Mnogi još ni danas ne znaju, i zato trebamo spomenuti, da je "tako zvanu" Nezavisnu Državu Hrvatsku priznala većina europskih država, koje su imale svoja predstavništva u Zagrebu. Sljedeće su države priznale hrvatsku državu: Japan, Mađarska, Slovačka, Finska, Bugarska, Španjolska, Njemačka, Italija, Danska, Francuska, a diplomatski i konzularni odnosi bili su sa : USA, Svetom Stolicom, Portugalom, Švicarskom, Švedskom, Turskom, Argentinom, Urugvajem, Burmom, Tajlandom i Kinom.



Nezavisna Država Hrvatska

Geopolitički odnosi
Nezavisna Država Hrvatska nastala je odmah nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine, i kao tvorevina nije bila jedinstvena jer su takve države nicale na svim teritorijima okupiranim od strane nacističke Njemačke i njezinih saveznica: Slovačka, Ukrajina, Bjelorusija, Litva, Estonija, Francuska... NDH je bila okružena članicama sila osovine: Mađarskom, Italijom te marionetskim državama na području Srbije, Crne Gore i Slovenije. Iako je NDH postala članicom sile osovine, odmah nakon proglašenja nastala su prekrajanja njezinog teritorija: prvo od strane Italije, a potom Mađarske. Osim toga, Italija je aktivno pomagala četničkom pokretu na područuju NDH, te vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorom.
Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. Od diplomatskih odnosa i misija, NDH je imala diplomatske odnose sa Vatikanom, Švicarskom, članicama sile osovine, a od izvaneuropskih država NDH je bila u diplomatskim odnosima sa sljedećim azijskim zemljama: Manđukuom, Japanom, Tajlandom i Nankingom.

Zemljopisno područje
NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.

Prekrajanje od strane Sila osovineRimskim ugovorom 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH pripao dio od Omiša do Cavtata, od otoka ostao je Brač i Hvar kao i poluotok Pelješac. Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska svojevoljno pripojivši Međimurje 10. srpnja 1941.

Politika i povijest
NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem privatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama Poglavnika Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja. NDH je bila jednostranačka, diktatorska država; Sabor nije djelovao; sve su stranke bile zabranjene osim Ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, koji ujedno bijaše i poglavarom države.
Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice izmedu Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata.

Unutarnja politika
Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica, te dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ).

Vanjska politika
Hrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice. U četničkim pobuna talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike. Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj. Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu. Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo- budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1941. navečer, dao u bijeg- a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1941.

Vojska
10. travnja 1941 objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade 16. travnja službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo koja se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopenena vojska), Mornarica i Zračne snage.

Hrvatsko domobranstvo
Vojskovođa Slavko Kvaternik postao je prvi zapovjednik i ministar Hrvatskog domobranstva.

Kopnena vojska
Prvi zapovjednik kopnenih snaga 16. travnja 1941 postao je general pješaštva Slavko Stanzer. Do listopada 1941 ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja.

Mornarica
Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu. Tek 15. kolovoza 1944 NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu.

Zrakoplovstvo
Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941., imenovanjem Vladimira Krena za zapovjednikom Odjela zračnih snaga. Tijekom lipnja 1941. sa Nijemcima je postignut dogovor o osnivanju stalnih zrakoplovnih luka i preuzimanju zarobljenih zrakoplova od bivše Kraljevine Jugoslavije. Kao rezultat tog dogovora Zrakoplovstvo NDH osnovalo je dvije zračne luke: Zagreb i Sarajevo. U njegovu sastavu bili su zrakoplovi Potez XXV, Breguet XIX, Fizir FP.2, Avia-Fokker F.39, Savoia-Marchetti S.79. Prva borbena djelovanja Zrakoplovstvo NDH obavilo je 27. lipnja 1941. Zbog raznolikosti zrakoplova postojali su mnogi problemi oko održavanja i nabave dijelova.
Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila), te dva legionarska jata na istočnom bojištu.

Ustaška vojnica
Svoje korijene UV ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove.

Ustaška Nadzorna Služba - obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941.
Vojnica Njemačke narodne skupine - Einsatzstaffel

Utjecaj
Dati ocjenu NDH ulazeći pritom u nijanse-nemoguće je, ne toliko zbog, za izumiruće jugofilske dinosaure, tobožnje povijesnopolitičke provokativnosti teme (to je odavno razriješeno), nego ponajprije zbog velika opsega same teme. Stoga, navest ćemo svega nekoliko najznačajnih točaka:
1.smatramo da je veoma dobar prikaz razdoblja NDH dan na vanjskoj poveznici, autor koje je akademik Dušan Bilandžić. Iako dio teksta obuhvaća i zbivanja koja su terirorijalno izvan dosega NDH (npr. uspon i pad ustanka u Srbiji i Crnoj Gori, zakučasta natezanja međunarodne diplomacije itd.), a neke su nijanse u ocjenama obojene pristranošću zbog auktorovoga sudjelovanja u komunističkom partizanskom pokretu- velika će većina Bilandžićevih raščlana, vjerujemo, izdržati test vremena
2.osim za zagrižene pristaše i protivnike NDH, jasno je da je NDH bila praktički marionetska država tijekom cijeloga postojanja; jasno je da je golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno dočekala slom mrske Jugoslavije koja im se popela na vrh glave, no, to nema veze s nacističkim ili fašističkim ideologijama; jasno je da je, uzrokovano rasističkom i terorističkom politikom režima, uskoro uslijedilo otriježnjenje, te da su se Hrvati razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije), te na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret; jasno je da je povijesno razdoblje NDH do sada često jednostrano ili iskrivljeno prikazivano, te da tek u novije vrijeme dolazi, unatoč protivljenju ostataka jugošovinističkih snaga- često zamaskiranih u krinku «antifašizma»- do racionalnijega vrjednovanja razdoblja NDH, o čemu je već bilo riječi u tekstu o ustašama.
3.kao jedan od rijetkih nazočnih posljedaka postojanja NDH je licitiranje brojem žrtava i njihovom nacionalnom pripadnošću. Ukratko: do sloma SFRJ 1991. zločini koje su počinile postrojbe NDH bijahu napuhivani, dok su zločini partizana (a dijelom i četnika) svjesno umanjivani. Nestankom Jugoslavije u Hrvatskoj, te među hrvatskim krugovima u svijetu, došlo je do suprotne ideologizacije: žrtve komunističkih partizana su uvećevane, dok su one vojnih postrojbi NDH umanjivane ili prikazivane u surječju koje je dovodilo u pitanje njihov status žrtve. Na srpskoj strani se, uz manje izuzetke, vodi i dalje velikosrpska ideologizacija broja srpskih i drugih-napose židovskih- žrtava NDH, u klasičnoj tradiciji «gigantizacije» brojki preko svake pameti. Glede inozemstva, uglavnom je postignut konsenzus (valjda je jedan od rijetkih izuzetaka centar Simona Wiesenthala, koji se bez pretjerivanje može okarakterizirati kao protuhrvatski i židovsko-šovinistički) o tom da su brojke do kojih su došli hrvatski stručnjak u UN Vladimir Žerjavić i srpski emigrantski demograf Bogoljub Kočović, u najvećoj mjeri točne i odgovaraju stvarnosti. Nažalost, zbog politizacije cijeloga pitanja koje je smjeralo na «međunarodnu publiku», poveznice na dva opsežnija Žerjavićeva teksta na svemreži dostupne su samo na engleskom jeziku- dane su na popisu vanjskih poveznica. No, sumarno bi se moglo reći da je broj stradalih po nacionalnoj pripadnosti, ubijenih ili umrlih od zaraznih bolesti i maltretiranja kako u zemlji, tako i u inozemstvu, od strane njemačke, mađarske i talijanske vojske, ustaša i domobrana, partizana i četnika, te raznih lokalnih milicija (ponajviše muslimanskih i srpskih) sljedeći:u Hrvatskoj (uključivo sa stanovištvom koje je stradalo drugdje) poginulo je 130.000 Srba, 105.000 Hrvata, 15.000 Roma i 10.000 Židova, a u BH oko 164.000 Srba, 75.000 Bošnjaka-muslimana, 64.000 Hrvata i 9.000 Židova (za ostale podatke pogledati na vanjsku poveznicu o Žerjavićevim procjenama
4.manipulacija politizacija brojem žrtava, a posebno srpskim stradalnicima u koncentracijskom logoru Jasenovac, imala je i ima središnju ulogu u novodobnoj velikosrpskoj ideologiji, kao emocionalni fitilj za podjarivanje lokalnoga srpskoga pučanstva u Hrvatskoj i BiH, a s ciljem prekrajanja granica i pripajanja dijelova tih država Srbiji. Budući da se stari Kosovski mit, uz guslarsku ikonografiju, dosta istrošio, mit o Jasenovcu, ustašama i NDH se pokazao kao izuzetno povoljan za mobilizaciju srpskih prječanskih masa. No- vidljiva su i ograničenja te ideologizacije. Dok je odnos snaga bio takav da je hrvatska strana bila u zorno podređenom položaju, mit o genocidnosti i demonizmu Hrvata djelovao je poticajno i uspješno. Ali, uz uspostavu kakve-takve vojne ravnoteže pokazao se kao veoma kontraproduktivan: dijabolični hrvatski «ustaše» su, kao demonske koljačke figure, promičbeno-ikonografski djelovali razorno po moral srpskih vojnih snaga, što se pokazalo u više navrata tijekom samoga rata, a situacija se nije bitno promijenila ni danas među suvremenim sličnomišljenicima. Zaključno bi se moglo reći da je srpska manipulacija «imageom» NDH, ustaša, i cijeloga hrvatskoga naroda djelovala, na srednje i dulje staze, više paralizirajuće i gubitnički nego poticajno.
5.glede ostalih dijelova baštine NDH, moglo bi se zaključiti da jugoslavenski i paleokomunistički brontosauri nerijetko inzistiraju na izjednačavanju pojedinih endehazijskih sastavnica (poznata je svađa oko imena Hrvatski sabor, Hrvatski državni sabor, te, kao nerealizirana opcija, Hrvatski nacionalni sabor)- no, tu se radi uglavnom o marginalijama koje dobijaju veći publicitet i izazivaju emocionalne iskre najviše zbog dnevnopolitičkih manipulacija i natezanja hrvatskih političkih stranaka. U cjelini, NDH je prošlost koja je neponovljiva zbog drugačijih civilizacijskih, društvenih i geopolitičkih silnica- no, prošlost koja je počesto invocirana e da bi se racionalizirala i/ili opravdala netrpeljivost koja vlada među suvremenim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, te nespojivost njihovih vladajućih nacionalnih ideologija i civilizacijskih usmjerbi.

OSNOVNO:

Država NDH proglašena je 10. travnja 1941 putem radija. Proglasio ju je Slavko Kvaternik putem radija u ime Ante Pavelića koji je tada bio u inozemstvu. Par dana kasnije Pavelić se vratio u Hrvatsku i s ostatkom ustaša preuzeo državu. NDH nije bila samostalna drzava vec je ovisila o Njemačkoj i Italija zato što je njihova vojska bila na području NHD.


GEOPOLITIČKI ODNOSI:

Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten veći dio Dalmacije i skoro svi jadranski otoci, područje sa oko 400.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacionu zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine.Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.

Nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora, ali faktičku upravu preuzeli su Nijemci, prepuštajući NDH samo neke civilne funkcije. Ujesen 1944. veći dio Dalmacije došao je pod kontrolu Narodnooslobodilačkog pokreta.

Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. NDH bila je priznata od: Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjeske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Manđurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije.


STVARANJE:

Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. 10. travnja 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, a njemačka vojska započele je ulazit u grad Zagreb sat vremena kasnije. Kvaternik je djelovao u dogovoru sa njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom. Ovaj je u prethodnih desetak dana više puta kntaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Meček odbijao. Weeesenmayer je ipak nagovori Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.


KVATERNIKOV PROGLAS NDH:

Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.

Bog i Hrvati! Za dom spremni!

MAČEKOVA IZJAVA:

Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s nvoom narodnom vladom.


ZEMLJOPISNI POLOŽAJ:

NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.
Image Hosted by ImageShack.us


STANOVNIŠTVO:

Hrvatska (bez Istre, Kvarnera i Rijeke), Bosna i Hercegovina i Srijem imali su po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (nesigurnost proračuna je oko jedan posto). Od toga u Srbi činili oko 30 posto (2.089.000). Hrvata je bilo 3.366.000 a muslimana 879.000.

Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. tako su Hrvati (ne računajuči muslimane) na području NDH činili tek oko 50 posto stanovništva.

U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila odručje na kojem je živjelo više od milijun Srba.

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Hrvoje Matković navodi da je prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km2, a imala je 6.966.729 stanovnika. (Matković, str. 82) Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, predana Talijanima.

Prema tom izvješću, od navedenog broja stanovnika bilo je 4.817.000 Hrvata (računati muslimani), 1.848.000 Srba, 145.000 Nijemaca, 70.000 Mađara, 37.000 Slovenaca, 44.267 Čeha i Slovaka. Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata.

Ivan Košutić pak navodi neki drugi izvještaj istog Državnog brojidbenog ureda. Po njemu NDH zaprema državni teritorij od 100.265 km2, ima 6.474.331 stanovnika, od toga Hrvata 4.868.831, Srba 1.250.000, Nijemaca 170.000, Mađara 69.000 i Slovenaca 37.000. Još je objavljeno da u Srbiji i Crnoj Gori živi 280.000 Hrvata, u Baranji, Bačkoj i Banatu 118.725, Kranjskoj i Štajerskoj 18. 823, a u različitim krajevima svijeta, pretežno u prekomorskim zemljama, 1.925.000, odnosno sveukupno izvan zemlje živi 2.342.548 Hrvata. (Košutić, str. 57)

Površina se tu dakle znatno smanjila, također broj stanovnika, ali čak se povećao iskazani broj Hrvata a drastično smanjio broj Srba. Za Nijemce, Mađare i Slovence brojke su iste.


NOVAC, NOVČANA POLITIKA I TEČAJ:

Kroz područje NDH za naplaćivanje roba i usluga koristile su se sljedeće valute:

-dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942)
-talijanske lire (sve do pada Italije 1943.)
-njemačka reichsmarka
-kuna
Novčanice (kune) u opticaju:

-0,50 banica, 1 i 2 kn (25. rujna 1942.)
-10 kn (30. kolovoza 1941.)
-50, 100, 500 i 1000 kn (26. svibnja 1941.)
-5000 kn (15. srpnja 1943.)
-1000 i 5000 kn (1. rujna 1943.)
Novčanice (kune) koje zbog ratnih okolnosti nisu izdane, a u potpunosti su bile izrađene:

-100 i 500 kn (1. rujna 1943.)
-20 i 50 kn (15. siječnja 1944.)
Novčanice u izradi:

-10000 kn (samo nacrti) (1. rujna 1943.)
Korištenjem dinara preostalih iz Kraljevine Jugoslavije nanijele su mnoge štete na početku, jer zbog poroznosti granice prema Srbiji nije bilo moguće nadzirati veličinu emisije novca.

Tečaj kune 1941-45. u odnosu na njemačku RM (Reichsmarku) bio je fiksan i to 20 Kn za 1 RM (1 USD = 2,50 RM ili 50 Kn. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan tečaj 40 kn = 1 RM, od proljeća 1943. 60 kn = 1 RM, od jeseni 1944. do 8.5.1945. 120 kn = 1 RM.


USTROJ DRŽAVE:

Područje NDH je obuhvatilo središnju Hrvatsku i Slavoniju i umanjenu Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu. No,tako ustrojena NDH je činila jednu krnju geopolitičku cjelinu, bez pet najvažnijih luka i gradova na Jadranu (Pula, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik), sve do kapitulacije Italije 1943. Nova se država vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije, velike župe. U NDH su postojale 22 velike župe s 148 kotara i oko tisuću malih općina. Glavni grad Zagreb je bio zasebna upravna jedinica. Ta nova podjela išla je da razbije upravnu odvojenost prostora hrvatskih zemalja Trojednice i BIH, pa su npr. velike župe Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Posavlje (Brod), Dubrava (Dubrovnik) i dr. osim hrvatskih imale i bosanske, odnosno hercegovačke kotare.

Dijel države je bio pod italijanskom vojnom okupacijom, a dijel pod njemačkom vojnom okupacijom, ali su bili priznatim dijelovima NDH.
Pojedini dijelovi su bili izravno pod njemačkom upravom, iako su bili priznati kao hrvatski od strane Trećeg Reicha - Istočni Srijem sa Zemunom (Ostsyrmien), zbog svoje velike prometne važnosti.
Pojedini dijelovi su bili otvoreno okupirani od Horthyeve Mađarske, tj. Mađarska ih je svojatala, pa su sa tom državom su odnosi bili vrlo zaoštreni.


DRŽAVNA VLAST:

NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonse odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nasi naslov poglavnika. Tako je donesen zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd.

Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao izvršnu vlast (šef države; do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre; nakon toga također on imenuje i predsjednika vlade i ministre), te također i zakonodavnu (uz suradnju i savjetovanje Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku 1941 i 1942, Zakonodavnog odjela Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942, Hrvatskog državnog sabora 1942 i Državnog vijeća 1942-1945) kao i bitan dio sudske vlasti (izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) imali su sekundarnu ulogu.

23. veljače 1942 poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonadavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo

POLITIKA I POVJEST:

NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem prihvatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama [[poglavnika] Ante Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja.

Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata.


UNUTARNJA POLITIKA:

Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ). Također bila je i vojna policija koja se zvala oružništvo i brojala je oko 8000 ljudi.


VOJNA POLITIKA:

Hrvatska vojna politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vojne politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice. U četničkim pobunama talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike. Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj. Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu. Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo- budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1945. navečer, dao u bijeg- a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945.


VOJSKA:

Glavni članak: Vojska NDH

10. travnja 1941 objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade 16. travnja službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo koja se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopenena vojska), Mornaricu i Zračne snage.

Do listopada 1941 ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja. Više o kopnenoj vojsci NDH možete pročitati na stranicama: Kopnena vojska NDH i Tenkovi NDH.

Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941. Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila), te dva legionarska jata na istočnom bojištu. Više o ovoj temi u članku: Zrakoplovstvo NDH

Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu, pa je osnovan Hrvatski pomorski sklop. Bio je stacioniran u Bugarskoj i Ukrajini, najprije pod oznakom 23. flotila za dizanje mina, a kasnije kao 23. flotila za lov podmornica. 21. svibnja 1944. legija se vratila u Hrvatsku i postala jezgrom nove hrvatske jadranske mornarice. Tek 15. kolovoza 1944. NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu.

Svoje korijene Ustaška vojnica ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove.

Ustaška Nadzorna Služba bila je obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941.

Ujedinjenjem Domobranstva i Ustaške vojnice u drugoj polovici 1944. nastaju Hrvatske oružane snage - HOS. Napomena posrtojbe HOS-a boreli su se u domovinskom ratu!!!!

KULTURA U HRVATA TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOG RATA

zastava ndh
zastava ndh

Ovo otvaranje zamagljenog prozora u kulturne prilike u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata, ne imade političku ni politikansku pozadinu, već nakanu progovoriti, bez idologijskih natruha, o bogatome kulturnom životu Hrvata, unatoč teškim ratnim prilikama tijekom NDH. (...) Kroz stoljeća, prastara hrvatska uljudbena baština i sama hrvatska samobitnost bili su ugrožavani od: Mletaka, Turaka, Austrijanaca, Mađara... Nu, u napose veliku krizu Hrvati su zapali tijekom opstojnosti velikosrpske nenearavne tvorbe Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.). U kako smo teškom položaju tada bili zorno govore činjenice: nismo imali svoga Sabora, u javnome životu prvenstvo su imali ćirilica i srpski jezik, izravno i neizravno oko osamdeset tisuća Hrvata i Hrvatica stradalo je od velikosrpske ruke, oko dvjesto tisuća katolika silom je prevedeno na pravoslavlje, to jest posrbljeno. Inače, u svjetskoj povijesti Hrvati nisu nevažan narod. Dapače! Nismo poznati samo po kravati, već i po iznašašćima padobrana, torpeda, otiska prsta, izmjenične struje, naliv-pera i inim novinama. Slomom Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941., stvorile su se nove okolnosti za hrvatsko slobodno kulturno djelovanje – poglavito u Zagrebu. Od proljeća 1941. dolazi do velikih promjena na području kulturnog života hrvatskog naroda, komu su nove ustaške vlasti posvećivale osobitu pozornost, podupirući novčano sve važne hrvatske ustanove, u cilju promicanja hrvatske narodne svijesti. Skrb nad hrvatskom kulturom imalo je Ministarstvo bogoštovlja i nastave, kasnije preimenovano u Ministarstvo narodne prosvjete.

Matica hrvatska

Matica hrvatska začeta je 10. veljače 1842., u vrijeme Hrvatskoga narodnog preporoda, kao „Društvo prijatelja narodne izobraženosti“. Prvi predsjednik MH bio je glasoviti hrvatski domoljub – grof Janko Drašković. Trnovita povijest MH zrcali se kroz progone austrougarskoga, starojugoslavenskog i jugokomunističkog režima. Vlasti Banovine Hrvatske, početkom 1941., uvode u MH prinudnu upravu, čime je MH i njezinu predsjedniku, katoličkom svećeniku prof. Filipu Lukasu, zapriječen rad. Projugoslavenskom banu dr. Ivanu Šubašiću, kao ni Vladku Mačeku, nije se sviđala pogotovo državoljubna usmjerenost MH. Uspostavom NDH, 10. travnja 1941., za MH dolaze bolji dani. Zasebnom zakonskom odredbom, 13. listopada 1941., MH je jedina dobila povlasticu objelodanbe prijevoda inozemene književnosti. Time je, uz državnu podporu, MH došla do potrebitih prihoda za nakladnu djelatnost, premda je 1940. izdala dvadeset knjiga, s nakladom od pedeset sedam tisuća primjeraka. Taj se broj penje 1941. na dvadeset sedam objelodanjenih knjiga, s devedeset sedam tisuća primjeraka. Godinu dana kasnije, uz Stoljetnicu postojanja, MH je objavila trideset različitih djela. Od 1943. do 1945., MH je objavila ukupno dvjesto sedamdeset knjiga (dvjesto knjiga prije 1941.). Izdavala je mjesečni časopis „Hrvatska revija“, u kome su zauzeto surađivali mnogi državoljubno i protukomunistički raspoloženi hrvatski intelektualci. U dugoj, bogatoj povijesti, MH poglavito domoljubnu ulogu je odigrala tijekom Hrvatskog proljeća (1967. – 1971.).

Hrvatsko sveučilište

Zagrebačko sveučilište 1941. mijenja ime u Hrvatsko sveučilište. Godine 1942. ustrojen je Farmaceutski fakultet u Zagrebu te Medicinski fakultet u Sarajevu, kao začetnik Sarajevskog sveučilišta. Pravo fakulteta dobili su: Viša islamska šerijatska vjerska škola i Franjevačka bogoslovija u Sarajevu te Hrvatskopravoslavna bogoslovija u Zagrebu. Tijekom NDH rektori Hrvatskog sveučilišta bili su: prof. dr. Stjepan Ivšić, dr. Božidar Špišić i prof. dr. ing. Stjepan Horvat. U onodobnoj Hrvatskoj djelovalo je više od sedamdeset različitih znanstvenih ustanova. Sveučilištarci su izdavali svoje glasilo „Glasnik hrvatskog akademskog društva“ te druge stručne listove. Na Hrvatskome sveučilištu, u jesen 1941., študiralo je 6412 študenata. Zbog novačenja u Hrvatsku vojsku, broj študenata se naravski u idućim godinama smanjivao. Unatoč općim ratnim prilikama i teškomu gospodarskom stanju, Hrvatsko sveučilište susljedno je osposobljavalo nove visokokvalificirane stručnjake. U nekojim segmentima proširivalo je vlastitu djelatnost. Pri Hrvatskom sveučilištu su ustrojeni tako Geofizički zavod i Zavod za farmaceutsku botaniku. U Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta ustrojen je laboratorij za atomsku fiziku. Najznačajnija knjižnica u NDH bila je upravo Sveučilišna knjižnica. U NDH, u travnju 1943., djelovalo je: dvanaest fakulteta i viših škola, sedamdeset devet srednjih škola, dvesto četrdeset šest stručnih škola te čak tri tisuće pučkih škola.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Slomom Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941., prestala je djelovati tzv. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Dne 12. srpnja 1941. službeno je počela Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Cjelokupna imovina prava i obveze bivše JAZU prešle su na HAZU. Broj akademika bio je ograničen na četerdeset pet članova. Prvih deset hrvatskih akademika u NDH bili su: Mirko Rački, dr. Tomo Matić, dr. Franjo Francev, dr. Stjepan Ivšić, dr. Ivan Maurović, dr. Stjepan Zimmermann, dr. Stjepan Škreb, dr. Stjepan Hondl, Franjo Dugan i dr. Ljubo Karaman. Na glavnoj godišnjoj skupštini, 25. siječnja 1942., za predsjednika Akademije je izabran dr. Tomo Matić. HAZU je imala stožernu zadaću promicati znanstvena istraživanja i razvitak umjetnosti, nadovezujući se na svijetlu hrvatsku znanstvenu i umjetničku baštinu te voditi hrvatski narod stazom objektivne spoznaje istine. U NDH, HAZU je uz brojne znanstvene edicije, objavila sedam knjiga. Pri Akademiji se razvila knjižnica, koja je 1942. imala više od devedeset tisuća knjiga. Uz HAZU su još djelovale: Strossmayerova galerija slika sa sedamsto velevrijednih slika, i kipova tuzemnih i inozemnih umjetnika, Zbirka glagoljskih isprava, glasovita Orijentalna umjetnička zbirka s više od 2700 primjeraka iz turskog doba i Arheološki muzej. HAZU je izdavala, tijekom NDH, međunarodni vijesnik, pisan francuskim jezikom.

Društvo hrvatskih književnika

Tijekom opstojnosti nenaravne tvorevine Kraljevine Jugoslavije, u DHK primani su samo prorežimski orjentirani književnici, pa su u novim okolnostima stare članove Društva morali zamjeniti novi književnici. Dr. Mile Starčević imenovao je prvih dvadeset članova DHK. Za predsjednika je izabran glasoviti hrvatski književnik dr. Mile Budak, za dopredsjednika hrvatski pjesnik dr. Antun Bonifačić. DHK je 1943. imalo sto sedam članova, sve redom poznatih pisaca, od kojih je čak dvadeset osmorica primljeno u „Društvo europskih pisaca“. Društvo je bilo veoma djelatno. Utemeljilo je Dom za književnike u Zagrebu, priređivalo niz književnih večeri i priredaba, organiziralo česta gostovanja književnika u inozemstvu, potom „Večeri hrvatske lirike“ te Proslave obljetnica hrvatskih književnika. Uz Budaka i Bonifačića članovi DHK, između ostalih, su bili: Slavko Kolar, Sida Košutić, Vinko Nikolić, Dragutin Tadijanović, dr. Julije Makanec ... Među novim naraštajima hrvatskih književnica značajno mjesto je zauzimala pjesnikinja Nada Kesterčanek. Objavila je knjigu pjesničke proze „Sutoni na Tiberu“ (1942.). Umrla je zaboravljena u izbjeglištvu. Glasoviti hrvatski pjesnik Tin Ujević objelodanjivao je lirske pjesme za NDH u raznim kulturnim časopisima. Državne vlasti ga nisu ostavile u neimaštini, već su mu pronašle prikladno zaposlenje. Vjerojatno su ga stoga, iako je bio apolitičan, partizani kaznili višegodišnjom zabranom objavljivanja. Poslije osude, zamahnuo je špagom koju je nosio umjesto remena te pronicljivo upitao «sud»: - A što je sa zapljenom imetka? – Poznati pjesnik, prevoditelj i gorljivi hrvatski domoljub u NDH bio je vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić. Od Bokelja, hrvatskih pjesnika, isticao se Viktor Vida. Pjesnik Frano Alfirević objavio je dvije knjige za NDH: „More i daleki gradovi“ (zbirku pjesama iz 1942.) te knjigu „Putopisi i eseji“ (1943.). Prvospomenuta Alfirevićeva knjiga dobila je godišnju državnu Antunovsku nagradu Zavoda za narodnu prosvjetu. Tijekom NDH najviše su objavljivana književna djela dr. Mile Budaka.

Glazbena djelatnost

Glazbena djelatnost u NDH nije zaostajala za drugim područjima hrvatskoga kulturnog života. Dapače, glazbena umjetnost je bila na zamjetnoj razini. U Zagrebu su djelovali brojni izvrsni orkestri: Zagrebačka filharmonija, Orkestri Hrvatskog državnog kazališta, Krugovalni orkestar, Orkestar profesora Odaka, Zrakoplovni zbor, Učenički orkestar Hrvatskog konzervatorija, Nastavnički orkestar Glazbene škole, Komorni orkestar, Franjevački glazbenici ... Uz Zagrebačku filharmoniju uspješno je djelovala Osječka filharmonija. Poznato glazbeno središte bilo je Sarajevo. Nije bilo tjedna u Zagrebu bez glazbene priredbe. Često je bilo nekoliko priredaba tjedno. Brojni orkestri nastupali su na državnim proslavama i dobrotvornim priredbama. Uz njih su nastupali brojni solisti, guslači, čelisti, orguljaši i komorne skupine. Hrvatski državi krugoval održao je u Zagrebu više od dvadeset koncerata. Glasoviti su bili koncerti Hrvatskog glazbenog zavoda i Zagrebačke filharmonije. Među dirigentima ponajviše su se isticali: prof. Lovro pl. Matačić, Mladen Pozajić, Boris Papandopulo, Krešimir Baranović, Božidar Kunc, Ivan Muhvić, Branko Klobučar... Od onodobnih pjevača zabavne glazbe valja istaknuti Vikija Glovackog. Hrvatski pjevači, dirigenti i glazbenici istaknuli su se zapaženim priredbama u inozemstvu (Nizozemska, Njemačka, Češka, Švedska, Finska, Bugarska, Italija). U Zagrebu su gostovali brojni inozemni orkestri: Berlinska filharmonija, Bugarski carski simfonijski orkestar, Gradački komorni orkestar, Kvartet Avakumov i dr. Državnom Antunovskom nagradom počašćeni su glazbenici: Ivo Parać, Ivan Brkanović, Boris Papandopulo, Miroslav Šlik, Rudolf Matz, Petar Dumičić i Vinko Žganec. Uz pedesetak KUD-ova, u NDH je u travnju 1943. djelovalo sto četrdeset pjevačkih zborova.

Kazalište i opera

Osim Hrvatskoga državnog kazališta u Zagrebu, djelovala su u NDH državna kazališta u Sarajevu, Osijeku, Banjoj Luci i Dubrovniku. K tomu, postojala su brojna djelatna gradska kazališta: Varaždinsko, Karlovačko, Zemunsko, Vukovarsko i druga kazališta. U godištu 1941./1942., sarajevsko kazalište izvelo je dvadeset praizvedbi, drama i opereta, od toga jedanaest hrvatskih auktora. Diljem Bosne i u Mostaru, do sloma NDH, rečeno kazalište izvelo je više od sedamdeset priredaba. Hrvatsko državno kazalište u Osijeku, pod ravnanjem prof. Mirka Perkovića, u godištu 1941./1942. izvelo je oko dvjesto priredaba, od toga dvadeset sedam praizvedbi. Na kazališnim daskama izvođena su djela hrvatskih auktora: Gotovca, Budaka, Držića, Ogrizovića, Begovića... U godištu 1943./1944., osječko kazalište dalo je trideset osam praizvedaba, od toga trinaest hrvatskih auktora, među kojima opere „Porin“ Lisinskoga i Zajčev „Nikola Šubić Zrinski“. U više prigoda osječko kazalište gostovalo je u Zagrebu i Sarajevu. Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu djelovalo je od 6. rujna 1941., na čelu s intendantom prof. Dušanom Žankom. U prvih pet mjeseci djelovanja, izvedene su na njegovim daskama osamdeset tri opere, operete i drame, a u sezoni 1943./1944. izvedeno je čak petsto sedamdeset šest dramskih i opernih izvedaba. Tijekom NDH Hrvatsko državno kazalište izvelo je više od tisuću sto priredaba. Najpopularnije izvedbe u ono vrijeme su bile: Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinski“, Gotovčeve „Morana“ i „Ero s onoga sijeta“, Odakova „Dorica pleše“, Asićeva „Pjesmom kroz život“, Muradbegovićev „Zmaj od Bosne“, Šenoino „Zlatarevo zlato“ te, naravice, opera „Porin“. Davana su i djela svjetskih majstora, a hrvatski kazališni i operni umjetnici nastupali su izvan tuzemnih dasaka u Njemačkoj, Bratislavi, Rimu, Sofiji, Beču i drugdje.

Novinstvo i nakladništvo

U NDH izlazilo je sveukupno oko tristo pedeset izdanja. Izdavano je deset dnevnih listova, trideset tjednika, trideset pet časopisa te mnoštvo stručnih, vjerskih, kulturnih i znanstvenih časopisa i glasila. Tiskana su čak četiri športska lista. Dvadeset hrvatskih gradova imalo je svoje tjednike, a u Zagrebu je izlazilo čak deset tjednika. Među najuglednijim glasilima su bili «Spremnost», „Sarajevski novi list“, „Hrvatski list“, „Nedjelja“, „Katolički list“, „Hrvatska revija“, „Hrvatska smotra“, „Književni tjednik“, „Hrvatska misao“... Najpoznatiji dnevni list „Hrvatski narod“, svojedobno zabranjen u ožujku 1940., izlazio je neprekidno do sloma NDH. Inače, u NDH je izdano više od tisuću knjiga. Od poznatih nakladnih zavoda valja spomenuti, uz Maticu hrvatsku, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Hrvatsku narodnu prosvjetu, Prvu hrvatsku dioničku tiskaru, Knjižnicu lijepe knjige (samo u Zagrebu radilo je više od dvadeset tiskara). Osobitu ulogu u nakladništvu imalo je HIBZ (Hrvatski izdavalački bibliografski zavod), ustrojen 9. kolovoza 1941. Najznačajniji projekt u izdavaštvu HIBZ-a zacijelo je bila Hrvatska enciklopedija, pod uredništvom prof. Mate Ujevića. Prvi svezak Enciklopedije objavljen je 1941. u Banovini Hrvatskoj, a s obimnim projektom Enciklopedije u dvanaest svezaka nastavilo se NDH. Do sloma NDH završena su još četiri svezka s po osam stotina stranica (do slova E). Uz Enciklopediju, značajna izdanja HIBZ-a bila su: „Rječnik hrvatskog književnog jezika“ te „Enciklopedija za hrvatsku mladež“. Od sto pedeset šest važnijih knjiga 1943., HIBZ je objavio njih trideset sedam. Naklade knjiga su išle od tisuću do deset tisuća primjeraka. U Zagrebu i drugim većim hrvatskim gradovima svake godine priređivana je priredba „Dani hrvatske knjige“. Inače, poglavita pozornost u NDH posvećivala se čistoći hrvatskog jezika. Stoga je odmah u travnju 1941. ustrojen Hrvatski državni ured za jezik. Prišlo se i uporabi «korijenskog» pravopisa, koji se u Hrvatskoj rabio do 1892., a u rujnu 1942. u NDH je objelodanjena prva knjiga s pravilima korijenskog pravopisa, pos naslovom „Koriensko pisanje“.

Druga područja kulturnog života

Hrvatski državni krugoval (radio), pod ravnateljstvom dr. Radovana Latkovića u NDH je vršio važnu prosvjetnu ulogu te kulturno educirao hrvatski narod putem postaja u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku te razglasnih postaja u Varaždinu, Petrinji, Ogulinu, Požegi, Osijeku i Hrvatskoj Mitrovici. Ni likovna umjetnost u NDH nije bila na niskoj razini. Dapače, već u studenom 1941. održana je u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu Prva izložba hrvatskih likovnih umjetnika. Rečena izložba je privukla trideset pet tisuća posjetitelja. Slično je bilo na izložbi iste naravi 1943. na kojoj su sudjelovala 64 likovna umjetnika. Uz službene izložbe, u Ilici su priređivane pojedinačne i skupne izložbe skulptura i slika. Likovni umjetnici bili su onodobno okupljeni u Društvu hrvatskih umjetnika. Prof. Vladimir Kirin uspješno je organizirao hrvaske likovne izložbe u inozemstvu. Napose valja spomenuti 23. Bijennale u Veneciji (lipanj 1942.), na kome su izlagali: Joza Kljaković, Ivan Meštrović, Ante Motika, Ivo Režek, Bruno Bulić, Josip Crnobori, Antun Medić, Slavko Kopač i Slavko Šohaj. Onodobna Hrvatska likovna umjetnost obrađena je bila podrobno u zborniku „Naša Domovina“, te u već spominjanoj Enciklopediji. Na području umjetničkog svjetlopisa (fotografije) poglavito su se isticali August Frajtić i Tošo Dabac, s nizom izložaba u tuzemstvu i inozemstvu. U NDH je bila veoma razvijena i slikopisna (filmska) umjetnost. U travnju 1943. u NDH je bilo više od sto slikokaza (kina). Na međunarodnom festivalu u Veneciji 1942. hrvatski slikopis „Straža na Drini“ proglašen je najboljim dokumentarnim filmom. Istom su zgodom pohvaljeni hrvatski slikopisi „Barok u Hrvatskoj“ i „Tamburica“. U NDH je snimljen i premijerno prikazan 10. travnja 1944., prvi hrvatski igrani slikopis (film) „Lisinski“, redatelja i snimatelja Oktavijana Miletića. Hrvatski radio je nedavno javio, da je u Austriji pronađen još jedan vrijedan dokumentarni Miletićev slikopis „Život seljaka“, iznimno filmsko ostvarenje iz razdoblja NDH.•