002.

                                                                  Zarobljeni domobranski časnici Slovenija 1945

Hrvatski narod junacki je branio tlo svoje domovine za vrijeme drugog svjetskog rata, no kada se je taj primicao kraju i vise nije bilo moguce nastaviti pruzanjem odpora, gradjani koji su bjezali pred takozvanim oslobodjenjem Titovog komunizma, medju njima zene, starci i djeca, praceni od hrvatske vojske na povlacenju, htjeli su se predati Englezima. No ovi su im zakrcili put u Austriju,razoruzali vojnike i zatocili ih zajedno sa civilima, u malome mjestu Bleiburg i njegovoj okolici, da ih nenaoruzane predaju na okrutno unistenje odmazdi Tita i njegovih partizana.

Izgovor je bio da se ne radi o vojsci nego o kolaboratorima i izdajicama. ¿Izdajicama cega? Naravno, izdajicama Jugoslavije koje je onda ta ista Jugoslavija mogla kaznjavati kako je htjela. Bleiburg nije slucajan cin, niti je zabluda mase opijene pobjedom. Bleiburg je strasan zlocin, " magnum crimen" koji je poceo petnaestog svibnja 1945 godine i za kojeg snose povijesnu i neodklonjivu odgovornost ondasnje britanske vojne i civilne vlasti.

 

Kad je svijet slavio netom potpisani mir, u Bleiburgu je zapoceo pokolj razoruzane hrvatske vojske i gradjanskog pucanstva,bez obzira na spol i dob; u samom mjesecu svibnju umoreno je vise od sto hiljada mladih hrvatskih vojnika i gradjana.Bleiburg ukljucuje te strasne zrtve, ubijenih bez procesa i bez osuda, a da nitko nije nikada zabiljezio njihova imena niti oznacio njihove grobove, pa ni onda kada su to jame, rovovi, provalije, ponori, ta, gdje sve nisu hrvati nalazili svoju smrt. MARSEVIMA SMRTI, gladu i mucenjem unistili su i zarobljenike, zatvorenike i utamnicene po cijeloj onoj nesretnoj Jugoslaviji, koja je, blagoslovljena od zapadnih saveznika i pod vodstvom srba bila u punom smislu rijeci hrvatska tamnica. Jedini njihov grijeh bio je, da su branili svoj narod i svoju zemlju od stoljetne mrznje razkolnickih Srba i biesa komunista .Bez te mrznje,nitko nebi mogao doci na pomisao da kazni vojsku koja se borila samo za slobodu i nezavisnost svoje domovine. U casu, kad su velike Demokracije Zapada, tada u saveznistvu sa Sovjetskim Savezom, odlucivale sudbinu malih naroda srednje i istocne Europe, njihovo pravo i samoodredjenje nije bilo vazno.

 

Tada je bilo vaznije rijesiti se stotina tisuca nepozeljnih izbjeglica za koje nije bilo dovoljo hrane,te isto brze demoblizirati svoju vojsku, pa makar te izbjeglice , kao djelovi porazenih vojnickih snaga ili nenaoruzanog gradjanskog pucanstva, u tom stvaranju novog poredka , padaju u robstvo ili gube svoje zivote. Nitko tada nije pitao zarobljene Hrvate da li zele zivjeti u Jugoslaviji ili zele nastaviti zivot u svojoj hrvatskoj drzavi. Nitko ih nije pitao da li zele novi , socijalisticki poredak, ili bi htjeli zivjeti u slobodnom demokratskom sustavu. Umjesto plebiscita islobodnih izbora, hrvatsku su buducnost oblikovali noz i mitraljez pobjednicke Titove vojske uz podpunu ravnodusnost tada svemocnih zapadnih demokracija i njihovih sovjetskih saveznika.Ne zna se tocno koliko su hrvata i hrvatica tada poginuli. Jedni govore o stotinu tisuca a drugi vise od 3 pa i 4 stotina tisuca.

 

Ali to nije bitno.

*Bitno je bilo da nije preostala nijedna hrvatska obitelj, koja nije izgubila najmanje jednog od svojih clanova.

*Bitno je da se tada spustio mrak na jedan narod koji je zelio biti slobodan.

*Bitno je da mu je silom oduzeta drzava i nasiljem nametnut komunizam.

* Bitno je da mu je cvijet mladosti unisten, mladosti koja je bila narodna u pravom smislu rijeci , jer se borila za slobodu svoga naroda i nezavisnost svoje zemlje.

*Bitno je da su silom i prijetnjom usutkani svi oni koji su slobodno mislili, a nove su generacije odgajane pod terorom sa svrhom da zamrze proslost svoga naroda i da se oduseve za ideje onih koji su njihovoj domovini oduzeli slobodu i nezavisnost.

*Bitno je da se danas izostavlja ime onih koji su u ovoj tragediji bili nemilosrdno ubijani, na samu pojavu njihovih odora, a to su domobrani i ustase.

 

Zasto ih danas nebi smjeli spomenuti? Ustase i domobrani, hrvatski vojnici. Jesu li se oni u onim prilikama nasli na "krivoj" strani? Jesu li bili" kompromitirani"? kako im se danas nabacuje. Nije tesko ustanoviti tko je od svih boraca na hrvatskon podrucju bio na " pravoj" strani.

 

Stidjeti se nase proslosti znacilo bi grijesiti u nacelu istine, a bila bi najsramotnija izdaja uspomene svih njih koji su kao hrvatski vojnici i rodoljubi , sa najvecom pozrtvovnoscu i zarom, dali svoje zivote za Domovinu.Danas, nema dugo, opet u prve borbene redove, stadose sinovi i unuci desetotravanjske generacije.Oni su pokazali svoju borbenost i spremnost od Vukovara do Dubrovnika na svim frontima, u "Bljesku" i "Oluji".Vodjeni duhom svojih predja , hrvatskih junaka i mucenika, oni su izvrsili svoju duznost. ¡ Neka im bude vjecna slava ! No u zlocinu koji se zove Bleiburg nije bila samo komunisticka komponenta. Bila je i velikosrpska. U Bleiburgu se nije radilo samo u uvodjenju komunistickog sustava nego i o obnavljanju Jugoslavije kao drzave i kao prevlade Srba nad Hrvatima i drugim narodima koji su ukljuceni u Jugoslaviju. Grozota jest sto su prikaz nase povijesti donosili oni koji su omogucili i poslije prezivjeli Bleiburg i Krizni put, unistili Stepinca i stotine i hiljade drugih, nastojeci zatrti nasu povijest i kulturu, unistavajuci sve sto je hrvatsko.Dogodilo se da nasi borci, koji su branili svoje ognjiste, budu proglaseni genocidnim, da svaki hrvat bude oslikan kao koljac. Prikazali su nas istima kao sto su oni, mada hrvatski vojnik nikada nije presao granicu svoje domovine ,mada nije radio nista drugo nego branio svoj zivotni prostor.Kao da su nam htjeli reci: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij,svoju domovinu, ni na svoj jezik i postojanje.

 

Laz o genocidnosti hrvatskog naroda neprijatelji uporno, sustavno i nazalost uspjesno vec vise od pola stoljeca sire i ne samo na tlu bivse Jugoslavije nego i diljem svijeta, docim hrvatska promicba premalo cini na razotkrivanju pozadine tih laznih objeda koji su zeljeli izjednaciti zrtvu sa agresorom.Kako bi se reklo: svi su pojednako krivi,izbrisimo spuzvom zaborava to sto se je dogadjalo. Hrvati su bili nepriznati,obespravljeni, likvidirani u velikom broju odmah nakon rata, te zapostavljeni na sve nacine sve do ponovnog raspadanja Jugoslavije. Svijet je slusao i prihvacao samo jugoslavenske neistinite verzije i njegov tisak u sluzbi demokracije i ljudskih prava. Nije smatrao nuznim uznemiriti javno misljenje ovim uzasnim zlocinom..Nisu dignuli glas da bi tako izrekli obtuzbu zbog najdivljijih i najkukaviskijih umorstava u svjetskoj povijesti, sto su ih nekaznjeno pocinili navodni stjegonose slobode naroda.Pred svjetom je Jugoslavija opravdavala progone Hrvata nakon drugog svjetskog rata tvrdnjom da se radilo o ustasama, a ustase da su fasisti , sto bi u ocima nekih krugova bilo dovoljno da se opravdaju osvete. Iako smatramo da ubijanje nikada nije opravdano, a jos manje nakon svrsetka jednog rata, kada je protivnicka vojska razoruzana, ne mozemo ni prihvatiti tvrdnju o fasizmu hrvatske vojske, pa ni onda kada je smatraju ustaskom. Dok je za velik broj hrvata, NDH bila ostvaraj stoljetnog sna o vlastitoj drzavnosti i potvrda vlastite hrvatske drzave, makar i nesto drukcije od one o kojoj su sanjali, bila je oslikavana pa jos i danas, iskljucivo kao drzava konc-logora, likvidacija, rasnih zakona,djelo pustolova i koljaca i drugih prokletstava ,dajuci svim tim atributima elemente predimenzioniranosti i negativiteta.

 

Danas neki hrvatski krugovi zele izbrisati iz hrvatske povijesti svaku pozitivnu uspomenu na NDHu, tako da danasnja hrvatska historiografija je jednostavno ukinula NDH i ustastvo kao dio prihvatljujuce povijesti hrvatskog naroda.Ustase su sluzbenoj hrvatskoj puki zlocinci i kvislinzi.Iz toga je komunisticka ideologija izvukla kapital, stvarajuci kod samih hrvata "ustaski kompleks" koji je pola stoljeca uspjesno uzgajan. Za razliku od njemackih nacista i talijanskih fasista,ustase su ostale sumracna zona, crna rupa hrvatske povijesti. Ustastvo nije imalo ni vremenskih ni tehnickih mogucnosti izgraditi se bilo u kakvu ideolosku formaciju, jer je trebalo ratovati, jer je trebalo braniti hrvatsku drzavu pa i od istih fasista. Ali povijesna jest istina da je ustastvo bilo u ovom smislu prihvaceno po ogromnoj vecini naroda ne kao stranacko politicka organizacija, i nije bilo ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni demokratsko ali i ni fasisticko.

 

Ustaski ciljevi stariji su od fasizma, jer je vec Starceviceva Stranka Prava 1886e. godine zahtjevala obnovu Hrvatske drzave i ustase su tu politiku samo nastavili.Pro fasistickih simpatizera bilo je i prije i za vrijeme rata u svim evropsim zemljama.Petainova Francuska bio je veci vazal Hitlerove njemacke nego Hrtvatska se trebala otresti srpskog jarma i jugoslavenstva. Zato se iz taktickih razloga priklonila onoj strani koja je rusila Versaljski poredak cije je cedo bila Jugoslavija.Nisu hrvatski nacionalisti izabrali Njemacku za saveznika zato jer im se vise svidjala od Engleske i Francuske, nego samo kao jedini izlaz u vanjskoj politici, jer Engleska i Francuska su se odlucile za Beograd. Prema tome nisu Hrvati odbacili njihovu prijateljsku ruku nego je povijesna cinjenica da takva ruka nije nikada Hrvatima bila pruzena.Zato danas nitko vise ne spominje fasizam u Finskoj, Rumunjskoj i Madjarskoj, a mi Hrvati moramo jos uvijek puhati na hladno.O tim drzavama nitko nije sirio lazi niti u njima niti u svijetu, a o nama su Srbi i komunisti upravo to cinili.Zato nas svijet gleda drugacije nego spomenute drzave. Nije bilo mogucnosti da mi opovrgnemo te klevete, te smo pola stoljeca zivjeli ponizeni i bez dostojanstva.Danas u slobodnoj drzavi nesmije vise biti tako.

Bez obzira na buduci sud povijesti, Hrvati danas nemogu prihvatiti povijest u kojoj se brise kontekst u kojemu je nastala NDH, u kojemu se razvijala, borila i konacno u borbi podlegla.Ovakvo prilazenje proslosti ne sluzi,naime,za utvrdjivanje povijesne istine, nego ima za cilj osudu hrvatskog naroda sto je tada, iskoristavanjem stanja u Europi, ostvario svoju drzavu, dakle da nije bila stvorena uoci Drugod svjetskog jer su je nametnule sile Osovine kao svoj ratni cilj, nego je izvorna i prirodna hrvatska zamisao. NDH je imala sve atribute drzave.Da je nastala u mirno doba, mnoge bi nesrece izostale.Naravno, ona nije bila idealna drzava.

Zaista tesko je medu nama naci nekoga tko bi bio zadovoljan sa svime sto se je dogadjalo u hrvatskoj u tim godinama. Nista to ne mijenja stvari. Ratne prilike i neiskustvo, nakupljena mrznja na tlacitelja i himbenost saveznika, naravno i mnoge pogreske, sve je to doprinijelo zlu.Ali bitno je da su njezine ideje i drzavotvornost , absolutno pozitivne. Osnutak hrvatske drzave u zadnjem svjetskom ratu bila je povijesna nuzda. Hrvati cak da su se neckali, postojala je danomice sve jasnija dilema: ili postanite drzava ili ce vas nestati.

Ali istovremeno, komunisti su sirili laznu propagandu o NDH, tako da prikriju sva zla koja su hrvatskom narodu nanijeli srpski i jugoslavenski microimperializmi , paralelno s imperijalizmom Italije i Njemacke koji su Se ojacali u Europi poslije prvoga svjetskog rata i u fasizmu i nacizmu zadobili svoje politicke oblike od kojih nije postedjena ni NDH, unatoc svome formalnom saveznistvu sa silama Osovine. Takva jugoslavenska promidzba, nije bila samo neistinita, nego je dovela do iracionalnih reakcija : tako da opet danas vidimo dok su hrvatske promjene u svjetskim medijima spominjane tek kao poraz " zadrtih nacionalista" upletenih u " gradjanski rat", srpsko izborno natezanje u listopadu prosle godine , velicano je kao pobjeda " demokratke svijesti" i "mirna revolucija" srpskog naroda.

Stoga ne smijemo prihvatiti drukciju istinu, ni proslosti ni sadasnjosti.Ona mora biti prikazana onakva kakva jest: hrvatski covjek je ubijan na hrvatskoj zemlji. To je bila nasa povijest. Hrvatski vojnik nije palio srpska sela, nije ubijao ljude u okolici Nisa i Kraguljevca.Ali srbi su to radili po cijeloj Hrvatskoj.

Poslije pola stoljeca Bleiburg je povijest.

Zato o njemu treba razmisljati, o njemu pisati i govoriti, mnogo raspravljati. Treba ga ozbiljno i kriticki razborito rasudjivati. Rane jos nisu zacijelile ni suze presusile, a niti je bol preboljena. Objasnimo najprije sami sebi neke pojmove: 1. Danas se moze realisticki reci da 1941 nije bas bilo jasno kao sunce da ce Osovina izgubiti rat.Prema tome ne mogu se smatrati nekim neodgovornim ludjacima niti svi oni Hrvati koji su se nadali da ce se njihova sprega sa Osovinim okoncati pobijedom a ne porazom.

 

2. Sasvim obicnu i semanticki jednostavnu rijec " ustase" oni su cinili kobnom, pogubnom za nas.

Hipoteka ustastva desetljecima nas je opterecivala dok su oni istodobno mnoga svoja mjesta zvali ustanickim sa svim pozitivnim znacenjima..Dok je rec "ustasko" za hrvate bila pogubna, rijec "ustanicno" iz njihovih usta izrecena znacila je sve pozitivno.Jedan te isti pojam,istoznacnica, sinonim. Zavisno o njihovim potrebama kao i o tome na koga se odnosi, ima dva potpuno suprotna znacenja.A znacenjski gledano izmedu rijeci ustasa i ustanik nema razlike.Bit je u tome da hrvatima nisu dopustali ustati , pruzati otpor, zatirali su nam svaku pomisao na drzavu.U tim svojim nakanama okupator je postao strahovito mocan, sposoban.Izgradivao je jaku diplomaciju za vanjsku promidzbu, a unutar Jugoslavije uspostavljen je takav sustav vrijednosti da su sve hrvatsko izjednacavali s ustaskim,fasistickim sa svim negativnim suznjacima.

 

3.I danas, kad milioni hrvata oplakuju svoje zrtve iz 1945 - nakon Bleiburga-neki vodeci hrvatski politicari isticu hrvatsku " antifasisticku" borbu u proslom svjetskom ratu, da je bila drzavotvorna, i da je Bleiburg "mit".

To je potpuno iskrivljavanje hrvatske povijesti. Hrvatski antifasisti, to jest partizani, su se borili protiv slobodne i suverene NDHe. I bili su sukrivci u velikoj Bleiburskoj tragediji koja nije nikavi " Mit" nego kruta i tragicna realnost od koje i danas pati Hrvatski narod.Smanjivanje broja nasih zrtava i sva velika retorika o vaznoj ulozi antifasista u proslom svjetskom ratu nisu nam donijeli nikakvu korist niti su podigli nas ugled.

 

4.Promidzbena taktika takozvanih antifasista vrlo je jednostavna: Konstruirana na tvrdnjama da su antifasizmu bile utjelovljene sve moguce vrline i da je svaki onaj tko to nijece samim time apologeticar fasizma.Ali mi znamo da to nije istina.

Mi znamo de su antifasistcki pokreti bili organizirani po komunistima, a da je komunizam totalitaristicka ideologija koja ne trpi suparnistvo.Da su njegove metode obracuna sa protivnicima bile nemilosrdne gdje god se domogao vlasti.

Ako to nije istina, kako onda objasniti partijski teror,zatiranje svake oporbe, progon Crkve, masovna ubijanja, logore itd.? 5.S obzirom na sredstva kojima su se za ostvarenje sluzile,, obje te ideologije, bile su slicne kao jaje jajetu.

Ali hrvatski antifasisti nisu samo apologeticari zlocina nad covjekom nego i aplogeticari izdaje, jer su oni sluzili tudim, nehrvatskim interesima.Nisu se samo borili protiv necega- jednog njima nepocudnog rezima- nego i za nesto:za ponovno nametanje jugoslanenskog okvira iako je hrvatski narod u raznim prilikama tijekom godina uvjerljivo dokazao da mu ja takav okvir odvratan i da ga ne zeli. A borba protiv narodnih interesa za zelje tudinaca, svuda se u svijetu naziva izdajom.Nitko nepristran ne osporaba da je rezim u NDH bio totalitaran i da je ona bila drzava s nekim fasistickim obiljezjima.

Ali nista od toga moze opravdati metode antifasistickog pokreta. Da su nasi antifasisti pokazali vise covjecnosti prema svojim protivnicima, da su se borili iskljucivo protiv ustaskog rezima a ne i protiv hrvatske samostalnosti, imalo li puno prava diciti se svojom prosloscu.

Zarobljene ustaše ,domobrani i civili kod Blajburga na granici Slovenije i Austrije, maj 1945

Ali kao djelatnim sudionicima u zatiranju osnovnih ljudskih vrijednosti i kao skutonosama tudinske ideologije i tudinskih interesa to im pravo ne pripada. I zato njihovo pozivanje na nekakve zasluge nije nista drugo do li najobicnija obmana.Sada se namece pitanje: cemu te obmane, koja im je svrha? Nista vise neko obicni nastavak hoda izdajnickim stazama, jer pripisivanje laznih moralnih vrednota jucerasnjemu zlocinu i jucerasnjoj izdaji, ujedno je i nepisani poziv na njihovo ponavljanje. Danasnji narastaj hrvata ima pravo na potpunu istinu o razdoblju izmedu 41-45.Moramo osuditi ono sto je bilo zlocinacko, ali isto tako imamo pravo na ponos i dostojanstvo sto smo i prije pola stoljeca imali drzavu kao i na sve sto je u njoj bilo pozitivno.Trebamo se okrenuti buducnosti, nu pri tom ne smije nam nista iz nedavne proslosti ostati nerazjasnjeno ili cak zabranjeno. Jer buduci narastaji nam doista ne smiju biti ponizeni i bez dostojanstva. Hrvatski narod u ustaskom periodu svoje povijesti htio je svoju drzavu,bio je pripravan boriti se proti svima, bez obzira na ideologije i cinio je to;borio se protiv komunizma,Srba, Njemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato sto su oni svaki posebice tu drzavu rusili; jedni u sluzbenom karakteru prijatelja i saveznika,drugi u sluzbenom karakteru neprijatelja , a treci bez ikakva sluzbena karaktera no stvarno u svim mogucim okvirima;jedni komunisti, drugi fasisti, treci demokrati. Istina je da je u tom periodu bilo satelitskih dusa, kao sto je istina da je za odlucujucu vecinu ideja nezavisnosti bila sredisnja ideja svakolikog djelovanja.Cijela hrvatska povijest ne poznaje ta divna,genijalna, pa cak i svetacka junastva i djela koja su vjekovi spremili za ovaj period borbe za slobodu i nezavisnost.Samo najvulgarniji politicki prostak moze svemu tome davati oznake i razloge fasizma i satelitstva.Zar mozemo zaboraviti one koji su se posteno borili i koji su u borbi sve izgubili; ona zemlja natopljena krvlju; oni kojima je jedina ambicija bila dati sve , a ne uzeti nista, svi mrtvi i zivi, pravedni i krivi, sav onaj narod koji je oko ideje slobode dao i davao sve sto je imao i kako je imao. To ima samo za jednu interpretaciju: period od godine 1941-1945 bio je period borbe za drzavu kao uvjet narodne slobode.

Zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgrazanja koji bi htjeli da zamrzimo svoju ideju slobode, da zamrzimo i popljujemo sami sebe, da priznamo, prema tome, na vlastitoj mrznji pravo svima da nas upravljaju kud hoce i kako hoce. Mi moramo vec jedanputa zbog vlastitog sazrijevanja uci u problematiku tragedije i u njoj traziti logicna tumacenja jer imamo toliko brizljivih neprijatelja da konacno ne mozemo nista sakriti.

Gledati hrvatsku revoluciju samo u zlocinu bilo bi isto shvacati francusku revoluciju kao samo rezanje glava. Ali takodjer tko misli da se zla hrvatske revolucije pa i francuske mogu bilo kakvim razlozima brisati i stavljati na stranu, potpunoma se vara.Povijest se ne pise kako netko hoce: ni u svojim strahotama ni u svojim velicinama, nicija pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, stetu ili korist. Kroz povijest se ne prolazi presucivanjem .

Zar mozemo mozda braniti zlocine, izdajstva,egoizme, a zar mozemo zaboraviti junactva i velicine? Novi hrvatski narastaji ne smiju zaboraviti Bleiburg. Ne zato da bi u sebi gajili osjecaje osvete.

To ne bi bilo ni ljudski ni krscanski.Nego da iz tog krvavog iskustva svoga naroda nauce da je potrebno boriti se protiv svake ideje koja nema za temelj vlastitu narodnu drzavu i slobodarski poredak u njoj. Sustavno proucavanje problematike Bleiburga i Kriznih Putova, nije nuzno samo radi otkrivanja i objasnjenja svih zbivanja tih dana, niti samo radi obiljezavanja masovnih gubilista i grobnica, pa niti samo radi upucivanja na krivce, koji su hrvatski nardod doveli pred velikosrpskog krvnika kao ovce pred klanje.

 

Ono je nuzno: Prvo da prikazemo demokratskome svijetu nezapamceni ratni zlocin koji je ucinjen nad Hrvatima po svrsetku drogog svijetskog rata. Snijetu treba objasniti da je nakon rata ucinjen zlocin nad civilnim stanovnistvom, cije ukupne razmjere mozda nikada necemo otkriti. Da je nakon rata, kada je hrvatska vojska vec prestala pruzati otpor i kada je predala svoje oruzje, bila masakrirana. Da Bleiburg, kao metafora svih hrvatskih stradanja u proslom stoljecu, koju je hrvatski narod morao izdrzatio u borbi za svoju slobodu i drzavnu nezavisnost, temeljna je pouka da znamo kome i kada trebamo vjerovati. Da je jedino oslonac na vlastite snage, jamac hrvatske opstojnosti i buducnosti. Da je Bleiburg i sve sto je vezano za njega, ziva i vruca tema duboko usjecena u hrvatsku savijet.

Da hrvatska poslije Beliburga nije vise ista hrvatskoj poslije Bleiburga, jer je Bleiburg-s tisucama zrtava koje su otisle u smrt bez dokaza o krivnji, ponizavani i degradirani- prijelomni dogadaj koji ce u hrvatskoj narodnoj svijesti ostati trajno upisan.jer Bleiburg se u Hrvatskoj za hrvate zbivao prije Bleiburga a zavrsio je puno poslije njega. Da Bleiburg nije mjesto zlocina , nego pojam zlocina iz kojega hrvatski narod mora izvuci pouke za buducnost. Prvo da se takva tragedija vise nikada ne ponovi.Da se Dom i Domovina nikada nesmiju napustiti,bez obzira na saveznike.Da se oruzje nikada i nikome nesmije predati.Konacno da je osobite vaznosti prikupljanje dokumentacije i svjedocanstva, jer bez njih nema dokaza da se nesto dogodilo Da su jugoslavenstvo i komunizam doveli do Bleiburga, te najvece suvremene tragedije hrvatskog naroda. Da posljedice Bleiburga su jos i danas stotine tisuca hrvata razbacanih po svijetu; posljedica je unistenje Hrvatske drzave,razaranje morala i obitelji u domovini, pad nataliteta, biolosko slabljenje hrvatskog naroda, cijepanje hrvatskog narodnog podrucja.

Nisu samo posljedice zivota i politickog razvitka, nego su izravne posljedice jugoslavenskog drzavnog okvira i srbokomunistickog totalitarizma,zig osvetnistva i nacionalne borbe protiv Hrvata, dakle sustava koji je nametnut Hrvatskim narodu pomocu krvavih progona koji nose simbolicko ime Bleiburg. Jugoslavenski partizani nisu isli samo za rusenjem drustvenog poredka, unistenjem burzoazije, nego su uslijed svog sustava isli za unistenjem Hrvata kao takvih, naravno uz ostale opcenite komunisticke ciljeve. Bleiburg je balkansko unistavanje bez veze s marksizmom. Bleiburg je unistavanje Hrvata jer su Hrvati; jest osveta koja ih je zelila istrijebiti a ne predobiti.Kao da su nam htjeli reci: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij, svoju domovinu ,ni na svoj jezik i postojanje. Danas ti isti, nazivaju sami sebe antifasisti i kao pred 50 godina sire neistine¿Zasto?

Zato jerbo u nedavnom domovinskon ratu nase vojnike je vodio duh i ideali za koje su bleiburske zrtve pobijene a to je desetotravanjaski duh. A danas,hrvatski narastaji , rodeni ili skolovani poslije Bleiburga, koji su uspjeli iscupati sve ideje, misli i predrasude sto im je neprijatelj zelio ucijepiti, koji su uspjeli protiv sve te jugoslavenske i komunisticke propagande razviti u sebi hrvatski nacionalizam i slobodarske demokratske poglede na zivot i na drustvo, sjecajuci se hrvatskih zrtava u tom Bleiburgu, mogu samo reci: Ne zaboraviti ih nikada.

Posebno ne danas,kad u Hrvatskoj mnogi klicu antifasizmu,a oni su pocinili najveci zlocin u povijesti. Zato kada Hrvatska opet zivi danas u slobodi i miru nasa moralna duznost jest postovati one koji su dali svoje zivote, nase poginule sinove,nasu nevinu djecu,nasu sirocad i njihove patnje , boli i stradanja.Ne zaboravimo njihov jauk ni njihove suze.Ne zaboravimo tugu za izgubljenim majkama i ocevima. Ne zaboravimo razaranja nasih gradova, paljenja nasih sela, nasih suma i nasih polja, porusenih crkava,skola,bolnica, groblja i svetih spomenika i sva sveta mjesta koja nam je dusman sravnio sa zemljom.Ne zaboravimo ni jednog naseg zarobljenika,protjeranika, izbjeglica i sve one koji su strpani u kos izgubljenika i za njih nemamo nikakvih podataka odkako su bili odvedeni od svojih domova.

Ne napustimo ih nikada. Spominjimo ih vjecno. Podignimo im spomenike, da ih buduca pokoljenja ne zaborave, jer oni su nase najsvetije zrtve koje su pale za nasu domivinu. Jerbo, bez njihove pozrtvovnosti sigurno danasnja Hrvatska ne bi bila slobodna. Svi i svaki pojedno imaju nase postovanje, admiraciju,zahvalnost i nezaborav i sjecanje.

Njihova imena ostati ce zauvijek upisana zlatnim slovima na stranicama hrvatske povijesti. -Klecuci i klanjajuci se tvojoj svetoj i mucenickoj zrtvi, dragi brate, sestro, znam sto mi porucujes.

Poruku koju nikad necu zabotraviti a kaze: -Cedo moje!

Ne zaboravi zapovjedi svoje domovine cija prva jest:

JA SAM DOMOVINA TVOJA I TI NEMAS DRUGIH DOMOVINA OD MENE! LJUBI ME I BORI SE ZA MENE UVIJEK! Zato: Nemojte vjerovati ako vam kazu da ginemo.

Lazu, jer nasi junaci zive u svakom srcu hrvatskom. Ako vam kazu da majke placu, nemojte vjerovati. One tek suzama zalijevaju cvijece na humcima. Ako vam kazu da su mnogi nestali,da se za njih nezna, nemojte vjerovati. Jer oni su dobili sva srca svih hrvata. Ako vam kazu da je Hrvatska okrnjena, smanjena, nemojte vjerovati.Iz svake grude zemlje, iz svakog kamena i rijeke vec se dize snaga nepobijedenih, ni gradovi nisu unisteni,ni sela srazena. Jer oni imaju neunistivu dusu.

Nemojte vjerovati: zlo ne moze dokuciti duse, Pa tako ni dusu Hrvatske! Živjela Sloboda Hrvatskog Naroda

Zarobljeni Njemacki oficiri,Slovenija 1945.


ISTINA O BLEIBURGU

 

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Krmičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?. "General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi". Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)". Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata. Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala: "Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Bleburška drama u režiji Bože Vukušiča

 

 

 

 

Draga braćo i sestre!
Poštovatelji poubijane Hrvatske vojske i Počasnoga Bleiburškog Voda!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nedavno sam poslao u javnost izjavu u vezi problema u kojima se je našao Počasni Bleiburški Vod. Sada su nastali još veći problemi, kakve mi istinski čuvari Bleiburške uspomene nikad nismo imali. Prošlo je 62 godine otkada s ostalom braćom čuvam uspomenu na poubijanu Hrvatsku vojsku i civile koje su Englezi 1945. na prijevaru predali na pokolj jugoslavenskim komunistima.

Kroz sve te godine neprijatelj nije među nas uspio ubaciti smutnju, iako je to pokušavao učiniti na više načina, naročito optužbama kod austrijskih vlasti. U prošlom pismu, objavljenom u „Hrvatskom slovu“ i još nekim novinama, dosta sam objasnio i upoznao hrvatsku javnost s tim problemima, a sad je potrebno o tim problemima i osobama koje tomu pridonose još otvorenije progovoriti.

Kada je 2005. na Bleiburškom polju počelo uređivanje spomen-područja, gdje je 1987. naš brat Petar Miloš, uz pomoć pok. vlč. Vilima Cecelje i ostalih članova PBV i mnogih dobrotvora, podigao spomenik s natpisom „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci svibnja 1945.“ Hrvati su iz Australije (Gagro, Mandić, Roso) u tu svrhu slali novac na člana PBV Antuna Pausa, blagajnika Iliju Abramovića i predsjednika PBV mene Mirka Karačića. Pri obnovi spomenika tajnik PBV Božo Vukušić, koji nam se nametnuo kao predstavnik Hrvatskog sabora a koji zapravo zastupa interese voditelja radova na bleiburškom spomen-području svoga ujka ing. Petra Babića, sve je radio na svoju ruku, pa je i promijenio natpis na spomeniku što je izazvalo reakciju mnogih poštovatelja bleiburških mučenika. Usprkos prosvjedima i molbama mnogih Hrvata i nas članova PBV Vukušić nije htio vratiti izvorni natpis na spomenik nego je s tim manipulirao. A to čini i danas.


Što se tiče novaca za koji smo nas trojica bili zaduženi, ja i gospodin Antun Paus nismo imali nikakav uvid u skupljeni novac i kako se troši. Vukušić je radio s novcem što je htio. Vukušić je manipulirao s nama svima i mi smo mu svi vjerovali da je stvarno onako kako on govori. Vukušić je nama obećavao svašta, kao što je Sotona Isusu uzaludno obećavala, uvjeravao nas je da će Hrvatska vlada financirati izgradnju spomen-područja, samo da ne vraćamo izvorni natpis na spomenik i da se odreknemo uspomene koju smo čuvali 62 godine. Ja sam od Vukušića s ostalom braćom, izvornim članovima PBV, tražio da se vrati stari natpis na spomenik. On to nije prihvatio niti njegove pristaše, novi članovi PBV, koje je on angažirao.

Evo sada za dan Svih Svetih, bit će 55 godina, da smo mi preživjeli Bleiburške tragedije položili zakletvu i osnovali Počasni Bleiburški Vod i prisegli da ćemo čuvati uspomenu na poubijanu Hrvatsku vojsku i hrvatske civile. U prilogu možete vidjeti sliku s mjesta gdje smo na Bleiburškom polju izmolili molitvu i dali prisegu da ćemo vječno čuvati uspomenu na pobijenu braću i sestre.

Kada je ove godine predsjednik Nadzornog odbora PBV Miljenko Čuljak pokušao obaviti reviziju blagajničkih knjiga, to mu je onemogućeno jer je Vukušić knjige iz Klagenfurta odnio u Zagreb što nije u skladu sa Statutom PBV i zakonskih propisa Republike Austrije.


Na jednom od pretprošlih Sabora PBV određeno je da jedino blagajnik i ja kao predsjednik možemo zajedno podizati novac s računa PBV u banci što je u skladu s propisima o financijskom poslovanju, a svaki izdatak jedino sam ja kao predsjednik morao odobriti. Tu odluku tajnik PBV Vukušić nije poštivao već je koristio samo blagajnika. Mi nismo očekivali niti smo razmišljali o tomu da će Vukušić zloupotrijebiti blagajnika Iliju Abramovića, poznatoga poštenog čovjeka.

Ja se u financije nisam miješao niti sam podizao novac, a nitko od mene nije ni tražio da to učinim, iako sam za to određen. O svemu je odlučivao nametnuti nam tajnik PBV Vukušić, koji nije nikomu dao pristupa i uvida u financije.

Jučer, 3. ov. mjeseca, na zadnjem sastanku izvanrednoga i protustatutarnoga Sabora PBV u Klagenfurtu, jer ga nisam sazvao ja zakoniti predsjednik, nego Vukušić, Vukušić je sa svojom većinom, sastavljenoj po njegovu perfidnom izboru, unaprijed pripremio sve odluke, nezakonite, i ponudio ih na sastanku kao statutarno izglasane, a kojima smo smijenjeni, ja kao predsjednik PBV, predsjednik Nadzornog odbora Čuljak i predsjednik Suda časti PBV gospodin Jakiša Čirko, inače doživotni stjegonoša PBV, za što nije bilo nijednoga opravdanog razloga. Naš je jedini grijeh što nismo pali pod Vukušićev utjecaj, koji ima kriminalnu prošlost o čemu se piše u medijima, a i mi smo mu o tomu rekli na sastanku i da ne može on kao takav odlučivati o radu i djelovanju PBV. Na zahtjev nas šest starih članova (Karačić, Čuljak, Grubišić, Čirko, Bošnjak, Strahinja) da se povrati stari natpis na spomenik na Bleiburškom polju, Vukušić je odgovorio da će to učiniti većina. Čak sam i prikazao novac koji su nam ljudi poslali preko Crkve za povrat staroga natpisa. U nastavku glasovanja protiv povratka staroga natpisa bili su stari članovi PBV Vrabac, Abramović i Luburić te novi članovi Vukušić, Grošanić, Hasanbegović, Fuček, Vrdoljak, očito po Vukušićevoj prije danoj direktivi, što mi je i potvrdio jedan od njih.


Kad je u pitanju Vukušić nema argumenata kojima bi ga se moglo uvjeriti u njegovu nekorektnost i očito kriminalne radnje. I kad mu se kaže argumentirano da je višestruki kriminalac, suradnik Udbe, ubojica i manipulator s nama u PBV, uglavnom časnim pa i starijim ljudima, on ne uzmiče, nego čak pojedine nas naziva telefonski, proglašava nas suradnicima Udbe i engleskim špijunima, nekima psuje majku i prijeti nam se.

Kada je jučer nas šest napustilo sastanak PBV u znak prosvjeda što nisu poslušali glas hrvatske javnosti koja je preko nastražila povrat staroga spomenika, dok smo se još nalazili u predsoblju, netkoje sa sastanka Vukušićevih sljedbenika izišao i izjavio da su na Vukušićev zahtjev usvojili odluku o povratku staroga spomenika, što smatramo još jednim Vukušićevim blefiranjem. Evo sada će uskoro Dan mrtvih, pa ćemo vidjeti hoće li se i to obećanje ispuniti.

Evo, braćo, sada vidite kako Hrvati Hrvatima kopaju grob. Kada sam g. 1991. došao u posjet rodbini u Slavonskom Brodu, susjed Srbin s leđa mi je prišao i zabio mi nož uz lijevo rame, prema srcu, o čemu su pisale dokumentirano austrijske i hrvatske novine, sada mi „Hrvat“ sluga neprijatelja udari nož u srce. Nakon 62 godine našega čuvanja uspomene na pobijenu Hrvatsku vojsku i 55 godina rada u PBV, neprijatelj i dalje ne da nam mira, nego naprotiv s najvećom perfidnošću okomio se na našu svetinju pri čemu se služi očito i kriminalnim radnjama. Zar naši mučenici nisu zaslužili dostojanstveniji odnos prema njima i zar se kriminalnim radnjama koje provodi nametnuti Vukušić štiti njihovo dostojanstvo? Može li itko tomu stati na kraj?Stoje li iza Vukušića Hrvatska vlada i Hrvatski sabor? Pozivamo predstavnike tih najviših hrvatskih državnih institucija i svih hrvatskih političkihstranaka te predstavnike svih hrvatskih crkvenih, kulturnih i povijesnih institucijada se očituju o tomu. Posebno vas, draga braćo, koji ste preživjeli Bleiburšku tragediju i vas koji ste u toj najvećoj hrvatskoj tragediji izgubili svojenajmilije i bližnje i čuvate uspomenu na njih, molim očitujte se i učinimo sviskupa nešto čime ćemo našim mučenicima iskazati poštovanje kako su zaslužili. Hvala vam svima!


Klagenfurt, 4. listopada 2007.
Mirko Karačić, Predsjednik PBV

S lijeva na desno:

Ilija Abramović, Omer Vrabac, Slavko Grubišić i Mirko Karačić, predsjednik PBV

PBV kod originalnog spomenika

prije nego je Bože Vukušić započeo prekrajanje povijesti na Bleiburgu

Ovaj smo tekst izvukli iz arhive radi toga sto se nedavno culo puno prica o tome kako je "Sabor izdvojio 5 puta vise novca za Bleiburg nego za Jasenovac". To je naravno jos jedna podvala ovih mangupa iz HDZ-a. 
 
Iz ovog se clanka jasno vidi da sve glavne konce u Pocasnom Bleiburskom vodu vuce udbas Bozo Vukusic. Kako se on uspio uvaliti u Pocasni Bleiburski Vod - posbena je tema koju ce isto tako trebati aktualizirati. 
 
U svakom slucaju Petar Babic, ujak Boze Vukusica, izvodi radove na Bleiburgu. Novac koji je u tu svrhu Sabor odvojio "za Bleiburg" tako zavrsava u dzepovima udbasa koji izvodjenjem radova razvodnjavaju smisao uspomene na Bleiburg i tako vrlo efikasno vode propagandni rat protiv svega onoga sto Bleiburg znaci u hrvatskoj nacionalnoj svijesti. A mnogi naivni misle kako su se vremena promijenila i kako se eto i iz drzavnog proracuna izdvajaju sredstava za obiljezavanje bleiburske tragedija dok je stvarni efekt potpuno suprotan!? Vraski efikasno, zar ne? 
 
U Klagenfurtu je konacno pokrenut sudski postupak da se Bozu Vukusica (predstavnika Hrvatskog Sabora - ovdje bismo se svi trebali prekstiti u znak cudjenja!?) izbaci iz Pocasnog Bleiburskog Voda. Trebalo bi momoci ovim dobrim ljudima koji su se konacno odvazili na taj pravi korak jer oni sigurno nece taj novac moci koristiti da izbace Bozu Vukusica iz svojih redova. Uskoro ce biti vise

 

KNJIGE  O BLEIBURŠKOJ TRAGEDIJI



KLIKNI NA SLIKU
KLIKNI NA SLIKU