26. 07. 1941 osnovan  

15 .12. 1941 ispracen iz Zagreba za Italiju,

  obuka ljudstva trajala do 25.03.1942 godine

na istocni front jedinica stigla u aprilu 1942 godine

(prvi esalon 11, drugi esalon 12, reci esalom 16.04 1942
Znaci jedinica se ne bori na istocnom frontu 1941 godine

21. prosinca.1942 se predala

Naredbom Glavnog stozera domobranstva

od 16.03. 1943 godine,

Laki prijevozni zdrug prestao je da postoji

 

Ustrojena na zahtjev i pritisak od strane Italije.

Nominalno saveznik Nezavisne Države Hrvatske,

Italija je NDH ubrajala u svoje interesno područje,

što je potpisivanjem Rimskih ugovora definitivno i potvrđeno.

Ovim se ugovorima NDH čvrsto vezala uz Italiju te je između ostalog razvoj

svojih oružanih snaga podredilo talijanskim interesima i njihovom nadzoru.

Za hrvatsku su javnost Rimski ugovori predstavljali veliko razočarenje, a nezadovoljstvo

se moglo osjetiti i u vladi NDH, pogotovu u Ministarstvu domobranstva, gdje su u

osloncu na njemačkog saveznika tražili mogućnost da umanje talijanski utjecaj na oružane snage NDH.

Prilika za takvo što ukazala se slanjem dobrovoljačkih postrojbi u rat protiv SSSR-a.

Jedina postrojba koju Poglavnik nije posjetio na istocnom frontu...

Zapovjednici


                                                   Podpukovnik                       Podpukovnik

                                              Stjepan Neuberger                     Egon Žitnik

Stijeg su blagoslovili katolički i muslimanski dušobrižnici Zdruga Josip Ščurić i Muhamed Fočak
Stijeg su blagoslovili katolički i muslimanski dušobrižnici Zdruga Josip Ščurić i Muhamed Fočak

Kada je otpočeo ratni sukob između Njemačke i Sovjetskog Saveza u vodstvu Nezavisne Države Hrvatske ocijenili su da će rat biti kratkotrajan i da će Njemačka iz njega nesumnjivo izaći kao pobjednica, za što je ocijenjeno da će pridonijeti učvršćivanju njezina međunarodnog položaja. Iz tog razloga su u vodstvu NDH smatrali da je potrebno da se i Hrvatska uključi u ovaj rat, makar i na simboličkoj razini, tim više što je to bila i njezina obveza kao jedne od potpisnica Trojnog pakta. Hrvatske oružane snage u to vrijeme organizacijski još nisu bile sposobne za slanje vlastitih postrojbi na Istočno bojište pa je, u dogovoru s njemačkom stranom, odlučeno da je najpogodnije ustrojiti dobrovoljačke jedinice koje bi se borile pod njemačkim zapovjedništvom. Ove jedinice nosile su zajednički naziv Hrvatska legija i činile su je postrojbe iz sastava zrakoplovstva, mornarice i kopnene vojske. Hrvatska legija nije se borila kao cjelina, već su njezine komponente ušle u sastave odgovarajućih postrojbi njemačke vojske. Svi časnici, dočasnici i momčad bili su hrvatski državljani, a u obzir su dolazili samo oni dobrovoljci koji su udovoljavali ondašnjim rasnim zakonima. Na odorama su nosili oznake njemačkog suvereniteta i odgovarajuće njemačke oznake činova, a kao znak pripadnosti domovini nosili su na desnom rukavu bluze i ogrtača, kao i na desnoj strani kacige hrvatski povijesni grb. U pogledu vojno-stegovnog postupka bili su podvrgnuti pod propis o vojnoj stezi Hrvatskoga domobranstva, a u pogledu sudskog pod njemačko pravo.

Uz navedeno postojao je i prikriveni razlog za ustrojavanje legionarskih postrojbi. Vodstvo NDH htjelo je ostvariti jače veze s Njemačkom, nadajući se da će na taj način moći oslabiti pritisak Italije, njezina nominalnog saveznika. Italija je NDH smatrala svojim interesnim područjem, što joj je Njemačka i priznavala, te je težila u što većoj mjeri ograničiti njezin suverenitet i ostvariti potpunu dominaciju nad novostvorenom hrvatskom državom. Ova nastojanja odnosila su se naravno i na oružane snage i da bi barem donekle izmaklo talijanskom utjecaju i nadzoru, Zapovjedništvo Hrvatskog domobranstva slalo je časnike i dočasnika na školovanje u Döllersheim i Stockerau pod okriljem Doknadne bojne 369. pojačane pješačke pukovnije. Odaziv na poglavnikov proglas bio je iznad očekivanja i samo u prvom tjednu nakon objave odazvalo više od 5.000 dobrovoljaca. Nakon izvršena liječničkog pregleda dobrovoljci su razvrstavani prema vrsti završene obuke i upućivani dalje u sabirališta. Sabirališta za kopnene postrojbe nalazili su stožerima divizijskih područja. Od ovih dobrovoljaca ustrojena je pješačka pukovnija pojačana topničkim odjelom i nosila je naziv 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija (Verstärkten (Kroatisches) Infanterie Regimente 369.). U punom sastavu ova postrojba brojila je 3.865 pripadnika i činila je najbrojniju komponentu Hrvatske legije.

17. prosinca brigada je prevezen u Italijju , gdje je dobili svu potrebnu opremu i oružje, a zatim je otišao tri mjeseca intenzivnu obuku.

Iako je i Lako prevozni zdrug bio dio Hrvatske legije, razlozi koji su doveli do njegova ustrojavanja i njegov ratni put podosta se razlikuju od 369. pojačane pješačke pukovnije. Naime, Italija nije odobravala ustroj hrvatskih dobrovoljačkih postrojbi pod njemačkim zapovjedništvom, ali ga nije mogla ni spriječiti. Stoga je postavila zahtjev vladi NDH da se ustroji još jedna postrojba Hrvatske legije, koja bi se na Istočnom bojištu borila pod talijanskim zapovjedništvom u sastavu Talijanskog ekspedicionog zbora na Istočnom bojištu (Corpo di Spedizione Italiano en Russia). Vodstvo NDH htjelo je na svaki način izbjeći ustrojavanje takve postrojbe, ali je talijanski pritisak bio suviše jak te su nevoljko pristali na ovaj zahtjev. Od pripadnika Doknadne bojne Hrvatske legije ustrojen je Lako prevozni zdrug Hrvatske legije (Legione Croata Autotransportabile), postrojba jačine pojačane bojne koja je prije odlaska na Istočno bojište trebala proći obuku u Italiji.

 

Ustanak koji je izbio među srpskim stanovništvom na području Banije, Korduna, Like i zapadne Bosne odgodio je slanje Zdruga u Italiju. Vlada NDH uputila je objašnjenje da joj za gašenje ustanka nedostaje ljudstva, te je Zdrug upućen na područje središnjeg toka rijeke Une sa zadatkom gušenja ustanka i nadzora željezničkih prometnica. Za razliku od raznih postrojbi Ustaške vojnice i “divljih ustaša”, čiji su brutalni postupci samo pridonosili daljnjem raspirivanju ustanka, zapovjedništvo Zdruga je s puno više takta i promišljanja pristupilo svladavanju pobune. Ovakvim se pristupom pobuna na području središnjeg Pounja u znatnoj mjeri smirila i u usporedbi s ostalim područjima zahvaćenim ustankom, u Pounju je vladao relativni mir. Zapovjednik Zdruga podpukovnik Neuberger gajio je simpatije prema Komunističkoj partiji i održavao je veze s pokretom otpora koji su predvodili komunisti. Koja je priroda ovih veza bila, potrebno je još istražiti, no svakako da su one bile razlog zašto je protiv Neubergera pokrenuta optužnica radi veleizdaje. Prijeki pokretni sud osudio ga je na smrt vješanjem, koje je izvršeno u dvorištu Sudbenog stola u Zagrebu 23. prosinca 1941. godine.

Pripadnik lako prevoznog zdruga Hrvatske legije na istočnom bojištu.

Odora je sašivena od talijanskog sukna ali prema uzoru Hrvatskog domobranstva

Na ovratniku se nalazi liktorski snop umjesto savojske zvijezdekako je bilo propisano u talijanskoj vojsci

Oznake nacionalne pripadnosti Zdruga bio je hrvatski grb otisnut na aluminiskoj podlozi koji se nosio na rukavu lijeve nadlaktice a iznad lijevog džepa nalazi se značka Lako prevoznog zdruga

Naoružan je talijanskom puškom Carcano M1891.

Kaciga,torbice za streljivo,bajunet i remenje talijanske su izrade.

Krajem studenoga Zdrug je vraćen u Varaždin gdje je dovršeno njegovo ustrojavanje i u prosincu je upućen na obuku u Italiju. Ispraćaj Zdruga obavljen je u tišini, bez svečanosti koje su pratile ispraćaje ostalih jedinica Hrvatske legije i vrlo slabo popraćen od strane ondašnjih medija. Prema Zdrugu odnosilo se kao prema neželjenu djetetu i ovakav odnos trajat će čitavo vrijeme njegova postanka. U ondašnjem se tisku o Zdrugu pisalo vrlo malo i nije ga se koristilo u propagandne svrhe. Darovi i pomoć iz domovine Zdrugu su stizali u znatno manjoj mjeri nego ostalim jedinicama Hrvatske legije, a tijekom posjeta Pavelića Istočnom bojištu Zdrug je bio jedina jedinica koju nije posjetio. Razlog ovakvom postupku nalazio se u odnosu Italije prema NDH, koja je bila njezina nominalna saveznica, a koja je u stvari htjela ostvariti što veću dominaciju na ovim područjem, što joj je potpisivanjem Rimskih ugovora uvelike i uspjelo. Ovaj odnos uvelike je opterećivao vladu NDH, a hrvatska je javnost Italiju doživljavala kao okupatorsku silu. U takvim okolnostima bilo kakvo pisanje o postrojbi pod talijanskim zapovjedništvom bilo bi samo podsjećanje na podložni odnos koji je NDH imala prema Italiji, te je stoga Zdrugu od svih postrojbi Hrvatske legije posvećeno najmanje medijskog prostora.

Zdrug je u travnju mjesecu pristigao na Istočno bojište gdje je ušao u sastav 3. konjaničke divizije Principe Amedeo Duca d’Aosta. Za razliku od 369. pojačane pješačke pukovnije, njegove jedinice nisu raspoređivane među talijanske, već je otpočetka nastupio kao cjelina. S borbenim iskustvom iz Pounja Zdrug se od prvoga dana pokazao kao postrojba vrlo velike borbene vrijednosti i sve zapovijedi izvršene su vrlo učinkovito. Za ove uspjehe Zdrug je primio brojna priznanja od talijanskih zapovjedništava kojima je bio podređen. Početkom kolovoza Zdrug prelazi u sastav 9. polumotorizirane divizije Pasubio i s ovom divizijom sudjeluje u bitki kod Serafimovića, kada su snage sovjetske 63. i 21. armije izvršile napad u lijevo krilo njemačke 6. armije i uspostavile mostobran na desnoj obali Dona. U izuzetno teškim borbama Zdrug se iskazao kao izuzetno postojana postrojba i upravo je radom Zdruga zaustavljeno sovjetsko napredovanje od 25. kolovoza te stabiliziran položaj divizije Pasubio. Pri tom su gubici među hrvatskim domobranima bili znatni, Zdrug je u ovim borbama imao 27 poginulih i 90 ranjenih.

Krajem studenoga Zdrug se ponovno nalazi u sastavu 3. konjaničke divizije, na odsjeku između sela Garmilovski i Stogovskoj, čija dužina je iznosila šest kilometara. Neposredno prije toga zaprimljena je popuna iz Italije, tako da se u tom trenutku Zdrug nalazio u punoj borbenoj spremi. Kada je 16. prosinca otpočela sovjetska operacija Mali Saturn, Zdrug se nalazio na ovim položajima i nije bio izložen glavnim pravcima sovjetskog napada. Međutim, brzi prodor sovjetskih oklopnih snaga odsjekao je jedinice 3. konjaničke divizije od njihove glavnine i Zdrug je zaprimio zapovijed da se zajedno s 3. pukovnijom bersagliera povuče na južnu obalu rijeke Tihaje, gdje je trebao uspostaviti novu obrambenu crtu. Ubrzo nakon toga Zdrug i 3. pukovnija bersagliera izgubili su svaku vezu sa zapovjedništvom matične divizije. Shodno tome postupali su prema posljednjoj zaprimljenoj zapovjedi i povlačili se prema Meškovu, gdje su namjeravali preći rijeku Tihaju. Kako su izvidnice javljale da je Meškov zaposjednut sa samo slabim sovjetskim snagama, zapovjednik Zdruga podpukovnik Žitnik odlučuje se 20. prosinca izvršiti proboj. Zapovjednik 3. pukovnije bersagliera predlagao je da se u napad krene nakon što se prikupe sve jedinice njegove pukovnije, ali Žitnik je smatrao da se ne smije gubiti vrijeme i kreće u samostalan proboj. Kako je Meškov bio zaposjednut od glavnine snaga sovjetskog 18. oklopnog zbora, ovaj pokušaj nije imao nikakvih izgleda za uspjeh. Snage 3. pukovnije bersagliera ulazile su u borbu po dijelovima, već kako su pristizale s bojišnice i borbe za Meškov potrajale su čitav dan. Nakon velikih gubitka i nakon što je potrošeno sve streljivo, ostaci Zdruga i 3. pukovnije bersagliera obustavili su borbu u večernjim satima i prešli u sovjetsko zarobljeništvo. Iako bez izgleda na uspjeh, ova borba imala je pozitivan učinak na druge postrojbe njemačkog XXIX. zbora, kao i na talijanski II. zbor, koje su iskoristile zastoj u napredovanju sovjetskog 18. oklopnog zbora i uspjele se pravodobno povući i izbjeći opkoljavanje. Sovjetski 18. oklopni zbor nastavio je napredovanje tek 21. prosinca kada je smijenjen od strane 1. i 44. gardijske pješačke divizije.

U zarobljeničkom logoru Krasnogorsk Sovjeti su prikupili zarobljene pripadnike 369. pješačke divizije i Lako prevoznog zdruga, kao i Hrvate i Slovence zarobljene u sastavu mađarskih i njemačkih jedinica. Od ovog ljudstva ustrojena je Prva brigada NOV-a u SSSR-u, za zapovjednika je imenovan podpukovnik Marko Mesić, a njegov zamjenik bio je podpukovnik Egon Žitnik. U studenome 1944. Godine ova brigada ulazi u sastav NOVJ-a i teško stradava u bitki za Čačak. Brigada je postupila prema dobivenoj zapovijedi i krenula u napad, dok su njezin lijevi i desni susjed ostali na mjestima i nisu joj pružali nikakvu podršku. U napadu je Brigada teško stradala i više od četvrtine njezina sastava izbačeno je iz borbe. Zapovjedništvo 14. srpskog zbora krivicu za ovaj neuspjeh pripisalo je lošem vođenju Brigade pa je povučena s bojišta i upućena u Beograd na preustroj. Tom prilikom smijenjeni su zapovjednik Marko Mesić, načelnik stožera Marijan Prišlin, kao i svi ostali časnici iz bivše Hrvatske legije, a nekima je suđeno radi izdaje i osuđeni su na smrt. Iz ovih presuda jasno se može iščitati što je bio uzrok neuspjehu Brigade u bitki za Čačak i da se vodstvo Komunističke partije na ovaj način htjelo riješiti za njih nepoćudnih elemenata.

Tijekom njihova boravka na Istočnom bojištu, kroz postrojbe kopnene vojske Hrvatske legije sveukupno je prošlo oko 6.800 časnika, dočasnika i domobrana. Od toga njih oko 5.500 je služilo u 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji, a oko 1.300 u Lako prevoznom zdrugu. Kolike su gubitke pretrpjele ove dvije postrojbe, vrlo je teško utvrditi. Nepobitno je utvrđeno da je 369. pojačana pješačka pukovnija imala 886 poginulih, dok su gubici kod Lako prevoznog zdruga do 1. prosinca 1942. iznosili 42 poginula i 139 ranjenih. Međutim, kod Zdruga stvarni gubici višestruko premašaju ovaj broj, ali se mogu samo nagađati, jer je nemoguće utvrditi točan broj poginulih u borbi za Meškov i kasnijim pokušajima proboja sovjetskog obruča. Ova je postrojba bila u punoj borbenoj spremi u vrijeme otpočinjanja sovjetske operacije Mali Saturn, što znači da je brojala nešto manje od 1.100 pripadnika. Prema “spisku ljudstva jugoslavenske vojne jedinice u SSSR-u” od 1. travnja 1944. u sastavu Prve brigade NOV-a u SSSR-u nalazilo se 810 bivših legionara od kojih 429 iz Pukovnije, a 381 iz Zdruga. Prema ovim podacima proizlazi da je u samom proboju i u zarobljeništvu smrtno stradalo više od 600 pripadnika Lako prevoznog zdruga. Isto tako, iz ovih podataka može se iščitati da je od oko 715 pripadnika Pukovnije koji su se predali u Staljingradu, njih oko 286 ili oko 40 posto umrlo u sovjetskim logorima. Broj domobrana koji su odbili služiti u jugoslavenskim jedinicama zanemariv je i ne može značajnije utjecati na konačni zbroj. Ako ovaj postotak analogno primijenimo i na pripadnike Zdruga, možemo pretpostaviti da je oko 240 pripadnika Zdruga smrtno stradalo u logorima, dok je njih oko 360 stradalo tijekom sovjetske operacije Mali Saturn.

S obzirom na okolnosti ni podaci o gubicima kod Pukovnije ne mogu biti potpuni, ali ih je sačuvano znatno više nego za Zdrug. Na osnovu ovih podataka Milan Pojić izračunao je da su gubici Pukovnije od prve borbe u listopadu 1941. do 20. siječnja 1943. iznosili 886 poginulih, oko 1.900 ranjenih i 580 oboljelih. Broj otpuštenih radi lošeg vladanja, bijega, nestanka, bolesti i drugih razloga do 20. travnja 1942. iznosio je 673 časnika, dočasnika i domobrana. Brojno stanje pukovnije iznosilo je 21. siječnja 890 ljudi, a prema izjavi podpukovnika Mesića 30. siječnja je u sovjetsko zarobljeništvo otišlo njih 715, što znači da se za ukupno 175 pripadnika Pukovnije u ovom kratkom razdoblju može smatrati da su poginuli ili nestali.

Prema tome od oko 6.800 pripadnika kopnene sastavnice Hrvatske legije, njih oko 1.900 možemo smatrati poginulima ili nestalima, oko 2.100 ranjenima, a 810 ih je završilo u jugoslavenskim jedinicama ustrojenim u SSSR-u. Koliko ih je smrtno stradao u sastavu jedinica NOVJ-a, za sada je nemoguće utvrditi. Pretrpljeni gubici nepobitno su utvrđeni samo za časnike koji su služili u 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji. Od ukupno 147 časnika koji su prošli kroz ovu postrojbu poginula su 22 (15 posto), 38 ih je ranjeno (26 posto ), 20 ih je ostalo u opkoljenom Staljingradu (14 posto), a u domovinu ih se je vratilo 66 (45 posto). Za jednog časnika nije utvrđena sudbina. Podaci o časnicima na službi u Zdrugu vrlo su manjkavi. Na osnovi dokumenata koji su mi stajali na raspolaganju, uspio sam identificirati ukupno 55 časnika koji su služili u Zdrugu tijekom njegova djelovanja na Istočnom bojištu. Od toga je jedan smrtno stradao, 23 su se vratila u domovinu, a 31 se vodi kao nestao (poginuli ili zarobljeni) tijekom operacije Mali Saturn. Od 31 nestaloga nepobitno je utvrđeno da je jedan časnik smrtno stradao u zarobljeništvu, a tri su časnika prešla u sastav 1. jugoslavenske brigade, ostalima je sudbina i nadalje nepoznata.

U vojnom pogledu 369. pojačana pješačka pukovnija i Lako prevozni zdrug mogu se uvrstiti među najbolje postrojbe oružanih snaga NDH. Iako je Pukovnija na Istočno bojište odaslana nedovoljno obučena i u početku je imala znatnih problema sa stegom, ovi su nedostaci bili većim djelom uklonjeni tijekom zimskih borbi 1941./42. godine. Nakon ovih borbi Pukovnija se više neće boriti rascjepkana po njemačkim jedinicama, već kao cjelina i od strane njemačkih zapovjedništava imat će ravnopravan tretman s njemačkim postrojbama. Tijekom sovjetske zimske ofenzive 1942./43. i tijekom borbi za Staljingrad, hrvatskom zapovjedništvu bit će podređivane i razne njemačke jedinice u sklopu borbenih grupa Markulj i Pavičić. Stožerni pukovnik Ivan Babić u jednom je svom izvještaju vojskovođi Kvaterniku s Istočnog bojišta iznio mišljenje da je Pukovnija najbolja jedinica hrvatske kopnene vojske, dok je topnički odjel redovito dobivao najviše ocjene za svoj rad. Jednake ocjene mogu se dodijeliti i Lako prevoznom zdrugu, koji je u svim borbama koje je vodio na Istočnom bojištu pokazao da je stajao uz bok elitnim jedinicama talijanske vojske.

Neposredna posljedica za Hrvatsko domobranstvo bila je gubitak kvalitetnih časnika i momčadi, manjak koji se u oružanim snagama NDH ionako osjećao čitavoga rata. S druge strane, u nastavnim centrima u Stockerau i okolnim mjestima, tijekom rata izobražen je znatan broj pričuvnih časnika i dočasnika. Do početka 1944. na taj je način osposobljeno 2.700 časnika i dočasnika, broj koji bi Hrvatsko domobranstvo samo teško ostvarilo. Posredna posljedica na ustroj Hrvatskog domobranstva, bila je da su Nijemci učvrstili svoje mišljenje da se postrojbe Hrvatskog domobranstva mogu učinkovito boriti samo pod njemačkim zapovjedništvom. Tijekom 1943. godine Nijemci su smanjili pomoć na preustroju Hrvatskog domobranstva i odlučili povećati broj legionarskih jedinica u sastavu njemačke vojske, držeći da je to najbolji oblik za organizaciju hrvatske vojske.

Legionarske divizije bile su postrojbe njemačke vojske, koje su popunjavane ljudstvom iz Hrvatske, a časnici i dočasnici većinom su bili Nijemci. Prema ugovornoj obvezi između vlada Trećeg Reicha i NDH ove postrojbe smjele su se upotrijebiti samo na području NDH. Kao osnovica za izobrazbu novih legionarskih divizija poslužila je Doknadna bojna 369. pojačane pješačke pukovnije i s vremenom je ova bojna prerasla u Hrvatsku nastavnu brigadu (Kroatische Ausbildungs-Brigade). Ova brigada vršit će izobrazbu vojnika budućih triju legionarskih divizija 369. (Vražje), 373. (Tigar) i 392. (Plave) pješačke divizije, koje će se do kraj rata boriti u sastavu njemačke vojske. Pri raspodjeli novaka ove divizije imale su prioritet, dok su se jedinice Hrvatskog domobranstva nalazile na dnu ove liste, što je imalo daljnje negativne posljedice na borbenu spremu domobranskih postrojbi.

(Zaključak mr. sc. Amira Obhođaša u knjizi “Lako prevozni zdrug: u borbama od Une do Dona, kolovoz 1941. – prosinac 1942.” koja je upravo izašla iz tiska i u prodaji je na svim kioscima novina)

Lako prevozni zdrug Hrvatske legije legije u borbama na Donu 1942. godine

Kako bi smanjio pritisak kojem su bile izložene postrojbe Crvene armije na prilazima Staljingradu, sovjetske su snage izvele napad na izduženi lijevi bok njemačke 6. armije. Udar na lijevo krilo 6. armije izvršen je na dva pravca: kod Serafimovića i Kremanskaje. Napad kod Serafimovića izvršile su sovjetska 63. i 21. armija, koje su se nalazile na krajnjem desnom krilu Staljingradskog bojišta. Zajednički napad ovih dviju armija otpočeo je 20. kolovoza i bio je usmjeren na spoj talijanske 8. i njemačke 6. armije. Na spoju ovih dviju armija nalazile su se talijanska 2. polumotor izirana divizija Sforzesca (krajnje desno krilo 8. armije) i njemačka 79. pješačka divizija (krajnje lijevo krilo 6. armije). Odsjek koji je držala Sforzesca popustio je pred sovjetskom navalom i divizija se počela povlačiti u neredu. Kako bi zatvorila nastali rascjep, talijanska 8. armija uputila je sve raspoložive snage na ovaj dio bojišnice. Tako je Zdrug u noći s 22. na 23. kolovoza prebačen s položaja kod Merkulova u okolicu Singina, a zatim je preuzeo položaje oko kote 219. Položaji koje je zauzeo Zdrug 23. kolovoza uspješno su obranjeni i nisu se odviše mijenjali tijekom bitke za mostobran. Od 23. do 30. kolovoza 2. satnija LPZ-a borila se izvan sastava svoje matične postrojbe i u ovom je razdoblju sudjelovala u borbama za Merkulov.