Bunjevcima se obično nazivaju Hrvati koji žive u zaleđini Zadra, Hrvatskom Primorju, Velebitu i Lici te druga skupina koja živi u Bačkoj i to na mađarskoj i vojvođanskoj strani. Zajedničko im je to da i jedni i drugi pričaju ikavskom štokavicom s novom akcentuacijom. Dakle istim onim jezikom kojim već bar četiri stotine godina pričaju i Imoćani. Bunjevački Hrvati sami imaju predaju da su došli negdje iz Hercegovine, obično sa rijeke Bune jer im naziv te rijeke nalikuje na ime. Postoji i narodna pjesma "Ženidba Vidak kapetana" koja opisuje jednu takvu seobu. No većina povjesničara sumnja u tu tezu jer je Buna premali teritorij za takvu seobu, a i u doba seljenja (početak 17 st.) tu se već govorilo jekavicom. U to doba pojam Hercegovine je bio puno širi jer je većina današnje Dalmacije i jugozapadne Bosne pripadala Hercegovačkom sandžaku.

stijeg Hrvata u Vojvodini
stijeg Hrvata u Vojvodini

Bunjevci su jedna od najbrojnijih grana hrvatskog naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič) i kasnije po Vojvodini, odnosno po Podunavlju i Potisju. -Život ranih Bunjevaca u područjima Zagore, Ravnih Kotara, na područjima Dinare, Promine i Svilaje, nije bio lagan. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao "bunje" (jedn. bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerojatnije su dale Bunjevcima svoje ime. Bunjevci su plemenita grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova u našim krajevima, naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim, područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Bunjevci su se doselili u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine. Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj, te u Lici i istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad (pretpostavlja se da su se Bunjevci pomađarili tijekom 18., 19. i 20. stoljeća). Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmok i druga. Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih. Bunjevačka "himna" je Kolo igra [1] . To je preljska pjesma Nikole Kujundžića koji ju je napisao za Veliko bunjevačko prelo 1879. u Subotici. Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika ih tretira kao posebnu etničku skupinu.

Narječje Bunjevaca je štokavsko, ikavskog govora; u Hrvatskoj se sačuvao u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donesli osobito na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore 'lipo dite', 'sino' (sijeno), 'vridan bija'. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje "dragocjeno" 'i' ('pisma', etc.).

Bunjevci naseljavaju

Mađarsku

Hrvatsku

Vojvodinu

Povijest

Područje koje su nastanjivali u 16. stoljeću (tada nazivan Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđe Senja. Na svom putu do Senja su se nastanili u području Zagore, od Imotskog do Pozrmanja. 1605. godine prvi Bunjevci dolaze u tvrdi grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do sukoba i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom vrhnja i sira škripavca, a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja Malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodi Velebita. Obitelji su velike, s mnogo djece.

Hrvati 2002 godine u Vojvodini označavani su kao kao Bunjevci ili šokci.

Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promovisanje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima ("Srbi katoličke vjere") je bilo izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovačkim ekspanzionističkim krugovima još i prije.

Seoba Bunjevaca u Lič

Prvi puta Bunjevci (49 obitelji) dolaze u Lič, u blizini Fužina, 1605.-6. godine, pristankom koji su im 'teška srca', po Juliju Čikulinu, dali grofovi Zrinski. Razlog tome je jedna neuspješna pobuna od početka 17. stoljeća. Onda je skupina bukovičkih Bunjevaca uz pomoć senjskih krajišnika se naselila na posjede Zrinskih u Liču. Iz tog vremena je zabilježena prisega koju su dali 1605..

Grofovi su ih nastojali dovesti u red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod turskom vlašću pripadali martolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. U Liču sebi sagradiše crkvu na čijemu mjestu danas stoji veliki križ u spomen na nju. Obitelji Krmpoćana koje su naselile Lič pripadale su skupini Krmpotića među kojima se spominju prezimena Skorupović, Mikulić, Butorčić, i drugi, sva prezimena su poznata. Spominju se također i Krmpotići iz skupine Vojnića (Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić i najbrojniji Vojnići). Treća grupa Krmpotića pripadala je Sladovićima (prezimena Sladović, Lovrić, Mikulić, Horčević i druga). Sve ove grupe Bunjevaca koje su se našle u Liču počeli su isticati svoje hrvatsko ime. Između 1608. i 1614. Bunjevci iz Liča, vjerojatno zbog visokih nameta i pokušaja Zrinskih da ih pretvore u svoje kmetove, počinju se seliti prema moru i otocima. Dio Bunjevaca do 1609., osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive.

Druga seoba u Lič

Plodnim bunjevačkim obiteljima područja u senjskom zaleđu uskoro postadoše pretijesna. Već na početku 1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji se uputiše opet prema Liču. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović. Bunjevci Jovanovići svoje prezime izgovaraju brzo. Jovanovića dana ima dosta u Gospiću), Pilipovići, Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići (koji su uskoro opet otišli), Peričići, Šojati, Vukelići i danas tamo najbrojniji Radoševići i Starčevići. Neveliko Ličko polje, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze. Kad danas slušate Bunjevca iz Liča, odmah ga možete prepoznati po onome 'bija sam', jezik im se naravno razlikuje od susjednih stanovnika Fužina, ili pridošlica koji su došli u Lič.

Treća seoba

Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi se vratiše u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima. Uzurpiraju i pašnjake, a i na nekim sjenokošama počinju obrađivati tlo. Ne mogavši im statio na kraj Ledeničani i Senjani počinju voditi sudske sporove protiv ovih Bunjevaca. Oni pak za tužbe ne mare, ne boje se ni vojne sile. Nastaviše i dalje po starom te si grade nastambe i krče šikare i polja ograđuju kao svoja. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do 1681. godine. Krmpoćani do 1636. osvojiše sva zemljišta od Ledenica do Senja. Treća seoba započinje 1654. Bunjevci naseliše Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik te na područje Krasnog. U ovoj seobi sudjelovali su Rukavine, Devčići, Štokići, Babići, Adžići, Margete, Horvačevići, Miškulini, Markovići, Modrići, Popovići, Lukanovići, Skorupi, Smokrovići, Vrbani, Žarkovići, Trošelji, Buljevići, Njegovani, Lucići, Gržetići, Mandekići, Grubišići, Dešići, Rogići, Vukušići i Dadići. Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6,500 Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12,000 Hrvata-čakavaca, ovi su nastanili područje Gradišća.

Podvikuje bunjevačka vila
(Pivana prvi put 1878)


Podvikuje bunjevačka vila,
Iz oblaka razastrla krila:
„Oj Bunjevče, probudi se sada,
Starešino subatičkog* grada!

Kad ti vidiš cimer od Kasine,
Der proslavi bunjevačko ime,
l pohiti da s' upišeš tamo,
Tebe zovu braća već ovamo.

Nemoj brate ti oklivat tako,
Već zapiši tvoje ime 'vako:
„Ja sam sinak subatičkog grada,
Neću više da moj narod strada!"

Da ne znadu još ni da ga ima,
Jer ja hoću da ga svaki štima!
Ne zovemo samo bogataše,
Već i manje stanovnike naše.

l držimo se skupa sloge tvrde,
Ne dajmo se da nas drugi grde.
Nema više tu kod nas partaje,
'Ko je počo i onaj se kaje.

Već Bunjevče hodi vamo pobro,
Pa ćeš vidit da će biti dobro:
U Kasinu upiši se sada,
Da i tvoje dično ime vlada!

Zove tebe društvo od Kasine:
„Oj Bunjevče, subatički sine,
Ako bude u nas sloga taka,
Bunjevačka biće snaga jaka!"

l dođite i vi gospodari,
Kojigod za Bunjevce mari,
A kojigod Bunjevce ostavi,
Ti prokletstvo na njega postavi.

Ter im reci da su izrodice,
Bunjevačkog roda izdajice;
Bunjevac Bunjevca koji pokudi
Bog mu dao oma da poludi.

Seoba Bunjevaca u Bačku

Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovici 17. stoljeća (negdje 1620) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (sa 2700 duša), Mihovila iz Velike sa 2300 ljudi, Ivana Seočanina (1500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara sa 4500 ljudi i Jure Turbića sa 5,300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca nasaelilo je Podunavlje i Potisje. Naseliše gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona.

U starim rukopisima nazvaše ove ljude 'Dalmatincima' (Dalmatinima) navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj usprkos teškoj političkoj situaciji sačuvaše također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ. U starijim dokumentima se bunjevački Hrvati nalaze i pod imenima Dalmatinaca, Bunjevaca i Ilira.

U samoj Bačkoj se tek u 19. stoljeću pojavljuje ime Bunjevac, a Bunjevcima su to ime radije davali drugi nego što su ga Bunjevci davali sami sebi. Mnogi Bunjevci su se mađarizirali za vrijeme Habsburškog Carstva odnosno Austro-Ugarske. Kod nekih je to bilo izrazom vlastitog interesa otuđene elite, a u drugim slučajevima je to bilo posljedicom agresivne antimanjinske asimilatorske politike Kraljevine Ugarske koja je nastojala pomađariti sve manjine, a posebice su im na meti bili Bunjevci i Šokci. Dio Bunjevaca se posrbio pod utjecajem velikosrpskih ideja Vuka Karadžića. Dio tih Bunjevaca je do propasti Austro-Ugarske bio žestokim pristašama mađarizacije, a kad su ostali bez jednog gospodara, priklonili su se novom gospodaru. 1990-ih, režim Slobodana Miloševića je promicao "posebnu" "bunjevačku naciju" "koji nisu Hrvati", a uz potporu tog režima se formirala Bunjevačko-šokačka stranka koja je koalirala sa Socijalističkom partijom Srbije, JUL-om i SRS-om

Hrvatski narodni preporod

Za buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod Bunjevaca je bilo podosta pogubno to što su bunjevački Hrvati se 1848. stavili na stranu Mađarima u njihovoj revoluciji. Uz okolnost nedovoljnog broja škola na hrvatskom jeziku, i zaluđenost bunjevačkih intelektualaca mađarskim nacionalnim životom i kulturom te sjajem i raskošem mađarske aristokracije, su samo išle na ruku pomađarivanju viših slojeva bunjevačkih Hrvata.

1868. su se sastale bunjevačke čelne osobe i izaslanici. Odlučili su da će se i dalje držati nadimka Bunjevaca, jer su procijenili da bi u slučaju uzimanja svog pravog nacionalnog imena, hrvatskog, da bi bili izloženi još ustrajnjijem pritisku i progonu od strane mađarskih vlastiju, čiji su se mađarizacijski potezi iznimno razmahali nakon austro-mađarske nagodbe 1867.. U tom pravcu objašnjava zašto je u preporodno doba bila takva razlika između Srijema i Bačke. Dok su po Srijemu, koji je bio u Kraljevini Hrvatskoj, nicale ustanove sa hrvatskim predznakom, u Bačkoj se pokretalo čitaonice i sl. ustanove pod neutralnim, eventualno bunjevačkim imenom. Primjerice, Pučkoj kasini je odobren rad tek kad je iz izvorno predloženog imena izbačen pridjev "Bunjevačka". Neutralne nazive se koristilo jer bi uporaba hrvatskog ili do tada često zastupljenog dalmatinskog imena za Bunjevce, moglo povući teške političke optužbe za nelojalnost, panslavizam i sl., pa su sa neutralnim imena trebali vlastima dokazati da su odani mađarskoj državnoj ideji

Nacionalna pripadnost

26. srpnja 1945. je subotički dnevnik "Hrvatska riječ" napisala podulji članak naslovljen "Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati", u kojem su obrazložili nacionalnom podrijetlu Bunjevaca. Od bitnijih djelova, valja istaknuti ove: "Takozvano «necionalno pitanje» Bunjevaca postoji... Ono postoji još samo kao zabluda, ostatak u mišljenju, navika, a negdje kao zlonamjerna tendencija da stvori jedno pitanje više i u tome prave teškoće. Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime "Bunjevac" drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena "Bunjevac", kaže se u indikativno objektivnom pisanju tadašnjih novina."

Rani običaji

Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i 'mliko', zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački puk ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelg kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Nemještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim žlicama.

Glavna naselja Bunjevaca

Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote, Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma, Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok, Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Subotica, Sombor, Šibenik, Trilj, Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb, Žuta Lokva.

Legenda o Krivom Putu

Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita te u zaleđu Senja, ovo područje postaje poznato kao krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se konji senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli 'onim krivim putićem'. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.

FK Bačka 1901 je nogometni klub iz grada Subotice u Bačkoj i Autonomne Pokrajine Vojvodine, Republika Srbija. Klub je od najstarijih u Vojvodini, kao i Srbija, a također je najstariji klub bivše Jugoslavije.Klub je osnovan u 1901. Njen izvorni naziv na mađarskom je Bacska Szabadkai Athletikai klub. Među osnivačima najčešći nacionalnosti bio je hrvatski, a klub je nosio amblem hrvatske šahovnica u gornjem lijevom corner.Nickname Crveno-Bili (The Red-Whites) U vrijeme svog osnivanja je bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. To je klub hrvatske zajednice, iako je klub redovito je prihvaćanja drugih nacionalnosti igrača, nikada činiti razliku. Boje kluba su crvena i bijela. Himna kluba je Pivaj Bačka veselo.

Bunjevci u Kupresu i Hercegovini

Pomnijim promatranjem današnjeg stanovništva na Kupresu lako ćemo otkriti njezinu dosta jaku bunjevačku komponentu, dok je ona u prošlosti, posebno u XVIII. vijeku, po rodovima, kojih sada ovdje više nema, bila i znatno jača. U nju spadaju obitelji Aničića, Bušića, Bešlića, Dumančića, Džaja, Grgića (a tako, izgleda, i svih Brstila uopće), Jovića, Matica, Tokića i Vila (Vilovi, Vilici) od sadašnjih stanovnika, a od bivših još i Bartulovića, Brčića, Ivankovića, Mažara, Sudara, Vidakovića, Vučenovića, Vučića i nekih drugih1).

Pada u oči i druga činjenica. Neke izrazito hercegovačke obitelji spadaju također u Bunjevce i žive, barem neko vrijeme, u jednom od glavnih bunjevačkih centara, u vrličkom kraju, pod gordom Dinarom. Takvi su napr. Dumančići. Oni na Kupres dolaze iz Rakitna, ali još ranije doseljuju u Rakitno »od Vrlike«2. Sličan je slučaj i Bušića, i, prije svega, Raštegoraca (v. među obiteljima u Dodatku). Imenom Raštegorci nazi­vaju se i danas stanovnici sela Raške Gore blizu Mostara. Ime nedvojbeno odaje njihovu starinu. Sličnih obitelji bit će daleko više. I one doseljuju na Kupres »od Vrlike«. Dedijer3) bilježi vrlo zanimljivu predaju na Duvanjskom polju: zna se da su u stara vremena »Ličani« dolazili ljeti sa stokom na »litište« na Duvanjsko polje. Isti pisac čuo je u Mandinu selu i Duvnu »da se je mnogo porodica ovoga kraja poslije turskog osvojenja raselilo u Bosnu i Liku«4. Tako i u narodnoj predaji Duvna (a možda i Rakitna) poznate su njihove krvne veze s Bunjevcima Like i Dalmacije.

Potvrđuje to i jedan važan historijski dokumenat iz god. 1433. Među katoličkim »Vlasima« koji su prinosnici i zaštitnici franjevačke crkve sv. Ivana iznad Metka pod Velebitom upisano je i više njihovih odličnih muževa, knezova, sudaca i pristava suda. Među ovim posljed­njima su i Tomaš Aladinić, Lukač Milunović, Matijaš Jelčić, Franko Danilović, Šimun Bilković (Bilkić?) i drugi, »vsi dobri Vlasi v Hrvatih«5). U nastavku pisanja o tim »Vlasima« navodi Klaić dalje i pismo bana Vladislava Talovca iz god. 1476. u kojem spominje »Vlahe« oko Čačvine k. Imotskog i Posušja (Posušju spada i Rakitno, iako je ono više puta, kao nakon obnove katoličkog življa u XVIII. vijeku, pripadalo župi Duvno6). I inače, rimski dokumenti iz Propagandina arhiva koji dosada nisu objelodanjeni spominju na više mjesta katoličke »Vlahe« u zapadnoj Hercegovini te na Vitorogu i Kupresu što ljeti dolaze tamo sa njihovom stokom a zimuju u Makarskom Primorju". Uostalom, ne samo u XVII. vijeku nego i kasnije, dolaze ti katolički »Vlasi« iz Dalmacije i Like sa svojom stokom na planine zapadne Bosne, Šator i druge, a prate ih

3) Hercegovina, 322.
 4) Isto mjesto.
 5) Klaić, Povjest Hrvata .
6) Mandić, n. dj. 26, 133.
 7) V. bilj. 11 na str. 21. Prepiše tih dokumenata nemam nažalost uza se.

kapelani-franjevci. Naprijed su spomenuti (str. 21) razni akti njihova imenovanja između 1714. i 1785. Upravo njima zahvaljujemo neka najstarija naselja obnovljenog katoličkog življa oko Glamoča i Grahova, u Medni blizu izvora Sane, donjem Livanjskom polju i drugdje.

Ivan Murgić bilježi tradicije ličkih Bunjevaca da su oni doselili iz Hercegovine1'. To će biti samo dijelom istinito. Velebit kao i neke druge gore vjekovima su vrvile od potomaka površno romaniziranih starih stanovnika ovoga kraja, u prvom redu Ilira koji su se postepeno poslave-njivali i miješali s Hrvatima u njihovoj novoj domovini na Jadranu. Murgića je vjerojatno zavelo samo ime Bunjevac koje on izvodi od rijeke Bune u Hercegovini a s kojom ono nema nikakve veze.

Zanimljivo je da izvjesni odlični pisci o Bunjevcima ne dolaze na pravo značenje tog imena. Erdeljanović iznosi razna mišljenja o značenju riječi Bunjevac i citira posebno zaključak Dr. Ive Milica: »Bunjevac dakle ne označuje drugo nego katolika za razliku od pravoslavnih Rkača. Pošto su se ta imena stvorila, kako veli Ardalić,radi podruganije, trebalo bi im tražiti koren u kojoj podrugljivoj reči«. Dr. Vaso Glušac, odbivši najprije mišljenje, da su oni dobili svoje ime po riječi Buni kraj Mostara, tumači od koje bi podrugljive riječi došlo ime Bunjevac. Oni »bunjaju«, nešto nerazumljivo govore kad se kao katolici mole nerazumljivim latinskim jezikom. To mišljenje nema temelja, jer se narod Bogu moli svojim materinjskim, hrvatskim jezikom, a samo svećenici latinskim ili staroslavenskim već prema biskupiji kojoj pripadaju. Upravo predjeli u kojim Bunjevci stanuju nisu latinaški već glagoljaški (Senjska, Splitska, Zadarska i Šibenska biskupija). Petar Pekić, historiograf bačkih Bunjeva­ca, misli da je »možda najvjerojatnija teorija po kojoj se ime Bunjevacizvodi od riječi Buna«1'. Slično tako i Karadžić, a Kukuljević naprotiv traži podrugljivo značenje isto kao i kod naziva Vlah, Šokac, Majdak, Bodul itd2.


1) Uspomene na gornju Krajinu s osobitim obzirom na Bunjevce, u časopisu »Vienac« 1882., 27-28., kod Erdeljanovića, n. dj. 7. Po Murgiću su iza pada Bosne hercegovački bjegunci od Nevesinja, Blagaja, Stoca, Dubrava, Počitelja itd. prešli u Dalmaciju ali kako je ona bila gusto naseljena uputili su se »dobijem Kotoru« (zapravo Kotarima!) i usput im se pridružiše bjegunci iz drugih mjesta »kao u priliku od grada Livna«. Jedni pođu pod Velebit, a drugi preko Zrmanje u sela pod Velebitom. Odmah pada u oči da se navedena mjesta nalaze s lijeve obale Neretve, što nipošto ne znači da doseljenika nije bilo i s desne obale makar ih ova slučajno zabilježena i nesistematska predaja ne spominje. Sva navodno zavičajna mjesta tih hercegovačkih »Vlaha«, izuzevši Nevesinje, imaju i danas brojan i dobro sačuvan katolički elemenat. Spadaju na područje vrlo starih katoličkih biskupija Stonske i Trebinjske iz X. odnosno XI. vijeka sa homogenim katoličkim pučanstvom. Pravoslavlje tu datira iz vremena nemanjićke vlade u tim krajevima. Uza sve to, sačuvalo se dosta katolika u istočnoj i južnoj Hercegovini sve do XVI. i XVII. vijeka. Brojna historijska svjedočanstva donosi Dr. D. Mandić o tomu (Etnička povijest BiH, 450-453, 456-467), među kojim i ono fra Bernardina Pomazanića iz god. 1529./1530. o skupinama bivših katolika između Bileća i Gacka i u Gacku samom, koji su se nedavno priklonili pravoslavlju radi nestašice katoličkog klera (isto, 460).

2 O bačkim Bunjevcima, Književni Sever, april 1927., 95-102. Kod Erdeljanovića,n. dj. 12.

3 Značenje imena »Rkać« i »Bunjevac«, »Sredina«, III, 21. Hrvatska enciklope­dija III, 518.

        Međutim, vrlo vjerojatno, makar to čudno i zvučilo, ima ponešto istine i u prvom kao i u drugom mišljenju. Ako Bunjevci doista potječu starinom iz Hercegovine, čemu se i Erdeljanović priklanja i što za sebe ima jake razloge, onda doći »s Bune« koja izvire ispod nekad glavnog grada Hercegovine tvrdog Blagaja, znači isto i što reći, od Blagaja ili, zapravo, iz Hercegovine kada je bio, po poznatoj staroj riječi, »Blagaj šeher, a kasaba Mostar«. Podrugljivi prizvuk opet je u tome što je po Stjepanu Pavičiću i drugim, novijim piscima, riječ Bunjevac došla od naziva »bunja« za pastirsku nastambu u planini, izgrađenu od suhozidine. Toj vrsti najprimitivnije nastambe u planini mogli su se rugati i rugali su se stanovnici solidnije građenih kuća, zidanih pravim zidom sa žbukom, i nazivati ih »bunjevcima«. Uostalom, nije važno što znači njihovo ime i kako su oni do njega došli. Važno je, što su oni uistinu i čim se osjećaju.

Jezgro Bunjevaca čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina Čvrsnice, Čabulje i Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tokom vremena, osobito u velikim seobama izazvanim turskom invazijom, izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskog govora i katoličke vjere pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. To dakako, ne isključuje i po koju pravoslavnu obitelj među njima u velikom tignju turskih seoba, kao što, još u znatno većoj mjeri, ima katoličkih rodova hrvatskog ili bunjevačkog podrijetla u njihovoj paralelnoj pravoslavnoj grani koju, kao i njih, turski dokumenti nazivaju »Vlasima«. Murgićevu prije zabilježenu predaju o miješanju romanskog i hrvatskog elementa kod Bunjevaca lijepo osvjetljuje činje­nica Luke Sučića, bunjevačkog prvaka i kapetana njihovih odreda u borbi protiv Turaka u Bačkoj (1687-1688), rođena u »Albani« u Bosni oko god. 1648. Ta »Albana« nije ništa drugo nego Bila kod Livna, a Sučići stari hrvatski plemići upravo iz tog kraja koji inače nemaju nikakve veze sa romanskim polunomadskim stočarima.

Već iscrpljeni prostor ove sitne studije ne dozvoljava nam, nažalost, da dublje uđemo u važni problem hrvatskih Bunjevaca, posebno njihove dosad nespomenute hercegovačke grane. Problem je važan, jer se

1} Hrv. enciklopedija, 518.

2) Isto.

3]Bunja - »primitivna kućica, građena u suho od kamena, katkada četvorasta, pretežno kružna ... služi za sklanjanje pastira, pudara, sitne stoke i si. (u prošlosti i za stanovanje). Ima ih po sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. Možda je ime srodno s arbanaskim bun (kamena) pastirska kućica« (M. Gavazzi i M. Stojković, III, 517).

4) P. Pekić u članku Povijest Bunjevaca, Hrv. enciklopedija III, 518. Erdeljanović,n. dj. 19.

radi, po Erdeljanoviću1 o oko 400.000 ljudi, bez onih, dosad nezapaženih, u Hercegovini. Možemo ovdje na njega samo upozoriti i dati poticaje za njegovo proučavanje, ne upuštajući se u potrebne analize i dokazni materijal. Čudno je da se ime bunja i Bunjevci u Hercegovini ne čuje. To su ime dobili, izašavši iz Hercegovine, tek u drugim krajevima.

U očekivanju daljnih dokumenata iz rimskih arhiva, vadimo izvjesno podatke iz bogatog gradiva biskupskih izvješća god. 1743. i 1768. objavljenih od Dr. Mandića. Dva sela su u pitanju Bunjevaca od posebne važnosti, Rakitno i Raška Gora, jedno sa zapadne i drugo s jugoistočne strane masiva Čvrsnica-Čabulja. Oba su izrazito stočarska naselja i oba vrve bunjevačkim prezimenima. Ona su, na neki način, mali centri istotakvih pastirskih sela i zaselaka; Rakitno za Drežnicu i brojne sitnije ivere po duvanjskom i posuškom kraju i dalje prema Crncu; Raška Gora opet za Bogodo, Gostušu i druga naselja oko Neretve (Jasenjane, Potoke, Rodoč i slično) te dalje preko Mostarskog Blata prema Črnču i Posušju na jednu stranu, a na drugu uz Neretvu prema Rami i dublje u srednjo-bosanske planine. Sebešić ispod Vraniće takvo je jedno naselje, koje nosi isto ime kao i bunjevačko selo kod Subotice. Iz Rakitna vode pravci migracionih strujanja na Duvno i tu se granaju prema Kupresu i prema Livnu, Glamoču i Vrlici, ali i u suprotnom smijem, već prema teškim prilikama onih vremena. Druga struja ide s Duvna preko Ravnog u Ramu sve do Uzdola i iz njega dalje u skopaljski kraj. U Rami i Skoplju miješaju se s doseljenicima južne bunjevačke grane, one od Raške Gore i sela njezina centra, što se lijepo razabire po spomenutim popisima i crkvenim maticama. Ova grana ima također dosta jake dodire s Bunjev­cima stolačkog kraja i Zažablja. Rod Raiča nalazi se s obje strane Neretve. Doseljenici iz Bitunje kod Stoca - njihovo starije ime ostaje nam nepoznato - čine god. 1743. u Zvirovićima skoro trećinu svih obitelji, a Vučići u Blatnici u Brotnju ravnu polovinu. U ovoj grani se osjeća i prisutnost doseljenika iz Albanije, o čemu drugom zgodom. Uopće vrlo zanimljiva i dosad slabo poznata migraciona gibanja kojim treba posvetiti mnogo pažnje.

Biskupska izvješća bilježe čudna, dvojna sela Rakitno-Drežnica i Ravno-Uzdo, međusobno udaljena čitav dan hoda. Ktomu Drežnica spada dva dana hoda udaljenoj župi Duvnu, a ne daleko bližem Mostaru. Razlog leži kao na dlanu i sva tri roda u Drežnici, Juriči, Raiči i Šarići, starinom su iz Rakitna duvanjske župe. Planinski masiv za pastire nije zapreka već veza, kao ni more za primorce.

 Chroatia catholici, Rim 1962.

1 Erdeljanović, n. dj. 1

2 Isto 90, 91.

3) Erdeljanović, n. dj. 179-180.

Slučaj »sela« Ravno-Uzdol slično se rješava: Rakićaci i Duvnjaci čine glavninu stanovnika Ravnog, koji opet dalje sele na Uzdo i u Skoplje zaboravljajući gdjekada svoje staro prezime (n. pr. Raiči-Uzdoljaci). Uopće Rama ima vrlo mnogo hercegovačkih i bunjevačkih doseljenika, ali i nešto starosjedilaca (Filipovići-Jeličići i drugi). Rakitsko-duvanjska struja zastupana je u Rami XVIII. vijeka po rodovima Raiča, Petrovića, Malekina, Topića, Grubišića, Uzdoljakovića, Drežnjaka, Radića, Đereka, Vidoševića, i drugih, a južna struja donijela je sobom brojne Vladiće, Šunjiće, Krešiće, Rašiće, Maiće, Arbanasiće i si. Na brojne stare stanov­nike Rakitna romanskog jezika podsjeća i planina Vardište između Rakitna i Blata. Slično tako iz romanskog jezika izvode se i prezimena Kurilj (Kurilić, Kureljušić) u Bijelom Polju, Buljan u Dragićini i Vel. Ograđeniku, Ćavar u Gostuši, Šorman (odatle ime selu Šurmanci) i drugi.

Na bunjevačku komponentu spadaju slijedeće obitelji u Hercego­vini i zapadnoj Bosni, a njihovi imenjaci nalaze se i u trima ostalim bunjevačkim grupama, Ličkoj, dalmatinskoj i podunavskoj1': Aničići, Dumančići, Blaževići, Glavaši, Ivankovići, Knezovići, Juriči, Marići, Marijanovići, Matići, Orlovići, Pandže (Pandžići), P(a)rčići, Raiči, Sudari, Tokići, Vile, Vrankovići (Frankovići), Vučići, Zupci, Žuljevići i drugi. Za neke druge rodove u glavnim bunjevačkim centrima u Hercegovini bilo bi to zanimljivo istražiti (Vladići, Šunjići, Skočibušići, Sliškovići, Zadre i si.). Naprotiv Čuline u Dobrom selu i oko Knina su Bunjevci.

Postojanje četvrte hercegovačke grupe Bunjevaca od velikog je značaja za sastav hrvatskog dijela pučanstva na Kupresu. Još u većoj mjeri vrijedi to za Bunjevce uopće, koji su znatnim dijelom potekli iz Hercego­vine, i to najviše iz zapadne, da ih opet u njoj otkrijemo. Razumljivo, jer sigurno svi oni nisu iz nje iselili. Kada bi Bunjevci uglavnom potjecali iz istočne Hercegovine i Crne Gore kako neki pisci misle, ostala bi nerastumačena činjenica, kako je vrlo jaka skupina ljudi koja danas broji do pola milijuna, mogla u cijelosti primiti ikavštinu ne sačuvavši skoro nikakva traga ijekavice.

Bunjevačka djevojka iz Mađarske
Bunjevačka djevojka iz Mađarske

ZLOPORABE

Velikosrpskim krugovima nije nikako odgovaralo buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Bunjevaca. Raspadom Austro-Ugarske snažno se krenulo sa pokušajima srbiziranja Bunjevaca. Unatoč pokušajima srpske administracije, koja je brojne Bunjevce klasificirala pod kategoriju "katolički Srbi", vrlo ih se malo deklariralo katoličkim Srbima.

Zbog neuspjeha te akcije, krenulo se sa politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva. Da bi mogli doći na visoke dužnosti, Bunjevci su se morali odreći svoje hrvatske ideologije, i prijeći u režimske stranke. Primjer za to je gradonačelništvo nad Suboticom. Starješina Hrvatskog sokola prije 1. svjetskog rata i HSS-ov član Ivana Ivković Ivandekić je za dolazak na mjesto gradonačelnika morao pristupiti Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, te kasnije zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici.

Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.  Vojna obavještajna služba iz Subotice je 1934. izvijestila šefa u Beogradu o buđenju hrvatske svijesti među Bunjevcima, poglavito zahvaljujući svećenstvu i inteligenciji (spominju i književnika Petra Pekića, autora povijesti Bunjevaca-Hrvata, čiju su knjigu zabranili jer "širi plemenski separatizam"), navodeći da je "sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta", tako da "Na severu naše države... mi imamo danas 100000 novih Hrvata". 

Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promicanje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima ("Srbi katoličke vjere") je bilo izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovačkim ekspanzionističkim krugovima još i prije. Sliku o dekroatizacijskim nastojanjima vladajućih krugova u Srbiji je najbolje dao bunjevački Hrvat, filozof Tomislav Žigmanov: "Milošević je odlučio Hrvate u Vojvodini umjetno podijeliti, pa je financijski podupirao organiziranje Bunjevaca, davao im je novac za izdavanje knjiga i novina, a oni su kao sluge za uzvrat lovili Hrvate po Vojvodini kako bi ih Milošević mogao slati na frontove. Dolaskom Koštunice Bunjevci proživljavaju renesansu. Hrvatska politička elita u Vojvodini i vodstvo DSHV-a nisu dorasli rješavanju toga problema, a vlasti u Hrvatskoj za njega su posve nezainteresirane". Naglasio je i da se brojni vojvođanski Hrvati i danas izjašnjavaju kao Bunjevci zbog straha za svoju egzistenciju, jer biti Hrvat u Srbiji nije baš popularno. Jedna od najboljih potvrda da je nacionalno izjašnjavanje kao "Bunjevac" vid kriptohrvatstva je i podatak, kojeg je dao generalni konzul RH u Subotici, Davor Vidiš, u emisiji Otvoreni studio Radija Subotice 26. rujna 2007.:"U interesantnoj smo situaciji, jer smo svjesni da neki od pripadnika takozvane bunjevačke nacionalne zajednice imaju hrvatske dokumente koje su stekli temeljem činjenice da su prezentirali dokumente u kojima su se izjašnjavali kao Hrvati.

subota, 27. rujna 2014

Njihov pokušaj da u Subotici, u poznatoj Plavoj vijećnici održe znanstveni skup na temu bunjevački Hrvata propao je ili ispravnije rečeno, zabranjen je.

Ne prestaju nevolje Bunjevačkih Hrvata. Konkretnije, onih koji se Hrvatima osjećaju i koji se bez straha i srama tako u Srbiji izjašnjavaju. Njihov pokušaj da u Subotici, u poznatoj Plavoj vijećnici održe znanstveni skup na temu bunjevački Hrvata propao je ili ispravnije rečeno, zabranjen je. O ovom sramotnom potezu gradonačelnika Subotice, medijima i institucijama dojavio je predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, Slaven Bačić:

''Hrvatsko nacionalno vijeće, kao suosnivač Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, iznimno je neugodno iznenađeno usmenom odlukom gradonačelnika Subotice Jenöa Maglaia od 24. rujna 2014. da ne dozvoli korištenje Plave vijećnice Gradske kuće u Subotici 26. rujna 2014. za održavanje stručno – znanstvenog skupa o identitetu Bunjevaca, unatoč tomu što je dvorana unaprijed rezervirana i tema skupa najavljena. Iako je to učinio pod izlikom nemiješanja u identitetske i političke sporove Bunjevaca koji se osjećaju Hrvatima i onima koji svoje podrijetlo niječu, ukazujemo da se gradonačelnik na ovaj način zapravo otvoreno svrstao na stranu onih koji se ne osjećaju Hrvatima", dio je priopćenja Hrvatskog nacionalnog vijeća.

Predsjednika HNV-a, Slavena Bačića, u radio emisiju 'Ustanici' tim je povodom ugostio Mario Maks Slaviček. Evo što je za ''Ustanike" kazao Bačić:

- Pojasnit ću... Knjige na ćirilici koje je Nikolić poklonio Bunjevcima, tiče se onog dijela koji se ne osjećaju Hrvatima. Nikolić ih je tako nagradio za predmet Bunjevački govor koji je pandan našem hrvatskom jeziku. Mi, Hrvati Bunjevci, za knjige smo morali posegnuti za vlastitim sredstvima. No, to je samo jedan od vidova diskriminacije. Iako se u Srbiji barata brojkom od 16.500 tisuća Bunjevaca nehrvata, mi imamo ozbiljne sumnje da je ta brojka točna. Naime, manjinske zajednice nisu bile uključene u popis stanovništva, nisu dobile popisnicu niti imaju pravo na uvid. To je tamo službena tajna - kazao je Slaven Bačić, jedan od bunjevački Hrvata koji drži do svog podrijetla i identiteta i koji nastoji ispraviti sve učestalije nepravde.

Na konstataciju voditelja kako se za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj iz proračuna izdvaja 10 milijuna, dok se s druge strane bunjevačkim Hrvatima ne financiraju knjige i brane skupovi, Bačić se nadovezao ovako:

- Na podjeli Bunjevaca ne radi se od jučer. To svakako pogoduje Srbima koji vide da mi Hrvati nemamo zaleđinu, odnosno, nemamo podršku naše matične države Hrvatske koja se strogo drži zadanih kriterija EU. Nakon našeg priopćenja o ponižavajućoj zabrani skupa u Plavoj vijećnici, nije bilo nikakve službene reakcije niti opaske. U takvim uvjetima, Srbi se mogu ponašati kako žele – tvrdi Bačić koji kaže da je zabrana skupa bunjevačkih Hrvata ''maslo" Mirka Bajića iz Srpskog pokreta obnove.

Nakon što je Slaviček ustvrdio da bi bilo najjednostavnije oduzeti dio milijardi nevladinim udrugama, kao i oduzeti srpskoj manjini novac koji od Hrvata dobivaju za svoj razvoj te ga dati bunjevačkim Hrvatima kako bi ojačali, Bačić je ponovio:

- Hrvatska ima priliku ne dati Srbima potporu za ulazak u EU dok ne riješi problem hrvatske manjine, no hrvatska Vlada to neće učiniti. Oni slijepo poštuju standarde, iako ja želim naglasiti kako mi ne želimo ništa posebno, osim da se Srbi drže onoga što su obećali i potpisali - završio je Slaven Bačić koji je, zajedno sa ostalim članovima HNV-a, ostao usamljen i napušten u rješavanju sudbine Bunjevaca – Hrvata.