LIČKI(VELEBITSKI)USTANAK 1932

rujan.1932.Lika

Imenom Lički ustanak ( Velebitski ustanak) naziva se oružana akcija, koje su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO. U noći 6-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića

 

Organizatori i tijek akcije

Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s Pavelićem i drugim ustaškim prvacima.

Odluka o podizanju ustanka donesena je, nakon izvršenih priprema, ljeti 1932. na sastanku u mjestu Spittalu (Austrija), na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Oružje je prebacivano na Velebit iz Zadra (tada pod vlašću Italije) u nekoliko navrata, u proljeće i ljeto 1932. Oružje je razdijeljeno članovima UHRO, a zatim je stigla i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja se skrivala u kući jednog seljaka u selu Lukovom Šugarju te u kolovozu još jedna takva grupa petorice. Prije nego je počela oružana akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Andrija Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar.

U noći 6-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković.) U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.

Značaj i rezultati

Razmjere i trajanje akcija nisu bile takve da bi se moglo govoriti o pravom "ustanku"; iz vojne perspektive akcija je bila simbolična. Šime Balen kaže da je posrijedi bila »neuspjela talijansko-ustaška improvizacija«, ali organizatorima je bio važan propagandni i politički učinak. U promotivnom tekstu o Anti Paveliću objavljenom u Zagrebu 12. travnja 1941., piše: »Znameniti lički ustanak, koji predstavlja samo jedan mali ali uspješni manevar ustaške vojske, a koji uznemiruje skoro polovicu bivše jugoslavenske IV. Armijske oblasti.« (preneseno u: Košutić, str. 102.) Vlasti Kraljevine Jugoslavije, u kojoj tada vlada Šestosiječanjska diktatura, reagirale su uobičajeno: masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Žandari su vršili temeljito "pročešljavanje" područja Like i Primorja, oduzimali oružje i uhićivali ljude koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetih mjera bila je nerazmjerna. Uhićeni su i od žandarmerije zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štete. Kada se Ante Pavelić st., koji je tada bio predsjednik Skupštine, potužio kralju Aleksandru da je žandarmerija mučeći doživotno osakatila više od 250 nevinih ljudi kralj ga je s čuđenjem zapitao, da li je moguće da žandarmerija bije te ga uputio Žiki Laziću, tadašnjem ministru unutarnjih poslova, na što je Pavelić otišao od kralja, s kojim se više nije sreo, i nakon čega nije ponovno bio izabran za predsjednika Skupštine.Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju; Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.

Međunarodni odjek

Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno talijanskom i mađarskom. Italija i Mađarska imale su interes za razbijanje Kraljevine Jugoslavije i zato su pomagale ustaše. Akcija u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu. Radilo se ipak samo o diverziji ograničenoj na usko područje.

Akcija je izvršena po naređenju ustaškog poglavnika Ante Pavelića, što znači i po odobrenju talijanskih fašističkih vlasti, koje su pružale utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su sazivale irendentističke organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih Dalmatinaca.

Politička i socijalna situacija

U to doba rad gotovo svih političkih organizacija u Kraljevini Jugoslaviji još je bio zabranjen (Šestosiječanjska diktatura). Vodstvo UHRO nalazilo se u emigraciji, u Italiji i Mađarskoj. Kod kuće su ustaše koncentrirali svoje napore regrutiranja na siromašne planinske krajeve u kojima su živjeli Hrvati, naročito Liku i Hercegovinu. Bio je to izraz javnog nezadovoljstva korupcijom vlasti, visokim porezima i uobičajenim premlaćivanjime civila od žandara (koji su velikom većinom bili Srbi). U zapadnoj Hercegovini, stoljećima poznatoj po uzgoju visokokvalitetnog duhana, nezadovoljstvo buknulo kada je kralj Aleksandar uveo državni monopol na berbu duhana i prisilio lokalne seljake da sav duhan prodaju vladi za samo dio prave tržišne vrijednosti.

Milovan Đilas u svojim memoarima piše o ličkim ustašama, koje je upoznao na robiji u Lepoglavi: »Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad svega, siromašni. (…) Njihov seljački razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im "srpska vlada" i "srpski žandari" nisu htjeli dati. (…) Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti razvijena.«

Podrška komunista ustašama

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«. Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin "ustaški" upotrebljen u općem smislu ("ustanik") ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. (Petranović I, str. 186.)

Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv "ustaše", nego su se nazivali "frankovci", "hrvatski nacionalisti", "hrvatski nacionalni borci", "hrvatski nacionalni revolucionari". Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti. Komuniste i hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom proganjanju šestosiječanjskog monarho-diktatorskog režima. To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana u Lepoglavi 1934. Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici. Već 1937. Komunistička partija Hrvatske u svom proglasu osuđuje stavove „frankovačko-fašističke demagogije o nezavisnoj hrvatskoj državi“, koja želi „da hrvatskom narodu umjesto jednog jarma nametne drugi, još gori jaram Rima i Berlina.“

Poznati sudionici

  • Rafael Boban
  • Delko Bogdanić
  • Juraj (Juco) Rukavina
spomenik na mjestu diverzije u Brušanima:
spomenik na mjestu diverzije u Brušanima:

"Dosta toga je u hrvatskim i drugim medijima već napisano o ovome ustanku koji se dogodio u rujnu 1932. U svim tim opisima naći ćete dosta istine o stvarnim događajima, ali, nažalost, i dosta netočnosti, što je i normalno jer mnogo toga što je kasnije pisano temeljeno je na izjavama osoba koje su bile daleko od stvarnih događaja.....i nisu imale nikakve veze s onim što se s tim ustankom htjelo postići i što se ustvari događalo prije , tijekom i poslije njega.

 Pošto sam rođen u selu Lukovo Šugarje iz kojega je ovaj ustanak bio organiziran i gdje je rođen zapoviednik toga ustanka, moj ujak, Ivan Devčić "Pivac” , te prva žrtva, Stipe Devčić i još neki drugi vodeći ljudi,a moj pok. otac bio je je umješan u njegovu pripremu, prilično dobro sam upućen u prilike koje su bile uzrok toga ustanka, što se tu zapravo dogodilo i kakve su mu bile posljedice. U nekim opisima čitao sam da je Stipe Devčić bio brat Ivana i Krune Devčića, što nije točno.

U našem selu, kao i u mnogim drugim krajevima Hrvatske, skoro svak ima neki nadimak "spitzname”, "nickname” , pa je otac Ivana i Krune Devčića imao nadimak "Pivac”, a Stipin otac, "Kusija”. Otac moga drugog ujaka i krsnog kuma, zapovjednika Velebitske ustaške bojne, satnika Pavla Devčića, imao je nadimak "Žila” itd.

Nu, pođimo od početka. Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem u izbjeglištvu u Italiji, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kad je ustanak planiran zključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža, prebacivanje ljudi , oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra (koji je onda bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to jednim manjim plovilom pokuša po noći prebaciti morem.

 Nu, i morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i najzamršeniji plićak zvani Gaz poslije kojega ( ako ga se uspješno prođe ), prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac "Fortica”, preko kojeg danas ide Paški most. Pa i ako ustaše uspiju sve to ( po mrkloj noći ) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali. Pa tko bi za provedbu svega toga bio mogao biti bolji od "Pivca” koji je stotine puta po noći svojim 'kajićem' i 'bracerom' ,po mrkloj noći, proplovio ovim plićacima i tjesnacima izpod nosa žandarima i kojeg na obali pod Velebitom čekaju: junačka majka Manda, sestre i najbliža rodbina.?

Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antijugoslavensko. Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata, tako da je danas skoro pusto. Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom "Anica” iz Zadra u Lukovo Šugarje, a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu "Šugarska Duliba” na Velebitu između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita u Liki. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit,on je, pošto je imao "legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tud krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi 'Ustaški Pokret' koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj dragi na Velebitu. Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrbskih zlotvora i "kralja ciganina” , te pjevali - 'Ustani bane', 'Ustaška se vojska diže' i dr.

Poslije eksplozije paklenog stroja koji je srušio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze "ustaši”,Dušan Šušnjar i njegovi "junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta. Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi prenoćili , a ujutro su krenuli da bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu, pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta već su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić koji nije bio član grupe ustaša ( Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna.

Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odkle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar. Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama, razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke horde svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri,bilo hrvatsko. Počeše s racijama,batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih "srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu, pa im je "kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske vojske”, tkzv 31. puk, koji je od ličkih posrbljenih Vlaha bio cvijećem dočekan i stacioniran u pro- četničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr..

Nije se pitalo jesi li si i zašto kriv. Dosta je bilo da nisi "Srbin”. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem ,u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić, Pavao Devčić zvani "Mali Cigo” i mnogi drugi.

Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha, onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog , divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Nu, ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu, ali vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Srijemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade. Ovaj prefrigani Židov, okorjeli boljševik, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile "Miško” Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar "Gržaljev” iz Brušana i dr., nego i nekim od onih obrazovanih ( već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena "Slaninara” i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin general, a Miško i Stipić Došen " narodni povjerenici”, ubojice i pljačkaši -par excellence . Drugu Moši je bilo lako "vaspitati” ovakve tipove jer, prije svega, oni se nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi iz moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni "komunističko” dijeljenje kruha na jednake komade među uznicima u ćeliji.

Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračila je razuzdana velikosrbska žandarmerija. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj "Vili Velebita”, ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mome mjestu, a moja obitelj i rodbina su bili s njime povezani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali.

Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike, Blaž "Blagoje” Piščević, ali pošto nisu imali naikava uspjeha, vlasti su razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže vijest da je moj tetak Nikola "Nikić” Milković pod "Pločom” izpod Bukovog dolca u Velebitu našao Pejanovićeve ostatke. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i "Blagoje” Piščević. Pokupili su Pejanovićeve ostatke i, ne pitajući nikoga, pokopali ih u naše katoličko groblje uz blagoslov "srbskog” paroha iz Čitluka u Liki. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše za koje su mislili da se kriju negdje u Velebitu. .

Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskom opančaru dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine, ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje je počinio tolike zulume. Ako on ipak nije tada ozbiljno shvatio tu poruku, onda je sigurno shvatio onu što mu je dvije godine kasnije stigla iz Marseillesa."

Zvonimir Došen za Hrvatski informativni radio u Torontu

Pripadnici ustaške organizacije djelovali su skupno ili pojedinačno. Prebacivali su se u Jugoslaviju (posebno iz Mađarske) i izvodili razne diverzije na željeznicama i drugim javnim objektima. Kada se Pavelić 1932. odlučio za jednu opsežniju ustašku akciju u zemlji, za njeno izvođenje odabrao je područje Like, gdje je u Gospiću postojala ilegalna ustaška organizacija na čelu s odvjetnikom dr. Andrijom Artukovićem. Njeni ostali važniji članovi bili su Juraj-Juco Rukavina (bivši austrougarski časnik), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci).
 
Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s Pavelićem, Perčecom i drugim ustaškim prvacima.
 
Pripreme za akciju započele su u proljeće 1932. U njima je posebnu ulogu imao Juco Rukavina, koji je konspirativno obilazio sela Like i Primorja da bi za akciju pridobio i izvjestan broj seljaka na širem podurčju.
 
U psihološkoj pripremi širili su vijesti da borbu za nezavisnost Hrvatske pomaže Italija i da je ustaško vodstvo s talijanskom vladom zaključilo sporazum prema kojemu će Italija dobiti Triglav i dolinu prema Ljubljani, a ona će Hrvatskoj ustupiti Rijeku i Trst.
 
Kako je u okviru šire akcije bio predviđen napad i osvajanje vojarne i vojnog skladišta garnizona u Gospiću, domaća ustaška grupa je nastojala uspostaviti vezu s nekim vojnim osobama, ali sa slabim rezultatom.
 
Kao glavna baza za prebacivanje oružja preko Velebita određen je Zadar (tada pod vlašću Italije). Prve količine oružja prebačene su na Velebit tijekom proljeća 1932., a najveća količina potkraj kolovoza. Oružje je u Zadar dopremljeno talijanskim brodom. Na Velebitu je bilo razdijeljeno članovima organizacije, a zatim je tamo prispjela i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja je skrivana u kući jednog seljaka u selu Lukovo Šugarje. S posljednjom pošiljkom oružja stiglo je još pet naoružanih ustaških emigranata.
 
Prije nego je počela prava akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar. U noći između 6. i 7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića.
 
Uz deset ustaških emigranata, prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Prije napada bile su presječene sve telefonske veze s Gospićem, a tada je započela paljba na zgradu u kojoj su se nalazili oružnici.
 
Okršaj je trajao oko pola sata i napadači su se povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković). U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stpan Devčić.
 
Poslije završetka akcije u Brušanima policijski organi su izvršili temeljito pročešljavanje područja Like i Primorja, kako bi se oduzelo oružje i pohapsili ljudi koji su bili umiješani u prebacivanje oružja.
 
S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetnih mjera bila joj je nesrazmjerna. Pohapšeni su i zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štete.
 
Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno u talijanskom i mađarskom. Akcija ustaške grupe u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata u Jugoslaviji i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu.
 
U ustaškim krugovima akcija je nazvana Lički ili Velebitski ustanak. No, radilo se ipak samo o diverziji ograničenoj na usko područje, koja nije izazvala širu i masovniju akciju i stvaran prijelaz s političke na oružanu borbu.
 
U pripremanju akcije u Lici sudjelovao je i sam poglavnik Ante Pavelić. Ona je izvršena po njegovoj naredbi, što znači i po odobrenju talijanskih vlasti, koje su pružale utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji.
 
Italiji je u tom času, s obzirom na odnose s Jugoslavijom i pretenzije prema istočnoj jadranskoj obali, odgovaralo da provjeri pripremljenost ustaša i mogućnost dizanja ustanka na širem području Hrvatske.
 
Inače, pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su sazivale iredentističke organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih Dalmatinaca.
 
Ustaška akcija u Lici 1932. pogoršala je ionako loše jugoslavensko-talijanske odnose.
 
U ljeto 1933. pred Sudom za zaštitu države u Beogradu održano je suđenje ličkim ustanicima. Međutim, većina glavnih organizatora nije dospjela pred sud, jer su napustili zemlju. Uhićen je samo Juco Rukavina, koji je na procesu bio glavni optuženi (uz njega je bilo još 11 manje važnih optuženika). Rukavina je osuđen na smrt vješanjem, ali mu je ta kazna izmijenjena i pretvorena u kaznu doživotne robije. Ostali optuženi dobili su vremenske kazne.
 
Juraj (Juco) Rukavina (Perušić, 4. veljače 1898. – Zagreb, lipanj 1945., za vrijeme NDH pukovnik ustaške vojnice. Osuđen na smrt i strijeljan u lipnju 1945.
Objavljeno: 6.9.2012. u 12:3
Autor: Likaplus/Zvonimir Došen
80. obljetnica

Velebitski ustanak 1932.

Imenom Lički ustanak ( Velebitski ustanak) naziva se oružana akcija, koje su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO. U noći 6-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića


"Dosta toga je u hrvatskim i drugim medijima već napisano o ovome ustanku koji se dogodio u rujnu 1932. U svim tim opisima naći ćete dosta istine o stvarnim događajima, ali, nažalost, i dosta netočnosti, što je i normalno jer mnogo toga što je kasnije pisano temeljeno je na izjavama osoba koje su bile daleko od stvarnih događaja.....i nisu imale nikakve veze s onim što se s tim ustankom htjelo postići i što se ustvari događalo prije , tijekom i poslije njega.

 Pošto sam rođen u selu Lukovo Šugarje iz kojega je ovaj ustanak bio organiziran i gdje je rođen zapoviednik toga ustanka, moj ujak, Ivan Devčić "Pivac” , te prva žrtva, Stipe Devčić i još neki drugi vodeći ljudi,a moj pok. otac bio je je umješan u njegovu pripremu, prilično dobro sam upućen u prilike koje su bile uzrok toga ustanka, što se tu zapravo dogodilo i kakve su mu bile posljedice. U nekim opisima čitao sam da je Stipe Devčić bio brat Ivana i Krune Devčića, što nije točno.

U našem selu, kao i u mnogim drugim krajevima Hrvatske, skoro svak ima neki nadimak "spitzname”, "nickname” , pa je otac Ivana i Krune Devčića imao nadimak "Pivac”, a Stipin otac, "Kusija”. Otac moga drugog ujaka i krsnog kuma, zapovjednika Velebitske ustaške bojne, satnika Pavla Devčića, imao je nadimak "Žila” itd.

Nu, pođimo od početka. Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem u izbjeglištvu u Italiji, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kad je ustanak planiran zključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža, prebacivanje ljudi , oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra (koji je onda bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to jednim manjim plovilom pokuša po noći prebaciti morem.

 Nu, i morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i najzamršeniji plićak zvani Gaz poslije kojega ( ako ga se uspješno prođe ), prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac "Fortica”, preko kojeg danas ide Paški most. Pa i ako ustaše uspiju sve to ( po mrkloj noći ) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali. Pa tko bi za provedbu svega toga bio mogao biti bolji od "Pivca” koji je stotine puta po noći svojim 'kajićem' i 'bracerom' ,po mrkloj noći, proplovio ovim plićacima i tjesnacima izpod nosa žandarima i kojeg na obali pod Velebitom čekaju: junačka majka Manda, sestre i najbliža rodbina.?

Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antijugoslavensko. Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata, tako da je danas skoro pusto.

Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom "Anica” iz Zadra u Lukovo Šugarje, a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu "Šugarska Duliba” na Velebitu između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita u Liki. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit,on je, pošto je imao "legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tud krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi 'Ustaški Pokret' koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj dragi na Velebitu. Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga.

Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrbskih zlotvora i "kralja ciganina” , te pjevali - 'Ustani bane', 'Ustaška se vojska diže' i dr.

Poslije eksplozije paklenog stroja koji je srušio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze "ustaši”,Dušan Šušnjar i njegovi "junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta. Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi prenoćili , a ujutro su krenuli da bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu, pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta već su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić koji nije bio član grupe ustaša ( Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna.

Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odkle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar. Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama, razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke horde svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri,bilo hrvatsko. Počeše s racijama,batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih "srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu, pa im je "kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske vojske”, tkzv 31. puk, koji je od ličkih posrbljenih Vlaha bio cvijećem dočekan i stacioniran u pro- četničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr..

Nije se pitalo jesi li si i zašto kriv. Dosta je bilo da nisi "Srbin”. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem ,u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić, Pavao Devčić zvani "Mali Cigo” i mnogi drugi.

Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha, onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog , divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Nu, ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu, ali vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Srijemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade. Ovaj prefrigani Židov, okorjeli boljševik, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile "Miško” Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar "Gržaljev” iz Brušana i dr., nego i nekim od onih obrazovanih ( već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena "Slaninara” i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin general, a Miško i Stipić Došen " narodni povjerenici”, ubojice i pljačkaši -par excellence . Drugu Moši je bilo lako "vaspitati” ovakve tipove jer, prije svega, oni se nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi iz moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni "komunističko” dijeljenje kruha na jednake komade među uznicima u ćeliji.

Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračila je razuzdana velikosrbska žandarmerija. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj "Vili Velebita”, ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mome mjestu, a moja obitelj i rodbina su bili s njime povezani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali.

Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike, Blaž "Blagoje” Piščević, ali pošto nisu imali naikava uspjeha, vlasti su razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže vijest da je moj tetak Nikola "Nikić” Milković pod "Pločom” izpod Bukovog dolca u Velebitu našao Pejanovićeve ostatke. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i "Blagoje” Piščević. Pokupili su Pejanovićeve ostatke i, ne pitajući nikoga, pokopali ih u naše katoličko groblje uz blagoslov "srbskog” paroha iz Čitluka u Liki. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše za koje su mislili da se kriju negdje u Velebitu. .

Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskom opančaru dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine, ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje je počinio tolike zulume. Ako on ipak nije tada ozbiljno shvatio tu poruku, onda je sigurno shvatio onu što mu je dvije godine kasnije stigla iz Marseillesa."

Zvonimir Došen za Hrvatski informativni radio u Torontu