Gerilsko ratovanje u Hrvatskoj

Križari nisu bili vjerski pokret

Gerila

Cilj:rušenje Jugoslavije

1945. - 1950.

preko 2 000 pripadnika

Križari je naziv za proustaške grupe koje su preostale nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Na području Hercegovine, neke križarske grupe su nosile naziv Škripari.

Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine. Kao znak su na svojim kapama koristili bijele platnene križiće, umjesto nekadašnjeg ustaškog i domobranskog znakovlja.

Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime Katoličke Crkve koja ih je tajno podržavala, a javnosti govoreći suprotno (Biskup Josip Šarić i kardinal Alojzije Stepinac aktivno su sudjelovali s emigracijom). Unatoč nazivu Križari, u toj gerilskoj vojsci bio je i velik broj muslimana, zapovjednik Križara u okolici Sarajeva bio je Hasan Biber. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske.

Jedan od vođa križara tijekom 1945. bio je Vjekoslav (Maks) Luburić, bivši general Oružanih snaga NDH, a smatralo se i da je Rafael Boban, također nekadašnji visoki ustaški časnik, jedan od vođa. Aktivnosti križara bile su gotovo identične načinu borbe jugoslavenskih partizana tijekom 1941., iznenadni napadi na male neprijateljske snage, uništavanje prometnica i sredstava komunikacije, te politička promidžba među narodom.

Jugoslavenska komunistička vlast putem OZNA-e i UDBA-e nemilosrdno se obračunavala s križarima, jer su bili prijetnja opstanku komunističke Jugoslavije.

Križari su za vrijeme svoga djelovanja ubili preko 2 000 pripadnika OZNA-e, UDB-e i JNA

Veliki udarac ovoj gerili je zadala operacija Gvardijan, koja je razbila križarsku planiranu akciju 10. travnja. Poznati križari su bili Božidar Kavran, Vjekoslav Blaškov i ini.

Vodstvo NDH pripremalo je osim prijelaza na stranu saveznika pred sam kraj rata i vojno rješenje radi obrane od partizana. Trebala je biti uspostavljena bojišnica na liniji Varaždin-Koprivnica-Sisak-Petrinja-Karlovac. Osim toga pripremao se i gerilski otpor u partizanskoj pozadini. Ta gerila predviđena i u slučaju sukoba Angloamerikanaca s Rusima. Na predzadnjem sastanku Glavnog ustaškog stana raspravljano je o tome da li i kako nastaviti daljnju borbu. Već je bio prihvaćen plan da se vojska s narodom povuče u Bosnu i nastavi borbu, kad je Pavelić naredio povlačenje i predaju Saveznicima. Pavelić je i na zadnjem sastanku u Rogaškoj Slatini odbio stvaranje gerile.

Pripreme za gerilski rat počele su već 1943. kada su njemačke snage formirale formacije Jagdverbanda. Te su formacije koristile istu gerilsku taktiku koja im se i suprotstavljala. Tehničke poslove, dakle planove, materijal i tehničko osoblje i obuku osiguravali su njemački vojni stručnjaci, a Ustaška obrana davala je ljude. Gerilske jedinice nazvane su S skupine. Zbog pada Italije plan se počeo ostvarivati 1944., a tek 1945. planovi su obuhvatili čitavo područje NDH. Oružani otpor u partizanskoj pozadini nije poprimio spomena vrijedne razjmjere, ali ostaje pitanje koliko je rad na organizaciji gerilskog načina ratovanja utjecao na kasniju aktivnost križarskih skupina. Na radu sa S skupinama radili su Vjekoslav Maks Luburić, Ljubo Miloš i Dinko Šakić.

Povlačenjem glavnine Oružanih snaga NDH i velikog broja članova ustaškog aparata nastala je podjela. Malobrojne vojnike koji su ostali u zemlji i odlučili nastaviti borbu i izbjeglice u Austriji i Italiji povezivala je samo vjera u skori rat demokratskog zapada protiv komunističkog istoka. U tome su vidjeli veliku šansu da se vrate u Hrvatsku i na strani Zapada ponovo ostvare hrvatsku neovisnost. Preostali vojnici i oni koji su se ubrzo vratili iz emigracije uglavnom su se sredinom 1945. djelovali neorganizirano u malim skupinama. Upravo su ono temelj križarskog pokreta.

Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Oružanih snaga NDH, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih njemačkih jedinica, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Uzroci stvaranja križarskog pokreta su borba protiv komunističkih vlasti i Jugoslavije, te težnja za obnovom NDH. Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom isticali su svoje hrvatstvo.

Udba je kao organizatore križara redovito prozivala i haesesovce tzv. mačekovce i katolički kler. Udba je tvrdila da je naziv križari uveden u lipnju 1945. kao zajednička oznaka za zaostale ustaše i "klerikalne elemente" HSS-a nakon njihove fuzije. Udbaška literatura navodi da ostaci ustaških bandi pod okriljem "Pastirskog pisma" dobivaju ime "križari" (Marković etc., 1982:199). Križari su kao oznake nosili hrvatski grb sa bijelim križem ili ustaški grb koji je umjesto slova U imao križ. Zastava trobojnica je s jedne strane nosila hrvatski grb sa sloganom "Za Hrvatsku i Krista protiv komunista", a s druge strane bijeli križ s natpisom "U ovom ćeš znaku pobijediti". Gerilske skupine označavane su pod raznim imenima: križari, špiljari, škripari, kamišari, jamari, šumnjaci, pa čak i bijeli partizani. Samo je naziv križari probio regionalna ograničenja dak su drugi varirali ovisno o mjestu djelovanja.

U ljeto 1945., nakon potpune raspršenosti, križari su počeli sređivati svoje redove, međusobno se povezivati i organizirati uporišta. Glavne križarske snage tada su bile u južnoj Hrvatskoj, a osobito su jake bile u okruzima Banije, Karlovca, Like i u sjevernoj Dalmaciji, gdje su izvodile veće oružane akcije. S izuzetkom Istre, skoro nije bilo kotara u kojem nije postojala barem neka mala skupina.

Metode djelovanja križara bile su ubijanja predstavnika države, članova KP, pripadnika vojske, razoružavanje vojske i policije, pljačkanje pristaša komunističke vlasti, provaljivanje u zadruge i uništavanje državne imovine i ometanje prometa. Naravno tu je bilo i čisto pljačkaških i kriminalnih skupina.

Nova jugoslavenska vlast ozbiljno je shvatila problem križara u srpnju 1945. godine. Pobojala se toga da ti križari mogu pripremiti pozadinu za oko "60.000 ustaša koji čekaju od Venecije do Trsta". U kolovozu i rujnu je proglašena amnestija koja je naišla na veliki odaziv. Zakon je obuhvaćao sve osim ustaša, pripadnike ruskog dobrovoljačkog korpusa, ljotićevce ni zapovjedni kadar od zapovjednika bataljuna naviše, te doušnike, članove Kulturbunda, kao i sve koji su pobjegli u inozemstvo.

Prvenstvo su naravno imale prisilne metode. Uobičajano je bilo osnivanje potjerničkih odjeljenja koja su blokirala teren i postavljala zasjede. Ozna je ubacivala posebne jedinice preobučene u križare i agente u križarske jedinice. Ubačeni oznaši svoje bi skupine dovodili u vezu s "ostalim skupinama", a zapravo jedinicama Ozne. Križarima su nuđena jamstva za slobodan život ako pomognu u otkrivanju, hvatanju i likvidaciji njihovih suboraca. Prema nekim svjedočanstvima ta jamstva se nisu poštivala. U kasnijem razdoblju 1946. i 1947. prišlo se i stvaranju suradničke mreže među stanovništvom. Mnogi križari su nakon hvatanja prema brzom postupku i često bez suđenja streljani kao primjer. Oni koji su došli pred sud obično su bili osuđeni na vrlo visoke zatvorske kazne, a vođe skupina i njihovi pomoćnici na smrt. Najdrastičnija metoda bilo je preseljenje čitavih obitelji križara ili njihovih simpatizera, kao i stanovnika cijelih sela. Mjesta preseljenja su najčešće bili jadranski otoci. Članovi obitelji su se također i internirali u logore ili zatvore.

Koordiniranim aktivnostima Ozne, KNOJa i vojske u zimi 1945/46. vlast je uništila veliki broj križara, koji su svoje redove popunjavali uglavnom bjeguncima iz zatvora i logora. 1946. križari su ojačali gotovo u svim dijelovima sjeverne Hrvatske, a njihova je moć u južnoj Hrvatskoj i dalje opadala. Žarka želja za što učinkovitijom eliminacijom križara sukobljavla se s težnjom da se tome javno pridaje što manja važnost kako se ne bi priznale slabosti države. U tisku i na radiju o problemu s križarima uglavnom se nije pisalo. Na njih se upozoravalo samo u vrijeme organiziranja velikih suđenja, napose suđenja Stepincu. U ožujku 1946. uhvaćen je i četnički vođa Draža Mihajlović. U srpnju predsjednik Vlade Hrvatske dr. Vladimir Bakarić ističe da bi bez pomoći Italije i Austrije gerilci bili eliminirani u mjesec dana.

Tokom 1946. gerilci na izveli nekoliko većih napada, od kojih se jedan napad na Velebitu u kojem je poginulo 10 vojnika JA smatra najvećim gerilskim uspjehom uopće. U 1946. likvidirano je oko 840 gerilaca, pa ih je u prosincu 1946. ostalo u Hrvatskoj svega 540.

U čitavoj je Hrvatskoj i 1947. vladalo uvjerenje da predstoji skori rat i dolazak Angloamerikanaca i da zato nema smisla obnavljati porušeno. Vlast je, međutim, angažirala velike snage na obnovi stambenih zgrada i komunikacija. Partijske organizacije, zadužene za sprječavanje širenja defetizma i demoralizacije, i dalje su izvješćivale o mnogim slučajevima sukoba i mržnje između Hrvata i Srba. Komuniste je zabrinjavao podatak o vrlo malom broju Hrvata u KP. Komunisti su u tri godine svoje vlasti gotovo potpuno onemogućili oporbu, a njezine najupornije predstavnike upravo su 1947. velikim sudskim procesima osudili na dugogodišnje zatvore.

Tijekom 1947. razbijene su gotove sve gerilske skupine, a ubijeno je ili uhvaćeno 836 gerilaca. Gerilci su ubili 38 osoba, od toga 5 vojnih osoba, te ranili 14 osoba, od toga 2 vojnika. Priljev novih gerilaca je bio oko 10-15 osoba. Uhićeno je i oko 2.000 najaktivnijih suradnika gerilaca. Stanje u Hrvatskoj sredinom 1947. opisuje i izvještaj ustaških časnika Ljube Miloša i Ante Vrbana, koji su iz Austrije ilegalno ušli u Jugoslaviju sa namjerom da ujedine križare. Oni upozoravaju na porazan odnos stanovništva prema njima, te da će Hrvatska i emigracija postati dva potpuno odvojena svijeta ako se ubrzo nešto ne poduzme.

Početkom srpnja 1948. prema podacima Udbe u Hrvatskoj više nije postojala ni jedna organizirana oružana skupina. Zanemaren da podatak da je bilo 67 registriranih gerilaca i bunkeraša, iako uglavnom neaktivnih. U jednom drugom dokumentu navodi se da je tijekom 1948. ubijeno, pohvatano ili se predalo 243 odmetnika. Bez podrške naroda gerilske skupine su se demoralizirale, dio se predao, a dio, da bi se održao, pretvorio u pljačkaše. Komunistički čelnici su i dalje prilikom spominjanja gerile naglašavali njihovu vezu sa HSS-om i katoličkim klerom. Prema podacima javnog tužiteljstva Hrvatske u 1948. godini bilo je 132 djela terorizma, 865 djela jatakovanja, 16 diverzija, 57 slučajeva špijunaže, 336 istupa promidžbe, 122 primjera nacionalne i vjerske mržnje.

Stanje u 1949. oslikava dokument u kojem se obrađuje problem pretjeranog kažnjavanja na području Slavonije. Za prvih šest mjeseci kažnjeno je 19.004 osobe tj. svaki 6 ili čak 5 građanin.

I za 1949. i 1950. godinu postoje podaci o kaznenim djelima "političkog zločina". U 1949. za to je kazeno djelo bilo optuženo 1.882 osobe, a 1950. godine 1.286 osoba. Od toga je 1950. bilo 238 slučajeva banditizma, terorizma, špijunaže, diverzije i sabotaže. U odnosu na 1949. broj kaznenih djela banditizma, terorizma, špijunaže, diverzije i sabotaže pao je za skoro 25%. O tome da se broj gerilaca u Jugoslaviji smanjio na samo nekoliko stotina ljudi javljao je i britanski veleposlanik u veljači 1950.

Nekoliko preostalih skupina, pa ni skupina osnovana 1952. kraj Našica, ne može utjecati na ocjenu da je početkom 50-ih križarski pokret postao prošlost. Postupnom predajom bunkeraša, a neki su se skrivali sve do sredine 60-ih godina, nestao je i zadnji trag da je u Hrvatskoj postojao oružani otpor komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.

KNJIGA :

Križari gerila u Hrvatskoj 1945. – 1950.

predgovor

Križari: Gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., prvo je opsežnije historiografsko djelo o oružanom otporu protiv komunističkih vlasti u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata, a treća knjiga Zdenka Radelića u ovoj biblioteci.


Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici po

raženih Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine.
Uzroci stvaranja križarskog pokreta dvostruki su. Prvo, borba protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, koju su doživljavali kao ponovnu okupaciju od Srbije, Srba i "hrvatskih izdajica", kako su nazivali hrvatske partizane, te težnja za obnovom NDH. Nacionalnooslobodilački motivi i pobuna protiv vladajućeg režima, dakle protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska bili su temeljni razlozi borbe križara. Drugo, strah od komunističke represije motivirane osvetom nad ustašama zbog njihovih postupaka u NDH, zbog koje su mnogi članovi ustaškog pokreta, ustaške vojnice, ali i pripadnici OS NDH općenito, odbijali predaju i osnivali gerilske skupine u borbi za svoj goli život. Dakle, velikim dijelom njihova je borba bila posljedica straha pred kaznama koje su imale zakonsko pokriće, ali nerijetko su poprimale i izvanzakonske oblike odmazde. Borba za opstanak i goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika mnoge je natjerala da se ne samo sakrivaju pred zakonom ili osvetom, nego da se priključe oružanom otporu. Ukratko, oružani otpor križara ima sva obilježja građanskog rata i pobune protiv komunističke vlasti, a njihova motivacija za nastavak borbe, prema vlastitom uvjerenju, proizlazi iz nacionalnooslobodilačkih motiva, a osim toga bila je reakcija na komunističku represiju.


Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime katoličke vjere, ali mimo volje Katoličke crkve. No, vjerojatno, ne i mimo njezinih simpatija. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske. Činjenica da su i Hrvati masovno sudjelovali u NOP-u u tome ih nije pokolebala.
Komunistička vlast putem Ozne/Udbe nemilosrdno se obračunala s križarima.

 

U naslovu ove knjige navodim nekoliko podatka važnih za njezino razumijevanje: da je riječ o križarima koji su nastavili gerilsko ratovanje protiv komunističkih i jugoslavenskih vlasti, da se knjiga odnosi na Hrvatsku i da obuhvaća razdoblje nakon Drugog svjetskog rata do 1950., kad oni gotovo potpuno nestaju s povijesne pozornce.

Nameće se osnovno pitanje: tko su zapravo bili križari? S obzirom na to da će odgovor na to pitanje čitatelj pronaći ako pročita knjigu do kraja, ovdje valja navesti samo to da se govori o pripadnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, prije svega o ustašama, a mnogo manje o domobranima, koji su se borili protiv jugoslavenske komunističke vlasti radi obnove Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Najkraći i najjednostavniji put za upoznavanje nekog pokreta ili stranke jesu simboli i gesla. Križan su se predstavljali pozdravom ili geslom "Za Hrvatsku i Krista - protiv komunista!" , koja je bila najčešća uz verzije "Za Krista - protiv komunista", i one najradikalnije "Slava Kristu - smrt komunistu". To geslo sadrži najbitnije razloge njihova djelovanja. Pozivanje na Krista, dakako, ne znači da su križarske skupine bile vjerski pokret, iako im je religija bila bitna kategorija. Isto tako, križari nisi imali, osim imena, nikakve veze s predratnim pokretom križara, jedne od struja u Hrvatskom katoličkom pokretu. Vjera im je bila samo temeljno obilježje kojom su se željeli razlikovati od "bezbožnih" komunista. Kao zanimljivost na ovom mjestu ističem da je jedna skupina na području Šibenika, osim sa simbolom križa htjela još eksplicitnije izraziti svoju borbu za vjeru dodavši izvezeni natpis "susova II. divizija". 2

Zapravo, pozivanje križara na Krista razumljivo je tek u kontekstu s pozivom na borbu protiv komunista, na koju pozivaju u drugom dijelu poklika. U njihovu pojednostavljenom poimanju vjerskih i nacionalnih kategorija, vjera je imala važnu ulogu nacionalne identifikacije. Iako je izjednačavanje Krista, katolidzma i Hrvata bilo neprihvatljivo i s dogmatskog stajališta same Katoličke crkve i kršćanstva uopće, ali i prema političkom shvaćanju vjere i nacije temeljenom na liberalnoj tradiciji, takvo poimanje križara može se objasniti poznavanjem prethodne situacije.

Naime, vodstvo je ustaškog pokreta od početka građanskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine inzistiralo na tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen komunistima, dakle,   komunistima nevjernicima i Srbima protivnicima Hrvatske. Ni oni koji su bili upoznati s pravim stanjem i koji su znali da i Hrvati masovno sudjeluju u NOP-u, nisu bili pokolebani tom činjenicom pa su i dalje partizanski pokret poistovjećivali sa srpskim pokretom. Ustaše su, prikrivajući ili zanemarujući pravo stanje, tj. da im se i Hrvati masovno suprotstavljaju, u svojoj promidžbi neprestano naglašavali da su glavni ciljevi partizanskog pokreta uspostavljanje komunističke vlasti i obnova Jugoslavije u kojoj će vladati Srbi. Na torne su gradili uvjerenje da su hrvatski partizani, čiju su brojnost među partizanima ili utjecaj na njegovo vodstvo nastojali što više umanjiti, izdali Hrvatsku. Uz to su hrvatsko nacionalno pitanje svodili uglavnom na pojednostavljenu interpretaciju državnosti, uporno inzistirajući samo na nekim njezinim elementiIna. Međutim, nisu mogli prikriti činjenicu da je NDH bila podvrgnuta volji i državnim interesima Trećeg Reicha i Kraljevine Italije, njezinih vojnih, političkih i ideoloških saveznika.

Koristim naziv križari, kako su se hrvatski gerilci uglavnom sami nazivali. U Dalmaciji su bili uobičajeni i nazivi škripari, kamišari te špiljari, a ponegdje i šumnjaci, te jamari. Vrlo se rijetko susreće naziv bijeli partizani. Taj je naziv vjerojatno nastao na temelju asocijacije na partizane i na Bijelu gardu, koja se potkraj rata osnivala u nekim područjima sjeverne Hrvatske za obranu od partizana, ali i od drugih naoružanih vojnih ili pljačkaških skupina koje su ugrožavale seljačke domove. No, za sve navedene nazive, osim naziva križari, a poglavito za nazive kamišari, škripari i špiljari karakteristično je da su se koristili za sve gerilske skupine, i ustaške i četničke. Osim toga, tim imenima nisu se nazivali sami njihovi pripadnici, barem ne oni u organiziranim skupinama. Tako ih je prozvalo stanovništvo, a spomenuta je imena koristila i sama vlast. O svemu tome više će se govoriti u nastavku.

S obzirom na to da naslov ipak ne može pokriti sav sadržaj, važno je upozoriti da se neće govoriti samo o križarima, niti samo o označenom razdoblju. Vremenska je granica katkad i gdjegdje pomaknuta u ratno vrijme. Naime, koliko to dokumenti i literatura omogućuju pratio sam početke gerile koji sežu čak u 1944. Kao gornju vremensku granicu stavio sam 1950., što je, dakako; rezultat realnog djelovanja gerilskih skupina. Iako su pet godina nakon rata gerilci u Hrvatskoj još uvijek djelovali, njihova je aktivnost potkraj 5O-ih bila samo sporadična i više je bila posljedica potrage vlasti za posljednjim križarima i nastojanja da se definitivno riješi problem križara ili, pak, pokušaja pobune srpskih seljaka na Kordunu i Banovini, a manje je bila ili uopće nije bila rezultat nekog sustavnog djelovanja na pokretanju ustanka protiv komunističke i jugoslavenske vlasti. 3 Iako je 1950. posljednja godina u kojoj su bile zabilježene znatnije oružane aktivnosti, ipak treba upozoriti da se zbog povremenih incidenata preostalih dviju ili triju skupina očajnika ni ta godina ne smije shvatiti kao stroga vremenska granica nakon koje je prestao svaki oružani sukob.

Želeći obuhvatiti sav oružani otpor protiv jugoslavenske komunističke vlasti, obradio sam i četničke skupine u Hrvatskoj. Najviše su se isticale na području Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca. Ciljevi njihove borbe u odnosu na ciljeve borbe križara znatno se razlikuju.

===================================  2 ==================================

I oni su odlučni protivnici komunizma, ali suprotno od križara, sanjaju povratak Kraljevine Jugoslavije, u kojoj bi srpski element ponovno prevladao. U istom poglavlju prikazao sam i druge jugoslavenske skupine, koje se zbog njihove prvenstveno socijalne motiviranosti ne može izjednačavati s četničkim pokretom. Usput budi rečeno, skupine koje su se borile za neovisnost Hrvatske nisu imale apsolutni monopol na simbol križa i na naziv križari. Iako su projugoslavenske snage u Hrvatskoj koje bi se pozivale na križare i koristile simbol križa zaista iznimke, ipak ću navesti primjer nekog Antikomunističkog odbora Splita koji je u svome žigu imao križ, a pozivao je građane da se odazovu u križare u borbu protiv komunista i za spas Hrvatske, Slovenije i Srbije. 4 I u Međimurju neke su skupine bile projugoslavenski usmjerene.

Prikazom projugoslavenskih skupina nastojao sam pružiti cjelovitu sliku oružanog sukoba režima s ratnim gubitnicima, koji su poduzimali sve ne bi li obnovili svoju vlast ili, pak, izbjegli stroge kazne koje su im namijenili pobjednici. Zbog istih razloga obuhvatio sam i tri pobune: Cazinsku bunu, Veljunsku bunu i Banovinsku bunu (Glinski slučaj).

Glede teritorijalnog ograničenja, već sam naglasio da se govori o Hrvatskoj.
No, vezanost Hrvatske na susjednu Bosnu i Hercegovinu nužno je rezultirala i kraćim prikazom stanja u toj republici, iako se pretežito prikazuju križarske skupine koliko dopušta literatura. Dokumentacija Službe državne sigurnosti (SDS) u bosansko-hercegovačkim arhivima nije mi znana. Tamošnji križari bili su u strateškom smislu dio hrvatskoga križarskog pokreta. I oni u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini imali su isti cilj: obnovu hrvatske države u njezinim novim, proširenim granicama. Dakle, Hrvatska bi obuhvatila Istru, Rijeku i Zadar te krajeve koji su prije rata pripadali Italiji ili ih je Italiji prepustila NDH, kao i Baranju, znači Narodnu Republiku Hrvatsku proširenu s Bosnom i Hercegovinom i s onim dijelovima Vojvodine, preciznije Srijema, koji su pripali Srbiji.

Za razliku od Bosne i Hercegovine potpuno sam zanemario djelovanje križara u Srijemu u Vojvodini, kako zbog njihove malobrojnosti, tako i zbog ne istraženosti ove teme. Detaljnija obrada križara u susjednim državama bit će moguća tek nakon uvida u bosansko-hercegovačke arhive, kao i bivše zajedničke savezne ili jugoslavenske arhive.

U vezi s četničkim skupinama treba naglasiti da su svi četnici na području Jugoslavije imali zajedničku strategiju i djelovali na telnelju srpskog radikalnog nacionalnog pokreta radi stvaranja Velike Srbije ili strogo centralističke i unitarističke Jugoslavije. Međutim, moj je naum bio obraditi protukomunistički oružani otpor u Hrvatskoj u cjelini, a u kratkim crtama prikazati i križarsku borbu u Bosni i :Hercegovini, ali ne i četnički pokret u toj državi. Riječju, naumio sam prikazati oružani otpor u Hrvatskoj u cjelini, pa tako i četnike i druge skupine, a koliko omogućuje literatura za Bosnu i Hercegovinu i Saveznu Republiku Jugoslaviju spomenuti i križare i u drugim državama bivše Jugoslavije.

Ipak, temeljni sadržaj knjige jesu križari u Hrvatskoj. Zbog velikog broja križarskih skupina prikazao sam ih po područjima. Podijelio sam Hrvatsku na šest područja koji su istovjetni šestim oblastima uvedenih 1949.: Oblast Osijek, Oblast Bjelovar;. Oblast Zagreb, Oblast Karlovac, Oblast Rijeka i Oblast Dalmacija. Zbog dosljednosti naziva prikazana područja nazvao sam isključivo po njihovim središmna: osječko, bjelovarsko, zagrebačko, karlovačko, riječko i splitsko područje.

Jedna od dvojbi bio je problem koji pojam upotrebljavati za pripadnike otpora: odmetništvo ili gerila. Uobičajen pojam za oružane pokrete koji se bore protiv određene vlasti, poretka ili okupatora je gerila. Tim nazivom označava se spontani ili organizirani oružani otpor osvajaču ili nepočudnom režimu što ga vode stanovnici neke zemlje izvan sastava regularne vojske. Naziv potječe od španjolske riječi guerilla, što znači mali rat, prema španjolskom otporu francuskim osvajačima od 1808. do 1814. Oblici gerilskog ratovanja, a čine ih diverzantske akcije, iznenadni prepadi i izbjegavanje frontalne borbe, uvjetovani su nedovoljnim naoružanjem i brojčano slabijim snagmna u odnosu na nadmoćnijeg neprijatelja. Gerilska vojska je obično organizirana u male jedinice, koje u početku svoje borbe ne inzistiraju na očuvanju osvojenih područja. Sinonimi za gerilu jesu i partizanski rat, podzemni rat i pokret otpora.5

Međutim, dvojbe je izazivala spoznaja da su postojala dva temeljna uzroka za nastanak križara. Jedan je bila borba protiv komunizma i Jugoslavije i za obnovu NDH. Drugi uzrok, kod mnogih križara presudniji, bila je borba za goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika.6 Prvi razlog potvrđuje svjesno opredjeljenje križara za oružani otpor sa sasvun određenim političkim programom, a drugi razlog otkriva da su se mnogi morali odmetnuti u šumu, pobjeći iz zarobljeničkih kolona i logora ili odustati od prijavljivanja komunističkim vlastima, napose u svojim mjestima, uglavnom zbog straha za svoj život. Dakle, mnogima za odmetanje nije bilo presudno njihovo političko opredjeljenje, bez obzira na to što je ono bilo najčešće protukomunističko i prolujugoslavensko, a još manje želja za nastavak borbe, nego upravo borba za opstanak. Drugim riječima, mnogim križarima to je bio jedini način da prežive ili, pak, da izbjegnu teške kazne.

Ipak, bez obzira na ta dva potpuno različita motiva za njihovu borbu opredijelio sam se za pojam gerila. Naime, i oni koji su se skrivali pred vlastima i koji su se odlučili za borbu isključivo zbog održanja golog života, bili su dio križarskog pokreta. U krajnjem slučaju, iako ne svojom voljom, borili su se za iste ciljeve kao i oni kojima je to bilo početno opredjeljenje. Konačno, nemoguće je povući jasnu granicu između ta dva, uvjetno rečeno, dijela križarskog pokreta.

Osim toga, za razliku od pojma gerile, pod pojam odmetništva mogu se svrstati i kriminalne bande. I zaista, vlast je često tvrdila da se pod imenom križari zapravo kriju kriminalci. Uz to, treba to naglasiti, upravo ih je takvima doživljavao i dio stanovništva.

Zaista, pokazat će se da se mnogi križari nisu sustezali od krađa, pljački i prepada, ali ti su postupci, uglavnom, bili jedan od načina da prežive, a nisu bili pravi cilj njihova djelovanja. Dakle, razbojništva nije bio razlog njihova okupljanja bez obzira na to što su mnogi od njih sredstva za održavanje egzistencije postupno zaista pretvorili u svoje ciljeve, a materijalne probitke mimo rada pretvorili u pravu svrhu i jedini smisao postojanja. Treba dopustiti mogućnost da su takve skupine barem nastale na političkim temeljima, ali da su se postupno u borbi za opstanak kriminalizirale ili, pak, novačile nove snage i od kriminalaca koji su bježali pred zakonom.

Pokazat će se da su križari otimanje hrane i drugih životnih potrepština institucijama sustava i pristašama komunističke vlasti tretirati kao nužnu kaznu i ratni plijen. Ne treba posebno ni naglašavati da u svojim dokumentima Uprava državne bezbjednosti (UDB) često rabi pojmove kao što su "pljačka" i "op ljačkati". Obično to čini zato da svoje ratne i političke neprijatelje izjednači s najgorim banditima i da ih pokaže nedostojnim protivnikom i sakrije političku uvjetovanost njihove pojave. Zapravo, u mnogim elaboratima o križarima, kao i drugim dokumentitna, pojedine se skupine označuju kao pljačkaške, što je, dakako, kontradiktorno s djelatnošću Udbe pa i naslovima elaborata. Jasno je da Udba nije bila utemeljena da bi se bavila kriminalom, nego ratnim i političkim protivnicima. Dokaz da je u njezinim dokumentima često riječ o lažnim optužbama za krminal jest i taj da su optužbe o pljačkama obvezatno isprepletene s političkim ocjenarna i optužbama. Isto tako, može se pretpostaviti i to da su optužbe protiv pravih kriminalnih skupina mogle biti začinjene političkim osudama kako bi se kriminal u ozračju nepomirljive borbe s gerilom što učinkovitije sprječavao, a ujedno su se političke skupine i na taj način ocrnjivale. Dakako, ne treba zaboraviti i na mogućnost da su niži organi Udbe u svojim izvješćima zadovoljavali očekivanja više hijerarhije, pa se moglo dogoditi da stvarne kriminalne skupine svrstaj u pod gerilske ne bi li time opravdali svoj rad.

Na ovom mjestu treba upozoriti i na to da su najčešće akcije bile provale u zadružne prodavaonice, koji su križarima predstavljale omražene simbole komunizma, ali i izvor nužne opskrbe, što je i u seljaka zbog općeg protivljenja zadrugama moglo naići na odobravanje. Moguće je govoriti čak o nekim elementima hajdučije kod križara, iako ne samo sa stajališta mitskog prikazivanja hajduka, nego i sa stajališta nešto manje slavnog kriminalnog aspekta. O kultu hajduka, povijesnim uvjetovanostima, mitologiziranju i političkom manipuliranju njihovom idealiziranom slikom pisano je u novije vrijeme.7 Još nešto: u dokumentima se za zadružne prodavaonice rabe različiti nazivi, kao što su zadru ge, seljačke zadruge, opće poljoprivredne zadruge, zadružne prodavaonice, zadružne trgovine i sl. Međutim, obično su to bile zadružne prodavaonice ili skladišta, u koje su križari provaljivali da bi se opskrbili živežnim namirnicama i ostalim potrepštinama. Zbog jednostavnosti izraza rabim uglavnom nazive zadruga ili zadružna prodavaonica.

Moram upozoriti i na činjenicu da mnogobrojni dokumenti komunističkih vlasti, a uglavnom je samo o njima riječ, izravno ili neizravno sugeriraju da su križan bili zapravo nemilosrdne ubojice i zločinci. Za razliku od križara, mnogobrojni ubijeni članovi KP, odbornici i drugi dužnosnici Narodne Republike Hrvatske i Federativne Narodne Republike Jugoslavije obično su prikazivani kao njihove nedužne žrtve. Samo ako se navode poginuli pripadnici policijskih, vojnih i drugih snaga koje su sudjelovale u potjeraina za križarima, jasan je razlog njihove pogibije. Ali, u mnogim drugim slučajevima iz službenih dokumenata teško je dokučiti prave razloge pojedinih ubojstava, koja su najčešće prikazivana kao zločinačka djela. Motivi djelovanja križara uglavnom su svedeni na njihovu sklonost pljački ili na njihovu zločinačku narav. Međutim, jasno je da je najčešće riječ o nastavku rata, o žestokom sukobu između novoga i starog režima. Osim toga temeljnog razloga, daljnja će istraživanja, vjerujem, pokazati da su pripadnici obje strane i osobne osvete i odmazde, pravu sliku o ulozi pojedinaca u minulom ratu, karijerističke razloge i koristoljublje nerijetko vješto prikrivali pozivanjem na borbu za visoke ideale i političke ciljeve.

Jedan od mogućih prigovora nazivu gerila za križare mogao bi se odnositi na njihovu malobrojnost u Hrvatskoj. Netko bi mogao zaključiti da je taj naziv pretenciozan. Međutim, nema razloga da pojam gerila uvjetujemo ili vežemo za neki određen broj gerilaca ili postotak njezinih pripadnika u odnosu na broj stanovništva ili, možda, u odnosu na broj pripadnika vladinih snaga . .Akoo bi i postojao dogovor da do određenog broja pobunjenike u Hrvatskoj nazivamo odmetnicima, a iznad tog broja gerilcima ili partizanimat on ne bi bio valjan jer bi zanemarivao dinamiku određene povijesne pojave. Jedina prava usporedba križarskog pokreta mogla bi se učiniti. s partizanskim pokretom 1941.-1945., koji je prolazio faze razvoja od odmetništva do Jugoslavenske armije. Ne treba zaboraviti. da stanje u počecima partizanskog otpora; napose ljetnjih mjeseci 1941. nije uvijek pružalo nadu da će se izdignuti iznad običnog odmetništva.

Dakle" ne postoji mjerilo prema kome bi se neki pokret mogao prepoznati kao gerilski, a neki  kao odmetnički samo na terneliu broja. Konačno, što bi razlikovala odmetništvo od gerile? Ako su to vojni i politički program i ciljevi te vojna i politička organizacijaj onda se može reći da su križan te elemente imali, iako na vrlo specifičan način do tada nezabilježen na ovim prostorima. I ovdje se moramo pozvati na faktor vrijeme i upozoriti da je i partizanima on pomogao da se od odmetničkog potencijala pretvore n respektabilnu vojsku. Samo što je, za razliku od partizana, u slučaju križara vrijeme radilo na njihovu štetu.

Jedan od važnih razloga odmetanja bilo je i dezertiranje i izbjegavanje mobilizacije u NOV-u, a kasnije u Jugoslavensku armiju uopće.

Udio dezertera i onih koji su bježali od gnjeva pobjednika među križarima nije bio zanemariv. U vezi s time pojavila se još dvojba u vezi s određivanjem političke i ideološke usmjerenosti križara. Naime, s obzirom na to da je vrlo upitna uloga političke opredijeljenosti mladića koji su dezertirali, kao dijela onih koji su se skrivali samo zbog straha od kazni, nameće se pitanje može li se uopće takve skupine ili takve križare nazvati ustaškom gerilom?

Kao ilustracija koliko je to pitanje opravdano neka posluži odlomak iz pisma dr. sc. Augustina Franića, sudionika i poznavatelja političkih prilika u poslijeratnoj Hrvatskoj, kojim mi je uputio svoja razmišljanja o stanju na području Dubrovnika i Konavala. Nakon upozorenja da su mnogi bili proglašavani ustašama, a da su samo pokušavali obraniti dom od raznih bandita i pljačkaša na vjetromjetini rata, Franić nastavlja:

"Godine 1944. dolazi u Konavle na Grudu jedna ustaška satnija. Mladići koji su do tada izbjegavali vojsku imaju alternativu ili stupiti u tu satniju ili u Bosnu gdje ih vlasti pošalju. Lakše im je bilo biti blizu kuće pa stupaju u tu satniju. Dolaskom partizana u Konavle satnija se povlači a zapovjednik kaže ovim mladićima da mogu ostati a da oni odlaze. Jedan dio tih mladića u Komolcu (Rijeka dubrovačka) uhvati 29. hercegovačka brigada koja je zauzela Dubrovnik pa ih sutradan u noći odvede na Orsulu i pokolje ... (točkice u originalu - op. Z. R.). Zauzećem Konavala od partizana 16.-18. X. 1944. mobiliziraju sve mladiće koji su sposobni za vojsku i šalju ih u prve redove da ginu. ( ... ). Ja Vas pitam kakova je razlika između mladića koji su stupili u ustaše i onih koji su mobilizirani u partizane? Ama baš nikakova! Mnogi s puškom u ruci bježe u Konaovska brda i kriju se da prežive rat." 8

Osim borbe za opstanak, moje je dvojbe oko atributa križara još pojačala i sumnja da su istražitelji Udbe neke križare vjerojatno pojednostavljeno proglasili ustaškim časnicima ili vojnicima, a da su možda samo pripadali Oružanim snagama NDH, a ne zakletirn ustašama ili pristašama ustaškog pokreta.

Međutim, unatoč svim navedenim razlozima, ispravno je križare nazvati ustaškom gerilom. Naime, ne samo da su ipak mnogi među njima bili ustaše, temeljni razlog je u tame da su osnovni ton križarima, njihovoj vojnoj i političkoj orijentaciji, uz sve promjene koje je donio pad NDH, davali upravo pripadnici ustaškog pokreta i ustaške vojnice. Dakako, uz navedeno uopćavanje treba imati na umu sve specifičnosti pojedinih krajeva i mnoge iznimke.

O takozvanim "terorističkim skupinama", kako su nazivane u elaboratima, u knjizi neće biti riječi, jer su se i po službenoj kategorizaciji Udbe razlikovale od gerilaca. Prema svemu sudeći to su bile najvećim dijelom tek političke organizacije, a samo neke od njih imale su planove za mognće oružano djelovanje, pa optužbe za terorizam, barem za većinu takvih organizacija, treba shvatiti uvjetno. I to ne samo zbog upitnosti njihovih namjera i stvarnog djelovanja, nego i zbog tendencije Udbe, dakle komunističkih vlasti, da svakog političkog protivnika što brže onemogući. To je bilo najlakše kroz najteže optužbe, napose za oružanu pobunu, zbog čega je pokrenut velik broj istraga pod optužbom za organiziranje terorističkih organizacija. Iz njih se razaznaje da je Zagreb bio označen kao centar terorističkih organizacija. Prema optužbama njihov rad sastojao se u povezivanju s logorašima i gerilcima u šumi, u traženju veza za ilegalno prebacivanje u inozemstvo, u pismenoj promidžbi i, što je najčešća optužba, u "'pokušajima" diverzija i terorističkog rada. 9

Gotovo bi se moglo reći da je Udbina podjela "neprijateljskih grupa" na "odmetničke grupe" - kategorizirale su se pod nazivom "banditizam", a obrađene su zajedno s njihoviIn jatacima, tj. pomagačima i bunkerašima, tj. skrivačima i "terorističke grupe" išla linijom podjele sela i grada i da je ona odgovarala stvarnoj podjeli. Zaista, povremeni otpor po gradovima svodio se isključivo na malobrojne diverzije i sabotaže, a nije bio zabilježen slučaj gradske gerile, barem ne u današnjem smislu riječi.

Apsolutna prevlast seoskog i poljuprivrednog stanovništva u socijalnoj strukturi Hrvatske glavni je razlog tome, ali i važna činjenica da je tradicionalna baza gerile selo. Dakako, presudna je bila mogućnost da sela ponude skrovišta i opskrbu, što hrvatski gradovi za poratne oskudice nisu mogli pružiti ni drugim stanovnicima. Pogotovo je bio problem s hranom. To dokazuje da se može povući dosta jasna crta između ilegalnih političkih organizacija u gradovima, koje su samo planirale oružani otpor, i gerilsldh skupina u seoskim sredinama. Zato bi takve organizacije trebalo posebno obraditi, ali i stvarnu diverzantsku aktivnost. Velika diverzija, barem prema mišljenju stranih diplomata, bila je eksplozija u rudniku Raša 1948., kad je stradao 71 rudar. O tome je podnio izvješće 25. ožujka 1948. britanski veleposlanik, pozivajući se na službenu vijest da je to djelo diverzantske trojke. Jedan od njih bio je Amerikanac koji je ubijen pri pokušaju prelaska granice. Dokumenti pronađeni kod njega, prema službenom izvješću, potvrdili su da je primao naredbe izvana. lO

Veći broj organizacija po gradovima bile su zapravo organizacije protukomunističke i protujugoslavenske mladeži. Svoje su aktivnosti svele uglavnom na manje političke akcije ili su bile uništene u smim začecima. Jedna od rijetkih akcija u Zagrebu bio je napad na "motorciklističku" policijsku ophodnju na koju su baćene dvije bombe, ali bez posljedica. Na ovom mjestu spomenut ću i prilično tajnovitu organizaciju ODR-a (Osvetnici Dravograda). U literaturi se spominje kao "borbena revolucionarna organizacija". 11

Kapa Krizarska
Kapa Krizarska

Jedan od najtežih problema s kojima se suočava svaki povjesničar jest utvrđivanje vjerodostojnosti dokumenata. Teškoće s radom na fondovima Udbe i Javnog tužiteljstva Narodne Republike Hrvatske (NRH) može ilustrirati pismo Zvonimira Kuneka, objavljeno 1971. u Hrvatskoj reviji, u kojemu autor piše da je bio zatvoren 1946. kao student i član Mladeži braće Radića, a sudilo mu se, kao i njegovim drugovima, kao križaru ili ustaši. Na taj način vlast je nastojala diskreditirati. mnoge svoje neprijatelje, suparnike ili neistomišljenike, a dokumenti Udbe prepuni su takvih optužbi kao u Kunekovu slučaju. 12

I sudbina Ljubice Došen, učiteljice iz Brušana, koju je vlast osudila zbog toga što je opskrbljivala hranom križarsku skupinu Milana Frkovića i skrbila za jednoga ranjenog ustašu 1945., upozorava na isti. problem. Ljubica Došen je, prema vlastitom priznanju, zaista pomagala skupini Milana Frkovića, ali odlučno negira optužbu da je surađivala na pisanju nekakvih protudržavnih letaka.

Još je bolji prirnjer slućaj Đurđe Meneghello-Dinčić iz Sv. Jurja, službenice, koja osuđena 1947. na četiri godine zatvora jer je pripadala skupini mladića i djevojaka koji su pisali letke s porukama "Dolje Tito" i koje su vješali po kućama u Senju. Pokušali su joj na sve načine pripisati suradnju s Akcijom 10. travnja, o kojoj će se još govoriti, i iskoristiti je kao svjedoka optužbe. Nakon što je mjesecima uporno negirala povezanost sa spomenutom akcijom, islražitelji su odustali od svog nauma, a optužili su je da je pripadala križarima i da je namjeravala otići u šumu.13 Svjedokinji treba vjerovati da je i ta optužba bila iskonstruirana i da s križarima nije imala nikakve veze jer bi naknadno priznanje jamačno naišlo na odobravanje u samostalnoj hrvatskoj državi. Detaljni prikaz kako su se konstruirale optužbe donosi fra Julijan Ramljak u svojim sjećanjima. On dokazuje da su osim Udbe u izmišljenirn optužbama otvoreno sudjelovali i suci, negirajući načelo objektivnosti, osuđujući optuženike bez materijalnih dokaza i suprotno činjeničnom stanju utvrđenom na procesu. 14

O čestoj praksi stvaranja neprijatelja tamo gdje ih nije bilo i namještenim procesima doznajemo i od pripadnika Udbe koji su bili izravno uključeni u borbu protiv križara. Dostupna je takvo svjedočanstvo udbaša iz Slovenije, ali nažalost ne i onih iz Hrvatske. 15

S vjerodostojnošću dokumenata usko je povezano i pitanje brojnosti križara i četnika. Prema svemu sudeći, bit će moguće utvrdili samo njihov približan broj. Pouzdanih podataka je malo. Više ima procjena, koje se često međusobna dosta razlikuju. U prvorazrednim izvorima, tj. u dokumentima iz 4O-ih godina koji su nastali u vrijeme borbe protiv gerilaca, brojke se razliklIju iz mjeseca u mjesec, a često su rezultat procjene njihovih autora, a ne točnih podataka za određene skupine ili određena područja. U njima su obuhvaćena samo kraća razdoblja, gdje brojke variraju u ovisnosti o stvarnom stanju; ali i o različitim metodološkim pristupima izvještača. U elaboratima iz 60-ih primjetan je pokušaj detaljne razrade podataka, ali u suočavanju s dokumentima iz 40-ih pokazuju mnoge slabosti. Njihovi autori nisu riješili metodološki problem: tko se sve držao gerilcem. U nekim elaooratirna su se posebno iskazivali aktivni gerilci, a odvojeno navodili takozvani bunkeraši ili, točnije rečeno, sklivači, a u drugim elabora tima su prikazani zajedno. Opet, neki bunkeraši su bili povremeno aktivni, pa su u pojedinim izvješćima dva puta iskazani. Ni novija svjedočenja ne pomažu uvijek pri razlikovanju gerilaca od bunkeraša.16 Dodatan problem utvrđivanju broja gerilaca stvaraju pojedinci koji su često mijenjali skupine, prebacujući se iz jedne u drugu skupinu. Usporedba elaborata susjednih kotarskih organa Udbe, u kojima su obuhvaćene iste skupine, a koje su djelovale u više kotara, pokazuju velike razlike u procjeni broja članova pojedinih skupina.

Samo za ilustraciju teškoća s kojima će se suočiti svatko tko pokuša rekonstruirati broj križara treba navesti područje Gospića i Karlovca, gdje su se skupine Jose Sertića, Nike Ruka.ine, Mile Špehara, Pave Štajduhara i Đuke Žanića vrlo često povezivale, zajednički djelovale i ponovno razdvajale. Postoje velike razlike između dvaju elaborata, onoga gospičkoga i onoga karlovačkoga, u kojima su pripadnici tih skupina vrlo različito iskazivani. Iste osobe u prvom elaboratu iskazivane su u jednoj skupini, a u drugom elaboratu u drugoj skupini. Isprepletenost spomenutih skupina, često zajedničko djelovanje, prebacivanje pojedinaca iz jedne u drugu, učestala promjena zapovjednika, utjecali su na to da nije ni mogla biti jasno i nedvojbeno izdvojena njihova pripadnost, a kamoli utvrditi brojnost pojedinih skupina.

Nerješivi ostaju još neki problemi, napose imena skupina, ali i njezinih pripadnika, koja su u elaboratima Udbe vrlo često iskrivljeno ili potpuno krivo navedena.l7 Imenovanja skupina prema nekim istaknutim članovima, a to je bilo gotovo pravilo, često su ovisila o slobodnim procjenama autora elaborata. Osim toga, vrlo su neujednačena mišljenja o tome kad se drži da je neka skupina uništena ili kad mijenja. ime prema nekom novom zapovjedniku te tko se sve drži njezinim pripadnikom. Samo za. ilustraciju spominjem izvješće s područja Koprivnice iz prosinca 1945. Tamo se spominje pet skupina, i to pod različitim imenima: Nemec, Novigrad, Mali Otok, Sigetec i Sokolovac. Osim prvog imena, sva imena nastala su na temelju područja gdje su se kretali, da bi se u elaboratu Udbe iz 60-ih godina samo jedna od navedpnih skupina spominjala pod istim imenam, i to ona koja je nosila naziv po zapovjedniku Martinu Nemecu.

Zbog pomanjkanja podataka teško je rekonstruirati koja je skupina navedena u izvješću u elaboratu dobila novo ime, a koja skupina u prvom dokumentu nije ni spomenuta.l8 Na ovom ću mjestu spomenuti i to, a o tome će se još govoriti, da je autorima elaborata bilo gotovo nemoguće sa sigurnošću svaku akciju nedvojbeno pripisati baš određenoj skupini, pa i o tome nastaju kolizije i razilaženja među autorima elaborata.

Neujednačeno je bilo i shvaćanje što je to jatak ili suradnik i kad on to prestaje biti i postaje aktivni sudionik gerilskog ratovanja. Poznati su primjeri da suradnici križara danju žive u svojim kućama, a noću se aktiviraju ili povremeno sudjeluju u provalama u zadruge ili na predstavnike režima, a potom bi se opet vratili kućama. Djelovanje mnogih križara u nekoliko kotareva i njihovo višestruko prikazivanje u nekoliko elaborata s različitim brojčanim iskazima još više povećava zbrku. Isto tako, treba naglasiti da česte promjene granica između različitih oblasti, okruga, kotara i općina, njihova ukidanja ili "preseljavanje" dijela jedne administrativne jedinice i priključenja drugoj, čini zbrku još zamršenijom. Ne treba ni spominjati da je poseban problem sposobnost i savjesnost pojedinih službenika i izvjestitelja, što se odrazilo na manju ili veću iscrpnost dokumenata. Sve to navodi na suzdržanost u iskazivanju. broja križara i gerilaca uopće.

Unatoč svim dvojbama, ipak sam za neka područja, za koja u elaboratirna postoje zbirni podaci; naveo brojke. Ponavljam, one su uglavnom ilustracija približnog stanja, a ne potpuno vjerodostojni podaci. Zato navedene tabele s popisom skupina na kraju knjige, njihov broj i njihova imena treba uzeti s velikom rezervom. Taj će popis tek novi dokumenti i sjećanja moći potvrditi ili dopuniti.

Isto tako, problemi nastaju pri analizi istražnih zapisnika, izvješća i elaborata policijskih službi u kojima se dokazuje veza križara sa svećenicima Katoličke crkve; pripadnicima građanskih stranaka, posebno HSS-a i drugih vlastima nepoćudnih ljudi. Rijetko kad je autentičnost dokumenata upitna, a to pitanje uglavnom se svodi na dokumente u vezi s Akcijom 10. travnja i protuakcijom Gvardijan. Ali, suprotno tome, o vjerodostojnosti tih istih dokurnenata vrlo je teško govoriti. Gotovo redovito svakodnevni su se kontakti svećenika i njihovih vjernika simpatizera ili pomagača križara, u interpretaciji komunističke policije, zbog nedvojbenih ideoloških simpatija mnogih svećenika prema temeljnim ciljevilna križara; pretvarati u nepostojeće veze, koje je ona iskoristila kao optužbe. Dakle, mogućnost takve interpretacije veza svećenika, simpatizera križara i križara zbog uzajamne ideološke bliskosti, barem u pitanjima vjere; a pretpostavljam, i u vezi sa samostalnošću Hrvatske, bila je uvijek otvorena.

Ali očito je da je Udbi diskreditiranje Katoličke crkve, kao i pripadnika HSS-a, bio glavni cilj; zapravo neka vrsta njezine usputne djelatnosti pri suzbijanju križara. Dakako, ne može se negirati povezanost nekih svećenika i haeseovaca s križarima, ali ona je bila zanemariva i nebitna. Međutim, bez obzira na to jesam li uspio pokazati da su to bile lažne optužbe, ili, možda, samo upozoriti na neke nelogičnosti u optužbama, naveo sam mnoge slučajeve svećenika optuženih za suradnju s križarima. Najviše sam se služio podacima iz službene režimske publicistike iz 1946., kojoj su optužbe protiv crkve bile primarni cilj. Isto sam postupio i u vezi s haesesovcima i optužbama na njihov račun.

Komunistička vlast protiv križara

O gerilcima je više govoreno na sjednici CK KPH od 3. kolovoza 1945., kad je prvi i zadnji put križarima posvećena posebna točka dnevnog reda. Pod točkom O oružanim neprijateljskim grupama podnesena su izvješća s partijskih konferencija u raznim područjima Hrvatske. Konstatirano je da u Banovini ima oko 100 gerilaca, u okrugu Osijek oko 200 gerilaca, a u Lici 1.400 gerilaca. Jakov Blažević, inače rodom iz Bužinla pokraj Gospića, upozorio je da se to pitanje podcjenjuje i da se zanemaruje uloga stanovništva, zapravo da se borba s gerilcitna prepušta onima koji se time profesionalno bave, koji, pak, sa stanovništvom postupaju prestrogo:

"Pitanje likvidacije neprijateljskih oružanih grupa u Lici je pogrešno postavljeno od prvog dana. Naše rukovodstvo u Lici se zanijelo oslobodjenjern i nije tome pitanju pridalo punu važnost i značaj. Za likvidaciju tih oružanih grupa potrebno je angažovati čitav narod. Treba iskoristiti stare partizanske borce, rniliciju i odbornike. U Lici se mnogo hapsi i mnogo se drži u zatvoru." 88

Zanimljivo da je među komunističkim dužnosnicima vladalo suglasje o presudnoj važnosti uloge stanovništva u borbi protiv križara. O tome je na jednom drugom mjestu govorio i Savo Zlatić. 89

Na ozbiljnost situacije upozorio je i dr. Vladimir Bakarić. Osobito ga je zabrinjavala mogućnost da se povežu vojne snage prebjegle na zapad i oružane skupine u zemlji. Predlagao je najoštrije postupke koji ne bi poštedjeli ni civilno stanovništvo, zapravo koje bi onemogućile bilo kakvu pomoć stanovništva gerilskim skupinama. Takvo stajalište bilo je donekle u suprotnosti s Blaževićevim stavom.

"Ocjena je da se neprijateljske oružane grupe nisu svagdje demoralisale. Glavnije grupe su se snašle. Strana reakcija na njih računa. Treba istaći da oko 60.000 naoru¬žanih ustaša i četnika se nalazi od Venecije do Trsta. Treba poduzeti sve da uništimo oružane grupe. Treba im rastrojiti pozadinu t. j. onelnogućiti njihovu prehranu i opstanak. Dosadašnji progoni oružanih grupa su bili neozbiljni. Potrebno je za tu stvar angažovati sve naše organizacije. Nužno je vršiti stalne progone, zatim napraviti plan kada i kuda vršiti akcije protivu njih. Potrebno mobilizirati sve protiv njih. Nužno je progon proširiti." 90

Zaključivši da uspjeh može jamčiti samo koordinirani rad Jugoslavenske armije, jedinica Ministarstva unutarnjih poslova i partijskih organizacija, CK KPH utemeljio je poseban odbor koji se trebao baviti tim pitanjem. U odbor su ušli Rade Žigić, Ivan Krajačić Stevo i Duško Brkić.91

Dakako, svoj je rad ovaj odbor trebao kordinirati s Oznom koja je među. razloge zašto križari još nisu uništeni navela: 1. sastav skupina u kojima su prevladavali ustaški fanatici i "koljači" 2. pomoć "reakcije", katoličkog klera i ustaških obitelji; 3. popunjavanje s ljudima koji su se do tada pritajili i onih koji su došli iz logora; 4. popunjavanje s protukomunistički raspoloženim ljudima – u tom komekstu spomenuto je da se pomoću veze iz Zagreba u šumu uputilo 70 gerilaca u rujnu 1945., a početkm listopada još njih 50; 5. "slabost naših organizacija". 92

Za prevladavanje slabe koordinacije između okružnih odjeljenja Ozne, ali i između Ozne, vojske i političkih organizacija, vodstvo Ozne predlagalo je osnivanje cemramog vodstva za borbu protiv gerilaca u sklopu 2. odjeljenja Ozne. Zahtijevali su i uspostavu stame veze sa štabom 2. divizije KNOJ-a u Hrvatskoj. Uz to, na području svake operativne jedinice koja je sudjelovala u akcijama čišćenja trebao se organizirati štab sastavljen od komesara jedinice, oznaša i jednog političara s tog područja. Time bi se izbjegla praksa da Ozna obavlja samo obavještajni posao za operativne jedinice, iako ima mnogo više iskustava u borbi protiv gerilaca. Predlagali su i izdavanje "direktivnog lista" u kojeinu bi se opisivali najbolji primjeri rada.93
 
Komunisti su znali da mogu uspjeti samo ako poduzmu kombinirane metode suzbijanja gerile. Uz policijske i vojne metode, gdje je osim redovnih policijskih postupaka do izražaja došla i represija mimo svih zakonskih pravila, ali i civilizacijskih postupaka, bilo je prostora i za političke mjere. Među najvažnijima bilo je proglašenje amnestije u kolovozu i rujnu 1945., koja je naišla na veliki odaziv.

Zakon o davanju amnestije i pomilovanja plihvaćen je 5. srpnja 1945., a provedene su manje izmjene 31. kolovoza 1945. Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju, na osnovi kojeg je određeno koga sve amnestija i pomilovanja obuhvaćaju, a koga ne, proglasilo je Predsjedništvo AVNOJ-a 3. kolovoza. Na snagu je stupio 5. kolovoza 1945. objavljivanjem u Službenom listu Demokratske Federativne Jugoslavije. Pretiskan je u Narodnim novmama 21. kolovoza 1945., službenom lislu Federalne Hrvatske. Zakon je obuhvaćao četnike, nedićevce, hrvatske i slovenske domobrane, muslimanske milicionare i dezertere, ali ne i ustaše, ljotićevce i pripadnike ruskog dobrovoljačkog korpusa, osim onih koji su bili mobilizirani naakon 1. siječnja 1942. Od amncstije su bili izuzeti i ideološki pokretači, zapovjedni kadar od zapovjednika bataljuna na više, članovi Kulturbunda, doušnici, kao i svi oni koji su pobjegli u inozemstvo. 94

____________________________________
88 HDA, CK SKH, Sjednica CK KPH, 3. 8. 1945. U zapisniku je zabilježena brojka 1040. Najvjerojatnije je riječ o pogrešci zapisničara.
89 HDA, CK SKH, Stenografski zapisnik konferencije oblasne JNOF za Slavoniju, 15. 7. 1945.
90 HDA, CK SKH, Sjednica CK KPH, 3. 8. 1945.
91 Isto.
92 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25.10.1945.
93 HDA, Izvjcštaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
94 Vidi: Zbornik zakona, uredaba i nareanba. Stvarno kazalo za godmu 1945. Svezak I.- XII., n dj., 446: Zakonodavni rad Prdsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije i Pretsedništva Privremene narodne skupštine DFJ, 19 novembra 1944 godine – 27 oktobra 1945 godine, Beograd, Prezidijum Narodne skupštine FNRJ, bez god. Izdanja, 396, 571; Vjesnik, 6. 8. 1945.; Glas Slavonije, glasilo JNOF za Slavoniju, Osijek, 7. 8. 1945.

1. od 4

U Hrvatskoj je 10. rujna 1945. prihvaćen Zakon o davanju amnestije i pomililovanja za krivična dijela kažnjiva prema zakonima Federalne Hrvatske.95[/b]

Gerili su naneseni ozbiljni udarci. Kroz mjesec dana, koliko je trajala amnestija, ubijeno je, pohvatano ili se predalo 800 gerilaca, pa je ostalo oko 1.500 gerilaca i bunkeraša.96 Npr. u Lici broj gerilaca smanjen je za 300.97 Međutim, bilo je i događaja koji su pogodovali povećanju njihova broja, napose kad je tih dana iz Lepoglave pobjeglo 100 zatvorenika, a pohvatano samo 11.98

Dakako, prvenstvo su imale prisilne metode. Uobičajeno je bilo osnivanje potjerničkih odjeljenja. Često su se koristile blokade terena, a napose postavljanje zasjeda.U tome su vlasti angažirale gotovo sve svoje pristaše. U racijama širih razmjera i zasjedama osim jedinica JA sudjelovali su i demobilizirani borci, koje je naoružavala Ozna. Međutim, takve su akcije bile predvidljive. Križari su često na vrijeme doznali za kretanje policijskih i vojnih jedinica, pa bi se za vrijeme potraga njihove skupine raspršile, mijenjale svoje položaje, a mnogi križari bi se zabunkerirali.99 Mnogo bolje rezultate od racija dala su ubacivanja posebnih jedinica Ozne preobučenih u križare, koje bi kružile po terenu, ubacivanje udbaša u skupine ili angažman uhićenih križara. Ubačeni suradnici Ozne "svoje" bi skupine davodili u vezu s "osta1im skupmmna", a zapravo jedmicima Ozne. "Konspirativno" uhvaćene križare, uz obećanje slobode nakon izvršene zadaće, ubacivali bi među križare sa zadaćarna da otkriju njihovo kretanje, skloništa ili da ih sami likvidiraju. Bivši zatvorenici tvrde da je 1945. iz Lepoglave pušteno 125 "nastaša" koji su pristali  suradivati s Oznom.100 Nastaša je bio izraz kojim su ustaše nazivali one koje su držali lažnim ustašama.

Tim metodama Ozna je postigla najviše uspjeha u Dalmaciji, u okruzima Daruvar i Virovitica. U literaturi je zabilježen slučaj Drage Vidovića, ustaškog zastavnika. Ozna ga je ubacivala među križare. Njegovom pomoću ubijeno je više njegovih suboraca u okolici Suhe Katalene pokraj Đurđevca. O tome je Vidović vodio dnevnik. Na kraju je otkriven i u kolovozu 1945. ubijen.101

Postupkom "provociranja banditskih uporišta u mjestima" udbaške skupine pod maskom gerilaca na područjima s jakim utjecajem ustaškog pokreta provocirale bi i vezale na sebe križare i bunkeraše, zapravo sve koji se nisu mogli pomiriti s komunističkom vlašću, nakon čega su postali lak plijen.102

O takvim metodama već je bilo govoreno u vezi s Martinom. Mesarovim, a spommju se i u nekim sjećanjima preživjelih.103 Metodu osnivanja posebnih skupma Udbe koje su "glumile" križare primjenjivala je i varaždinska Udba na Ivančici u Hrvatskom zagorju. 104

Važna mjera bili su proglasi gerilcima neka se vrate kućama i prijave u određenom roku, čime im je, očito, iako se to u elaboratima izričito ne spommje, bila zajamčena sloboda. Međutim, ti javni apeli nisu dali veće rezultate jer su križan držali da je to samo trik, a da su oni koji su se predali, bili strijeljani.105 Križarima su nuđena jamstva za slobodan život ako pomognu u otkrivanju, hvatanju j likvidaciji njihovih suboraca. Prema nekim svjedočenjima jamstva se nisu poštivala.106 U kasnijem razdoblju, 1946. i 1947. prišlo se i stvaranju suradničke rnreže među stanovništvom. Takav postupak 1945., kad je bilo mnogo križara, nije davao rezultate. Talda su bila učestala odmetanja, dezerterstvo iz vojske, velika fluktuacija gerilaca s terena na teren, a među brojnim jatacirna bilo je teško naći "istinskog suradnika".107 Nije poznato kakav su uspjeh imale javno raspisivane tjeralice s velikim novčanim iznosima koje su se obznanjivale na plakatima. Takve tjeralice vlasti su ljepile po stupovima u Brušanima pokraj Gospića. 108

Već je bilo govora o postupku prema uhvaćenim križarima. Mnogi su nakon istražnog postupka predani sudovima, a mnogi su pušteni kućama. Međutim, nerijetko su zarobljenici ubijeni na mjestu uhićenja ili nakon istražnog postupka.Osim "konspirativnih likvidacija" poznata su i javna strijeljana križara i njihovih suradnika bez suđenja po kratkom postupku, a koja su imala za cilj zastrašivanje stanovništva.

"Kao zastrašujuća sredstva, pored konspirativne likvidacije uhvaćenih odmetnika i nekih njihovih jataka, a kao što je iz samog elaborata vidljivo, bila su primjenjivana i javna ubistva otkrivenih i uhvaćenih odmetnika, te jednog manjeg broja jataka na području bivšeg okruga i sadašnjeg kotara Varaždin.109
 
"Tendencija za prebrzom fizičkom likvidacijorn" nije bila rijetka pojava. Ona je bila posljedica "manje elasličnosti" organa vlasti. Strijeljanja uhićenih križara "kratkim postupkom" bez saslušanja i zapisnika izvođena su u okruzima Banija i Karlovac, ali i u Dalmaciji.110

_______________________________________
95 Narodne novme, službeni list Federalne Hrvatske, Zagreb, Zakon o davanju amnestije i pomilovanja za krivična djela kažnjiva po zakonima Federalne Hrvatske, 10.9. 1945.
96 HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
97 Izvještaj o oružanim bandama ti Hrvatskoj, 25. 10. 1945.
98 HDA, CK SKH, Sjednica CK KPH, 9. 9. 1945.
99 Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj
100  Ame ČULIĆ, Umjesto cvieća na neznani grob Pave Cvjetovića, Drina, Madrid, 1963., 3.- 4., 114-115, 115.
101 Povlačenje 1945. Krivci i žrtve. Svjedočanstva o propasti NDH, Zagreb, ZIB mladost – Omega, 200., 192.
102 HDA, Izvještaj o oružanim bandarna u Hrvatskoj, 25. lO. 1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Randitizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam - Bjelovar; HDA, Banditizam - Šibenik; HDA, Banditizam - Varaždin; HDA, Banditizam - Vinkovci.
103 K. PEREKOVIĆ, Oni su žrtve mržnje i osvete (Žrvanj smrti 1941.-1945. u Gornjim Bogićevcima), Politički zatvorenik, Zagreb, 2000., 94.,22-23.
104 Glas koncila, Krijumčar s križem (Svjedočanstvo o patnjama), 21. 10. 1990.
105 HDA, Banditizam - Šibenik.
106 Mario ŠRETFR, Križar Škrbo, Drina, Madrid, 1964., 3.-4., 170-171, 17l. 107 HDA, Band.itizarn - Šibenik.
108 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n.. dj., 10.
109 HDA, Banditizarn - Varaždin.
110 HDA, Izvještaj o oružanim banda ma u Hrvatskoj, 25.10.1945.; HDA, O15-2, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Banditizam - Makarska.

2. od 4

Poznat je slučaj četvoro križarskih pomagača strijeljanih 28. rujna 1946. "za odmazdu" zbog napada skupine Jose Sertića na auto sa zdravstvenom ekipom Predsjedništva vlade BiH. Ubijeni suradnici bili su iz Smoljanaca i Korita pokraj Korenice, a među njima su bile i dvije žene.111

Usput, zabilježena su svjedočenja da nisu samo križari i njihovi pomagači strijeljani bez suđenja, dakle oni koji su sudjelovali u oružanoj borbi, nego da je vlast iz Zagreba na područje Slunja dovozila nepočudne oporbene političare i tamo ih streljala.112

Oni koji su došli pred sud obično su bili osuđeni na vrlo visoke zatvorske
kazne, a vođe skupma i njihovi pomoćnici na smrt. Mnogi nisu dočekali kraj zatvorske kazne, ali bilo je i mnogo onih koji su oslobođeni prije isteka kazne. Međutim, ako se može vjerovati nekim svjedočenjima, sudovi su visokim zatvorskim kaznama iskazivali nenilosrdnost i prema mlađim maloljetnicima. Zvonko Panić iz Čakovca, kao petnaestogodišnjak bio je osuđen na 20 godma zatvora zbog suradnje s križarima.113

Međutim, jedna od najdrasličnijih metoda bilo je preseljavanje čitavih obitelji križara ili njihovih simpatizera, kao i stanovnika cijelih sela, što nije imalo pravnu podlogu ni u jednom zakonu.114 U Lici je do srpnja 1945. preseljeno 30 * obitelji "koje hrane ustaše i četnike". Međutim, na konferenciji Okružnog komiteta KPH za Liku 30. srpnja 1945. rečeno je da represalije nisu dovoljno oštre.

"Represalije koje su poduzete protiv familija, koje su podržavale neprijatelja, nijesu bile dovoljno oštre, te nijesu ni polučile željene rezultate. Takve familije iseljavali smo iz njihovih sela u susjedna sela, a one su i dalje hvatale vezu s neprijateljem i potpomagale ga. Predlaže se da bi se to seljenje vršilo u druge kotareve.115

Za nešto više od godne dana lički komunisti javili su da su u podvelebitskitn selima i na Velebitu iselili 63 obitelji sa 333 njihovih članova. Sa senjskog područja su križarske pomagače internirali na Rab. 116 Zbog podrške jednoj križarskoj skupmi iz kotara Muć preseljene su njihove obitelji, kao i obitelji koje su im pomagale, na neki od jadranskih otoka.

Slično je bilo i na području Dubrovnika, od kuda su obitelji iseljavati na otok Korčulu. 117 Suprotno očekivanju ta se metoda nije provodila samo po selima daleko od komunikacija koja se nisu mogla stalno nadgledati, nego ju je predvidjela i Ozna za grad Zagreb, iako ne i zbog potpuno istih razloga. Raseljenje ustaških familija iz Zagreba "odmah poslije izbora" trebalo je pridonijeti razbijanju ustaškog uljecaja.118 Konačno, ta se metoda prakticirala čitavo vrijeme borbe s gerilcima, i to čini se, u cijeloj Jugoslaviji. Za Mošu Pijadu, predsjednika Prezidijuma Narodne skupštme FNRJ, veže se jedna od naredbi o preseljavanju u Cazmskoj krajmi u Bosni i Hercegovini, kad je preseljeno 97 obitelji sa 609 članova.119

Imernacije po jednog člana obitelji gerilaca, i to uglavnom oca ili, ako je otac umro, majke, bile su jedne od "glavnijih" i "prvih" mjera. U Trbounjima pokraj Drniša već u zimi 1945. otvoren poseban logor. Djelovao je još nekoliko mjeseci nakon rata. Interniranim obiteljima bila je istodobno izvršena konfiskacija, odnosno rekvirirani su im žitarice i stoka. Zabilježen je slučaj Jakova Baričevića, pripadnika križarske skupine Petra Bogića, čijoj je obitelji oduzeta stoka nakon što je dezertirao iz vojske. 120 Osim uskraćivanja hrane, pa i skrovišta, vlasti su i zatvorom prisiljavale obitelji na prokazivanje svojih bližnjih. Poznat je slučaj na biakovsko-neretvanskom području:

"One obitelji, koje su prokazale svoje kamišare pustili smO iz zatvora, dok one koje neće da kažu zadržali smo u zatvoru."121 

Zatvaranjem roditelja ili drugih suradnika križare se prisiljavalo da mijenjau ju svoja skrovišta i da traže nove suradnike. Poznat je i slučaj "škripara" Ive Bašića iz sela Ošlje pokraj Dubrovnika, kojemu je u prosincu 1945. internirana obitelj, i to žena, dijete, sestra, brat i majka, a stoka je stavljena pod nadzor mjesnog odbora Topolo.122

Nakon svih poduzetih mjera, napose kombinacije političkih, policijskih i vojnih postupaka, borba protiv banditizma dala je vidljive rezultate. Mnoge su skupine bile likvidirane, a neki su kotarevi, kako se izvješćivala u listopadu 1945., potpuno "očišćeni". Najbolji rezultati postignuti su na području Banovine, Karlovca, Like i Osijeka. Provedena su "masovna hapšenja", i to "većim dijdom ustaška lica",  a najviše na području Like i Slavonskog Broda.

_______________________________________
111 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947. Korenica je poslije rata nazvana Titova Korenica. Upotrebljavam stari naziv koji se u Republici Hrvatskoj vratio u službenu upotrebu .
112 O tome je dr. sc. Veri Kržišnik Bukić 1990. dao svoj iskaz Petar Zmajić Pepo, šef  Udbe za Slunj do 1949 Vidi: V. KRŽIŠNJK BUKIĆ, Cazinska buna 1950, n, dj., 191.
113 Željko RUKAVMA, Hrvatska pamti. Sudbma "Toho-a", O Tajnoj organizaciji hrvatske omladine, Zatvorenik, Zagreb, 1991., 10.-11.
114 Zakoni kojima su obuhvaćena kaznena djela i prekršaji neposredno nakon rata: Zakon o vrstama kazni, Sl. 1. FNRJ, 48, 10. 7. 1945.; Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i Države, Sl. 1. FNRJ 59., 23.7.1946.; Zakon o vrstama kazni, Sl. 1. FNRJ, 66., 16.8.1946.; Zakon o vojnom tužištvu, Sl. 1 FNRJ, 101., od 17.121946.; Zakon o vojnim sudovima, Sl. 1. FNRJ, 105.,10.12.1947.; Krivični zakonik (opći dio), Sl. 1. FNRJ, 106., od 13. 12 1947.; Osnovni zakon o prekršajima, Sl. 1. FNRJ, 107;,17.12. 19,1:7.; Zakon o krivičnom postupku, Sl. l. FNRJ, 97., 6. 11. 1948. Vidi: V. KRŽIŠNIK BUKIĆ .. Caziska buna 1950, n. dj., 383.
115 J. GRBELJA, Partija i "križari" ..., n. dj., 14. 3. 1996.
116 Isto, 23. 3.1996.; HDA, Banditizam - Rijeka.
117 OZN-a za Hrvatsku, k. 3, 1.. savjetovanje OZN-e za Hrvatsku, 1945.; HDA, OZN-a za Hrvatsku, 30, k. 44, Ustaško-četničke bande. Na iseljavanje na otok Korčulu upozorio me dr. sc. Augustin Franić u razgovoru 31. 3. 2000. u Zagrebu.
118 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25. 10. 1945.
119 V. KRŽlŠNIK BUKIĆ, Cazinska buna 1950, n. dj., 409.
120 HDA, Banditizam - Šibenik.
121 HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 27.11. 1945.
122 HDA, OZN-a za Hrvatsku, 30, Izvještaj opunomoćstva OZN-e za kotar Pelješac-Mljet, 5. 12. 1945.

3. od 4

Unatoč takvim rezultatima, ocjenjivala je Udba, u okruzima Bjelovar, Daruvar, Osijek, Slavonski Brod, Varaždin i Zagreb nastojanje “klerikalnih i mačekovskih" snaga oružane skupine brojčano su jačale umjesto da opadaju. Iako su u Lici, kao i u Banovni i na području Karlovca, dakle na područjima kojiI su komunističku vlast najviše zabrinjavali, broj i aktivnost križara bili smanjeni Lika je još uvijek u tome bila među najjačma u Hrvatskoj. Velikim uspjehom ocijenjen je podatak iz listopada 1945. da nije bio zabilježen "ni jedan slučaj u posljednjih nekoliko mjeseci da bi netko iz tih okruga otišao u šumu". Suprotno tome, u Slavoniji je u jesen 1945. rastao broj križara. Zadržavali su se po planinama Dilju, Krndiji, Papuku i Psunju. Ali zbog toga što su sela u podnožju tih planma bila partizanska uporišta, morali su se povući u ravnicu u bliznu svojih sela. Kao i u sjevernoj Hrvatskoj, križari su u okrugu Biokovo-Neretva pojačali svoje aktivnosti, iskoristivši slabiji pritisak vlasti.123

I nakon nekoliko mjeseci CK KPH i dalje je bio nezadovoljan zbog nedovoljne povezanosti vojske i policije u akcijam protiv križara te slabog utjecaja vlasti na stanovništvo. Na savjetovanju njegovih članova sa sekretarima okružnih komiteta iz sjeverne Hrvatske, 15. prosmca 1945., dr. Vladimir Bakarić konstatirao je da bi umjesto klasičnih policijskih metoda gonjenja trebalo razbijati križarske baze, ali i pridobivati "njihova sela" političkom agitacijom. U istom dahu rekao je da treba nastaviti "raskrinkavanjemi" "mačekovca". Izraz "raskrinkavanje" bio je tadašnji eufernizam za optužbu za izdaju naroda i države. Najavio je i početak "kampanje protiv popova" da bi se katoličko svećenstvo kompromitiralo pred narodom. Cilj tih dobro promišljenih planova bilo je slabljenje ugleda političkih suparnika i ideoloških protivnika svim sredstvima. O kampanji protiv "reakcionarnog dijela klera" i očekivanju "javnosti" da se zatvori nadbiskup dr. Alojzije Stepmac, uskoro je bio obaviješten i CK KPJ, iako se mora pretpostaviti da je hrvatsko komunističko vodstvo kampanju već prije dogovorilo s jugoslavenskim vodstvom. Najavljena je i beskompromisna borba protiv svih koji su podupirali križare.124

Na savjetovanju sa sekrelarima okružnih kamiteta južne Hrvatske održanom 20. prosmca 1945. rečeno je da "narod ide linijom partije", ali vodeći su komunisti morali priznati da nisu pridobili seljake, koji su strahovali pred komunizmom. I ovdje je ponovljeno da je pokrenuta kampanja na "raskrinkavanju popova kao ustaških gnjezda", a najavljenu ofenzivu potvrdila je čvrsta konstatacija da je crkva "agemura imperijalista". U vezi s križarima rečeno je da je stanje i dalje najteže u Lici.125

O tome je nešto znalo i britansko veleposlanstvo u Beogradu, iako se iz njegovih izvješća ne bi moglo zaključiti da je gerila bila veliki problem za državnu vlast. Određeno zanemarivanje tog pitanja od britanske diplomacije vjerojatno je proizišlo iz sasvim realne ocjene da križari ne mogu ugroziti režim, ali i iz ne baš najbolje obaviještenosti.

Koordiniranim aktivnostima Ozne, KNOJ-a i vojske u zimi 1945.-1946. vlast je uništila veliki broj križara, koji su svoje redove popunjavali uglavnom bjeguncima iz zatvora i logora. To posebice vrijedi za sjevernu Hrvalsku. Na ovom mjestu treba spomenut da je prema nekim procjenama u Lici neposredno nakon rala bilo 2.000 do 3.000 pripadnika "ustaško - četničkih bandi", a da su do kraja 1945. uglavnom "očišćeni" i svedeni na "stotinjak". Tome dodajem podatke 9. zagrebačke divizije KNOJ-a koja je djelovala sjeverno od Save, prema kojima su njezmi vojnici od 15. svibnja 1945. do kraja te godine "likvidirali" 476 ustaša, domobrana, četnika i "ostalih neprijatelja". Zarobili su 782, a 974 se predalo. Ne baš do kraja razumljivo i točno, barem kako to prenosi Sekula Joksimović, navodi se da je od ukupnog zbroja od 2.205 svih "neprijatelja", a ostaje nejasno na koga se to točno odnosi, bilo 672 ustaša, 315 domobrana, 44 četnika i 1.167 raznih neprijatelja".

_______________________________________
123 HDA, JT SRH, 421, k. 4, 19.10. 1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25. 10. 1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
124 HDA, CK SKH, Savjetovanje sa sekretarima O. K. Gornje Hrvatske, 15. 12. 1945.; HDA, CK SKH, inv. br. 307, Izvještaj CK KPH, 17. 3. 1946 .
125 HDA CK SKH, Savjetovanje sa sekretarima Banije, Korduna, Like, Gorskog Kotara, Primorja i Dalmacije, 20. 12. 1945.

Izvor: Z. Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945. - 1950, Zagreb 2002., str. 211.- 218.

letak
letak
Karlovačko i riječko područje

Karlovačko i riječko područje prikazujem zajedno jer na riječkom području, koje je 4O-ih godina obuhvaćala dio Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Istre, kžarski pokret nije znatnije proširen. Stoviše, sudeći prema dostupnim dokuentima, u Istri nije djelovala niti jedna križarska skupina. Tamošnje skupine koje su se bavile prebacivanjem emigranata u Italiju nisu imale neposredne veze s kžarirna, a njihov rad, pretpostavljam, više je motiviran osobnim probitkom, nego političkim razlozima, pa su imale više kriminalna, nego politička obilježja.

Karlovačko područje obuhvaća Oblast Karlovac nakon 1949., koja je obuhvaćala sljedeća kotarska središta:

Brinje,
Donji Lapac,
Glina,
Gospić,
Gračac,
Karlovac,
Korenica,
Ogulin,
Otočac,
Perušić,
Slunj,
Udbina,
Vojnić i
Vrgimnost.


Riječko područje jednako je Oblasti Rijeka iz 1949. koja je uključivala kotareve:

Buzet,
Cres-Lošinj,
Crikvenica,
Delnice,
Krk,
Labin,
Pazin,
Poreč,
Pula,
Rab,
Rijeka,
Rovinj i
Senj, s većim gradovima.


Na karlovačkom i riječkom području partizanski pokret bio je izuzetno jak.
Mnoga kotarska središta bila su veći dio 1944. u njihovim rukama. Medu njima su Glina, Delnice, Vrginmost i Vojnić, a krajem 1944. i veći dio jugoistočne Like.

Ustaše su namjeravali padine Velebita pretvoriti u gerilsku bazu. Poznato je da su već u rujnu 1944. obilazili područja oko Lukova Sugarja, Došena, Crnog Dabra, Pazarišta, Kosinjskog Bakovca i Kosinja, namjeravajući velebitske pećine iskoristiti kao baze s hranom i municijom. U tome se osobito angažirao svećenik Jole Bujanović, veliki župan Like i Gacke. U tome je imao potporu pukovnika Delka Bogdanića, šefa Ustaške obrane za Liku, koji je nakon prodora partizana preuzeo vodstvo križara. 546 O potrebi povezivanja ustaških skupina pod jednim zapovjedništvom i određivanja točnih zadaća u partizanskoj pozadini Bujanović je pisao dr. Nikoli Mandiću, predsjedniku Vlade NDH, 23. travnja 1945. 547 Jedinicima OS NDH na tom području zapovijedali su pukovnici Delko Bogdanić, Franjo Sudar, Bonaventura Baljak Ventura i Josip Aleksić Joso.548

U svom zadnjem naletu Jugoslavenska armija ušla je 9. prosinca 1944. u Gračac, 20. ožujka 1945. u Lapac i Udbinu, a 21. ožujka u Korenicu. Nakon što je probila frontu u Lici 4. travnja 1945., istog dana zauzela je Gospić i Perušić. Slijedili su novi uspjesi:   6. travnja Otočac i Brinje, 9. travnja Senj, 10. travnja Ogulin, 12. travnja Rab i Slunj, 16. travnja Crikvenica, 17. travnja Krk, 20. travnja Cres i Lošinj te 3. svibnja 1945. Rijeka. Kao zadnje veće mjesto na tom području partizani su zauzeli Karlovac 7. svibnja 1945. 549

Pred prodorom Jugoslavenske armije iz Gospića i drugih ličkih naselja dio je  naroda izbjegao. Iako su se mnogi nedugo zatim vratili iz podvelebitskih sela, među Hrvatima je i dalje prevladavao strah. Razbijene jedinice OS NDH koje su se izvukle iz Gospića skrivale su se po šunama oko Pazarišta i Kosinja, a u čitavoj Lici ostalo je nekoliko tisuća raspršenih vojnika po većim i manjim skupinama. Procijcnjuje se da je u okolici Gospića bilo oko 150 ustaša, 100 kod Jadovna, a ostali iznad Brušana i Rizvanuše, te oko Bilaja i Ribnika. Njih 40 zadržavlo se u blizini Sinca. Jedna veća skupina iznad Prozora i Švice a jedna iznad sela općine Dabar. Unatoč partizanskom nasilju nad civilima i slučajevima ubijanja, ubrzo se vlastima prijavilo 800 ustaša i legionara. Na širem području Otočca u Gackoj dolini predalo se 980 ustaša i domobrana. U kotaru Brinje predalo ih se 90, ali 200 ustaša nije htjelo odustati od borbe. Takvih je u Bakovcu, Kosinju i Kosi pokraj Perušića bilo oko 250. Poviše Sv. Roka pokraj Gračaca bilo je "nešto raspršenih ustaških krvnika" koji su nastojali okupiti dezertere iz jugoslavenske vojske. Iznad obližnjeg Lovinca bilo je oko 70 ustaša. Ozna je 2. svibnja 1945. izvješćivala da je 150 ustaša u šumama brinjskog kotara podijeljeno u tri skupine: jedna na čelu s ustaškim zastavnikom Tomašom i ustaškim vodnikom Tomincem nalazila se između Tominčeve Drage, Glibodala i Mesića pokraj Lipice, druga se nalazila iznad sela Lipica, a treća je skupina bila iznad sela Letinca. Među njima nalazio se i Jole Bujanović, koji se ubrzo s jednom skupinoIn probio preko Kapele do Generalskog stola i Zagreba. U okolini Krasna nalazio se i pukovnik Delko Bogdanić sa 30 ljudi.

Po planinmna Kapela, Senjsko bilo i Velebit krile su se veće ili manje skupine ustaša. U izvorima i ljteraturi spominju se krajevi oko Bakovca, Brinja, Brušana, Bužima, Dabra, Glibodola, Gospića, Gračaca, Jadovna, Karlobaga, Kose, Kosinja, Krasna, Kutareva, Ličkog Lešća, Letinca, Lipica, Lovinca, Lukova Šugarja, Mesića, Otočca, Pazarišta, Perušića, Rizvanuše, Sv. Jurja, Sv. Roka, Tominčeve Drage i Tribnja pod Velebitom, koji se već nalazi na zadarskom području.

Na području Korenice bilo je oko 130 ustaša, koji su se zadržavali u okolici sela Čanak i Sertić Poljane. U jednom dokumentu spominje se da se u Velebitu nalazi nekoliko stotina ustaša s pukovnikom Jucom Rukavinom, a da je jedna skupina iz Čorkove uvale pokraj Saborskog krenula prerna Velebitu da bi uhvatili vezu s Rukavinom. U šumimi iznad Korita pokraj Ličke Jesenice i Saborskog ostalo je još 15 ustaša koji, kako je izvješćivala Ozna, noću pljačkaju. Glavne križarske skupine na riječkom području nastale su od razbijenih jedinica OS NDH s područja Senja. Tako je u srpnju 1945. utrđeno da je na Velebitu nakon hvatanja 20 ustaša ostalo još njih 40. Bili su podijeljeni u 3 skupine koje su dolazile u sela najviše radi hrane.550

Jedini oružani napadi na predstavnike komunističkih vlasti, i to upravo na opunomoćstva Ozne, na jadranskim otocima zabilježeni su na Pagu i Rabu u srpnju 1945. 551

Postoje različite procjene o ukupnom broju gerilaca u Lici neposredno nakon
završetka velikih ratnih operacija. U nekim dokumentima iz toga vremena spominje se 3.000 ustaša, a u drugim oko 1.000 ustaša i 350 četnika. Bilo je ustaških skupina sa po 30 ljudi. Procjena, pak, iz 1948. govori da je "odmah nakon rata" na Velebitu "zaostalo" oko 1.200 ustaša.552

Ozna je konstatirala da je moral ustaša na vrlo niskoln stupnju, izuzev nekolicine vođa i "koljača", koji su uvjeravali mnoštvo u skori sukob Rusa i Engleza, te razdor iznleđu Srba i Hrvata partizana.: 553 Mnogi su zbog ustaša strahovali jer su već "u nekoliko navrata" pokazali" svoju drskost i nasrtljivost". Prema izvješću javnog tužitelja, nisu imali jače podrške među stanovništvom. Stoviše, suprotno ocjenama za veći dio Like, gdje je vladao strah među Hrvatima, u Gackoj dolini osjećalo se "daleko veće raspoloženje" Hrvata prema NOP-u, nego Srba. 554 Iako su tvrdnje nekih križara da su oni pune dvije godine, dakle od 1945. do 1947., bili gospodari Velebita pretjerane, ipak omogućuju stvaranje predodžbe o njihovoj snazi, ali i o različitim procjenama dviju suprotstavljenih strana.555

Zaninmjiva je ocjena CK KPH o stanju u Lici. Upozorio je da je jedan od tri glavna problenla koji opterećuju Liku nastavak otpora ustaških skupina. Druga su dva problema bili uništena infrastruktura i glad.556 Osim toga, vrijeme neposredno nakon završetka velikih ratnih operacija i smjene vlasti obilježeno je i pljačkom hrvatskih sela, vjerojatno onih napuštenih, od Srba. Vlast je pljačku u "dobroj mjeri" suzbila, izuzev u općini Sinac pokraj Otočca.557

Već u svibnju 1945. jedna je skupina križara negdje na Kapeli" digla jedan karnion" i tom prigodom ubila tri vojnika.558 S obzirolu na broj gerilaca u mnogim selima perušičkog i gospičkog kraja ljudi su Sami tražili oružje za obranu.559 Unatoč predajama vojnika OS NDH i četnika te poduzetim akcijanla, nije bilo gotovo nijednog kotara u Lici, uostalom kao ni u Hrvatskoj, koji nije imao barem jednu gerilsku skupinu. To je navelo komuniste na bezobzirne korake. Provedena su "masovna hapšenja"  i to "večim dijelom ustaška lica".560 Otkrivali su se križarski i četnički suradnici. Poduzete mjere pogađale su u nekim krajevima sve stanovnike bez iznimke.

"Mi smo u suglasnost i sa Okružnim N.O.O. i u suglasnosti sa Okružnim. odborom J. F. donijeli zaključak, da treba odmah izseliti narod iz Dabra (kotar Otočac) , iz Kose i Bakovca (kotar Perušić) i iz srpskog zaselka Križajice (općina Medak, kotar Gospić), jer ustaše i četnici u navedenim selima i zaselcima za sada imaju u Lici najjaču podršku i utjecaja,"561

Iseljavanje se često ograničavala na određeno razdoblje, na primjer na 6 mjeseci. Među naseljima koja su najviše pretrpjela taj represivni i neselektivni pristup državnih vlasti spominjala su se naselja u kotarima Gospić, Gračac i Otočac, kao što su Barić Draga, Brušani, Covići, Dabri, Kukuljica, Ličko Lešće, Lukovo Sugarje, Rastoka, Ravni Dabar, Sinac, Smiljan i Trnovac.562

Unatoč angažmanu Ozne, KNOJ-a i jedinica Jugoslavenske armije pokazala se nužnost da se utemelje udarničke skupine i jedinice seoske milicije. Javni tužitelj je u lipnju 1945. zahtijevao angažiranje jednog voda bataljuna KNOJ-a u . kotaru Lapac.

"Kao glavno pitanje koje stoji pred nama u Liki je progonjenje i uništavanje četničkih i ustaških zlikovaca u šumi. Grupe ustaša i četnika u šumi postaju sve aktivnije. ( ... ) Prije 10 dana ustaše su kod Petrova sela zaklali jednog čovjeka, 6 žena i djece."563

Najvjerojatnije je bila riječ o Ličkom Petrovu Selu. Ubijeno je i nekoliko oznaša, a nleđu njima i Nikola Gačeša na području Vojnića i Petar Mandić na području Slunja.564 Još dramatičnije je izvješće javnog tužitelja u srpnju 1945., koji je pisao da "sve veći i veći" broj ustaških i četničkih "razbojnika" stvara "prilično oštar problem na političkom polju". Pronađeni su leci u kojima se pozivalo na križarski rat. Čini se da su mnogi bježali pred partizaninla i iz drugih područja. Unatoč tome što su se mnogi ustaše predali i činjenici da bataljun KNOJ-a svakim danom ubije po "jednog, dva ili više bandita", njihov je broj, "prelna sigurnim i tačnim podacima" još uvijek iznosio oko 1.100 gerilaca, od toga 250 četnika, a ostali su bili uglavnom ustaše. Njihov dolazak "kroz zadnji mjesec dana" omogućio je, istaknuo je tužitelj, osim pogodnosti samog terena, nepravilan raspored operativnih jedinica 6. ličke proleterske divizije i podcjenjivanje gerilaca od "antifašističkih organizacija". Održan je i sastanak tužitelja, načelnika Ozne za Liku, zapovjednika i komesara 2. brigade 6. proleterske divizije i bataljuna KNOJ-a, na kojem je dogovoren zajednički rad. Unatoč povećanom broju, politički utjecaj gerilaca opadao je, a samo je u nekim selima, gdje ih narod opskrbljuje, naglasio je tužitelj, u porastu. I uz pomoć svojih suradnika gerilci su bili prisiljeni. i po cijenu života provaljivati da bi se dokopali nužnih namirnica.565

Stanje "oružanih neprijateljskjh grupa" razmatrano je na sjednici CK KPH od 3. kolovoza 1945. Lika, u kojoj je bilo, prema riječiina jednog člana, 1.400 gerilaca, bila je u središtu. Pozornosti. Jakov Blažević, član CK KPH rodom iz Like, kritizirao je neučinkovitost dotadašnjeg načina borbe. Prema njegovom mišljenju rješenje je bilo u masovnim angažiranjima što većeg broja ljudi, zapravo "čitavog naroda", osobito starih partizanskih boraca, policije i odbornika. Upozorio je na pretjerana uhićenja i zatvaranja ljudi.566 Da su u Lici križari osobito zabrinjavali vlast, potvrdio je Blažević kada je kao javni tužitelj Hrvatske izvijestio o tome svog nadređenog u Beogradu.567[/b]

Skrivali su se po šumaina u barakama koje su bile napuštene od prijašnjih korisnika, najvjerojatnije šumskih radnika, ili koje su sami napravili. Poznato je da je Ozna pomoću vojske otkrila u kolovozu 1945. skupinu od 25 križara kod Saborskog, koji su pobjegli ostavivši svu hranu i posuđe u barakama. Iz okolice Brinja skupina od 50 križara prebacila se na Kapelu.568

Na užem slunjskom području, a kotar Slunj dao je "preko 3.000 ustaša", bilo je 12 skupina. No, vlastima su ubrzo smanjile njihov broj na 4 skupine. U jednom se dokunlentu spominje da je u srpnju 1945. bilo oko 80 pripadnika, ali nije jasno to odnosi li se to na samo jednu skupinu ili na sve križare na slunjskom području.569 Bez obzira na to, u kolovozu i rujnu 1945. komunistička vlast je likvidirala ili uhvatila veliki broj križara. Mnogi su se predali na osnovi jamstva Ozne za njihove živote. Nakon predaje bili su pušteni kućama. U Rastovači na Plilvičkim jezerima 15 ustaša u kolovozu je uhvaćeno ili su se predali. Od onih koji su se predali 7 ih je pušteno kućama. Istog mjeseca kod Drežnika se prijavilo 7 ustaša. U rujnu se na području Korita predalo 10 ustaša, koji su pušteni kućaa. Za razliku od njih, dvojica uhvaćenih u Podmelnici pokraj Slunja, ali i dvojica prije spomenutih ustaša iz Rastovače, likvidirani su. Njihova se imena "ne znaju".

Istog mjeseca Ozna je iznenadnim napadima ubila nekoliko križara na području Cetingrada, pokraj Glinice, na Jahovici, pokraj Korita i u Smoljancu. Najviše se u tim borbama isticao potporučnik Rade Bastaja, zamjenik zapovjednika Ozne za Slunj. Samo potkraj kolovoza i početkom rujna 1945. sa svojim ljudima ubio je 7 križara. Prema nekim podacima tijekom 1945. Bastaja je, uz pomoć svojih ljudi, KNOJ-a i policije, likvidirao nekoliko križarskih skupina s oko 15 njihovih pripadnika ili osamljenih pojedinaca.

No, križari su u kolovozu 1945. izveli nekoliko akcija i ubili nekoliko komunističkih aktivista i vojnika. Njih 35 upalo je u Rakovicu. U Košarama na ogulinskom području teško su ranili zapovjednika 8. divizije Jocu Tarabića, a skupina Jose Sertića kod Plitvičkih jezera ubila je iz zasjede 2 časnika, među njima komesara 19. divizije Božovića. Jedan časnik nije nađen. Joso Šućurović sa svojom skupinom ubio je "dva druga" u Maljevcu pokraj Cetingrada na slunjsko području.

Ubijen je i odbornik Pero Kotur iz Stare Kršlje pokraj Rakovice.570Delko Bogdanić je nakon prvobitnog kaosa, demoralizacije, pljačkaškilh ispada i ubojstava među križarima, donekle povezao raspršene skupine.571 Stvorila se široka mreža suradnika, obavještajna služba, a opskrbili su se sa sanitetskom opremom, pa pirom, pisaćim strojevima i ostalim potrepštinama. Prikupljali su dobrovoljne priloge za  šumu. Pojavile su se i "jedinstvenije političke parole". Aktivirali su dio naroda, a akcije su postale organiziranije. Takva organizacija osnovana je u Gospiću 1945. odlnah nakon ulaska Jugoslavenske armije. Imala je 13 članova mlađih ustaških časnika i djevojaka koje su pripadale ustaškoj mladeži. Njezina zadaća bila je moralno i materijalno pomagati ustaše na Velebitu. Uhićeni su 1946. Slična organizacija osnovana je u Brušanima, Kaniži i Podoštri. Imala je 42 člana, uglavnom djevojaka.572

Vlast je poduzimala iznimno stroge korake. Prema tvrdnjalna križara Ante Vukića samo u gospičkoj kaznionici nalazilo se 36 osuđenika na smrt koji su u proljeće 1946. organizirali bijeg, ali većina je pobijena.573 Iako su "naše represalije" zaplašile "ustaški raspoloženo" pučanstvo, ipak su kamunisti morali priznati da u Lici ustaše imaju veći utjecaj.

"Još danas njihov politički utjecaj jači je od našeg u večem djelu hrvatskih krajeva Like .'' 574

Osobito su ustaše imali jak utjecaj među stanovništvom Gospića i Kosinja. I u druginl krajevima bilo je slično, pa je kasnija analiza potvrdila široku podršku mnogih sela križarima.

"Nije čak mguće iznijeti ni približan broj jataka radi toga, što su pojedina sela odmah poslijeratnih godina masovno podržavala odmetnike. Najkarakterističnija sela u jatakovanju iz tog perioda bila su Brušani, Sv. Rok, Lovinac, Ličko Lešće, Sinac, Ramljani, Sertić Poljana, Vaganac. ( ... ) Kao izraziti primjer navodimo Sv. Rok gdje su do jednog domaćinstva iz tog sela jatakovali sa 'Vranzelinom', 'Zulinom' i 'Šikanovom' odmetničkom grupom."575

Ni stanje u kotaru Otočac, gdje su mačekovci bili jači od ustaša, za komuniste nije bilo zadovoljavajuće. Štoviše, prema njihovoj procjeni došlo je do povezivanja "uslaških parola" s "mačekovskim". Primijećeno je da se više ne popularizira toliko Pavelić, koliko Maček, kojeg su, očito, mnogi držali vođom Hrvata.

Jako protukomunističko raspoloženje uvjerilo je komuniste da je Lika centar svih križara u Hrvatskoj, dakle centar protukomunističkih i protujugoslavenskih snaga. Da je konsolidacija njihovih skupina postigla zavidnu razinu u odnosu na ostale krajeve Hrvatske svjedoči činjenica da su povodom amnestije komunističkih vlasti križarske vođe održale u Lici posebnu konferenciju. Vlasti su znale za pripreme pa su u kolovozu 1945. poduzele akciju širih razmjera, napose na prostoru Kutareva i Pazarišta, ne bi li je spriječile. Nažalost, u izvorima se ne spominje kad, ni gdje je konferencija održana, a niti to tko joj je prisustvovao. Uglavnom, konferencija je bila dio priprema križara pod vodstvom Delka Bogdanića za "momenat" "kada mi trebamo reći svoju riječ". Zanimljivo je da u pismu, koje je palo u ruke Ozni, Bogdanić povoljno ocjenjuje vanjsku političku situaciju.

Stanje u Lici i Sjevernoj Dahnaciji navelo je vlasti da poduzmu novu još veću akciju. "Čišćenje terena" od "ustaških bandita" pokrenuto je 1. rujna 1945. i obuhvatilo je prostor od Otočca i Sinja do Knina. Pomorske snage blokirale su podvelebitske luke jer se očekivalo da će se križari presvlačiti u civilna odijela i da će se preko otoka prebacivati u Italiju. Predviđalo se da će operacija trajati 14 dana, a izvodila se u streljačkim redovima. Jedna od zadaća bila je da se zazidaju sve spilje u Velebitu. Prvih dana akcije na prostoru Otočca, Perušića i Gračaca uhvaćena je 180 "bandita", ustaša i četnika.

Čini se da je izvan Bogdanićeva zapovjedništva bila skupina Ivana Nikšića oko Plitivičkih jezera. S obzirom na nju i muslimane pod vodstvom bojnika Idriza Delića, koji su djelovali na graničnom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Ozna je u listopadu ili studenom 1945. zaključila da skupine u Lici još nisu centralizirale svoje političko i vojno djelovanje. Međutim, rečeno je, nalaze se na putu da to postignu. 576
Suprotno izvješću Jakova Blaževića, javnog tužitelja Hrvatske, koji je javljao da u Lici gerilska aktivnost opada, Ozna je ocijenila da je njihova vojna aktivnost "vrlo jakal". 577 Tome su bili dokazi ubojstva rukovoditelja, "i to samo viših", te pljačke državnih skladišta. Međutim, samopouzdanje križara najviše su demonstrirale pripreme "upada" u Gospić, a njegovo obilježje, kaže se u Ozninoj analizi, trebao bi biti "strahovito osvetničko". 578 I veleposlanstvo Velike Britanije bilo je u listopadu 1945. upoznato s otporom u Lici i, napose, na području Plitvičkih jezera. 579

Poduzimani su politički, vojnički i "Oznovski koraci". Ubacivani su agenti i provokatorske skupine. Kombinirani pristup dao je "izvjesne rezultate", ali je, jedna od osnovnih pogrešaka, priznalo je vodslvo Ozne, bila "tendencija za prebrzorn fizičkom likvidacijom". 580

Potkraj 1945. Ozna je uradila detaljniju analizu stanja križara u Lici, iskzujući njihovo brojno stanje po kotarevima. Kao vođe istaknuti su Delko Bogdanić, Milan Frković, Nikola Krpan Vranzela, te već spolnenuti Tomaš i Devčić[/b], čija imena nisu zabilježena. U listopadu 1945. bilo je više od 300 križara. U kotaru Gospić bilo ih je 90. Kretali su se u manjim ili većim skupinama. Neke su brojile i do 50 ljudi. Bilo ih je iznad Brušana, Jadovna, Ličkog Novog, Lukova Šugarja, Rizvanuše i Trnovca, o. u općini Karlobag oko Bojaguše, Kule, Oštarija i Vrbanske Dulibe. U kotaru Perušiću bilo ih je 108, najviše u općini Kasinj kod Bakovca, Donjeg Kosinja, Gornjeg Kosinja i Vukelića. Samo kod Donjeg Kosinja bilo je 50 križara. Iznad Kose prema Ramljanima zabilježeno ih je 44. U općini Pazarište, u istom kotaru bilo je 14 križara iznad zaseoka Velika Plana. U kotaru Otočac primijećena su 42 križara, uglavnom raspršeno. po skupinama nedaleko svojih kuća. U kotaru Brinje bio je 31 križar. Od toga 13 ih se nalazilo na području Kapele iznad Letinca, Lipice i Glibodala, 6 u Kapeli između Drežnice i Crnča, 3 između Križpolja i Crnča, a 9 oko Brinja. U kotaru Korenica bilo ih je 32, u Plješivici 25, a ostali iznad Rastovače i Međeđaka, oko Vaganca i iznad Čanka. U kotaru Gračac oko Lovinca i Sv. Roka bilo je 46 križara. 581

Nakon nezadovoljavajućih rezultata u studenom 1945. , Ozna je postigla veliki uspjeh u Lici: ubijen je pukovnik Delko Bogdanić, zapovjednik oružanog otpora.582 Njegovom smrću križarski vojnički i politički centar u Lici razbijen je i uništen.583 Usput, Delko Bogdanić bio je jedan od rijetkih ustaša kome su uz Pavelića bile posvećivane parole na javnim mjestima. Tako su po nužnicima u gospičkoj gimnaziji "ponekad" osvanjivale parole "Živio vitez Delko Bogdanić".584 U istom razdoblju ubijeno je 42 križara, a predalo se ili je uhvaćena 23. No, u toj su brojci obuhvaćeni i četnici.585

Nakon pogibije Bogdanića i pobjede Narodne fronte na izborima u studenom 1945., križari su još više oslabili. U prosincu 1945. ubijeno je 17, a uhvaćena 18 križara. Predalo se 16 križara. Uhvaćena su i 4 križara koji su ubili Ivana Došena Sokola i Đuru Čalića, članove Okružnog komiteta KPH za Liku. Trebali su biti suđeni pred Vojnim sudom, ali radi većeg psihološkog dojma tužitelj se dogovorio s Oznorn da ga predaju njemu i da im se javno sudi.586 Nekoliko križara ubijeno je i na području Slunja pokraj Drežnika, Gnojnice, Lađevca, u šumi Rastovača i Smoljanca.587

Na jednom skupu čelnika KPH rečeno je da se u prosincu 1945. predalo oko 70 gerilaca.588

U likvidaciji "desetaka" križara, koji su se krili po šumama i zabačenim selima, osobito nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu FNRJ, aktivno su sudjelovala i hrvatska sela pomoću kojih se jedino i moglo uspješno uništavati križare. Toga je bila svjesna i komunistička vlast.589[/b] Približavala se zima pa se vjerovalo da će nepovoljne vremenske prilike ubrzali konačni krah križara. Odlučeno je da se s njihovim suradnicima postupa oštrije jer je, kako je procijenjeno, dotadašnji "blag postupak" prema njima stvarao krivu sliku "naše slabosti". 590

Detaljniji podaci o stanju križara u okrugu Karlovac bili su poznati potkraj 1945., kad ih je registrirano 149. Vođe su bili neki Devčić, braća Martinki iz Velike Jelse, ustaški časnik Mataković, Osman Mujić, Pavao Štajduhar i Joso Šućurović. Pokraj sela Kamenskog bilo je 6, u kotaru Žumberak u općini Vivomni 9, a u općini Sošice 2 križara. Skupina od 13 križara je s područja Vivodine došla na područje između Ozlja i Kamanje. 591. Na užem području Karlovca križari, konstalirala je Ozna, dobivaju pomoć od haesesovaca, a ponegdje su povezani i sa četnicima. Stoviše, način njihova djelovanja, kaže se dalje, bio je više "ustaško-mačekovski (četnički)" , na "općoj reakcionarnoj liniji", a ne "pretežno ustaški". Pronađeni su leci pisani rukom sa pozivanjem na savezništvo ustaša i Engleza.

"Strpimo se još mjesec dana i bit ćemo oslobodjeni od saveznika Engleza, živjeli ustaše i saveznici Englezi."

Neke skupine, navodi se u dokumentima Ozne, povezale su se s Tomom Baburićem, bivšim zastupnikom HSS-a, koji se krio. Odnos vlasti prema križarima i želju za odmazdom prema kratkom postupku najbolje oslikava sljedeći stav:

"Karakteristično je da se spomene da pojedinci iz ovih grupa, kada se predaju našim vlastima dolaze sred bijela dana, kako bi ih narod vidio, te time sprečavaju da ih likvidiramo onako kako su za služili."592

S obzironi na gornji navod ne čudi ocjena da su na području Karlovca u suzbijanju križara pokazali "manje elastičnosti" nego u drugim područjima. Unatoč tome potkraj 1945. aktivnost križara bila je u porastu, napose broj ubojstava komunističkih dužnosnika, provala i razoružavanja, najviše odbornika, vojnika i policajaca.593

O djelovanju križara u 1945. na ogulinskoln području dostupan je samo jedan dokument. On potvrđuje naknadna izvješća da je jedna skupina od 3 do 5 gerilaca, vjerojatno već potkraj 1945., djelovala u okolici Ogulina. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je riječ o križarima. Vlast je u borbi protiv njih angažirala jedinice KNOJ-a i 6. divizije, ali one nisu posligle rezultate.594

Nakon velikih uspjeha vlasti u Lici 1945., a računalo se da je na tom području ostao 251 "odnletnik", uskoro je nastupio zastoj.595 Okružni komitet KPH za Liku javio je da u siječnju 1946. nije nastavljeno s "masovniln razbijanjem i likvidiranjem" Likvidirano je 29 križara, pa je preostalo još 125 križara. 596 U veljači 1946. likvidiranih je 16 gerilaca, ali nije poznato kobko je bilo križara među njima.597 Broj od više od 1.000 križara u 1945., u veljači 1946. spao je na "koji stotinjak" križara. 598

Na području Slunja 1946. izveli su nekoliko većih akcija, ali provale u zadruge i u privatne kuće radi opskrbe namirnicama i navceln i dalje su bile najčešće. Najvažniji su bili atentati na aktiviste i demobilizirane borce: u Smoljancu su ubili Matu Markovića, u Sertić Poljani Peru Sertića, u Korani na Plitivičkim jezerima Milu Špehara, a u KršIji smrtno su ranili Dragića Bosnića. U travnju 1946. križari su na Čuić brdu presreli vozilo bojnika Krste Kursara, načelnika financijskog odsjeka štaba mornance, i ubili ga. Među visokim dužnosnicima Udbe koji su poginuli u borbama s njima bio je i Božo Kurjaga, zapovjednik policijske postaje Duga Resa. Poginuo je od "ustaških ostataka" u selu Košare u travnju 1946.599 Poseban tip djelovanja križara bilo je kažnjavanje "omladinki", vjerojatno zbog druženja s dužnosnicima komunističke vlasti. U Vagancu pokraj Gospića u ožujku 1946. premlatili su i ošišali tri djevojke. Sličnu akciju izveli su u Smoljancu pokraj Korenice. No, osim sramoćenja djevojaka šišanjem kose, važnog simbola ženstvenosti, križari su primjeniivali i znatno nemilosrdnije postupke. Istog mjeseca ubili su jednu djevojku u Čatrnji Drežničkoj pokraj Slunja, a drugu ošišali. U svibnju iste godine u Saborskom jednu su djevojku silovali i ubili.

U navedenom razdoblju i oznaši i knojevci ubili su nekoliko križara u okolici Brezovca, Furjana, Kruškovače, Popovca i Smoljanca. Najveća borba razvila se 6. ili 7. ožujka 1946. u Manduševcu pokraj Drage i Korita između vojnih jedi¬ica i skupine Đuke Žanića. Tada je ubijeno 11, a prema dokumentu iz kasnijeg razdoblja čak 17 križara na čelu sa Žanićern.600

Čini se da je politički utjecaj križara nadilazio njihovu brajnost. Zbog toga, ali i zbog lošeg stanja odnosa među Srbima i Hrvatima u Lici, CK KPH u proljeće 1946. osnovao je posebnu komisiju sa zadaćom da provjeli pravo stanje i da otkrije njihove uzroke.

5. od 8

Likvidirani križar "Pidija"
Likvidirani križar "Pidija"


Naime, do komunističkog vodstva doprli su glasovi da su Hrvati uvjereni u to da su Srbi zavladali, da se isključivo oni nalaze na vodećim položajinla i da se samo oni zapošljavaju u državnin1 službama. Suprotno tome, da su Hrvati pravno i politički potpuno zapostavljeni i porobljeni. I zaista, pokazalo se da "neprijateljska propaganda" nije bila prtjerana jer je izvješće potvrdilo mnogobrojne nepravde prema Hrvatima, njihovu ugroženosti zapostavljenost na svim razinama. Iako je broj Hrvata i Srba u Lici bio približno podjednak, u partijskoj organizaciji Like je 3.500 Srba i samo 450 Hrvata. Još goraja situacija bila je u državnim službama, policiji i u podjeli hrane. Takvo stanje moralo je imati odraza i na jačanje križara u Lici.

"Na neki mjestima te grupice imaju uspjeha u propagandi, omasovljavanju svoje veze sa nekim selima, razvijaju živ kontakt i javno dolaze u sela, neka ih sela hrane, neke omladinke idu k njima u šumu i t.d. (kao na pr. u lovinačkoj općini Sv. Rok i Cerje, u otočačkom kotaru Lešće, u gospičkom kotaru Trnovac i brinjskom kotaru Jezerane )."601

Neposredno nakon boravka komisije CK KPH lički komunisti u svemu su se složili s njezinim ocjenama. U vezi gerile javili su sljedeće:

"Borba protiv banditizma, nije kroz ovaj mjesec imala naročitog učinka radi nedovoljnog zalaganja partijskih organizacija na terenu. Ubijeno je kroz ovo vrijeme 5 ustaša i jedan se predao. Da bi se pojačala borba, a na naše traženje dobili smo 150 pušaka, koje će mo podjeliti pojedincinla na terenu uz punu našu kontrolu. U borbu protiv bande učinjeni su i krupniji ispadi prema narodu, a najkrupnija je stvar, što se dogodila u vezi tučnjave jedne ženske od strane Komandanta, Komesara Bataljona Narodne Odbrane i šefa opunomoćstva za kotar Gospić U.D.B.-e."602

Veći broj križara primijećen je u svibnju 1946. kod Slušnice, Broćanca i u Koritima. U svibnju 1946. Stanko Opsenica, šef Udbe za Korenicu, uhvatio je jednog križara, koji je otkrio da se iznad Smoljanca nalazi skupina od 27 križara. Izvedena je akcija, ali je primijećeno samo 4 ili 5 križara koji su pobjegli. Zbog toga što su nedaleko od Močila sprječavali kirijašima da izvažaju drva iz šume, tamošnji križan velikom su akcijom u lipnju otjerani. Među mnogim skupinama nalazila se i skupina Jose Sertića sa 5 križara koja se nalazila oko Saborskog. Križari na području Nove KršIje, Poljanka, Smoljanca i Vojnovca izveli su nekoliko napada u kojima je bilo ranjenih i mrtvih.

Na drugoj strani Like, u blizini sela Jezerane pokraj Brinja u lipnju 1946.., "banditska grupa" od oko 5 ljudi, vjerojatno križara, napala je neke radnike, ubila predsjednika mjesnog odbora i teško ranila dvojicu.

Velik uspjeh križari su ostvarili potkraj srpnja 1946., kad je skupina Mile Špehara upala u Rakovicu pokraj Slunja, uhvatila i ubila potporučnika Radu Bastaju, zamjenika zapovjednika Udbe za Slunj, koji se osobito istaknuo u borbi s križarima, te Novaka Bogunovića, člana KK KPH Slunj. Treći im je pobjegao.

U Ličkom Lešću pokraj Otočca skupina od oko 10 do 15 križara došla je do mjesnog odbora i ubila njegova predsjednika i noževima smrtno ranila jednog demobiliziranog poručnika Jugoslavenske arnlije. 603 U odnosu na susjedne kotareve specifičnost slunjskog kotara bila je u čestom prebacivanju bosanskih gerilaca u Hrvatsku. U lipnju 1946. čak se 17 ustaša prebacilo na desnu stranu Une kod Bihaća, a u kolovozu 1946.10 križara kod Nove Kršlje prešlo je u Bosnu. Do jeseni 1946., osim presretanja pojedinaca i otimanja stoke seljacima na području Moči1a i Korita, provaljivali su u zadruge u Cetinskom Varošu, Novoj Kršlji i Selištu, a u Irinovcu su u srpnju 1946. prekinuli telefonsku liniju. 604

Na području Sunje pokraj Siska 5. srpnja 1946. KNOJ i policija su u velikoj akciji ubili su 4 "bandita", a uhvatiti 5. Imali su svoju arhivu i žig. Vlasti su procijenile da ih je moglo biti oko 20, a da je među njima bilo i žena.605
Metode Udbe, napose prema suradnicima križara, izazivale su strah. Zato su bile vrlo rijetke masovnije reakcije u obranu nedužnih ljudi. Takvu podršku mogli su izazvati samo ugledniji pojedinci i čvrsto uvjerenje da optuženi zaista nisu počinili djela za koje se ih teretilo ili, barem, da ono što su skrivili ne zaslužuje sankcije. Vjerojatno među takve slučajeve pripada prosvjed oko 100 seljaka iz Saborskog. Oni su 8. kolovoza 1946. zahtijevali da se iz zatvora pusti Marko Vuković, predsjednik mjesnog odbora Saborsko, koji je bio optužen kao "jatak bande". Nije poznato kako su se događaju dalje razvijali.606

U jesen 1946. u okrugu Karlovac pojačano je -"čišćenje" -"fašističkih ostataka križarsko-uslaških elemenata". Uhvaćen je i ubijen križar Petar Brusan Pidija, koji je imao iza sebe "niz zločina",  a izvedeno je i "strijeljanje kratkim postupkom" nad trojicom njegovih jataka". Ta je mjera -"imala vrlo dobrog odjeka" jer je Pidija bio "razbojnik" a, kako se naglašava u izvješću karlovačkih komunista, narod je strahovao pred njim. Likvidacija je izvedena na području Ribnika, koji još nije bio terneljito "očišćen" od "ustaških krivaca". U okolini Barilovića uhićena je skupina od 16 osoba pod optužbom da su s križarom Stojkovićem sudjelovali u provalama u zadruge. Petero ih je odmah strijeljano kratkim postupkom. Presuda je izvršena javno nakon što su podastrijeti "snažni dokumenti", pa je -"narod uvidio da su stvarno krivci".607

Jedna od većih akcija križara izvedena je u rujnu 1946. Skupina Jose Sertića, jedna od najaktivnijih u okrugu Karlovac, napala je autobus zdravstvene ekipe Predsjedništva vlade BiH na Prijeboju pokraj Korenice. Bila su ubijena 3 vojna liječnika, a 10 je bilo ranjenih.

____________________________________
601 HDA, CK SKH, inv. br. 357, Izvještaj o stanju luLici, 25. 6. 1946.
602 HDA, CK SKH, inv. br. 360, Izvještaj GK KPH za Liku, 3. 7. 1946.
603 HDA, CK SKH, VK k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 9. 9. 1946.
604 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MuP-a NRH, 19. 6. i 9.8.1946.
605 HDA, CK SKH, VK k. 134, Izvještaj MUP-ti NRH, 13. 7. 1946.
606 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, CK SKH, VK, k. 134, lzvješta.j MUP-a NRH, 19. 6. 1946.
607 HDA, CK SKH, inv. br. 2299, Izvještaj OK KPH Karlovac, 11. 10. 1946.

6. od 8


Na području Saborskog uvedene su izvanredne mjere "po jedinicaina KNOJ-a". Uhićeno je više od 40 ljudi, od kojih je8 strijeljano na mjestu napada. Među osumnjičenima bio je i tajnik mjesnog odbora 'koji je strijeljan u Saborskom. Osim toga, jedanaest obitelji iz kotareva Slunj i Korenica bilo je predviđeno za protjerivanje pod optužbom da su "banditski jataci".608 Zbog križara na ovom području moglo se kretati, osobito noću, samo s oružjem.609

U rujnu 1946. ponovno je aktivirana skupina poginulog Branka Jurkovića napala željezničku postaju Vojnovac pokraj Ogulina i ubila prometnika Manu Trbojevića.610 Napali su i jedinicu KNOJ-a u Oštarijama. Protuakcija je pružila vlastima prigodu da se "proširenjem materijala", na širem karlovačkoln području, konkretno na području Pisarovine, obračuna i s "mačekovcima", zapravo da ih lažno optuži zbog veza s križarima.611

Potkraj 1946. križan su se i dalje predavali. Među njima su bili i oni koji su se skrivali kod Čorkove uvale. U listopadu planirana je akcija protiv 15 križara blizu Gnojnice. Nisu poznati njezini rezultati. No, nakon nekoliko dana skupina križara kod Primišija opljačkala je 7 civila. Poznato je da su se još u studenom i prosincu 1946. križari zadržavali oko Korita pokraj Rakovice i Skrade pokraj Saborskog.612

Dosta drsku akciju izvela su 4 križara nepoznate skupine u prosincu 1946. u Josipdolu pokraj Ogulina. Upali su u tamošnju gostionicu i zahtijevali novac za križare. Budući da je u međuvremenu pristigao autobus na liniji iz Senja, to su iskoristili i njegovim su putnicima također oduzeli novce i različitu robu. Otišli su prema Carevom Polju.613

Križarske skupine u Lici bile sumneđu najjačima u Hrvatskoj. No, krajem ljeta i početkom jeseni 1946. mnoge su uništene, a neki su kotarevi potpuno "očišćeni".614 Ipak, za razliku od drugih krajeva, gdje se "banditsko djelovanje" svodilo "u glavnom na pljačku i pojedinačna ubijstva", u Lici su zabilježeni napadi s teškim posljedicama za komunističku vlast. Jedan od najvećih akcija "bandita" bio je napad na vojni kamion na Velebitu, kad je poginulo "oko 10 vojnika naše Armije". CK KPH upozorio je da su "lokalna partijska organizacija, ćelije i kotarski komiteti" pokazali pomirljivost prema "banditizmu" zbog straha pred Osvetom. I ne samo to, bilo je "nekoliko slučajeva" da su i članovi KPH podržavali veze sa gerilcima. 615

Mobilizacijom "organizacija na terenu" i oštrijim odnosom prema suradnicima kižara komunisti su postigli bolje rezultate. Zahtjev da se borba protiv križara, čije je djelovanje "uglavnom svedeno na pljačkanje zadrzga" i "sačekivanje usamljenih partizana", proširi i na njihove pomagače, vukao se kao lajtmotiv od samih početaka sukoba s njima. Međutim, u zabačenim ličkim selima oko Gospića križari su i nadalje imali veliku podršku od "proustaških elelnenata".616 Prema nekim teško prpvjerljivim tvrdnjama svjedoka tih događaja, potkraj 1946. je zbog suradnje s križarima internirano 300 hravtskih obitelji u logore, a izvješće Okružnog komiteta KPH za Liku donosi, što je već spomenuto, podatak o 63 obitelji sa 333 osobe iz podvelebitskih sela. 617 Prema istom dokumentu uhićeno je bilo 177 jataka. Bez suda je strijeljano 28 "ustaških" jataka i 3 "četnika", a na sud je predano 2 "'ustaških" i 5 "čelničkih" jataka. Na slobodu je pušteno 120 jataka.

Glavne križarske skupine na riječkom području uništene su već 1946.618 Poznato je da su im civili pomagali "raznim materijalima", obavijestima i raspačavanjem letaka. 619 Na karlovačkom području u siječnju 1947. "likvidirana" su 23 "bandita" Izraz "likvidiran" u dokulnentima Udbe i KPH ne znači uvijek stvarnu fizičku likvidaciju, a u ovom slučaju 10 ih je stradalo u samoj borbi ili su ubijeni nakon zarobljavanja. Uništena je i skupina od 24 križara u Krpelju pokraj Ogulina, a ubijena su 2 križara u Carevu Polju pokraj Josipdola.620 U okrugu Karlovca ostalo je još 37 "raznih bandita". Glavnina križara nalazila se na području Ogulina, napose na obroncima Kapele. Bilo ih je i u kotarevima Karlovac, Pisarovina i Žumberak, ali većina se krila po bunkerima pokraj svojih kuća.

"Gavni dio ovih bandi i najopasniji nalaze se na teritoriju kotara Ogulina oko Kapele, te ponešto bunkeraša u kotar Karlovac, Pisarovina i Žumberak."621

O novim uspjesima u borbi s križarima javljao je GK KPH Karlovac u ožujku 1947. Njihov se broj "od prošlog mjeseca" smanjio, a "likvidirano je 9 bandita koji su ubijeni, 2 predana sudu, dvojica su pušteni na slobodu". Spomenuta dvojica bili su Tomo Baburić, zastupnik HSS-a, i njegov sinovac. Oni su se skrivali nakon što su u ratu odbili surađivati s komunistima. Iako pronalaženje veza haesesovaca s križarima nije obilježje samo na karlovačkom području, tamošnji su komunisti češće nego drugi na taj način htjeli uništiti HSS.

____________________________________
608 HDA, CK SKH, inv. br. 2299, Izvještaj OK KPH Karlovac, 11. 10. 1946.; HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA Banditizam - Karlovac; HDA, Banditizam - Gospić.
609 G. VUKOVIĆ, Klopka za koljače, n. dj., 16.
610 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 23. 9. 1946.
611 HDA, CK SKH, inv, br. 2299, Izvještaj OK KPH Karlovac, 11. 10. 1946. 612 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.
613 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 20. 12. 1946.
614 HDA, JT SRH, 421, k. 112., Odjeljenje Udbe, 19. 10. 1946.
613 HDA, CK SKH, inv. br. 448, Izvještaj CK KPH, 27.1. 1947.
616 HDA, CK SKH, inv br. 2137a, Izvještaj CK KPH, 27. 1. 1947.
617 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 4; J. GRBELJA, Partija i 'križari' ..., n. dj., 23. 3. 1996.
618 HDA, Banditizam - Rijeka.
619 Primorski vjesnik, Glasilo Narodne fronte Primorsko-goranskog okruga, Sušak, 10. 11. 1946., Rad niših narodnih sudova.
620 Moguće je da se radi o broju 24 ili, pak, 2. Naime kod ovog broja od "24 zločinaca" nije potpuno jasno je li prvi broj, dakle broj 2, prekrižen ili je to slučajna greška kod pisanja. Vidi: HDA, Banditizam - Rijeka. Na pojačani oprez navodi i podatak da su u šumi Rasnica na području Krpelja pokopana dva križara, koji su ubijeni iz zasjede. Vidi: O radu Komisije za utvrđivanje Ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljača 1992) do rujna 1999. godine, n. dj.,63. U saborskom spisu se .Krpelj navodi kao Krpela.
621 HDA CK SKH, inv. br. 2334, Izvještaj GK KPH Karlovac, 7.2.1947.

7. od 8

"Za sada se osjeća naj nači (najjači - op. Z. R.) rad ustaško-mačekovskih elemenata u kotaru Ogulin, jer tamo postoji još uvijek ustaške grupe koje se kriju, a sa kojima je povezana mačekovska grupa na čelu sa Božičević Ivanom iz Oštarija i Mihaljević Jurom iz Careva Polja kotar Ogulin."622

U proljeće 1947. bilo je zabilježeno nekoliko sukoba s križarima na području Like, pa su policija i vojska imali dva ranjena i jednog mrtvog. U ožujku 1947. likvidirano je 5 križara. Prema podacima GK KPH Lika u šumama ih je bilo još 25. Unatoč tome što su poduzimane "veće akcije" u kotaru Gračac, veći rezultati nisu postignuti zbog nemarnosti pojedinih časnika i vojnika. 623 Ipak da nemarnost nije bila opća pojava svjedoči članak Croatia Pressa, glasila ustaških emigranata u Italiji. U članku Premetačine i progoni po ličkinz selima - strijeljan tajnik NOO-a u Vratniku se tvrdi da se u Lici i ostalim hrvatskim krajevima provode represalije. Sela se opkoljavaju, provode se prematačine i zlostavljaju njihovi stanovnici. Naveden je primjer Razvala u kotaru Brinje. Tamo su "ove zime" križari napali partizansku kolonu. Vlasti su za odmazdu, tvrdi Croatia Press, svo pučanstvo izselili u Baranju. U nastavku slijedi priča o premetačini u Vratniku i Melnicanla u svibnju 1947. zbog straha da križari s Kapele i Velebita pripremaju napad na Senj. Vlast je dovela pojačanja iz Brinja i Otočca uz suradnju "seoske milicije" iz susjednih krajeva. Pretresali su i kuće komunističkih simpatizera. Nisu uhvatili nijednog križara, ali Marka Rončevića, tajnika narodnog odbora, nakon priznanja da je njegovao ranjenog križara strijeljali su pred njegovom kućom bez ikakva suda.624

Još sredinom 1947. križarski pokret nije suzbijen. U lipnju se pojavila skupina od 6 križara iz Cetingrada u Barić Selu pokraj Lađevca.625 Štoviše, u rujnu je među žrtvama borbi s križarima bilo i visokih dužnosnika Udbe. Ivan Šnajdar Jure, šef Udbe za kotar Ogulin, istog je mjeseca poginuo "nesretnim slučajem" u potjeri za križarima između Slunja i Saborskog.626 U Karlovcu je potkraj 1947. uhvaćena skupina križara koja je od 1945. počinila nekoliko ubojstava i provala u zadruge te "terorizirala narod". Među njima su bili Slavko Rukavina, Ivan Kukuruzović, Mile Špehar, Čorak Nikola i 4 njihova suradnika osuđeni su na smrt, a Čorku nije pomoglo ni to što se predao već 1946. i što je svoje kolege prokazivao Udbi.627

Na području Brinja 1947. aktivnost je križara gotovo potpuno zamrla. Komuniste je više brinula aktivnost "ustaških elemenata", haesesovaca i svećenika, koji su kažnjavani "oštrim kaznama prisilnog rada". "Jačih neprijateljskih grupacija" nije bilo, a na području Stajnice, između Plaškog i Otočca, zadržavala su se dva križara uz potporu rodbine te "mačekovskih i ustaških elementa".628

Jedan je ubijen pokraj Stajnice u ožujku, a za drugog nema podataka.629 Slično je bilo i na području Gorskog kotara. Nema vijesti o križarima u 1948 osim da je u prosincu bila organizirana potjera za "izdajnicima" u kojoj je ubijen policajac Mihael Petrić.630

Križari su na karlovačkom i riječkom području nakon 1947. uglavnom suzbijeni. No, 1950. zabilježen je "pokušaj" osnivanja jedne skupine, i to na području Korenice. Jojo Luketić, "ustaša u ilegalstvu", pokušao je u travnju osnovati križarsku skupinu. Njezin cilj bilo je rušenje "postojećeg poretka". Luketić je prije no što je ostvario svoj naum otkriven i ubijen prigodom uhićenja.631 U Hrvatskoj je 1951. još vladao strah od križara. Prema nekim svjedočanstvima te je godine policija na slunjskom kotaru nudila oružje nekim pojedincima za samoobranu.632 No, očito je bila riječ samo o tragovima križarskog djelovanja. Naime, mnogi su se još uvijek skrivali, pa nitko nije mogao jamčiti sigurnost ljudima koji su bili eksponirani kao pristaše komunističke vlasti.

Dostupni su sunlarni podaci o ubijenim križarirna na području Slunja. Najvjerojatnije se odnose samo na kotar Slunj, ali je možda uključen i kotar Korenica: 1945. bila su ubijena 43 križara, 1946. godine 30 križara, a 1947. godine 13 križara.633

Podaci za područje Ogulina skupljeni su 1962. Sudeći prema njima od 1945. do 1949. u kotaru Ogulin djelovalo je 15 križarskih skupina sa 162 pripadnika i 204 suradnika. U kotaru Brinje, od 1945. do 1948., djelovale su 3 križarske skupine sa 73 križara, a oko 200 ljudi odmah je nakon rata pobjeglo u šumu. Veći se dio već tijekorn 1945. predao.634

I za područje Gospića 60-ih je godina učinjena rekonstrukcija brojnosti križara. Ustvrdilo se da je 1945. nakon "povlačenja neprijatelja" ostalo 244 ustaša i 63 četnika koji su osnovali 32 skupine, što je mnogo manje nego što se procijenjivalo za vrijelne borbe s križarima. Osim križara organiziranih po skupinama evidentirani su i oni koji su se krili po bunkerima. Ustaša bunkeraša bilo je 63, od toga je 31 bio likvidiran, 3 su osuđena na smrt, a ostali na vremenske kazne ili nisu uopće suđeni. "Banditizam je predstavljao problem" sve do kraja 1948., kad su uništene i posljednje gerilske skupine. Ipak, nekolicina se krila još godnama nakon 1948. Nisu posebno iskazane brojke za ustaše i četnike, pa je zabilježeno da je od sveukupno 384 križara i četnika ubijeno 192, osuđeno na zatvorske kazne 43, uhvaćena i pušteno bez suđenja 13, predalo se a nisu suđeni 71, nestalo 47, a emigriralo 18 ustaša i četnika.

Ne navodi se broj njihovih suradika jer ih je bilo mnogo i jer se nije vodila evidencija. Ipak, rekonstruiran je broj likvidiranih, iseljenih ili osuđenih suradnika: strijeljano je 28, iseljeno u druge krajeve 33, a na zatvor osuđeno 117 pomagača.635 Upozoravam, da se u navedenim brojkama ubijeni bez suđenja ne prikazuju izdvojeno od onih koji su strijeljani ili vješani nakon sudske odluke.

____________________________________
622 HDA, CK SKH, inv. br. 2343, Izvještaj OK KPH Karlovac, 6. 3. 1947.
623 HDA, CK SKH, inv. br. 461,   Izvještaj OK KPH za Liku, 2. 4. 1947.
624 Croatia Press, 28. 8. 1947.
625 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.
626 Pali nepobeđeni, n. dj., 333
627 HDA, JT SRH, 421, k. 112, Odjeljenje bezbjednosti, 19. 1. 1948.
628 HDA, CK SKH, Izvještaj KK KPH Brinje, 17. 1. 1948.
629 O radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine, n. dj., 79.
630 Pali nepobeđeni, n. dj., 363.
631 HDA, JT SRH, 421, k. 2., Bilten JT oblasti Karlovac, 5. 5. 1950.
632 V. KRZIŠNIK BUKIĆ, Cazinska buna 1950, n. dj., 30.
633 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.
634 HDA, Banditizam - Ogulin.
635 HDA, Banditizam - Gospić.

Izvor: Z. Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945. - 1950, Zagreb 2002., str. 355.- 371.

Križarske skupine karlovačkoga i riječkog područja


Skupina Ivice Požege iz Popovca pokraj Slunja osnovana je siječnja 1944. na partizanskom teritoriju. Imala je 10 pripadnika. Djelovali su na području Lađevca, Popovca i Kremena pokraj Slunja. "Mobilizirali" su Hrvate i upućivali ih ustašama, iako su neki od njih sami izbjegli novačenje i u OS NDH i u NOV Pripremali su napad na ZAVNOH dok se nalazio u Lađevcu. Ozna je 9. veljače 1945. blokirala ulaz u njihovo sklonište u pećini Kuterovac pokraj Korane nedaleko od Lađevca. Odbili su predaju i ranili jednog vojnika. Nakon neuspješnih pregovora oznaši su zapalili slamu na samom ulazu. U pećini se ugušilo 10 križkra i 5 članova njihovih obitelji, koji su bili dovedeni da posreduju, a na kraju su i sami odbili vratiti se.636

Skupina Pere Spoljarića Perića iz Komesarca pokraj Slunja, osnovana je sredinom 1944. Imala je 3 pripadnika. Djelovali su na području Cetingrada pod kontrolom partizana. Mobilizirali su hrvatske mladiće, šaljući ih u Cazin i Vaganac u vojsku NDH. Noću su provaljivali i terorizirali partizanske simpatizere. Skupina je razbijena neposredno nakon završetka rata. 637
Na drugom mjestu navodi se da je skupina uništena 23. ožujka 1945., kad su članovi skupine na čelu sa Špoljarićem ubijeni u šumi Gredaru.638

Skupina Ante Radočaja, ustaše iz Furjana pokraj Slunja, osnovana je nakon što su 11. travnja 1944. ustaše iz Cazina iz zasjede u Furjanu, koji je bio pod kontrolom partizana, napali i poubijali cijelu 6. četu PPK Partizani. su za odmazdu protjerali sve "ustaške obitelji" iz Furjana sa oko 800 članova. U pustom selu ostao je Ante Radočaj sa još dvojicom ustaša. Skupina je uništena u jesen 1944. kad je ubačeni agent Ozne ubio Radočaja na spavanju. Ostala dvojica pobjegla su u Bosnu.639

Skupina Jose Šućurovića osnovana je 1945. U ljeto, točnije 6. kolovoza 1945. iz zasjede je ubila "dva druga" u Maljevcu pokraj Slunja. Nemna drugih podataka o toj skupini.

Skupina Jurcana Paulića iz Batnoge pokraj Slunja osnovana je 1945. Nije zabilježeno koliko je imala križara. Djelovala je na području Cetingrada. Zbog snažnog pritiska Ozne skupina se raspala, a Paulić je kasnije pronađen i osuđen na smrt.

Skupina Zvonka Žgele, ustaše iz Furjana pokraj Slunja, osnovana je 1945.
Djelovala je na području Furjana nakon što je Žgela pobjegao sa strijeljanja u Velikoj Kladuši, gdje je bio osuđen kao "zločinac". Skupina je imala samo 2 križara. Uništena je 16. kolovoza 1945., kad su oba križara ubijena.640

Skupina Đuke Žanića, ustaškog vodnika iz Drežnika Grada pokraj Slunja, osnovana je odmah nakon završetka rata 1945. Imala je više od 20 križara. Neki su bili iz Bosne i Hercegovine. Djelovali su na području Slunja i Korenice, a napose oko Čatrnje, Drežnika Grada, Korita i Smoljanca. Nepoznatog datuma 1945. orobili su jednog seljaka u Smoljancu, a u Koritu pokraj Rakovice Stipu Sabljaka, predsjednika lokalne organizacije Narodne fronte. U svibnju 1945 provalili su u kuću Dane Bićanića, odbornika iz Catrnje pokraj Drežnik Grad . kojeg su strijeljali u blizini Corkove uvale. U kolovoz:u 1945. izveli su pljačku u Koritima i provalili u kuću suradnika NOP-a Marka Zanića, kojeg su ubili. Dan poslije Ozna je u potrazi naišla na skupinu od 15 ustaša koji su pobjegli. Ozni su pomogli zarobljeni ustaše koji su uhvaćeni nekoliko dana ranije, točnije 3. kolovoza u Slunju, kada dvojica su ubijena, jedan ranjen, a dvojica zarobljena. Đuka Zanić i jedan član njegove skupine predali su se 5. rujna 1945., a za živote ostalih 20-tak križara tražili su jamstva. Međutim, nakon što su ovi odustali od predaje i nakon istrage, Žanić je u zatvoru Vojnog sude: u O)gulinu organizirao bijeg 11 "zločinaca". U potjeri ih je većina ubijena, ali Zanić se uspio probiti do svojih ljudi. Zanimljivo je da su Zaniću njegovi drugovi u Drežniku nakon bijega iz zatvora ispjevali pjesmu. Zabilježen je sljedeći stih:

"Kornandantu udarnog voda,
sad je tebi sinula sloboda." 641  


Skupina je konačno uništena 6. ožujka 1946. u Manduševcu. Ubijeno je 15 njezinih pripadnika, među njima Žanić i 2 žene. Ranjeni  Joso Sertić sa 3 se križara probio iz obruča, ubivši jednog vojnika. U Selištu i Čatrnji zavladala je žalost, a 13. ožujka 1946. narod iz Selišta zakopao je 17 tijela križara.642 Kao moguće mjesto pogibije spominje se i šuma Uvala pokraj Trojvrha.643

__________________________________
636 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; M. RAJKOVIĆ, Svjedočanstva. Na fronti podzemnog rata, n. dj.
637 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam•-Karlovac.
638 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.
639 EDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam - Karlovac.
640 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.
641 Isto.
642 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam - Karlovac; HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 8. 9.1945. i 1. 2. 1946.
643 Milica BANDA, Nekoliko dokumenata o stradanju 6. čete PPK bataijona, u: Četvrta godina Narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Like, Pokuplja i Žumbreka, Zbornik 11, Karlovac, Historijski arhi~ u Karlovcu, 1981.,671-683,674. U knjizi Anđelka Mijatovića i Josipa Bogovića spominje se Đuka Žanić. Pod pretpostavkom da je riječ, o istom Zaniću, krivo se navodi godina .njegove smrti. Vidi: Anđelko MIJATOVIĆ, Josip BOGOVIĆ, .Spomenica župa Drcžnik-grada, Vaganca i Korenice, 2. prošireno i preuređena izdanje, Zagreb, Društvo za zaštitu Plitvičkih jezera, 2000., 115.

Smrt Smail age Čengića- Mažuranić

Četa

Podiže se četa mala,
na Cetinju gore crne.
malena je, ali hrabra,
u njoj jedva sto junaka,
ne junaka biranijeh
po obličju ni ljepoti,
već po srcu junačkome;
kojino će udariti
ne na deset, da uteče,
nego na dva, da ih siječe;
kojino će umrijeti
za krst časni, kijem se krsti,
za krst časni i slobodu zlatnu.

Skupina Marka Obajdina, ustaškog poručnika iz Slunja, nastala je nakon njegova bijega iz logora u Petrovaradinu u Vojvodini potkraj 1945. Iz okolice Županje skupina se početkom svibnja 1946. prebacila na područje Slunja. U rujnu 1946. planirali su ubiti nekog Mišinu Kukića. Postavili su zasjedu na Stražištu između Močila i Slušruce i, umjesto Kukića, ubili tri slučajno naišle osobe: Milivoja Grkovića, Stanu Trbojevića i jednog čovjeka iz Močila. Na dan kad je zakazan skup svih tamošnjih križara na kojem su se namjeravali dogovoriti o zimovanju, 12. listopada 1946. skupina Marka Obajdina upala je u zasjedu.Udba je znala za dogovor. Jedan je križar poginuo, a sastanak se nije održao. Obajdin se odvojio i otišao svojoj kući. Udba ga je 20. listopada 1946. u jednoj štali u Popovcu pokraj Slunja uhvatila na spavanju i ubila. Skupina se raspala, a njezini pripadnici prikljčili su se skupinama Ante Grdića i Jose Sertića.644

Skupina Pavla Štajduhara, ustaše iz Rakovice pokraj Slunja, osnovana je 1945. od ustaša koji su se nakon povlačenja iz Slovenije vratili na Kordun. Imala je 6 križara. Kretali su se po Kordunu, Lici i Bosni. Sudjelovali su u nekoliko provala, najviše u kuće suradnika NOP-a. U listopadu 1945. provalili su u zadruge u Selištu pokraj Rakovice i u Ramljanima, selu između Otočca i Perušića. U travnju 1946. na Čuić brdu napali su vojno vozilo marke Jeep i ubili bojnika Krstu Kursara, načelnika financijskog odsjeka štaba mornarice. Skupina je uništena 25. svibnja 1946. nakon akcije Udbe izazvane silovanjem i ubojstvom jedne djevojke u Saborskon. Pavao Štajduhar i Nikola Grdić, "glavni organizatori bande na kotaru Slunj", u tom su sukobu poginuli.645

Skupina Ante Grdića, ustaše iz Skrade pokraj Ogulina, osnovana je u ljeto 1945. Djelovala je na području Slunja i Ogulina, a vođe su bili Ante i Nikola Grdić. Oni su bili jedno vrijeme članovi skupine Pave Štajduhara, a povremeno su djelovali i sa skupinom Jose Sertića. Imala je 12 križara. 646 Prema drugim podacima imala je 3 križara. 647
Počinili su nekoliko ubojstava, provala u zadruge i u privatne kuće. Zajedno sa skupinama Jose Sertića i Nikole Vukovića u Saborskom su 23. svibnja 1946. uhvatili djevojku Ankicu Malkoč, kuharicu u policijskoj postaji. Nakon što ju je njih 11 silovalo, objesili su je na dud pred zgradom mjesnog odbora napisavši na njezinom rukavu da će objesiti i onoga tko je bude dirao. U lipnju su pred istom zgradom ubili i djevojku Baru Sertić, aktivistkinju u Saborskom.648 Vlast je odmah reagirala i "konspirativno" uhvatila glavnog suradnika. Na osnovi njegova iskaza postavljene su tri zasjede, pa su 25. svibnja 1946 ubijeni vođe Pave Štajduhar i Nikola Grdić. Nakon nekoliko dana, vlasti su strijeljale njihove suradnike:
Stajduharovu djevojku Jagu Matovinu, njezina oca, Danicu Grdić, djevojku Jose Sertića, te Martu Grdić suradnicu Grdićeve skupine.

Nakon ranjavanja u Saborskom sredinom 1946. Ante Grdić skrivao se u blizini svoje kuće u Skradi. Skupina je uništena zimi 1946., a Ante Grdić nađen je u proljeće 1947. smrznut u šumi.649 Na drugom mjestu tvrdi se da je skupina uništena, a svi njezini pripadnici ubijeni potkraj 1946. kad su pružili snažan otpor i ubili Ljubomira Sekulića Ljubana, šefa Ozne kotara Plaški. Podatak o ubojstvu Lj. Sekulića nije točan. 650

__________________________________
644 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.
645 HDA, Banditizam - Karlovac; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.; HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; EDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 30. 5. 1946.; isto, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 7. 6.1946.
646 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
647 HDA, Bandilizam - Ogulin ..
648 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17.7. 1948.; HDA, Banditizam - Ogulin; HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 18. 6. 1946.
649 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
650 HDA, Banditizam - Ogulin. Datum smrti Lj. Sekulića je 2. 2.1946., a spominjem ga u prikazu skupine J. Sertića.

Skupina Jose Sertića, ustaše iz Sertić Poljane pokraj Korenice, nastala je u nštenjem skupine Đuke Zanića 6. ožujka 1946. Imala je više od 14 križara koji su prelazili u druge skupine, kao što je bila skupina Mile Špehara iz Vaganca.651 Manje je vjerojatan podatak da je imala samo 6 ili 9 pripadnika.652 Djelovali s na Kordunu, u Lici, Bosni i Slavoniji, a najviše oko Cetinskog Varoša, Čatrnje, Drežnika, Plilvica, Poljanka, Prijeboja, Rakovice, Saborskog, Selišta, Sertić Poljne, Slunja, Smoljanca, Vaganca, Vrhovina i u nekIm sehma kotara Bihać.653 Napadali su i ubijali aktiviste te provaljivali u zadruge i privatne kuće u potrazi za živežnim namirnicama, Prema sjećanju udbaša počinili su više od 34 ubojstva.

Dne 19. kolovoza 1945, na cesti između Selišta i Poljanka napali su automobil potpukovnika Božovića, komesara 19. divizije, s kojim je bila vojna liječnica, Oboje su ubili, a auto uništili. U napadu su sudjelovali i Pave Štajduhar te Đuka Žanić. Pokraj Saborskog 2. veljače 1946. ubili su oznaša Ljubomira Sekulića Ljubana. U ožujku 1946. ubili su cijelu obitelj Tome Sertića i Petra Sertića, časnika JA, u Sertić Poljani pokraj Korenice. No, moguće je, u vezi sa Sertićima, da je riječ o istoj akciji o kojoj je izvješćivalo nekoliko izvora.654 Istog su mjeseca na Plitvičkim jezerima u Korani pokraj Selišta ubili Milu Špehara, demobiliziranog borca, a u Čatrnji jednu djevojku, a drugu su ošišali. Dne 4. lipnja 1946. prebacili su se u Bosnu pokraj Izačića i Baljevca. Nakon povratka u Hrvatsku u Smoljancu su u srpnju 1946. orobili Dragića Uzelca. Istog mjeseca provalili su i u tamošnju zadrugu, kao i u zadrugu u Cetinskom Varošu. Provalili su i u kuću Stipe Vukovića. Iste noći kad su ubili Matu Markovića maltretirali su Milku Rukavinu iz Smoljanca, koja je "aktivno radila s oficilima Ozne". Ovoj se skupini pripisuje i sudjelovanje pri ubojstvu potporučnika Rade Bastaje, zamjenika zapovjednika Opunomoćstva Udbe Slunj, i Novaka Bogunovića, organizacijskog sekretara KK KPH. Slunj, 25, srpnja 1946. između Slunja i Rakovice.655 Na Plitvičkim jezerima kod Prijeboja 1. ili 2. kolovoza 1946. napali su automobil sa sindikalnim dužnosnicima i ubili Josipa Poduju, člana Zemaljskog odbora Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Jugoslavije za Hrvatsku te ranili tajnika Mjesnog sindikalnog vijeća Split.656

Nakon mjesec dana, u rujnu 1946. napali su autobus ili kamion zdravstvene kipe Predsjedništva vlade BiH, koji je naišao dok su između Prijeboja i Ličkog Petrova Sela presreli oko 15 civila i otimali im stvari i legitimacije. Od 16 vojnih liječnika, 3 su bila ubijena, a 10 ranjena. Oduzeli su inmi veliku količinu novaca prema različitim procjenama od 160.000 do 260.000 dinara. "Za odmazdu" njihova su 4 suradnika iz Smoljanaca i Korita, a među njima i dvije žene, strijeljani 28. rujna 1946.657 Na drugom mjestu tvrdi se da je to bilo u srpnju 1947.658 U literaturi se navodi da su negdje u Lici napali kamion s mornarima i većinu njih pobili. Vjerotatnije je da je tu akciju, prema svemu sudeći 1947., izvela neka drua skupina. 659

Ovoj se skupini pripisuje da je u Rakovici ubila 2 časnika Jugoslavenske armije, a na mostu preko Korane kod Plitvičkih jezera Ivana Cindrića.660 U Sertić poljani u travnju su ubili tajnika mjesnog odbora Poljanak.661 Iz kuće [/b] Ive Luketića[/b] odveli su i ubili neimenovanog čovjeka.662 U kolovozu 1947. presreli su više od 50 seljaka koji su putovali na sajam u Bihać i oduzeli im novac i ostale vrijednosti. Provalili su u šumariju Vrhovine i odnijeli 750.000 dinara. 663

U jesen 1946. skupina se prebacila iz Korduna u Slavoniju, ali su se nakon probijanja obruča u ožujku 1947. u šumi Pjetlova noga, između Slavonske Pivnice i Podravske Slatine, ubivši 2 policajca, vratili na Kordun. Skupina je uništena nakon što je jedan pripadnik skupine izdao Josu Serlića. Ubijen je 1. listopada 1947. na rijeci Uni kod Bihaća. I ostali križari te skupine ubijeni su.664 U elaboratu Udbe Gospić navodi se 1. listopada 1948. kao datum likvidacije. Riječ je o greški jer se u nijednom dokumentu ne navode podaci o bilo kakvoj aktivnosti te skupine potkraj 1947. i 1948. Kao mjesto pogibije navodi se Klokot pokraj Bihaća.665 Potpuno neuvjerljiva zvući podatak da je skupina uništena već potkraj 1945. u blizini Saborskog.666

__________________________________
651 HDA, Banditizam II Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam - Karlovac; E BORAS, Spomenica ljubuškim žrtvama, 11. dj., 247.
652 HDA, Banditizam - Gospić; HDA, Banditizarn - Ogulin.
653 I-roA, Banditizam - Gospić; HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam - Karlovac; E BORAS, Spomenica ljubuškim žrtvama, 12. dj., 247.
654 HDA, Banditizam - Gospić; HDA, RSUP SRH, SDS, 0l5-I2, Ivan Kukuruzović; HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 8.9. 1945. i 25. 3.1946.; Pali nepobeđeni, H. dj., 252.
655 HDA, Banditizam - Gospić; HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 30. 3. 1946.
656 Zdenko RADEUĆ, Savez sindikata ]Jugoslavije i Hrvatske (1945-1985). Kronologija, Zagreb, Radničke novine, 1986.,20; Slobodna Dalmacija, 3. 8. 1946., Povodom smrti druga Josipa Poduje; isto, 5. 8.1946., Narod Splita i okolice odao je na dostojan način posljednju počast radničkom prvoborcu Josipu Poduji; HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 10. 8. 1946.
657 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam - Karlovac.
658 HDA, Banditizam - Gospić; HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 27. 9.1946.
659 G. VUKOVIĆ, Klopka za koljače, 11. n.dj., 16.
660 HĐA, Banditizam - Gospić.
661 HDA, Banditizam - Gospić; HDA, RSUP SRH, SDS, OZN-a za Hrvatsku, k. 44, Izvještaj MUP-a NRH, 25. 4. 1946.
662 U dokumentima se ne navodi u kojem se naselju nalazi kuća. Vidi: HDA, Banditizam - Gospić.
663 HĐA, Banditizam - Gospić.
664 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA,Banditizam - Karlovac, M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 836.
665 HDA, Banditizam - Gospić.
666 HDA, Banditizam - Ogulin.

kupina Mile Špehara, ustaše iz Vaganca pokraj Korenice, nastala je u siječnju 1946. od ustaša koji su se dotle skrivali oko svojih kuća. Brojila je oko 7 križara, a bila je "najkrvoločnija" skupina. Kretala se po slunjskom, koreničkom i bihaćkorn kotaru, a napose oko Rakovice. Povezivala se s ostalim skupinama, osobito sa skupinom Jose Sertića. Sudjelovali su upadu u Rakovicu 25. srpnja 1946., kad su ubijeni potporučnik Rade Bastaja i Novak Bogunović. Tom su prilikom teško ranili Ramu Burzića i Savu Jakovac, i to nožem, u njezinoj gostionici. Inače, Bastaja je pripremao osiguranje za Titov posjet Korenici povodom Dana ustanka 27. srpnja 1946. Pod optužbom da su oni naručili upad u Rakovicu vlasti su tada strijeljale 4 njihova suradnika. U Lici su provalili u nekoliko zadruga i u kuće simpatizera NOP-a. Skupina je uništena u ljeto 1947., a poznato je samo to da je još 17. lipnja 1947. boravila u Smoljancu. Svi su njezini članvi na čelu s Milom Speharom ubijeni.667

Skupina Nikole Vukovića, ustaše iz Saborskog pokraj Ogulina, osnovana je 1945. Imala je 3 križara. Djelovali su oko Saborskog. Surađujući s ostalim skupinama, sudjelovali su u ubojstvu Ankice Malkoč i Bare Sertić u Saborskom te u provali u tanlošnju zadrugu. Glavni jataci ove skupine bili su Petar Malkoč i Marko Vuković, tajnik i predsjednik nljesnog odbora Saborsko. Skupina je uništena početkom 1947., a svi njezini pripadnici ubijeni su.668

Skupina Ivana Kukuruzovića, ustaše iz Vaganca pokraj Korenice, imala je 4 križara.669 Prema elaboratu Udbe Ogulin, osnovana je potkraj 1946. Djelovali su na području Korenice, Ogulina i Slunja, a najviše oko Čorkove Uvale, Rakovice, Saborskog i Vaganca. Jedan od članova bio je Nikola Špehar. Sredinom 1947. otišli su u smjeru Bosne, gdje su "navodno pohvatani".670 Prema navodima Kukuruzovića u istrazi on je bio član nekoliko skupina. Njihovo djelovanje nemoguće je međusobno razgraničiti, a akcije pripisati samo jednoj skupini. Djelovao je u skupinama Jose Sertića, Nike Rukavine i Mile Špehara. U nekoliko akcija bio je s Pavom Štajduharom, a kontaktirao je i s Đukom Žanićem.
U 1946. sudjelovao je u ubojstvu lugara na području oko Saborskog, kao i u provali li zadrugu u Vrhovinama, kad su ubijene 2 djevojke, kao neželjeni svjedoci. Od važnijih vojnih akcija bio je prisutan u dva napada na automobile. U prvom je ubijen kapetan Jugoslavenske armije između Rakovice i Slunja, a u drugom ubijena su 2 visoka časnika i jedan vojnik na Plitivicama.671 Sudjelovao je i u napadu na Radu Bastaju. Kasnije je sudjelovao i u ubojstvima jednog zadrugara, dva civila na području Gacke i policajca u Vrhovinama. Sudjelovao je i u provalama u zadruge u Ličkom Lešću, Saborskom, Selištu, Vagancu i Vrhovinama, u šumariju u Vrhoviama te u nekoliko privatnih kuća i osamljenih pojedinaca.672 Prema svemu sudeći uhvaćen je u Karlovcu potkraj 1947., što je već spomenuto. 673

Skupina Jure Magličića Đuke, ustaše iz Novog Brda Mrežničkog pokraj Duge Rese, osnovana je 1945. odmah nakon rata. Imala je, prema različitim podacima, 5 do 6 ili 9 križara. Djelovali su na području Karlovca oko Duge Rese, a najviše oko Gradišća, Lipe, Mrzlog Polja, Podvozića i Rečice. Izveli su niz manjih akcija, napose napada na vojnike i policajce, ali i nekoliko ubojstava te provala, od . kojih je neke izvršio Magličić sam. "Kod Puškarovog mlina" napali su automobil i ranili Jocu Tarabića, zapovjednika 8. divizije Jugoslavenske armije. Tom prigodom poginuo je i radnik pilane Slavo Puškarić. "Na mostu kod Kejić brda" smrtno su ranili jednog vojnika. Razoružali su Miju Klokočkog, vjerojatno vojnika, iz Gradišća, koji je bio na dopustu. U blizini Lipe razoružali su nekog časnika i oduzeli mu svu opremu. Nedaleko Podvozića razoružati su nekog časnika, a neposredno nakon toga razoružali su i ubili dva vojnika. Istog dana još su jednom vojniku uzeli dio odore. Upali su u policijsku postaju u Rečici pokraj Karlovca, gdje su razoružati 4 policajaca, a 2 su pobjegla. Iz tamošnjeg mjesnog odbora odnijeli su sve spise i pisaći stroj. U Mrzlom Polju ubili su 2 policajca i uzeli im oružje.674 Vjerojatno su to bili policajcu Ivan Paljunac i njegov kolega, koji su 21. prosinca 1945. napadnuti iz zasjede.675 Skupina je uništena zadnjih dana 1945., a svi njezini članovi ubijeni su ili su, kao i Jure Magličić, osuđeni na smrt.676

Stojkovićeva skupina[/b] osnovana je potkraj 1945. Imala je 6 križara. Djelovali su na području Ribnika pokraj Karlovca, gdje su u nekoliko navrata provaljivali u zadruge. Skupina je uništena u jesen 1946.677

Skupina Pere Panežića, ustaše iz Slane pokraj Petrinje, osnovana je u jesen 1945. Imala je 5 križara. Kretali su se na području Gline i Petrinje, napose oko Glinske Poljane, Graberja, Novog Sela Glinskog i Slane. Njihova aktivnost "zapažena je u jesen 1945.", a sastojala se, osim nekoliko upada kod seljaka zbog opskrbe, u širenju "neprijateljske propagande". Propovijedali su o "promjeni društvenog uređenja kod nas, o dolasku na vlast ustaša i četnika, o snazi križara u zemlji i tome slično". Zimu 1945./1946. skupina je provela u bunkerima. Nakon ubacivanja agenta Udbe, koji je 5. srpnja 1946. ubio njezina 3 člana, a među njima i Panežića, skupina je uništena.678

__________________________________
667 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7.1948., HDA, Banditizam - Karlovac; Pali nepobeđeni, n. dj., 282.
668 HDA, Banditizam - Ogulin.
669 HDA, RSUP SRH, SDS, 015-12, Ivan Kukuruzović. U tom dokumentu dva su podatka o mjestu rođenja Kukuruzovića, [/b]katkad nazivana i Kuruzović[/b]: Čavrtik pokraj Bihaća i Vaganac pokraj Gospića. Pretpostavljam da je ipak njegovo rodno mjesto Vaganac pokraj Korenice, gdje jeto prezime, kao i prezime Špehar, često. Usp.: A. MIJATOVIĆ, J. BOGOVIĆ, Spomenica župa Drežnik-grada, Vaganca i Korenice, n. dj., 214.
670 HDA, Banditizam - Ogulin.
671 Teško je točno odrediti na koje se akcije, već prije spomenute, ovi podaci odnose.
672 HDA, RSUP SRH, SDS, 015-12, Ivan Kukuruzović.
673 HDA, JT SRH, 421, k. 112, Odjeljenje bezbjednosti 19. 1. 1948. Prezime Ivana Kukuruzovića ovdje je pogrešno navedeno kao Kuruzović.
674 HDA, Banditizam - Karlovac; HDA, Banditizam od 1915.- 1948., 17.7.1948.
675 Pali nepobeđeni, n. dj., 246.
676 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a., NRH, 21. 12., 27. 12. 1945.; isto, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 31. 12. 1945.; HDA, Banditizam - Karlovac; HDA, Banditizam od 1945.-1948.,
17.7.1948.
677 HDAj Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
678 HDA, Banditizam - Sisak; HDA, CK SKH, VKr k. 134, Izvještaj MUP-a NRH., 23.7.1946.

Skupina Ivice Domitrovića, ustaše iz Tounja pokraj Ogulina, osnovana je 1945. Imala je 7 križara. Nosili su partizanske kape što im je omogućilo lakše kretanje i kontaktiranje s vojskom. Uglavnom su se kretali na području Duge Rese, a povremeno su se ubacivali i na područje Ogulina. Ubili su dvije partizanke u Tounju, a "zatim" i jednog partizana nedaleko od tog mjesta. Razoružavali su odbornike i aktiviste. Nakon upada u Petrunić naišla su 2 partizana koje su razoružali i svukli im odore. Nije poznato vrijeme uništenja skupine, ali većina članova su, kao i Domitrović, bili ubijeni.

Skupina Vida Lesića, ustaše iz Sv. Petra Mrežničkog pokraj Duge Rese osnovana je 1945. Lesić je nakon rata bio u Jugoslavenskoj armiji, ali je dezertirao ponijevši i "ruski šmajser". Skupina je imala 5 križara. Djelovala je oko Duge Rese. Bavili su se pisanjem letaka protiv komunističkih vlasti u kojima su naglašavali da se bore " u ime Krista protiv komunista". Izradili su popis odbornika i aktivista koje su izbjegavali da ih ovi ne bi odali vojsci, ali i, kako su to udbaši zapisali, s namjerom da taj popis predaju novoj vlasti koja bi ih pozvala na odgovornost. Očekivali su da će Englezi intervenirati i srušiti komunističku vlast i vratiti Mačeka. U Mrežničkom Varošu provalili su u kuću Gabrijela Vuksana, kojeg su nakon njegova otpora ranili. Nije zabilježeno kad je skupina uništena, ali većina je, kao i Lesić, osuđena na zatvorske kazne.

Skupina Ivana Martinka, ustaše iz Velike Jelse pokraj Karlovca, nastala je još za vrijeme rata. Martinko je bio neko vrijeme u ustašama, ali dezertirao je. Skrivajući se u svojoj kući u Velikoj Jelsi "vršio je pljačke" partizanskih simpatizera, a pod izlikom da ih "'vrši NOV". Zbog pljačke ustaše su ga uhvatile i poslale u NOV kao obavještajca. Partizani su ga otkrili, ali im je pobjegao iz zatvora i nastavio pljačku. Odmah nakon rata skrivao se i onda odmetnuo. Njegova skupina imala je 3 križara, a jedan od njih bio je njegov brat Josip. Djelovali su na području Karlovca oko Velike Jelse i Stativa. U jesen 1945. skupina je provalila u kuće Stjepana Matana i Mare Šinčić u Velikoj Jelsi. Provalili su u mjesni odbor Stative, pobrali spise i bacili ih u Dobru. Uzeli su pisaći stroj. Istu noć orobili su kuću Ladislava Držića. Martinko je bio uhvaćen i pušten kući pod uvjetom da svoje drugove, koji su kasnije ubijeni, nagovori na predaju. Bio je pozvan i u vojsku, ali je nakon kraćeg vremena ponovno dezertirao. Skrivao se u svojoj kući. Odmetnuvši se teško je ranio jednog policajca. Likvidiran je 23. srpnja 1948.

Skupina Karla Čujka iz Šišljavića pokraj Karlovca nastala je 1945. odmah nakon rata. Imala je samo 2 pripadnika i teško ju je, kao što je to učinila Udba, svrstati među križare.
Bili su povezani s haesesovcima iz Ričice i Šišljavića na karlovačkom području, napose s Tomom Baburićem iz Banske Selnice, koji se također skrivao. Širili su promidžbu o križarima i skoroj intervenciji Engleza. Jednog dana izvjesili su "križarsku zastavu" u Šišljaviću, a nakon toga razglasili da su je objesili križari. U lecima uoči izbora pozivali su narod na bojkot,.propovjedajući skori preokret u zemlji. Pojedinim aktivistima prijetili su i "pasivizirali" ih u radu. Obojica su 1947. osuđeni na zatvorske kazne.679

Skupina Petra Vukovića, ustaše iz Saborskog pokraj Ogulina, osnovana je u travnju 1945. Imala je 3 križara. Kretali su se na području Saborskog oko sela Debeli Lug, a djelovali su uglavnom "propagandno na liniji ustaštva". Imali su suradnike. Skupina je uništena potkraj 1945., a sva su trojica" ubijena prilikom likvidacije grupe".

Skupina Franje Pavličića Munje, ustaše iz Podvrha pokraj Ogulina, osnovana je 1945. odmah nakon rata. Ništa se ne zna o njezinoj aktivnosti. Imala je dva križara, a Pavličić je uhvaćen 16. svibnja 1947. i likvidiran, a njegov je suborac osuđen na zatvorsku kaznu.

Skupina Marka Gerovca, ustaše iz Crnaca Jezeranskih pokraj Otočca, osnovana je 1945. nakon povlačenja ustaša s područja Brinja. Imala je oko 20 križara. podijeljeni u manje skupine djelovali su na području Brinja, Ogulina i Senja, ali najviše oko Otočca, napose oko Dabra, Jezerana i Stajnice. Godine 1947. ubili su Milu Gerovca, predsjednika mjesnog odbora Dabar, i jednog mladića, vjerojatno aktivista, iz istog sela. Presretali su i maltretirali simpatizere NOP-a. Nekoliko su puta provaljivali u zadruge u Jezeranima i Stajnici.680 U elaboratu Udbe Ogulin tvrdi se da je skupina "konačno likvidirana" početkom 1948. Međutim, u jednom se dokulnentu iz tog razdoblja, vjerojatno nastalom potkraj 1948. ili u 1949., u kojem se opisuje situacija u 1948., kaže da je skupina još uvijek aktivna i da je osnovana posebna ekipa za njezino uništenje. Tada je imala novo ime i samo 2 pripadnika. Nazvali su je Skupina Gerovac-Tominac jer je drugi član bio Luka Tominac koji je bio isto tako više godina u križarima. Povremeno su provaljivali i presretali ljude radi opskrbe. 681 Na kraju, ubijeni su svi osim jednog.

Skupina Franje Grgurića, ustaše iz Vrbovskog, osnovana je u ljeto 1945.
Imala je 4 križara koji nisu oružano djelovali, nego su "aktivno" širili "ustašku propagandu" radi obnove NDH. Skupina je uništena 1946., a Franjo Grgurić, kao i većina ostalih, osuđen je na zatvorsku kaznu.

__________________________________
679 HDA, Banditizam - Karlovac.
680 HDA, Banditizam - Ogulin.
681 HDA, Pregled neprijateljske aktivnosti 1948.; HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 10. 8. 1946.

Skupina Stipe Javora, ustaškog logornika i satnika iz Brinja pokraj Otočca, osnovana je 1945. Imala je 30 križara. Kretali su se na području Brinja i obližnjeg Letinca. U 1947. ubili su dva vojnika koji su vodili zarobljene ustaše iz Brinja u Otočac. Provaljivali su u zadruge i napadali simpatizere NOP-a. Mnogi ubijeni su već 1945. i 1946., a skupina je konačno razbijena u jesen 1947., kad je Stipe Javor ubijen. Manji dio križara osuđen je na zatvorske kazne.

Skupina Mate Pavlovića Ižeka, ustaše iz Križpolja pokraj Otočca, osnovana je 1945. odmah nakon razbijanja jedinica OS NDH. imala je 24 križara. Djelovali su na području Otočca oko Križpolja i Lipica. Napadali su simpatizere NOP-a i političke aktiviste, provaljivali u zadruge te privatne kuće. Uz ostale, provalili su u zadrugu u Križpolju. Mate Pavlović ubijen je 1946., kao i mnogi njegovi sudrugovi, a skupina je potpuno uništena 1947. Dio njih osuđen je na zatvorske kazne.682

Skupina Delka Bogdanića, ustaškog pukovnika iz Ličkog Lešća pokraj Otočca, imala je 4 križara, a svi su bili ustaški zastavnici. Kao što je spomenuto, slovio je kao križarski vođa u Lici. Bio je povezan s ostalim skupinama, ali zbog svoje sigurnosti nije održavao šire kontakte i nije primao nikoga u svoju užu skupinu. Nikud se nisu kretali, a smatrajući se vođom svih križara sam nije vodio akcije. Štoviše tvrdi se u udbInorn dokumentu, do likvidacije živio je "bunkeriran".683 Prema svemu sudeći, bio je smješten u zemunici u blizini Kosinjskog Bakovca pokraj Perušića.684
S obzirom na težnju da poveže sve križare njegova se skupina držala najopasnijom.685 Bio je u vezi s ustaškin1 bojnikom Jurkovićem, bivšim zapovjednikom 10. stajaćeg zdruga u Banjoj Luci, koji je s Velebita otišao u Trst. Jurković je imao zadaću da obiđe emigrantske logore i emigrante i da skupi što više ljudi koji bi išli na Velebit, ali i u druge dijelove Like i Bosnu. U "ustaškim krugovima" upozoravao je da su križari slabo naoružani, da je njihov moral na niskom stupnju jer se osjećaju napušteni i da su u beznadnom stanju.686

Skupina je likvidirana 30. studenoga 1945. u Kosinjskom Bakovcu pokraj Gospića. 687 Prema nekitn tvrdnjama, Bogdanić je prigodom opkoljavanja izvršio samoubojstvo, a njegovo su tijelo prevezli u Gospić na identifikaciju i da ga pokažu narodu. Tri je dana tijelo bilo izloženo na ulici. Novine su javile da su uz Bogdanića ubijeni "njegovi suradnici Milan Frković, Tomaš, "CiIna“ i još oko 40 bandita, s kojima je rukovodio Bogdanić". Pretpostavljam da ova trojica nisu stradali u istoj akciji kad i Bogdanić. Vjerojatno je bila riječ o operaciji širih razmjera.688

__________________________________
682 HDA, Banditizam - Ogulin.
683 HDA, Bandilizam - Gospić.
684 M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 836.
685 A. VOJINOVIĆ, Kako se razvijala naša Služba sigurnosti, n. dj., 30. 6. 1984.
686 HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 24. 8. 1945.; isto, Obavještenja iz inostranstva OZN-e za Hrvatsku, Zagreb, br. 1., 4.9.1945. i br. 2., 22.9. 1945.; HDA, Banditizam - Rijeka
687 HDA, Banditizam - Gospić; Tkoje tko u-..NDH, Hrvatska 1941.-1945., n. dj., 43; J. GRBELJA, Partija i 'križari' ..., n, dj., 19. 3. 1996.; M. MEDIĆ, Obavještajna služba na područu Like ..., n. dj., 836; G. VUKOVIĆ, Klopka za koljače, n. dj., 17.
688 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 9.; Povlačenje 1945., n. dj., 106; Narodni list, 6. 12. 1945., Ubijen je zloglasni ustaški "pukovnik" Delko Bogdanić. Skupine Milana Frkovića i Jose Petranovića Cime kao i Tomaša spominjem na drugom mjestu.

Skupina Ante Vukića Antike, ustaškog zastavnika iz Tribnja u općini Ražanac u kotaru Zadar, kojeg je Udba optužila da je sudjelovao u pokolju 110 stanovnika Šibuljina, imala je 16 križara.689 Osnovana je 24.1istopada 1945. pod nazivom Ustaško-križarska skupina Velebit. 690 Skupinu su nazivali i Velebitski vukovi. Djelovali su na južnom Velebitu na području Gospića i Zadra. Podijeljeni su bili na Zapadnu skupinu, koja se kretala oko Barić Drage, Devčića i Lukova Šugorja, a vodio ju je Pavao Došen, i Istočnu skupinu pod vodstvom Ante Vukća, koja je izabrala područje oko Bristovca, Ljubotića, Križa, Kruščice, Svete Mandaline i Vukićevih stanova na Stapu.
Najviše su djelovali oko Barić Drage, Lisarice, Livodice, Ljubotića, Ledenika, Lukovog Šugarja, Konjskog Brda, Karlobaga, Križ Oštarija, Malog Rujna, Šarića Drage, Šarića Luga, Šibuljine, Tribnja, Trnovca, Velikog Rujna i Viruštine. Na kapama su nosili znak U i križ iznad njega. Nakon travnja 1946. izradili su svoj program koji su svi potpisali. 691 Prema tvrdnji vođe skupine, zbog njih u ljeto 1946. nitko od komunističkih aktivista nije smio voziti cestom preko Velebita iznad Karlobaga.
Osim provala u zadruge, upadanja u kuće i pastirske stanove komunističkih odbornika i oduzimanja potrepština i stoke, imali su i nekoliko manjih sukoba s vojskom. Osim borbe s jedinicom od 40 vojnika koja je izviđala po Velebitu, u vrijelne izbora 11. listopada 1946. u sukobu s ophodnjom u zaselku Lisarica ranili su nekog "partizanskog poručnika". U ljeto 1946. provalili su u zadruge u selima Ledenik, Trnovac i Oštarije i pozvali seljake da im se pridruže. U selu Konjsko sazvali su stanovnike i tražili večeru za 30 momaka, namjerno povećavši svoj broj. Pred Božić 1946. provalili su u zadrugu u Ledeniku, poviše Karlobaga, gdje su zapalili zadružne knjige s listom dužnika, a skupljenom narodu dopustili da uzme sve što je iza njih ostalo. Razoružavali su i oduzimali stoku i druge potrepštine odbornicima na širem području Karlobaga, Lukova Šugarja, Tribnja i Starigrada. U selu Tribnju razoružati su i ispljuskali Josipa Vukića. Pod optužbom da je doušnik istukli su i Ivana Njegovana, "seoskog tužitelja" u zaseocima Bristovac i Brišće.
Vukić je zabilježio jedno od rijetkih svjedočanstava samih križara o osvećivanju nad Srbima i njihovom imovinom. Riječ je o selu Šibuljina, čije stanovnike Vukić optužuje da su bili četnici sve do 1943., kad su postali partizani. Njima su križan s njihovih imanja na Malom Rujnu pokupili kupus, a sve ostalo uništili "kako Vlaščad ne bi imala od njih više nikakve koristi".692
Onima koji su po ličkim i primorskim selima sudjelovali u seoskoj miliciji zaprijetili su sa stotinjak letaka koje su pričvrstili na telegrafske stupove od Oštarija do Vidovca:

"Oni koji budu čuvali zadruge s oružjem, na njih će se pucati bez opomene."

Nakon uhićenja četiri djevojke u Lukovom Šugarju zbog verbalnog sukoba sa skojevkama, prisilili su odbornike Paju Došena Jarića i Nikolu Pavića Buru da prenesu u Karlobag prijetnju da će poubijati njihove obitelji. Uskoro su djevojke puštene iz zatvora. Napadom su prekinuli skojevski sastanak u Lju botiću, zaseoku mjesta Tribanj, gdje je, kako to Vukić piše, glavnu riječ imala "vlaščad iz Šibuljine". Čini se da nadmetanje između mladih simpatizera križara i skojevaca i nije bilo tako rijetko. Sredinom ljeta 1946., nakon mise u Kruščici skojevci su izazivali pristalice križara. "Vlahinja iz Šibuljine" je zapjevala:

"Oj Antika bježi sad iz grma - šesta lička Velebitom drma."

Djevojke, simpatizerke križara, odgovorile su:

"Oj Vlahinja ove noći lipe - pričuvaj se Antike i Stipe."693

Nakon uhićenja dviju djevojaka, križari su poduzeli protumjeru i razoružali te zaprijetili Antu Mataku, odborniku u Tribnju, i Peri Gaziću, vođi SKOJ-a, da će im zapaliti kuće i sve pobiti. Matak je isposlovao da se djevojke puste na slobodu.
Vlasti su 18. siječnja napali Zapadnu skupinu, a 21. siječnja 1947. i Istočnu skupinu. 694 Prema tvrdnjama Vukića, bila su angažirana zapovjedništva u Karlobagu, Gospiću, Otočcu i Sibeniku, 4.000 vojnika i policija iz Lukova Sugarja, Barić Drage i Tribnja.695 U potjeri za njima surađivali su i organi vlasti iz Senja i Zadra.696 U borbi je poginulo nekoliko križara, nekoliko ih je izvršilo samoubojstvo, neke su zarobili, a neki su se, a među njima i Ante Vukić, izvukli iz obruča. Dio zarobljenih su vlasti likvidirale, dio su osudili na vremenske kazne, a dio pustile.697 Trojica preostalih, a među njima i Vukić, potucali su se po Velebitu. Provalili su u zadrugu u jednom zaseoku poviše Jablanca, uzeli hranu i, usput, razbili Titovu sliku. Potkraj travnja ili početkom svibnja 1947., nakon što je još jedan od njih zarobljen, napustili su Hrvatsku i Jugoslaviju. U Austriji su dobili status političkih izbjeglica.698

__________________________________
689 HDA, Banditizam - Gospić.
690 A. VUKIĆ Velebitski vukovi, n. dj.
691 Isto, 59. 692 Isto, 100.
693 Isto. Ovaj i prethodni neoznačeni navodi nalaze se redom na stranicama 50, 89,90.
694 Isto, 114, 116, 119.
695 Isto, 120.
696 HDA, Banditizam - Rijeka.
697 HDA, Banditizam - Gospić; A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 121.
698 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 151, 157.

Skupina Grge Smojvera, ustaše i, prema tvrdnji Udbe, "koljača" i "palikuće" iz Cesarice pokraj Karlobaga, nastala je 1945. Brojila je 5 križara. Krijući se u zemunici, nisu išli u akcije. U potjeri za njegovom skupinom često su surađivali organi vlasti iz Gospića, Senja i Zadra. Skupina je uništena iznad Cesarice u Velebitu u jesen 1945., Neki članovi bili su likvidrani, neki su pobjegli u emigraciju, a neki su osuđeni na vremenske kazne. Jedan je pušten bez suđenja.699 U literaturi se navodi da je Smojver, ovdje nazvan Grgica, ubijen pokraj sela Dabra 1946.700

Skupina Nikole Krpana Vranzele, ustaškog dočasnika iz Sv. Roka pokraj Gračaca, nastala je nakon što su partizani preuzeli dijelove Like 1944. kad se Krpan sa svojom satnijom "odmetnuo" na Velebit. Početni sastav od 40 križara ubrzo se smanjio, a nakon akcija Udbe 1946. ostalo je oko 15 križara. Djelovali su u okolini Lovinca, Sv. Roka, Ličkog Cerja i Ričica. Na Velebitu su imali svoja skloništa. Jedna od najvećih akcija križara uopće bio je napad na vojni kamion kod Prezida na Velebitu 31. kolovoza 1946. Skupina od oko 10 križara napala je vojni kamion sa 25 vojnika sa stručnom komisijom za ispitivanje eksplozivnog materijala. Prema prvim vijestima poginulo je 9 vojnika, 1 je nestao, 8 ranjeno i 7 ih je pobjeglo. Kasnije.se izještavlo o 12 poginulih i 6 ranjenih vojnika. Manje je vjerojatan podatak iz 60-Ih godina da je u toj akciji poginulo öak 20 vojnika. Napad je, prema gospičkoj Udbi, izveden uz suradnju sa četničkom skupinom Sime Marčetića Vugonje. No, to odlučno negira Marko Miletić, pripadnik skupine, u svome svjedočanstvu iz 1997., gdje detaljno opisuje ovaj, prema njemu slučaj nesretnih okolnosti. To mu je ispričao Stipe Vrkljan, drugi član skupine koji je sudjelovao u akciji.

"Na Prezid je išlo nekoliko ljudi, koji su rekli da imaju veze sa Zagrebom, a ta 'veza' da im šalje neku opremu za njih, a i za križare. To da će doći u autobusu, toga i toga dana. A jer oni žive kod svojih kuća, nezgodno im je i opasno pokazati se na cesti i zaustaviti autobus. A ako to učine križari, slika će biti drugačija, a potrebno je zaštititi i šofera, koji sigurno znade što vozi - i za koga. Zato su zatražili pomoć od 'odmetnika' s kojima su povremeno bili u dodiru. ( ... ) I nije prošlo puno vremena, a izviđač je dao znak da dolazi autobus, iako je morao vidjeti da dolazi teretni automobil pun ljudi u vojničkim odorama. Da li je bio čorav, ili su ga uputili da tako postupi, ja ne znam. Znade se samo da je teretnjak dojurio punom brzinom pred trojicu 'odmetnika' koji su se našli u nesigurnom položaju, tim više što šofer nije htio zaustaviti, a moguće je da ga je na to prisilio onaj koji je sjedio do njega u kabini. A da je zaustavio ništa se ne bi dogodilo. Nastala je pucnjava, ali za svega nekoliko sekundi i zato nisu poubijani svi. Zarobljene su odmah pustili i rekli im da usput za Obrovac vode brigu o ranjenicima."701

Sa mrtvih i ranjenih skinuli su odore i druge predmete. U jesen 1947. ubili su jednog vojnika u Gradini pokraj Gračaca. Nakon mnogih gubitaka u ljudstvu spojile su se skupine Nikole Krpana Vranzele, Ivana Sikića Šikana i Marka Balena Zule. Zajedno su imale 28 križara702 "Agenturnooperativnim mjerama" tijekom 1947. skupina je gotovo potpuno uništena. Preostala su samo 4 križara, a ubijen je bio i Ivan Šikić Šikan. Vranzela je s još dvojicom, a prema svemu sudeći jedan od njih je bio. Marko Balen Zula, "agenturnim putem" likvidiran 2. veljače 1948. u svojoj zemunici na vrhu Velebita nedaleko od Sv. Roka. Likvidacijonl Vranzele za komunističku vlast riješeno je pitanje gerile na području kotara Gračac. Bila je to najvažnija križarska skupina 1948. u Hrvatskoj.703

Skupina Ivan Šikića Šikana, ustaše iz Gudure-Štikade pokraj Gračaca, nastala je nakon povlačenja OS NDH 1945. Djelovali je u okolini Lovinca, Sv. Roka, Ličkog Cerja i Ričica. U proljeće 1946. Šikanova skupina napala je željezničku rezinu i ranila blagajnika željeznice koji je nosio plaću radnicima u Cerje. Iste godine ubila je Tomu Badžeka iz Ričica, tajnika mjesnog odbora Lovinac. Šikić je ubijen 1947.704

__________________________________
699 HDA, Banditizam - Gospić; HDA, Banditizam -. Rijeka. U riječkom elaboratu se Smojver spominje pod imenom Milan.
700 Gospički spomen zbornik, Gospić, Ogranak Matice hrvatske Gospić, 1995., 150.
701 M. MILETIĆ, Grupe oko Lovinca ..., n. dj.
702 HDA, Pregled neplijateljske aktivnosti 1948.; HDA, Bandilizam - Gospić; HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e z.a Hrvatsku, 25. 4. 1946.; k. 134, Izvještaj MUP-a NRH,9. 9. 1946.
703 HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.; HDA, Pregled neprijateljske aktivnosti 1948:; HDA Banditizam - Gospić; M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 836. Pavičić datira pogibiju Marka Balena Zule u 1947. Vidi: L. PAVIČIĆ, Kronika stradanja Hrvata Južne Like, n. dj., 68, 102.
704 HDA, Banditizam - Gospić; L. PAVIČIĆ, Kronika stradanja Hrvta Južne Like, n. dj., 68, 83. U elaboratu gospićke Udbe Ivan Sikić Sikan je pogrešno imenovan Luka. Vidi: M. MILETIĆ, Grupe oko Lovinca ..., n. dj.

Skupina Marka Balena Zule, ustaše iz Ličkog Cerja pokraj Gračaca, osnovana je nakon povlačenja OS NDH 1945. Djelovala je u okolini Lovinca, Sv. Roka, Ličkog Cerja i Ričica. U blizini Ličkog Cerja ubila je Mirka Armandu, policajca u Lovincu. Poginuo je 11. ožujka 1947. kao vođa skupine policajaca koja je namjeravala postaviti zasjedu križarima. Balen je ubijen 1948.705

Skupina Mile Oreškovića Ćaje, ustaškog satnika iz Ličkog Lešća pokraj Otočca, osnovana 1945. povlačenjem OS NDH iz Otočca i okolice. U svom izvješću 1946. Vrban navodi da je Orešković imao čin bojnika.706 Skupina ie imala 18 križara. Kretali su se na području Ličkog Lešća, Sinca, Ramljana i Čovića. Nisu sudjelovali u akcijama. Skupina je uništena 1946., a Orešković je nestao.

Skupina Miće Pećarića, ustaškog zastavnika iz Švice pokraj Otočca, nastala je 1945. nakon povlačenja OS NDH iz Like. Imala je 7 križara koji su se kretali na području Otočca oko Švice i Prozora. Nisu sudjelovali u akcijama. Krili su se do 1946. kad su ubijeni, kao i vođa Pećarić nedaleko od Crnog jezera pokraj Švice.

Skupina Petra Marasa Viđe, ustaše iz Kompolja pokraj Otočca, nastala je 1945. povlačenjem OS NDH. Imala je 19 križara. Kretali su se u okolici Kompolja. Nisu sudjelovali u akcijama. Skupina je uništena 1946., a Maras Viđa emigrirao je.

Skupina Milana Bićanića, ustaše iz Dabra pokraj Otočca, osnovana je 1945. Imala je 9 križara. Kretali su se u okolini Dabra i po šumama Kapele. Nisu sudjelovali u akcijama. Skupina je uništena potkraj 1945., a Bićanić likvidiran u šumi "poviše Dabra".

Skupina Joje Pavelića Bubana, ustaškog poručnika, nastala 1945. Imala je 14 križara. Nisu sudjelovali u akcijama. Skupina je uništena 1946., a Pavelić je nestao.

Skupina Juke Samardžije, ustaše iz Lipovlja pokraj Otočca, nastala nakon povlačenja OS NDH 1945. Imala je 4 križara. Kretala se oko Lipovlja. Nisu sudjelovali u akcijania. Skupina je unštena 1946., a Samardžija je uhićen, a nakon osude na smrt pomilovan na 20 godina zatvora.

Skupina Jose Petranovića Cime, ustaše iz Donjeg Kosinja pokraj Gospića, nastala je rasulom OS NDH 1945. Brojila je 14 križara, među njima bio je i jedan Srbin iz Kosinja. Kretali su se uglavnom u okolini Donjeg Kosinja, Kutareva i Ličkog Lešća. Izveli su nekoliko akcija: U 1945., između Ličkog Lešća i Janjče na Dumanu, presreli su kamion i ubili, prema kasnijim procjenama, od 15 do 20 vojnika. Iste noći odveli su Ivana Sigurnjaka Sabirotinju, člana KP iz njegove kuće i ubili. Petranović je likvidiran u kasnu jesen 1945., a skupina u prosincu 1945.707

Skupina Nikole Klobučara Nine,.ustaškog tabornika iz Gornjeg Kosinja pokraj Gospića, nastala je 1945. Imala je 9 križara. Kretali se u okolici Gornjeg Kosinja. Nisu izveli nijednu akciju. U jesen 1945. bili su razbijeni, a Klobučar se krio sve do 1951., kad je pobjegao u Italiju.

Skupina Ivana Delača Trapana, ustaše iz Donjeg Kosinja pokraj Gospića, nastala je 1945. Imala je 4 križara, a kretala se oko Donjeg Kosinja. Nisu sudjelovali li akcijama. U jesen 1945. skupina se razdvojila. Delač se predao i bio osuđen na 20 godina zatvora, a većina ostalih bila je likvidirana.

Skupina Marka Mandekića Make, ustaše iz Velike Plane pokraj Gospića, osnovana je 1945. Imala je 7 križara. Kretali su se u okolici Kosinjskog Bukovca. Nisu sudjelovali u akcijama. Skupina je uništena potkraj 1945., a Mandekić se krio do 1948. kad je likvidiran.708 U literaturi se navodi da je ubijen il Velikom Žitniku pokraj Gospića 1947.709

Skupina Marka Hećimovića Make, ustaše iz Perušića pokraj Gospića, osnovana je 1945. Imala je 8 križara. Kretala se u okolini Pazarišta. Osim što su seljacima oduzimali stoku nije izvela nijednu akciju. Uništena je potkraj 1945., a sudbina Hećimovića nije detaljnije poznata. 710 U literaturi se navodi da su ga ubili partizani u Perušiću 1945.711

Skupina Jose Milkovića Fora, ustaše iz Malog Polja pokraj Gospića, osnovana je 1945. Imala je 7 križara. Kretala se po selima oko Perušića. Nije izvela ni jednu akciju. Milković je, prema izvješću policije, ubijen u 12. rujna 1946. U kasnijim rekonstrukcijama tvrdi se da je skupina uništena 1947., kada se, sudeći prema prije navedenom očito netočno, navodi da je Milković likvidiran u Kosi pokraj Gospića.712

__________________________________
705 U Pali nepobeđeni, gdje se navodi precizan datum pogibije, navodi se da je Armandu ime Mirko. U elaboratu Udbe Gospić spominje se ime Marko Annanda i 1946. kao godina pogibije. Vidi: HDA, Banditizam - Gospić; Pali nepobeđeni, n. dj., 312.
706 HDA, Izvješće Podgorskog, studeni 1946.; HDA, Izvještaj Vičića.
707 HDA, Banditizam -. Gospić; J. GRBEL]A, Partija i 'križari' ..., n. dj., 19. 3. 1996.
708 HDA, Banditizam - Gospić.
709 Gospički spomen zbornik, n. dj., 1995., 198.
710 HDA, Banditizam - Gospić.
711 Gospićki spomen zbornik, n. dj., 1995., 211.
712 HDA, Banditizam - Gospić; HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 19. 9. 1946; Gospički spomen zbornik, n. dj., 1995., 253.

Skupina Stipe Rukavine Čane, ustaše iz Konjskog Brda pokraj Gospića, osnovana je 1945. Imala je 3 križara. Kretala se oko Kose Janjačke i Konjskog Brda. Skupina nije izvela nijednu akciju, osim što je jedan njezin pripadnik ubio vojnika u Dumanu. Skupina je uništena 1945., a u jesen iste godine su Rukavina i njegova žena likvidirani.713
Pretpostavljam da je Stipe Rukavina Jasin, koji se spominje u literaturi, ista osoba[/b], ali za njega se tvrdi da je ubijen u Kvartima pokraj Gospića 1946.714

Skupina Martina Kasunovića Strica, ustaškog časnika iz Klenovca pokraj Gospića, osnovana je 1945. ima1a 4 križara. Kretala se na području Gospića oko Perušića. Nije izvela nijednu akciju. Uništena je u jesen 1945., kad je i Kasunović likvidiran.

Skupina Milana Frkovića, ustaškog zastavnika iz Ličkog Novog pokraj Gospića, nastala je nakon ulaska partizana u Gospić, kad su se rasulo In OS NDH 1945. neki vojnici povukli na Velebit i okupili oko zapovjednika ustaške satnije u Gospiću. Imala je 20 križara. 715 Djelovala je na srednjem dijelu Velebita, napose oko Brušana, Kamenjara, Ličkog Novog, Oštre, Podoštre i Trnavca, a područje njezina djelovanja odredio je pukovnik Delko Bogdanić 716Frkovićeva skupina bila je "najizrazitija odmetnička grupa i jako aktivnaa". Imala je "masu svojih jataka" i ilegalne organizacije u selima Trnavac, Lički Novi i Brušane.717
Na cesti između Brušana i Podoštre skupina je 7. srpnja 1945. presrela automobil i ubila Ivana Došena Sokola, bivšeg sekretara SKOJ-a za Liku, od 1944. načelnika Odjeljenja za unutrašnje poslove pri Okružnoln narodnom odboru za Liku i člana GK KPH za Liku, te Đuru Čalića, organizacionog sekretara OK KPH za Liku. Javni tužitelj za Liku precizirao je da ih je napalo desetoro križara U brušanskom klancu 7 km od Gospića, kad su se vraćali s mitinga u Brušanima prma Rizvanuši.718 Prema tvrdnjama križara zbog pogibije visokih komunističkih dužnosnika vlasti su strijeljale oko 300 zatvorenika gospičkog zatvora.719 U drugim dokumentima i literaturi nema potvrde za takvu tvrdnju. O pogibiji dvojice "najpoznatijih političkih rukovodioca i desetaka drugih" izvješćivao je i javni tužitelj Hrvatske.720 U Trnavcu je skupina 1945. ubila odbornika Paju Brkljačića, a u istom selu i u susjednim Baškim Oštarijama provalili su i u zadruge.
Skupina je razbijena 15. studenog 1945., kad je Frković likvidiran pokraj Ličkog Novog.721 Međutim, prema drugim autoriIna on je ubijen početkom 1946. 722 Detalje o zadnjim danima Milana Frkovića i njegovu samoubojstvu nakon opkoljavanja kuće njegove bake od vojske u zaseoku Vukelja donosi u svojim sjećanjima njegova sestrična i članica skupine, dr. Marija Kovačević Manja.723 Neki pripadnici skupine pridružili su se skupini Ante Vukića.724

Skupina Jakova Medunića, ustaškog rojnika iz Bilaja pokraj Gospića, nastala nakon uništenja skupine Milana Frkovića. Medunić je nastavio djelovati s Milanom Ilijićem i s nekim Liscem, kojeg je, kasnije, ubio radi pokušaja pljačke. 725 No, u elaboratu u kojem se nabrajaju članovi Frkovićeve skupine nema njihovih imena. 726 Na drugom mjestu, pak, tvrdi se da je Medunić sa 7 drugih ustaša osnovao križarsku skupinu odmah nakon sloma NDH.727 Njegova skupina je, prema tvrdnjama jednog udbaša, "pljačkala i zlostavljala" ljude na području Brušana. 728 Upitna je tvrdnja jednog od članova Kavranove skupine da su Medunić i Ilijić bili ti koji su ubili Ivana Došena Sokola. Prema tom svjedočanstvu, koje taj događaj pogrešno datira u jesen 1945., oni su sačekali auto na Velebitu, ubili Sokola, a vozač im je pobjegao. O Čaliću, drugoj žrtvi napada, nema ni spomena, pa je vjerodostojnost tog svjedočanstva dvojbena. Sudeći prema istom dokumentu Medunić je pisao i letke. Različiti su podaci i o Medunićevu i llijićevu bijegu u Italiju, od toga da je to bilo u ljeto 1946., pa 5. listopada 1946., i, na kraju, tek svibnja 1947. Druga dva datuma čine njihovo sudjelovanje u atentatu nemogućim.729 Međutim, sigurno je to da je Medunić sudjelovao u Akciji 10. travnja i pao 27. ožujka 1948. u ruke Udbe. Bio je osuđen na smrt.730

__________________________________
713 HDA, Banditizarn - Gospić.
714 Gospički spomen zbornik, n. dj., 1995., 234.
715 HDAA, Banditizarn - Gospić.
716 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 3.
717 HDA, Banditizam - Gospić; Svjedočenje dvanaestorice - 20189 dana robije, n. dj., 15.
718 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 18. 7. 1945.; M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 836; Pali nepobeđeni, n. dj., 204.
719 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, l0.
720 HDA, JT SRH, 421, k. 4, 14.7.1945.
721 HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 16. 11. 1945.; HDA, Banditizam - Gospić; J. GRBELJA, Partija i 'križari' ..., n. dj 19. 3.1996.; A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, ti. dj., 7.; Gospički spomen zbomik, n. dj., 1995., 84.
722 M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 836.
723 Marija KOVAČEVIĆ MANJA, Netočnosti o grupi Milana Frkovića, Vila Velebita, 24. 9. 1997. ; ISTA, U potrazi za spasom, na istom mjestu. 724 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 3.
725 HDA, RSUP SRH, SDS, 015-7-11, Jakob Martinović.
726 HDA, Banditizam - Gospić.
727 HDA, Oplužnica Milošu i družini, 17. 6. 1948.
728 HDA, Optužnica Milošu i družini, 17. 6. 1948.; G. VUKOVIĆ, Klopka za koljače, n. dj., 170. Medunić je kod Vukovića Madunić. Vidi stranu 216.
729 HDA, RSUP SRH, SDS, 015-7-11, Jakob Martinović; HDA, Optužnica Milošu i družini, 17. 6. 1948.; G. VUKOVIĆ, Klopka za koljače, n. dj., 170.
730 I. PRUSAC, Tragedija Kavrana i drugova, n. dj., 80.; Gospićki spomen zbornik, n. dj., 1995.,53.

Skupina u Zablatima pokraj Smiljana nedaleko Gospića nastala je 1945. Imala 13 križara. Održavali su vezu sa skupinom Milana Frkovića. Kretali su se oko Smiljana. Nisu sudjelovali u akcijama. Skupina je uništena u ljeto 1945. kad su četvorica njezinih pripadnika, za uzvrat za poklonjenu slobodu, nakon fingiranog napada Ozne, poubijali 7 svojih suboraca. Živ je uhvaćen "koljač" Lovro Baričević, bivši član ustaškog stožera za Liku i Gacku, koji je kasnije pobjegao iz zatvora i emigrirao.731

Skupina u Bužimu pokraj Gospića nastala je 1945. Imala je 9 križara. Većina su bili rodom iz Smiljana i Bužima, gdje su se i zadržavali. Bili su povezani sa skupinoIn Milana Frkovića, zapravo "smatrala se kao grupa Frkovićeva". Nije izvela nijednu akciju, ali neki su članovi sudjelovali u ubojstvu Ivana Došena Sokola i Đure Calića. Skupina je uništena potkraj 1945.

Skupina u Vrhovinama pokraj Otočca nastala je 1945. Imala je 8 križara rođenih li Vrhovinama i okolici. Nije izvela nijednu akciju, a razbijena je već 1945.732

Skupina Ivana Nikšića, ustaškog bojnika i, sudeći prema podacima iz njegova dosjea, bivšeg župnika u Slunju, osnovana je 1945. Djelovala je oko Plitivičkih jezera i na Plješivici. Zalagala se za beskompromisnu borbu i protivila se bilo kakvom taktiziranju.733 U dokumentima se spominje da Nikšić nije odobravao taktiku Delka Bogdanića, ali ne spominje se o čemu je riječ. Može se pretpostaviti da su različiti pogledi proizlazili iz prethodne tvrdnje o Nikšićevoj beskompromisnosti, te iz činjenice da Bogdanićeva uža skupina, dakle oni koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini i boravili s njim u istom skloništu, nije izvela nijednu akciju.734 Nije mi poznata sudbina Nikšića.

Skupina Idriza Delića[/b], ustaškog bojnika po zanimanju učitelja iz Izačića pokraj Bihaća, osnovana je 1945. Okupljala je skupinu muslimana. Kretala se uz granicu Bosne i Hercegovine te Hrvatske, napose Like, okruga Karlovac i Bihaćke krajine, gdje su je podržavali tamošnji muslimani. Razbijena je noću 20. kolovoza 1945. poviše Petrova Sela, kad su Rade Bastaja i bihački oznaši uhvatili Delića i 10 ustaša, koje su odveli u Bihać. 735

Skupina Franje Miškulina Dujana, ustaškog vodnika iz Volarica pokraj Senja, osnovana je potkraj rata u Gospiću kao Udarna skupina Velebit sa 23 borca. Imala je zadaću da na senjskom dijelu Velebita pripremi obranu pred partizanima. Njihova baza bila je, prema svemu sudeći, blizu sela Stolac,736 "Vršili su nasilja" nad simpatizerima NOP-a, napose nad odbornicima narodnooslobodilačkih odbora, a neke su i strijeljali. Nakon rata povukli su se u šumu i podijelili na dvije skupine. Jedna, pod vodstvom Miškulina, djelovala je u okolici Jurjeva, a druga, koju je vodio Joso Anić Alkov, ustaša iz Krasnog, kretala se između Otočca i Senja. Zalagali su se za obnovu NDH uz pomoć Angloamerikanaca.
U ožujku 1945. ubili su Nikolu Škuncu i Srećka Babića, odbornika iz Donje Klade. Andriju Pintarića, komesara čete, i njegova vozača uhvatili su i "na zvjerski" način ubili u svibnju 1945. Izveli su i nekoliko provala. Vlast je njihovu rodbinu i simpatizere sa senjskog područja internirala na otok Rab da bi im prekinuli opskrbu. Tako je od. 15 suradnika njih 14 bilo internirano na Rabu od lipnja do studenoga 1945. To je ubrzalo uništenje skupine. Početkom prosinca 1945. Miškulin je u borbi smrtno ranjen, a od. ostalih većina se sama predala. Joso Anić okupio je novu skupinu u ožujku 1946. Imala je 4 križara. Njihova je sudbina ostala nepoznata.

Skupina Drage Anića, ustaškog časnika, djelovala je na području Hrvatskog pnmorja. Imala je 5 pripadnika. Predali su se u listopadu 1945.737

Skupina Franje Sojata Moke, ustaše iz Krivog Puta iznad Senja, osnovan je 1945. Imala je 9 križara. Zadržavali su se na području Krivog puta: Bili su povezani s pukovnikom Delkom Bogdanićem: Nisu sudjelovali u akcijama. Vlast ih je privoljela na predaju u listopadu 1946. Sojat, kao i većina ostalih, pušten je na slobodu.738

__________________________________
731 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 18.5. 1945.; HDA, Banditizam - Gospić; Tko je likvidirao 'Smljansku grupu', n. dj. Članak u Vili Velebita napisan je na temelju iskaza Luke Pejnovića Škere, brata pripadnika skupine. Medić, vjerojatni suradnik akcije, događaj krivo datira. Vidi. M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 835.
732 HDA, Banditizam - Gospić.
733 HDA, RSUP SRH, SDS, 001.1-6., Ivan Nikšić.
734 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
735 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Bandilizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 24. 8. 1945. U prvom navedenom dokumentu Deliću se pripisuje čin bojnika, a u drugom poručnika. U trećem dokumentu na jednom mjestu se navodi da je bio poručnik, a na drugom da je bio bojnik!
736 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 133.
737 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 16. 10.,4. 12. 1945.; isto, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 3. 12. 1945.; HDA, Bandipzarn - Rijeka.
738 BDA, Banditizam - Rijeka.

Skupina Milana Mihaljevića, ustaše iz Oštarija pokraj Ogulina, osnovana je veljače 1946. Imala je 25 križara, od toga 8 djevojaka. Djelovali su na području Ogulina, odnosno oko Josipdola, Ogulina, Ogulinskog Hreljina, Oštarija i Tounja. Napadali su seoske milicajce i provaljivali u kuće aktivista. Oduzimali su im odjeću i živežne namirnice. Seosku miliciju u Kukači napali su i razoružali 18. veljače 1946. Napali su i seosku miliciju u Tounju, ali su se nakon njihova otpora povukli u šumu. U početku ožujka 1946. provalili su u kuće Josipa Bošnjaka, simpatizera NOP-a, i Tome Prebega iz Oštarija, Tih dana napali su i seosku miliciju u Zdencu pokraj Tounja. Osim toga, prisiljavali su mladiće da stupe u njihovu skupinu, a sačekivali su i orobljavali pojedine aktiviste. U ožujku 1946. došli su u zaseok Okruglica pokraj Ogulinskog Hreljina kod suradnika, gdje su planirali provalu u zadrugu i likvidaciju aktivista Đoke Perića. Jedinica KNOJ-a je 13. ožujka 1946. opkolila selo, napala ih i većinu ubila.739

Skupina Branka Jurkovića, ustaše iz Podvrha pokraj Ogulina, osnovana je početkom 1946. Imala je 17 križara, uglavnom ustaša. Nakon razbijanja skupine Milana Mihaljevića pridružili su se im neki njezini pripadnici. Djelovali su na području Ogulina, napose oko Careva Polja, Drezničkog Brezna, Kamenice Skradničke, Košare i Tounja. Počinili su nekoliko ubojstava i provala u zadruge i privatne kuće, uglavnom aktivista NOP-a. Između Kamenice i Tounja napali su 12. veljače 1946. vojni karnion te razoružali vozača i vojnika, ali "bez da su maltretirali vojnike". U selu Carevo Polje upali su u kuću Jure Mihaljevića, simpatizera NOP-a, kojeg su razoružali i orobili. U blizini Kamenice "na zvjerski način" likvidirali su skojevku Zoricu Mrvoš iz Ljubošine pokraj Vrbovskog. U Drežničkom Breznu pokraj Ogulina u lipnju 1946. upali su u kuće dvojice pričuvnih časnika. Orobili su ih, a Teodora Radulovića su, osim što su mu uzeli 30.000 dinara, i ubili. Između sela Kamenice i Košare likvidirali su policijskog zastavnika Božu Kurjaga. Neposredno nakon toga u Oštarijama pokraj Ogulina ubili su Stipu Stipkovića, poručnika jugoslavenske armije. Potkraj 1946. skupina je razbijena. Jurković je zajedno s nekim suborcima bio ubijen. Dio skupine osuđen je na zatvorske kazne.740

Skupina Mate Blaškovića, ustaškog tabornika iz Sv. Jakova pokraj Ogulina osnovana je 1946. Imala je 4 križara. Nisu izveli niti jednu akciju. Potkraj 1946. nakon predaje dvojice članova, Blašković i preostali pripadnik skupine bili su "uhvaćeni i likvidirani".741 U dokumentu iz 1948. spominje se da je skupina uništena u jesen 1947.742

Skupina Jose Badanjka, ustaše iz Sv. Petra pokraj Ogulina, nastala je nakon što se Badanjko skrivao kod svoje kuće u Sv. Petru. Nije poznato vrijeme njezina nastanka. Imala je 9 križara. Kretali su se na području Ogulina, ali nisu izveli nijednu važniju akciju. Skupina je uništena u lipnju 1947. Neki njezini pripadnici ubijeni su, a neki osuđeni na zatvorske kazne. Badanjko se objesio u zatvoru 6. lipnja 1947.743

Skupina Pere Klanjčeca iz Gorskog kotara, otkrivena je početkom 1947. Klanjčec je, došavši s karlovačkog područja, u Ravnoj Gori pokraj Delnica s Vinkom Holjevićem organizirao "veću križarsku grupu u koju obuhvaćaju uglavnom omladinu". Njihovo djelovanje, osim skupljanja hrane, svelo se na promidžbu i tvrdnje da je križarski pokret masovan te da će doći do skorog sukoba "Istoka i Zapada" i uspostave NDH uz ponloć Angloamerikanaca. Holjević je bio strijeljan, a Klanjčeceva sudbina nije poznata. Ostali su suđeni ili pušteni na slobodu.744 Teško je reći je li to bila stvarno kIižarska skupina.

Skupina Pausića iz Ladevca pokraj Slunja imala je 3 križara. Na pregovorima s Josom Golubom, pripadnikom Udbe, kad su obje strane planirale nadmudriti i na prevaru ubiti protivnika, "organ UDB-e" je izašao kao pobjednik jer je "bio oprezan i uspio prije nego oni" ubiti ih sa "šmajserom".745 Nije zabilježeno ni vrijeme osnivanja ni vrijeme uništenja skupine.

Skupina Franje Puškarića djelovala je na Kordunu.746 Ništa drugo nije poznato o njoj.

Skupina Stjepana Mihaljevića, koji je bio iz Oštarija pokraj Ogulina, osnovana je u lipnju 1949. u Josipdolu. Nazvana je Hrvatski korpus Nikole Zrinskog.747 Imala je 9 križara koji su bili vođeni iz-"'ustaškog centra" u Zagrebu "na čijem je čelu, navodno,. bio neki ustaški general". Djelovala je na području Ogulina, napose oko Josipdola, Oštarija i Zagorja. Imali su "'veliku podršku od tamošnjeg stanovništva, obzirom da su ti krajevi mahom u toku NOB-a simpatisali ustaški pokret". Prvu akciju izveli su potkraj srpnja 1949. U policijskoj postaji Josipdol, kamo su ušli s izlikom da su se došli prijaviti, napali su zapovjednika i jednog policajca. Zapovjednika su onesvijestili, a drugi je policajac uspio pobjeći "kroz prozor". U kolovozu napali su i razoružati "područnu miliciju", stražu pilane Josipdol. Provalili su u zadrugu u Zagorju, a nakon tri dana, 13. kolovoza 1949., napali su vojni kamion na cesti Oštarije-Josipdol. Tom su prigodom ranili poručnika Jovu Studena, zapovjednika policije u Ogulinu, i jednog vojnika. Posljednju akciju izveli su 20. kolovoza 1949. provalivši u mjesni odbor Oštarije, gdje su zapalili arhivu i odnesli uredski pribor.748 Pokušali su izvesti i diverziju na željezničkoj pruzi.749
Skupina je likvidirana 13. rujna 1949., a, osim jednoga, svi su križari ubijeni.750 Jedini preživjeli križar i suradnici 7. studenoga 1949. u Karlovcu osuđeni su na zatvorske kazne. Zanimljivo je da je provedena istraga i protiv pobjeglog policajca iz Josipdola. Konstatirano je da je "kukavički pobjegao" i sakrio se u štali susjedne kuće.751

__________________________________
739 HDA, Banditizarn - Ogulin; HDA, Banditizarn od 1945.-1948., 17. 7.1948.
740 HDA, Banditizam - Ogulin; HDA, CK SKH1 VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 18. 6.1946.; isto, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 13. 6. 1946.
741 HDA, Banditizam - Ogulin.
742 HDA, Banditizam od 194~.-1948., 17. 7. 1948.
743 HDA, Banditizam - OguIm; HDA, CK SKH VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 17. 6. 1946.
744 HDA, Banditizam - Rijeka.
745 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.
746 M. TOVILO, Hrvatski križari, n. dj., 59, 123.
747 HDA, Banditizam - Ogulin; isto, JT SRH, k. 2., .Bilten JT oblasti Karlovac, 1. 11. 1949.; HDA, JT SRH, 421, k. 2., Bilten JT oblasti Karlovac, 15. 11. 1949.
748 HDA, Banditizam - Ogulin; K. SPEHNJAK, Seljački otpor ..., n. dj. 221, 224.
749 HDA, JT SRH, 421, k. 2., Bilten JT oblasti Karlovac, 1. 11. 1949.; HDA, JT SRH, 421, k 2., Bilten JT oblasti Karlovac, 15.11. 1949.
750 HDA, Banditizam .- Ogulin.
751 HDA, JT SRH, 421, k. 2., Bilten JT oblasti Karlovac, 1. 11. 1949.; HDA, JT SRH, 421, k 2., Bilten JT oblasti Karlovac, 15. 11. 1949.

Križarske skupine
karlovačko-riječka regija


Skupina Anića Drage
Skupina Badanjka Jose
Skupina Balena Marka Zule
Skupina Bićanića Milana
Skupina Blaškovića Mate
Skupina Bogdanića Delka
Skupina u Bužimu
Skupina Čujka Karla
Skupina Delača Ivana Trapana
Skupina Delića Idriza
Skupina Domitrovića Ivice
Skupina Frkovića Milana
Skupina Gerovca Marka
Skupina Grdića Ante
Skupina Grgurića Franje
Skupina Hećimovića Marka Make
Skupina Javora Stipe


Skupina Jurkovića Branka
Skupina Kasunovića Martina Strica
Skupina Klanjčeca Pere
Skupina Klobučara Nikole Nine
Skupina Krpana Nikole Vranzele
Skupina Kukuruzovića Ivana
Skupina Lesića Vida
Skupina Magličića Jure Đuke
Skupina Mandekića Marka Make
Skupina Marasa Petra Vide
Skupina Martinka Ivana
Skupina Medunića Jakova
Skupina Mihaljevića Milana
Skupina Mihaljevića Stjepana
Skupina Milkovića Jose Fora
Skupina Miškulina Franje Dujana
Skupina Nikšića Ivana
Skupina Obajdina Marka
Skupina Oreškovića Mile Ćaje
Skupina Panežića Pere
Skupina Paulića Jurcana
Skupina Pausića
Skupina Pavelića Jaje Bubana
Skupina Pav1ičića Franje Munje
Skupina Pavlovića Mate Ižeka
Skupina Pećarića Miće
Skupina Petranovića Jose Cime
Skupina Požege Ivice
Skupina Puškarića Franje
Skupina Radočaja Ante
Skupina Rukavine Stipe Čane
Skupina Samardžije Juke
Skupina Sertića Jose  
   
Skupina Smojvera Grge
Skupina Stojkovićeva
Skupina Šikića Ivana Šikana
Skupina Šojata Franje Moke
Skupina Špehara Mile
Skupina Špoljarića Pere Perića
Skupina Štajduhara Pavla
Skupina Šućurovića Jose
Skupina u Vrhovinama
Skupina Vukića Ante Antike
Skupina Vukovića Nikole
Skupina Vukovića Petra
Skupina u Zablatima
Skupina Žanića Đuke
Skupina Žgele Zvonka

Križarske skupine:
splitska regija


Skupina Bakića Petra
Skupina Baljka Bonaventure
Skupina Baričevića Petra
Skupina Baše Šime
Skupina Bašića Mate Parabele
Skupina Bogića Petra
Skupina Bužonje Ante
Skupina Careva Ljube
Skupina Dadića Marka Markoča
Skupina Gačića Dane Barišina
Skupina Jogunića Ante
Skupina Jovića Frane
Skupina Jurete Tadije
Skupina Kanaeta Marka
Skupina Lunića Branka i Perišića Ljube
Skupina Magzana Pave
Skupina Maričića Boška i Jurjevića Šime
Skupina Marića Marka Karla
Skupina Marune Grge
Skupina Medvidovića Mate
Skupina Mijića Vida
Skupina Milasa Ivana
Skupina Mlinarevića Ivana
Skupina Nekića Slavka
Skupina Nenadića
Skupina Pav linovića Dinka
Skupina Piplice Nedjeljka
Skupina Radovića Filipa
Skupina Rončevića Grge
Skupina Šimurine Marka Ćikolije
Skupina Šurlina Mate
Skupina Teskera Stjepan
Skupina Tomića Šime Isusa
Skupina Zubaka Mate


Izvor: Z. Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945. - 1955, Zagreb 2002., str. 489.

Zaključak


Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Oružnih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i člaovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi.1 Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine.

Uzroci stvaranja knžarskog pokreta dvostruki su:
Prvo: borba protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, koju su doživljavali kao ponovnu okupaciju od Srbije, Srba i "hrvatskih izdajica", kako su nazivali hrvatske partizane, te težnja za obnovom NDH. Nacionalnooslobodilački motivi i pobuna protiv vladajućeg režima, dakle protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska bili temeljni razlozi borbe križara.
Drugo: strah od komunističke represije motivirane osvetom nad ustašama zbog njihovih postupaka u NDH, zbog koje su mnogi članovi ustaškog pokreta, ustaške vojnice, ali i pripadnici OS NDH općenito, odbijali predaju i osnivali gerilske skupine u borbi za svoj goli život. Dakle, velikim dijelom njihova je borba bila posljedica straha pred kaznama koje su imale zakonsko pokriće, ali nerijetko su poprimale i izvanzakonske oblike odmazde. Borba za opstanak i goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika mnoge je natjerala da se ne samo sakrivaju pred zakonom ili osvetom, nego da se priključe oružanom otporu.

Ukratko, oružani otpor križara ima sva obilježja građanskog rata i pobune protiv komunističke vlasti, a njihova motivacija za nastavak borbe, prema vlastitom uvjerenju, proizlazi iz nacionalnooslobodilačkih motiva, a osim toga bila je reakcija na komunističku represiju.

Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru sa nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime katoličke vjere, ali mimo volje Katoličke crkve. No, vjerojatno, ne i mima njezinih simpatija. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim. komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske. Cinjenica da su i Hrvati masovno sudjelovali u NOP-u u tome ih nije pokolebala.

Križari nisu nastali raspadom Oružanih snaga NDH. Dakle,.proces nastanka gerile je išao obratnim tijekom od uobičajenoga procesa, pa je od redovne vojske nastala-gerila,. za razliku od njezina protivnika Jugoslavenske armije, koja iz gerilskog pokreta izrasla u regularnu vojsku obnovljene države Jugoslavije.

Politička orijentacija križara propašću NDH i porazom ustaških saveznika nacističke Njemačke, kao i dvije godine ranije fašističke Italije, postala je prozapadna. Križari se pozivaju na savezništvo SAD-a i Velike Britanije, vodećih zemalja višestranačkih sustava i parlamentarnih demokracija te neprijatelja poražene NDH, računajući na njihove državne interese j pomoć, kako su vjerovali u skorom sukobu s komunističkim Istokom .

Politička organizacija, ikao jedan od bitnih elemenata gerile, nije osnovana. Uštaško vodstvo u inozemstvu preuzelo je takvu ulogu i utemeljilo HNO, ali nije uspjelo ostvariti izravno političko vodstvo nad križarima. Treba naglasiti da je mnogim križarima ideja o povezivanju ustaša s HSS-om, s obzirom na,  njegov ugled i autoritet njegova vođe dr. Vladka Mačeka, bila vrlo bliska .. Nadu su polagali i u približavanje hijerarhij Katoličke crkve.

U programskim dokumentima vodstvo NDH naglašavalo je da je temeljni cilj njegove borbe bila i ostala hrvatska država. Uz to, odlučno je odbacilo bilo kakvu vezu sa sustavima fašističkog ili nacističkog tipa, i to, iako ne baš argumentirano i uvjerljivo, u prošlosti kao i u sadašnjosti.

U vrijeme oružane borbe nije se predviđalo višestranačje. Nakon uspostave države planirala se uspostava vlasti na načelima narodnog suvereniteta i demokracije. Težilo se povezivanju Hrvatske s "europskom unijom" i Ujedinjenim narodima.

Nasuprot "kapitalisličko-liberalističkom poretku" ustaško vodstvo naglašavlo je važnost državnog, zadružnog i privatnog vlasništva, kao i nužnost da seljački dom bude temelj "hrvatskog narodnog života". Osim toga, predviđalo je i sudjelovanje radnika u dobitku poduzeća.

Ustaško vodstvo i njegovi predstavnici sastajaIi su se povremeno s obavještajnim službama SAD-a i Velike Britanije. Saveznički obavještajci, uglavnom zainteresirani za vojne informacije iz Hrvatske i Jugoslavije, kao i za potencijale i namjere križara, inzistirali su na tome da je riječ o individualnim vezama, a ne o njihovim službenim nastupima u ime svojih institucija i vlada. Izostankom rata između Zapada i Istoka, obavještajni kontakti nisu prerasli u čvršće i ozbiljnije veze.

Ustaškoj emigraciji, koja je bila uvjerena da je gerilski pokret mnogo jači, nego što je to zaista bio, pojava križara bila je melem na ranu nakon propasti NDH. Nadali su se da će se vratiti i obnoviti državu s pomoću novih saveznika.. Ali, nakon nekoliko misija viših ustaških dužnosnika i časnika 1945. i 1946., najambiciozniji pokušaj ustaškog vodstva da objedini križarske skupine završio je s propašću. Akcije 10. travnja. Ovu je akciju Operacijom Gvardijan od 1947. do 1948. godine[/b] Udba potpuno razbila i onemogućila.

Dio križara odrekao se nekih simbola ustaškog pokreta i NDH. Većinom. su preuzeli znak križa te naziv križari da bi naglasili svoju, protukomunističku orijentaciju. Međutim, mnogi su na svojim kapama ili drugim dijelovima odara i dalje nosili slovo U u kojega su umetnuli križ. Ustaško vodstvo u emigraciji izričito je zabranilo tzv. rimski pozdrav[/b]. Međutinl, nema podataka o torne jesu li križan podizali desnu ruku u pozdrav ili ne, iako se može vjerovati da je zamjenom simbola napušten i taj kompromitirani simbol ustaštva. Vodstvo je planiralo ukinuti čak i naziv križari jer je bio diskriminacijski prema muslimanima[/b], a koji je, prema njihovu uvjerenju, poticao vjersku podjelu Hrvata. Međutim, utjecaj ustaškog vodstva na križare bio je zanemariv, a ime se križara uvriježilo. Osim toga, i njihov utjecaj na muslimane, sudeći prema dostupnim dokumentima, nije spomena vrijedan.

_________________________________
Bjelovarska Udba ustvrdila je da je među gerilcima bilo 90 % ustaša i Hrvata pripadnika njemačke vojske. Ostali su bili haesesovci ili "nacionalisti", Vidi: HDA, Banditizam - Bjelovar.

Križari su bili prisutni na cijelom području Hrvatske, osim u Istri i na području priobalne Daltnacije i otoka. Iznimku čine podvelebitski dio obale, Pag i Rab, iako su na ovim otocima zabilježeni samo epizodni slučajevi.

Križari u Bosni i Hercegovini su po svojim vojnim i političkiln ciljevima činili cjelinu s onima u Hrvatskoj. Dakako, ne i u organizacijskom smislu jer takva cjelina nije postignuta ni u Hrvatskoj. Njihova pojava u Vojvodini zanemarljiva je, a križari u Sloveniji bili su jugoslavensko orijentirani.

Iako je bilo pokušaja osnivanja ustaške gerile na partizanskom teritoriju već 1944., ona je uglavnom rezultat spontanog okupljanja vojnika OS-a NDH nakon njezina rasula 1945. Najjača aktivnost križara zabilježena je neposredno nakon vojnog poraza: 1945. i 1946. Zima 1946./1947. označuje krah većine križarskih skupina. Nakon dviju godina, 1947. križarske skupine uglavnom nestaju. Preostale se bore za puko preživljavanje. Pokazalo se da križari nisu bili spremni za dugotrajniji pokret otpora. Zadnje akcije križara zabilježene su 1952., kada je i osnovana njihova zadnja skupina.

Na ovam stupnju istraživanja može se odrediti samo približan broj križara u Hrvatskoj. U razdoblju 1945.-1950. bilo je ukupno između 3.500 i 4.OOO križara. U dokumentima Udbe navodi se da je

1945. godine u Hrvatskoj bilo 2.500 gerilaca,
1946. godine 540 gerilaca,
1947. godine 510 i
1948. godine 243 gerilaca.
Njihov broj u 1949. i 1950. može se procijeniti na oko desetak ljudi Međutim, treba naglasiti da su u navedene brojke uključeni i četnici, ali njihov je broj u odnosu na križare zanemariv.

Gerilska aktivnost uglavnom ovisi o godišnjem dobu. Učestalija je od. .. proljeća do jeseni, a zimi se gerilci skrivaju. U vrijeme kad su aktivni, križari prebi vaju u špiljama i kolibama duboko-u gustim šumama, a u razdobljima neaktivnosti uglanom su smješteni po kućama svoje rodbine i suradnika, često u posebno izrađenim bunkerima pored kuća.2

Mnogo skupina pridavalo je veliku važnost:političkoj aktivnosti, a u nekih je takav rad i prevladavao, napose "širenjem letaka". Iako nlgdje nisu obnavljali organe državne vlasti NDH, u nekim su selima, bez obzira na to što nisu imali područja pod svojom kontrolom, osnivali križarske odbore. Njihova temeljna zadaća bila je pomoć križarima opskrbom, smještajem i obavijestima o kretanju policije i vojske. Ipak, mnogo učestaliji oblik pamoći bilo je tzv. Jatakovanje,bez ikakve organizacijske forme. Podrška je bila, dakko, tajna. Masovna i javna podrška stanovništva bila je moguća samo u prvim danima nakon sloma NDH, i to samo na nekim područjima.

Križari su djelovali samo na kopnu, a ne i na moru.

Ostali su nepovezani i razbijeni u više od 200 skupina, bez pravih zapovjednika i bez političkog vodstva. Jedno od osnovnih obilježja njihova pokreta bilo je to da su se zadržavali uglavnom na području svoga rođenja.
Križarske skupine su obično bile malene. Najčešće su imale od 5 do 10 pripadnika, a još manje skupine bile su pasivnije. Veće skupine bile su rijedkost, i to samo u prve dvije godine gerile: 1945.-1946. U tome razdoblju zabilježeno je i povezivanje više skupina radi zajedničkih akcija. Nakon njih razilazili su se. Osim jednog ili dva slučaja, nije-bilo ni pokušaja mobilizacije stanovništva od križara i širenja osnove svog djelovanja na taj klasičan vojnički način.

Vojnički uređene skupine sa zapovjedništvom, točno određenom zapovjednom hijerahijom i strogim pravilima ponašanja bile su rijetkost. Nedisciplina, opijanja pa i međusobna razračunavanja u gerilskim skupinama bili su česti.

Gotovo redovito križari su napadali zadruge, koje su držali simbolima komunizma. Uz. demoristraciju otpora protiv koulunističke vlasti, napadi na zadruge i njihove prodirvaonice imali su i čisto egzistencijalne uzroke. Naime, provale u zadružne trgovine bile su jedan od glavnih načina opskrbe križara, ali i njihovih pomagača. Izbjegavanjem napada na privatnu imovinu, u čemu nisu bili dosljedni, nastojali su učiniti najmanju političku štetu među stanovništvom, koje je živjelo uglavnom u oskudici, i pridobiti njihove simpatije. Kasnije, suočeni sa sve većim učinkom Udbe i padom podrške dijela stanovništva  zbog režimske odlučnosti ali i mirenja mnogih s novim političkim stanjem, križari sve više otimaju, a sve manje raspodjeljuju zadružnu imovinu svojim pristašama. Nekim pljačkama postaju svrha njihova djelovanja, pa uz gerilsko ratovanje jača i razbojništvo. Dakle, neke skupine transformiraju se u pljačkaše, a neke se i osnivaju isključivo zbog kriminalnih motiva.

Najčešći oblik borbe, ali i opskrbe, bili su prepadi na komunističke aktiviste. Vojne akcije poduzimaju tek povremeno. One se svode na nekoliko prepada na vojne kamione u kojima je poginulo mnogo vojnika. Često napadaju manje policijske ophodnje. Nisu osvojili nijedno selo, pa tako ni grad ili šire područje. No, bilo je mnogo slučajeva ulaska križara u sela i zaseoke gdje nije bilo kontrole državnih organa. Dakle, suprotno logici gerilskog ratovanja da je važnija neprestana akrivnost gerile, nego njezina brojčana i oružana snaga, križari su pokazivali slabu vojnu aktivnost.3 Riječju, oni nisu izveli nijednu spomena vrijednu vojnu akciju, kao što su zauzeće ili opsada većeg područja ili naselja, osvajanje vojarne ili važnijeg vojnog objekta, uništenje vojne ili policijske jedinice te dugotrajniji prekid prometa, niti su uzrokovaliveću materijalnu štetu na gospodarskim objektima. Međutim, križari su napadima na pojedince, povremenim prekidima prometa i prepadima na zadruge i privatne kuće sprječavali prijelaz s ratnog na mirnodopsko stanje te prouzročili jak osjećaj nesigurnosti među stanovništvom, a pogotovu među pristašama i dužnosnicima komunističke vlasti.

_________________________________
2 Grgo Polegubić tvrdi; "Ljeti smo se skrivaIi u crkvama i grobovima a zimi u kućama poznanika i špiljama". Pismo G. Polegubića autoru (Vrana pokraj Biograda, 28. 4.2000.).
3 J. ELLIS, Gerila kroz stoljeća, n. dj., 46.

Iako su križan protujugoslavenska i protusrpska gerila, nisu zabilježeni napadi na srpska naselja. Iznimka je paljenje kuća u Donjoj i Gornjoj Dubravi između Karlovca i Ogulina, što je učinila jedna skupina iz emigracije. Medutim, s obzirom na to da je među njihovim žrtvama ipak bilo dosta Srba, može se zaključiti da je vjerojatan razlog bio taj što su oni stradali kao pripadnici režima. Dakle, napadnuti su kao vojnici, policajci, komunisti ili odbornici, a ne zato, ili, što bi bila preciznija teza, barem ne samo zato što su bili Srbi. Zanimljivo je da niui križarskoj promidžbenoj aktivnosti, koja je manje-više ostala na usmenoj razini s vrlo malo pismenih tragova, što dovodi, dakako, u pitanje vjerodostojnost gornje tvrdnje, protusrpska usmjerenost nije naglašavana. Ipak, vjerujem da bi isticano protusrpstvo križara bilo zabilježeno u dokumentima KP ili Udbe da je ono osobito isticano riječju ili djelom.

Križarske skupine djelovale su isključivo u seoskim sredinama, vezane na njih opskrbom hranom i skloništima. Istodobno,u gradovima su zabilježene samo, kako ih je Udba nazivala, terorističke organizacije, koje su se bavile manjim akcijama, poput pisanja parola, trganja plakata, skidanja slika, a katkad i nabavom oružja. Većina ih je otkrivena u samim začecima, a njihova je važnost zanemariva. Uglavnom su okupljale srednjoškolsku ili studentsku mladež. Oružane akcije u gradovima, prema svemu sudeći, bile su zanemarijiva pojava, pa se može reći da su križari prema mjestu svog nastanka i djelovanja te podrijetlom svojih pripadnika bili seoska gerila.

Iako se koristila svaka odsutnost režimskih jedinica da bi se slobodno kretali po pojedinim selima križan nisu uspijevali staviti određena područja pod svoju kontrolu. Bez takvih područja nisu mogli biti sigurni pred čestim prepadima Udbe, KNOJ-a, policije i vojske, što ih je prisiljavalo na nespretne pokrete. To je bio jedan od razloga. učestale aktivizacijebunkeraša i takozvanih jataka, dakle, njihova odmetanja od svojih skloništa ili kuća, ali i, suprotnog procesa, pasivizacije križara koji su se pred potjerama sklanjanjali po bunkerima.

Izostankom rata Zapada i Istoka te očekivane pobjede Zapada, gerilski polet splasnuo je pod teškiin udarcima komunističke vlasti. Pokazalo se da je dugtrajna borba, koja nije odgovarala ni vlastima ni križarima, ipak bila fatalna samo za križare.

Komunistička se vlast putem Ozne/Udbe nemilosrdno obračunala s križarima, ali i četnicima. Koristila je političke metode, kakve su bile uvjeravanja i promidžba, ali prevladavale su vojno-policijske metode. Najčešće je organizirala potjere i zasjede, ali i racije po selima. Osim prijetnji rodbini, pa i fizičkih maltretiranja, preseljavali su cijele obitelji u udaljenija naselja. Najučinkovitija metoda bila je ubacivanje agenata, najčešće bivših ustaša ili zarobljenih križara, među križare. Za izdaju ili likvidaciju svojih suboraca nudila im se sloboda bez sudskog procesa. Udba je nerijetko likvidirala križare i njihove suradnike na mjestu zarobljavanja ili neposredno nakon istrage. Međutim, suprotno tome, poznato je i to da su mnogi križan pušteni na slobodu bez ikakva postupka.

Na sudovima su izricane uglavnom smrtne ili vrlo visoke zatvorske kazne, osobito vođama skupina. Većini običnih pripadnika taj je rok nakon određenog vremena znatno skraćen, pa su pušteni kućama. Može se reći da je represija mnoge odgovorila od namjere da se pridruže otporu, ali istodobno je mnogima oduzela mogućnost izbora i prisilila ih na otpor. Suprotno, sustav amnestija i opraštanja te otpuštanja kućama odmah nakon predaje imala je za vlast, alii za opći mir, pozitivan učinak.

Komunisti su u borbi protiv svojih političkih protivnika rado koristili optužbe za ustaštvo i križarstvo. Takve su optužbe omogućile najučinkovitiji obračun s potencijalnim suparnicima u borbi za ostvarenje potpune diktature KP. To se napose odnosi na borbu protiv HSS-a kao glavnog političkog suparnika i protiv Katoličke crkve koja je svojom neovisnošću prijetila komunističkom ideološkom monopolu kao bitnom temelju jednostranačke vladavine. Nepobitno je da su mnoge optužbe na račun HSS-a i Katoličke crkve, pa tako i optužbe da su bili povezani s križarima ili da su čak bili njihovi organizatori, bile isplanirane od komunističkog vrha i izvedene u režiji Udbe.

Izbjegavanje spominjanja križara u medijima i javnosti bili su uobičajeni izraz odnosa komunista prema svojim neprijateljima i, zapravo, izraz njihove slabosti.
  Zataškavanje oružanog otpora trebalo je uroditi konačnom marginalizacijom pobunjenika i splašnjavanjem svake nade onih koji su nezadovoljni s vlašću očekivali rješenja u oružanoj borbi.

Komunisti su u svojoj agresivnoj promidžbi neprestano naglašavati prednosti novoga sustava u kojima je bratstvo naroda i njihova sloga jamstvo za izgradnju prosperitetnog društva slobode i jednakosti za svaku naciju i pojedinca. Tome su suprotstavljali primitivizam, mržnju i isključivost svojih križarskih i četničkih protivnika koji su, prema uvjerenju komunista, onemogućavali izgradnju bogatijeg, pravednijeg i slobodnijegsvijeta bez obzira na nacionalne razlike.

Komunisti su držali da su kulturna zaostalost, nepismenost i primitivizam pogodno tlo za razvoj križarstva. Riječju, oni koji su "'nasjedali" ustaškoj promidžbi, zapravo, su bili primitivci. No, riječ je o sukobu dvaju, mutatis mutandis, elitističkih i prosvjetiteljskih te totalitarnih i autoritarnih pokreta, ustasaa i komunista, motiviranih idejom borbe za nacionalnu ili socijalnu slobodu i ravnopravnost. Pri tome je isključivost jednih i drugih negirala norme i institucije višestranačkog parlamentarnog sustava.

Nakon ustaške nacionalne, vjerske i rasne isključivosti, križan su promjenama povijesnih okolnosti nastojali prilagoditi svoja ključna politička polazišta, ali prednost koju su stekli ko~unisti pobjedom u ratu bila je nenadoknadiva. Komunistički realizam, uz koji je na površinu često izbijala i srpska odmazda, uspijevala opravdati prethodnhn ustaškim radikaliztnom, što mu je omogućilo da svoje postupke ne mora braniti pred velikim silama. Komunistička Jugoslavija borila se za svoje mjesto u svijetu podijeljenom hladnim ratom, gdje je svaka strana nastojala vezati tu malu državu na jugoistoku Europe. U takvu teženju križan nisu imali šanse ni budućnost. Njihov brzi kraj to i dokazuje.

Između ustaške i četničke gerile postojale su razlike, osim u ciljevima borbe, nacionalnom stavu i u brojnosti. Cetnici u Hrvatskoj težili su obnovi Jugoslavije i potpunu prevlasti srpskih nacionalnih interesa. To je, dakako, bilo dijametralno suprotno težnjama križara. Unatoč tome, prema svim drugim značajkama mnogi prethodni zaključci vrijede i za četnike. Jedna od bitnih razlika između četnika i križara jest i ta da je među četničkorn gerilom, ali i drugim jugoslavenskim pobunjeničkim skupinama, često bilo i bivših partizana, a takvi slučajeva među križarima nisu vrijedni spomena.

Četništvo u svojem čistom obliku uglavnom je suzbijeno do 1946. Međutim,
potkraj četrdestih godina zabilježeno je nekoliko pobuna srpskih seljaka. Njihove vođe bili su demobilizirani partizani, nezadovoljni politikom KP na selu, napose uvođenjem zadruga, obvezatnim otkupom i takozvanim dobrovoljnim radom, treba naglasiti da ni utjecaj velikosrpske ideologije ili nezadovoljstva zbog tobožnjeg blagog odnosa komunističkog režima prema Hrvatima koji su podržavali NDH, u tim pobunama nije bio zanemariv.

_____________________________________________
Izvor: Z. Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945. - 1950, Zagreb 2002., str. 11.- 22., 211.- 218., 355.- 371., 373.- 395., 473.- 479., 489.

08.11.1945. godine na padinama Ljubuše mučki je ubijen ramski domoljub Stipica Sičaja - Gegan. To je datum kojeg su se još samo najbliži pokojnikovi sjećali, u tišini i za sebe obilježavali molitvom. Skoro pola stoljeća Gegan je  bio zabranjena tema u Rami osim obitelji i sve rjeđim poštovateljima. Samo oni najhrabriji bi znali zapjevati „Vran planino i po tebi jele, tu je Gegan višo parabele“ ili neke pjesme sličnog sadržaja i tematike. Padom komunizma i prestankom zabrana za takvu vrstu pjesama gubi se i želja za pjevanjem, to je valjda urođeno u nama.

U Domovinskom ratu opet se oživljava uspomena na Gegana, ali čim je rat stao i sjećanja izblijediše! Koliko smo Hrvati zaboravni najbolji pokazatelj je zaboravljanje naših „Gegana“ iz Domovinskog rata, onih što za dom i slobodu i život dadoše!?

Udruga „Vran“ se pobrinula da Gegana otme zaboravu i na mjestu pogibije 2009. godine postavlja mu spomenik. Danas možemo s ponosom reći da je Gegan vraćen među Ramljake jer na nedjeljnoj misi 14.11.2010. kod spomenika nazočilo je 35 Ramljaka kojima Gegan još uvijek nešto znači.
S obzirom na udaljenost tog mjesta od Rame to i nije mala brojka. Cilj je postignut, Gegan je vraćen Rami, a sve ostalo je stvar Ramljaka. Stoga mi iz Udruge apeliramo na sve koji se mogu oteti zaboravu i sve naše Vitezove iz Domovinskog rata koji su pali diljem ramskih vrleti da to učine, generacije koje dolaze bit će im zahvalne.