POBUNA U

VILLEFRANCHE-DE-ROUERGUEU

 

 

17.rujan.1943

 

Noću 17. rujna 1943., u Villefrancheu de Rouergueu pripadnici 13. pionirskog bataljuna 13. SS divizije njemačke vojske, podrijetlom iz Hrvatske i BiH, pobunili su se i nekoliko sati kontrolirali grad.

Smatra se da to bila prva organizirana pobuna u njemačkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu, a Radio London izvijestio je tada da je Villefranche de Rouergue jedini slobodan grad u Zapadnoj Evropi.

Drugog dana Nijemci su vratili kontrolu, a pobunjenike smaknuli.

Izgradnju spomen parka, koji je bio svečano inauguriran 2006., financirale su francuske i hrvatske vlasti.

Tada je svečano otvoren i spomenik kipara Vanje Radauša, izrađen još 1952. godine, ali koji je tada bio preusmjeren na Pulu po nalogu tadašnje savezne vlade u Beogradu.

U sjećanje na pobunu u tom se gradu nalazi spomen-park te ulica nazvana Avenijom Hrvata.

Povjesni pregled

Uoči Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je bilo oko 180.000 pripadnika njemačke narodne manjine.

To su Nijemci porijeklom, rođeni ili žive izvan predratnih granica Reicha (Volksdeutsche), za razliku od Nijemaca rođenih u Njemačkoj (Reischdeutsche). Vojni obveznici manjine zakonskom odredbom od 31. srpnja 1941. dužni su služiti u hrvatskom domobranstvu u posebnim jednonacionalnim postrojbama

tzv. ”njemačkim četama domobranstva kopnene vojske”.

U studenom 1941. osniva se 1. bojna 16. pješadijske divizije u Rumi od pripadnika njemačke narodne manjine, koji su zaslužni za stvaranje NDH, uglavnom iz Srijema i Slavonije.

Slijedeće godine osnivaju se tri nove

želježničko-stražarske bojne čiji je zadatak čuvanje i osiguranje želježničke pruge Zagreb-Beograd.

Drugi dio pripadnika njemačke narodne manjine okupljen je u ”Pothvatnom odjelu Njemačke momčadi” (Einsatzstaffel der Deutchen Mannschaft).

Ukupno su ustrojene četiri bojne i “Pukovnija domovinske zaštite” (Einsatzstaffel Heimatschut Regiment).

Vojnici tih postrojbi prisegu istodobno prisežu Poglavniku i vođi Reicha.

U travnju 1943. sve jednonacionalne postrojbe njemačke narodne manjine ulaze u sastav

7. SS divizije Prinz Eugen i u 714. njemačku pješadijsku diviziju.

Talijani u anektiranom dijelu Dalmacije 16. srpnja 1942. osnivaju dobrovoljačku

”Protukomunističku miliciju Zara” (Milizia Voluntaria Anti Comunista-MVAC).

Postrojba okuplja 1500 momčadi u devet satnija

(Hrvati u šest, Srbi u dvije, a Srbi i Talijani u jednoj)

i bojno djeluju isključivo na anektiranom području. Pred kraj okupacije Italije, preimenuju se u

”Hrvatsku 20. jurišnu bojnu” (Battaglione d’ Assatto Cattolico) i

”Srpsku 22. jurišnu bojnu” (Greco Ortodosso).

Pod okriljem njemačkih oružanih snaga ustrojeno je pet legionarskih divizija

(tri u sustavu Wehrmachta i dvije u sustavu Waffen- SS i bile su namijenjene isključivo za borbu na teritoriju Hrvatske).

Prva je ustrojena 21. rujna 1942. u Dolleisheimu 369. pješadijska divizija nazvana ”Vražja” kao uspomena na 42. domobransku diviziju iz 1. svjetskog rata, koja se proslavila 1915. godine pri zauzimanju Crne Gore pod zapovjednišvom general pukovnika baruna Stjepana Sarkotić Lovčenskog. ”Vražja divizija” iz 2. svjetskog rata s ukupno 12.000 momčadi pod zapovjedništvom je general leutanta Fritz Neidholda.

Divizija se krajem 1942. vraća u Hrvatsku i sudjeluje u bitci na Neretvi

(operacija Weiss od 20. siječnja do 23. ožujka 1943).

Druga divizija je 373. pješačka nazvana ”Tigar” ustrojena u Dolleisheimu 6. siječnja 1943., s 15.000 momčadi pod zapovjedništvom general leutanta Ernst Zellnera. U travnju 1943. divizija je operativno spremna.

Treća divizija je 392. pješačka nazvana ”Plava” ustrojena u Dolleisheimu od rujna do prosinca 1943. pod za- povjedništvom general leutanta Hans Mickla.

Divizija se vraća u Hrvatsku u siječnju 1944.

Sve tri divizije su pod zapovjedništvom njemačke vojske, iako ih neki smatraju dijelom hrvatskih oružanih snaga, a sastavljene su od novaka regrutiranih 1942. i 1943. i nisu nikada ratovali izvan Hrvatske. Časnici i

dočasnici su Nijemci, momčad Hrvati, zapovijedni jezik njemački, a interni hrvatski. Po grbu na rukavu poznate su kao ”Divizije šahovske ploče”. Poštanski promet odvijao se isključivo njemačkom bojnom poštom.

Četvrta divizija je 13. SS Gorska divizija – Hrvatska br. 1(kasnije nazvana znakovitim imenom ”Handžar”), dogovorena 5. ožujka 1943. od većine Hrvata islamske vjeroispovijesti, manjeg broja Hrvata katolika, nešto pripadnika njemačke narodne manjine, te oko 2.000 Albanaca

(Albanci su kasnije prešli u 21. SS diviziju Skender Beg).

Ukupno 22.000 momčadi dobrovoljnim i prisilnim novačenjem kojima su pridodali i 3.000 Hrvata islamske vjeroispovijesti iz već postojećih postrojbi hrvatske vojske.

U sastav divizije ulaze 27. i 28. gorska lovačka pukovnija (Gebirs Jager Regiment),

13. topnička pukovnija,

13. opkoparska bojna,

stožer divizije i druge odgovarajuće divizijske postrojbe pod zapovjedništvom SS general brigadefuhrera

Karl Gustava Sauberzweiga.

Svi časnici i polovica dočasnika su Nijemci. Vojna obuka provodi se u Njemačkoj i Južnoj Francuskoj.

Od listopada 1943. divizija se preimenuje

u 13. SS dragovoljačko bosanskohercegovačku gorsku diviziju-Hrvatska

(13. SS Freiwilligen B i H Gebirs Division – Kroat) neslužbeno zvana Handžar.

Tek 15. svibnja 1944. službeno postaje 13. SS gorska divizija Handžar (13. SS Gebirs Division – Handschar). Hrvati islamske vjeroispovijesti nose fes maslinasto zelene boje, a u svečanim prilikama fes kestenjasto crvene boje. Na lijevom rukavu je šahovnica, a na desnoj strani crnog ovratnika stilizirana ruka koja drži handžar (srednjovjekovni grb Rame) i njemačka svastika.

Handžar je turcizam preuzet iz arapskog, a predstavlja orijentalni dugi šiljasti nož naoštren sa obje strane, gdje se na dršku urezuje broj ubijenih neprijatelja, a nosi se za pojasom. Handžar divizija vraća se u Hrvatsku krajem 1943. godine. Divizija koristi njemačku bojnu poštu.

Peta divizija je 23. SS gorska divizija - Hrvatska broj 2 (nazvana Kama) ustrojena 1. lipnja 1944.

Bojnu obuku provodi u Mađarskoj, a sastavljena je uglavnom od Hrvata islamske vjeroispovijesti. Nikada nije sasvim kompletirana, te je raspuštena u listopadu 1944. godine, a da nije sudjelovala u borbi. Koristi se njema čkom bojnom poštom pod brojem

65. GODIŠNJICA  I   15. GODIŠNJICA MARKE 

Pobuna

SS postrojbe nastaju iz ”Schutz-staffel” (Zaštitni odredi) u prvo vrijeme milicija, a kasnije elitne dragovoljačke postrojbe njemačke vojske (SS-Waffen) u odnosu na regularnu vojsku Wehrhmacht.

U okupiranoj Europi postojale su trideset i četiri SS divizije sastavljene od pripadnika drugih naroda

(Danaca, Litvanaca, Mađara, Rumunja, Francuza, Talijana, Nizozemaca, Belgijanaca, Ukrajinaca i drugih).

U Hrvatskoj od početka 1942. godine djeluje 7. SS divizija “Princ Eugen” sastavljena od pripadnika

Volksdeutsche. Ideja o ustroju jedne muslimanske divizije dolazi od muslimana iz Sarajeva (Nacionalni komitet) koju prihvaća i mostarski muftija Omer Džabić u prvo vrijene pristaša Pavelića, smatrajući da će ih on obraniti od nasrtaja četnika. Snažnu podršku imaju od velikog muftije Jeruzalema El Huseina, zagovornika svetog rata i zapovjednika SS Heinricha Himmlera. Što vrijeme više odmiče Džabić postaje otvoreni zagovornik ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Sandžakom i Albanijom u jedinstvenu muslimansku državu. Državni vrh NDH usprotivio se takvoj zamisli da ne bi došlo do neželjenih političko nacionalnih podjela. Postojeća politika NDH Muslimane ubraja u hrvatski nacionalni korpus u koju se uklapa uzrečica da su ”Muslimani cvijet Hrvatstva”.

Državni brojidbeni ured 1941. godine Hrvate i Muslimane u broju stanovništva pribraja zajedno.

Vojskovođa Slavko Kvaternik u obraćanju naciji 11. lipnja 1941. tražeći potporu i lojalnost novoj državi Mu-

slimane naziva ”braćo Muslimani – Hrvati”. Prema kasnijem sjećanju Rudija Supeka, koji je bio zatočen u logoru Buchenwald, svi pobunjeni Muslimani dovedeni u logor deklarirali su se kao Hrvati islamske vjeroispovijesti. (Najsvježije, premijer Hrvatske Ivo Sanader šezdeset i tri godine kasnije u pozdravnom govoru 17. rujna 2006. prilikom otkrivanja spomenika u Villefrancheu izjavljuje:

”Oni se nisu međusobno dijelili, nemojmo ih ni mi dijeliti”).

Sporazumom potpisanim 5. ožujka 1943. između predstavnika njemačke vojske i vlasti NDH dogovoreno je da diviziju čine Hrvati katoličke i islamske vjeroispovijesti u dobi od 17 do 35 godina života većinom iz Bosne i Hercegovine. Regrutacija je povjerena ustaškom časniku i doglavniku Aliji Šuljku, koji je trebao skupiti 26.000 momčadi. Odaziv dragovoljaca nije bio kako se očekivalo, u srpnju se javilo tek oko 9.000 momčadi, od toga 2.000 Albanaca. Daljnji korak je uključivanje svih Muslimana iz ustaških postrojbi i konačno prisilno novačenje u regijama Zagreba, Zemuna, Banja Luke i Sarajeva. Tom prilikom su u Zagrebu nasilno unovačeni studenti više ekonomsko-trgovačke škole, koji su pridodali 13. opkoparskoj bojni. Nakon okupljanja u sabirnim logorima u Zemunu, Zagrebu i Osijeku te kratke obuke u logoru za pontoirce u Wildfleckenu pored Dresdena u Njemačkoj 13. opkoparska bojna (tri satnije) u sastavu Handžar divizije sada već oko 1.000 momčadi na daljnju obuku stiže u Villefranche-de-Rouergue, gradić od 9.000 stanovnika sjeverno od Toulousea

(od 5. kolovoza do 14. rujna 1943).

Nijemci u ljeto 1943. stacioniraju jake snage u južnoj Francuskoj u pokrajini Aveyron bojeći se iskrcavanja saveznika. Kod momčadi bojne osjeća se nemir i sumnja, jer umjesto da odu u domovinu u obranu svojih domova, nalaze se ponovno u stranoj zemlji. Šire se glasine da će biti poslani na Istočno bojište ili da će ostati u Francuskoj zbog prijetnje od savezničke invazije. Njemački časnici i vojnici okrutno i surovo postupaju s Hrvatima i lokalnim stanovništvom. Sve se više razmišlja o pobuni, a dolazi i do pojedinačnih dezertiranja.

Nekoliko dana nakon što su zapremili oružje i streljivo(15. rujna) Hrvati u noći 16. na 17. rujna 1943. bez otpora uhićuju njemačke časnike i do 8 sati ujutro ovladaju garnizonom i gradom. Cilj pobune je bio napustiti grad s ljudstvom i oružjem.

Pobunu vode

SS Untersturmfürer Ferid Džanić ,

zapovjednik satnije (25 godina), Hrvat islamske vjeroispo- vijesti iz Bihać a (Gornje Prikounje),

SS Hauptscharführer Luftija Dizdarević ,

Hrvat islamske vjeroispovijesti (22 godine) iz Sarajeva,

SS Oberscharführer Nikola Vukelić ,

Hrvat katolik (19 godina) iz Malog Žitnika kod Gospića, te

Oberscharführer Eduard Matutinović ,

Hrvat katolik (20 godina) iz Vinkovaca, svi neoženjeni.

U modernom hotelu gdje su bili smješteni zarobljeni su zapovjednik bojne

SS Obersturmbannführer Oskar Kirchbauman iz Varaždina, te

SS Untersturmführeri Gerhard Kretschmer Nijemac iz Šleske,

SS-Obersturmführer Anton Wolf iz Karlovca i

SS-Obersturmführer Julius-Friedrich Galantha iz Osijeka,

dok je liječnik Willifried Schweiger iz Slovenije uspio pobjeći.

SS Hauptsturmführer Heinrich Kunz iz Banata zarobljen je u višoj djevojačkoj školi, gdje su dovedeni i ostali zarobljeni, osuđeni i strijeljani.

Nakon dojave iz okolnih garnizona Mendea, Rodeza i Millaua Nijemci su brzo reagirali potpomognuti francuskom milicijom generala Petena. Kako je izostala dogovorena veza s francuskim pokretom otpora, pobunjenici su ostali u gradu u okruženju. Jedan manji dio pobunjenika pokušava proboj iz grada, dok veći dio ostaje u gradu.i do 20 sati 17. septembra Villefranche-de-Rouergue je ponovo pao u šake Nijemcima U metežu među handžar vojnicima prevagu je odnijela aktivnost Halima Malkoča, divijskog imama i Willfrieda Schweigera, ljekara u SS jedinici. Njih dvojica kasnije će dobiti odlikovanje Željezni krst. Pobuna je brzo skršena zbog brojčane premoći Nijemaca i zbog izdaje iz vlastitih redova. U neposrednim borbama poginulo je 150 pobunjenika. Vođe pobune Luftija Dizdarević i Ferid Džanić poginuli su istog dana, Nikola Vukelić je zarobljen i pogubljen prilikom ispitivanja i mučenja, a Eduard Matutinović uspio je pobjeći i preko francuskog pokreta otpora vratio se u Domovinu, pristupio 9. dalmatinskoj brigadi NOV-e u činu pot- poručnika i poginuo 1945. godine u Slavoniji pod sumljivim okolnostima. Samo nekih dvadesetak-tridesetak pobunjenika uspjelo je pobjeći iz grada uz pomoć građana Villefranchea.

Nijemci su za pobunu optužili jugoslovenske partizane. Rezultati istrage su pokazali, mada je to danas teško provjerljivo, da su ustanak izazvali infiltrirani partizani. Nije strana partizanska politika infiltriranja, odnosno dozvoljenog, prikrivenog obučavanja partizana u elitnim jedinicama njemačke ili ustaške vojske.

Ova pobuna je rezultirala jednom od najvećih čistki u redovima SS divizija. 825 vojnika i odmah je uklonjeno iz divizije i poslano na prisilni rad u Njemačku.

Njih 265 odbilo je naredbu, a kao kaznu poslani su u koncentracioni logor Neuengamme kod hamburga.

Sam logor je osnovao SS 1938. godine. U govoru nakon gušenja ustanka i "čistke",

Heinrich Himmler je rekao:

"Znao sam da postoji šansa da se nekoliko izdajnika infiltrira u trupe divizije, ali nikada nisam imao nimalo sumnje u punu lojalnost većine"

Neki su se priključili francuskom pokretu otpora kao Božo Jelenek iz Kutine, koji se u činu poručnika pod imenom Leopold bori u FFI (Forces Francaises de Intereur – Francuske unutarnje snage). Početkom 1945. godine vraća se u Domovinu, bori se u 8. Korpusu NOV-e kao pomoćnik komandanta bataljuna. Od šezdesetih godina do smrti 1987. godine redovito

odlazi na komemoracije u Villefranche- de-Rouergue. Pobunjenici koji su zarobljeni, odvedeni su u višu

djevojačku školu (Notre Dame Sainte Genevieve) privremeno oduzeto redovnicama, gdje su ispitivani i mučeni. Dio njih je 17. i 18. rujna strijeljan ( četrnaest momaka) uzvikujući ”Živjela Hrvatska” prema kasnijem

svjedočenju SS-ovca Helmuta Schmida, a dvadeset i jedan je po prijekom sudu osuđen na višegodišnji zatvor. Preostali suvraćeni ostatku divizije u Njemačku, u Šleziju.

Vojni sud 13. SS divizije, pod predsjedavanjem sudije von Kocewara,

osudio je na smrt,

SS Oberscharführer Nikola Vukelića,

SS-Unterscharfführera Karamanovića,

SS-Unterscharfführera Ivana Jurkovića,

SS-Rottenführera Aliju Beganovića,

SS-Rottenführera Mustafu Morića,

SS-Sturmanna Jusupa Vučjaka,

te vojnike:

Mehu Memiševića,Muju Alispahića, Ismeta Ćefovića,Uzeira Mehičića, Filipa Njimca,Sulejmana Silajdžića (u odsustvu, dezertirao), Zemka Banjića,Efraima Bašića.

Naknadno su na smrt osuđena još trojica vojnika:

Klaus Tilly,Hasan Novkinić, Suljo Suljčić.

Još petnaest vojnika je osuđeno na vremensku kaznu zatvora, a dvojica izvedenih pred sud su oslobođena uslijed nedostatka dokaza.
Svi oni su strijeljani. Međutim, Vukelića i još četvoricu preživjelih kolovođa preuzeo je SD (SS-ovačka obavještajna služba), te su ih ispitivali uz mučenje, a potom i strijeljali na jednome polju blizu grada.

Putem su mnogi likvidirani a dio je završio u koncetracijskim logorima

Buchenwald (50),Sachsenhausen (300)i u radnom logoru u predgrađu Berlina (100).

Nijemci napuštaju Villefranche početkom listopada, a u proglasu francuskim građanima, Hrvate, koji su im save- znici stavljaju u istu grupu sa Židovima i Englezima. Na mjestu ukopa, uoči dana Svih svetih 1. studenoga 1943. osvanuli su buketi cvijeća (Villefranche je oslobođen 28. kolovoza 1944.), što je posebno razbjesnilo Nijemce. Građani Villefranchea već na prvoj obljetnici pobune, koju nazivaju ”Revolte des Croates” odaju počast pogubljenim Hrvatima na mjestu zajedničkog ukopa na livadi Sainte Marguerite

(od tada nazvana Champs des Martyrs Croates - Poljana hrvatskih mučenika).

Tako je bilo i na drugoj obljetnici, a već na trećoj upliće se francuska i lokalna ljevičarska stranka s jugoslavenskom politikom, koju vodi odbor ”Francusko – Jugoslavenskog sjećanja” i Hrvati su preimenovani u Jugoslavene. Na zajedničkoj grobnici 8. listopada 1950. postavljen je kameni spomenik s utisnutom crvenom zvijezdom s natpisom ”Jugoslavenski borci”.


Vanja Radauš (Vinkovci 1906. – Zagreb 1975)

kipar, slikar, grafičar, medaljar, književnik, pjesnik, fotograf i nu- mizmatičar izradio je 1952. spomenik ”Pobuna Hrvata”, koji zbog otpora nekih visokih političkih krugova u Beogradu nije postavljen u Villefranche nego je 1955. prenesen u Pulu i ukomponiran u spomenik Slobode protiv kiparove volje.

Iz istih političkih razloga propao je pokušaj bratimljenja Villefranchea s jednim gradom u Jugoslaviji. Ne prolazi ni pokušaj 1993 godine. da se naziv jugoslavenski promjeni u hrvatski. Prvo organizirano hrvatsko hodočašć e u Villefranche u ime udruge Union des Travailleurs Croates en France (UTC) vodio je Ante Soldo (Grom) 17. rujna 1959. što se nastavilo i slijedećih godina uz sudjelovanje i drugih hrvatskih udruga.


Pula spomenik ”Pobuna Hrvata”, koji zbog otpora nekih visokih političkih krugova u Beogradu nije postavljen u Villefranche nego je 1955. prenesen u Pulu i ukomponiran u spomenik Slobode protiv kiparove volje.

Na pismeno traženje Stephani Cviličević 1961. godine ulica koja vodi do vječnog počinka hrvatskih pobunjenika nazvana je Avenue des Croates (Avenija Hrvata).

Slikar Krsto Hegedušić svoju sliku iz 1964. godine naziva ”Villefranche-de-Rouergue”, a moderni slikari

Edo Murtić i Stevan Luketić 1966. godine daju svoju viziju ostvarenja spomenika. Konačno, uz zdušno

zalaganje hrvatskog veleposlanstva u Parizu i lokalne vlasti u Villefranche ideju kipara Vanje Radauša i uređenje spomen parka projektiraju i realiziraju arhitekt Ivan Prtenjak i francuski arhitekt pejsaža Patrice Causse. Jelka Radauš-Ribarić predlaže hrvatskoj vladi da se izlije novi odljevak spomenika, ne dirajući onaj iz Pule.

Svečano otvaranje spomen parka 2006
Svečano otvaranje spomen parka 2006

Kopija spomenika iz Pule i spomen - park svečano su otkriveni na godišnjicu 2006. godine uz prisustvo delegacija:

Hrvatske koju vodi predsjednik vlade Ivo Sanader,

Francuske ministar vanjskih poslova Philippe Douste Blazy,

Bosne i Hercegovine veleposlanica u Parizu Željana Zovko,

departmenta Aveylona predsjednik Joan Puech,

Villefranche gradonačelnik Serge Roques,

te predstavnici grupe hrvatsko – francuskog prijateljstva, Istarske županije, grada Pule, Hrvatskih udruga u Francuskoj i građana Villefranchea (slika 1).

Prikaz pobunjenika u grču streljanja
Prikaz pobunjenika u grču streljanja
Radauševa “Majka Domovine”
Radauševa “Majka Domovine”

a naprijed s obje strane su prikazi tijela u grču u trenutku strijeljanja (slika 3).

 

 

Spomen-park zauzima gotovo 7000 m2. Spomenik je predstavljen u tri dijela: u središtu je ženski lik u narodnoj nošnji s jabukom u ruci koju daje sinu, što simbolizira Majku Domovinu (slika 2),


Na obije strane spomenika su postavljene ploče s natpisima na francuskom i hrvatskom jeziku. Konačno se realizirala težnja Villefranchea za bratimljenjem, ali sada s jednim hrvatskim gradom, pa je 6. svibnja 2008. godine potpisan sporazum o bratimljenju Pule i Villefranchea.

13. opkoparska bojna 13. SS Handžar divizije jedina je SS postrojba njemačke vojske koja se pobunila u 2. svjetskom ratu.

Zašto baš ona, a ne neka druga, a bile su trideset i četri SS divizije sastavljane od pripadnika drugih naroda. Veleposlanik RH u Francuskoj Božidar Gagro u svom nastupnom govoru na godišnjici 2006. daje više ocjena o uzrocima pobune. On misli da je to bila ”pobuna mladosti izložena neviđenim i ponižavajućim terorom šačice njemačkih zapovjednika”, da su vojnici bili ”odbačeni daleko od svoje domovine u odorama i sa znamenjen koji su im bili strani”, te zaključuje da ”mi danas ne znamo pouzdano kakva je bila i koliko je bila ideološka i politička sprema pojedinaca”. Je li to bio antifašistički pokret kako to danas neki tumače povezan s francuskim pokretom otpora? U tom trenutku francuski pokret otpora bio je jedino moguće mjesto bijega od Nijemaca, kada su se već odlučili na pobunu. Pokret otpora (zvan makija) u provinciji Aveyron te godine gotovo da i nije postojao jer su postojeće veze služile samo radi dezertiranja, a nikako kao poticaj za pobunu. Jedan dio

momčadi bili su dragovoljci, koji teško da su bili simpatizeri antifašističkog pokreta. Možda je to bila samo obična pobuna mladih vojnika nenaviklih na strogu vojničku stegu u SS postrojbama, u drugoj zemlji i stranoj vojsci, a kod kuće neprijatelj je uništavao njihove domove, glasine da idu na Istočno bojište, veliko omalovažavanje i šikaniranje od njemačkih časnika, blizina makije i Španjolske, te činjenica da se nazirao kraj i pobjednik rata.

To su pitanja koja i danas traže odgovor.

Literatura:

1. Velimir Ercegović : Hrvatska filatelija, Zagreb, 1995.

2. Zdravko Cerovečki, Ivanka Jardin: Hrvatski veznik br. 37, Pariz, 2008.

3. Zvonimir Frka-Petešić : Hrvatski veznik br. 34, Pariz, 2006.

4. Mauricij Frka-Petešić : Hrvatski veznik br. 34, Pariz, 2006.

5. Božidar Gagro: Hrvatski veznik br. 35, Pariz, 2006.

6. Dražen-Mirko Grmek, Luise- L Lambrichs: Buntovnici Villifranche-a, Sarajevo, 2005.

7. Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978.

8. Krunoslav Mikulan, Siniša Pogačić : Hrvatske oružane snage 1941-1945, Zagreb, 1999.

9. Helmut Rommerskirchen: Kroatien-NDH, 1941-1945, Dusseldorf, 1977.

10. Usmena kazivanja Mauricij FrkaPetešić : Zadar 2008.

11. Vjekoslav Vrančić : Branili smo državu, Barcelona- Munchen, 1985.

12. Tomislav Vuković : Glas Koncila br. 22 i 23, Zagreb 2008.

Prigodna marka

Zahvaljujući opsežnoj dokumentaciji koju je proteklih godina prikupio o pobuni, hrvatski arhitekt iz Nantesa Za- grepčanin Slavko Gerbiz i neposrednog posredovanja Mauricija Frke Petešića iz Sali na Dugom otoku, nastanjenog u Pa- rizu, odnedavno i č lana Hrvatskog filate- listi č kog društva Zadar, kod akademika prof. Dalibora Brozovi ć a voditelja pro- grama izdavanja hrvatskih poštanskih maraka, došlo je do realizacije tiskanja prigodne poštanske marke 1993. godi- ne na pedesetu obljetnicu pobune u Vi- llefransheu. Te godine na komemoraciju u Villefranche došlo je mnogo Hrvata iz Francuske i Hrvatske. Hrvatsku delega- ciju je predvodio hrvatski veleposlanik u Parizu Branko Salaj, a bio je nazno č an i prof. dr. Mirko Grmek (1998. godine ko- autor knjige o pobuni). Hrvatske pošte i telekomunikaci- je, na temelju rješenja HPT-a br. P-1- 7488/93, 17. studenoga 1993. izdale su prigodnu poštansku marku u spomen na

pobunu hrvatskih vojnika u Villifranche-de-Rouergue u Francuskoj

Prigodna marka u spomen pobune u Villefrancheu

Marka je tiskana u višebojnom ofset tisku (siva, crvena, plava i crna) u tiskari Zrinski u Čakovcu u poštanskim arcima od 20 maraka u nakladi od 350.000 primjeraka. Nacrt kompozicije predstavlja hrvatsku i francusku trobojnicu sa siluetama hrvatskih palih vojnika, koju potpisuje akademska slikarica iz Zagreba

Nada Žiljak. Na gornjem dijelu slike je natpis Republika Hrvatska, šahovnica, logotip HPT, poštanski rog i nominalna vrijednost od 3.000 HRD-a. Na donjem dijelu slike je natpis ”Pobuna hrvatskih vojnika u Villefranche-de-Rouergue 17. IX 1943”. Kod rimskog broja IX dodana je jedna crta (I) viška. Ispod slike je oznaka tiskare, godina izdanja i autor dizajn

Veli č ina marke 29,82 x 35,50 mm, papir bijeli gumirani bez sjaja, zup č anje č ešlja- sto 14. Istog dana puštena je u opticaj i prigodna omotnica prvog dana FDC (br. 30/93) i prigodni list.

Prim. dr. Romeo Visković

Mauricij Frka-Petešić

Ivo Visković , prof.

Boris Miletić u Francuskoj potpisao povelju o bratimljenju Pule i Villefranchea

Povelja o bratimljenju grada Pule s francuskim gradom u kojem su se hrvatski vojnici prije 66 godina organizirano pobunili protiv nacističke vojske, potpisana je u Villefranche-de-Rouergue gdje se pobuna dogodila, objavili su francuski mediji.Svečanu povelju potpisali su gradonačelniciPule Boris Miletić te Serge Roques iz Villefranchea, a francuski grad potpisao je i dokument o otvaranju suradnje s gradonačelnikom Bihaća Hamdijom Lipovačom, stoji na stranicama francuskog domaćina i regionalnog portala ladepeche.

Pula i Bihać izabrani su jer su dvojica od nekoliko vođa pobune dolazili iz tih dvaju gradova.

"Potpis povelje 17. rujna 2009 je (...) početak suradnje koja bi trebala biti plodonosna u brojnim područjima (gospodarstvu, obrazovanju, sportu, kulturi)" između Jadrana i područja Rouergue, stoji na stranicma gradske uprave Villefranchea.

Spomen parka u sjećanje "Pobuna u Hrvata Smješten u Villefranche-de-Rouergue



Villefranche, pobjeda pamćenja

Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu
Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu

Za razliku od tih dviju krhkih i pokrenutih skupina muških tijela, središnji kip ženski je lik, lik majke, težak i statičan. Ona, poput neke Eve iskupiteljice, drži u ruci jabuku. Ona ne priznaje smrt; iz njezine ruke pruža se posmrtna hrana, sama nada, sama nagrada

Premda je nemoguće iscrpsti povijest, danas se, napose nakon knjige Louise Lambrichs, o pobuni u Villefranche–de–Rouergueu sve zna. Tisuću devet stotina četrdeset i treće godine, nekoliko desetina silom uvojačenih mladih Hrvata i Bošnjaka — koji su se tada deklarirali Hrvatima — u tom se francuskom gradu, u koji su bili dopremljeni, pobunilo protiv nacista. Kratko su vrijeme čak držali grad u rukama. No to je vrijeme uistinu bilo kratko, a mjere represije strahovite. Unatoč hrabroj pomoći stanovnika Villefranchea koji su mlade Hrvate sakrivali, oni su, gotovo do posljednjega, pohvatani i okrutno pobijeni. Zemljište na kojemu je pala njihova krv nikada nije prepušteno izgradnji. Građani Villefranchea štovali su to mjesto i na nj polagali cvijeće. Pristupna avenija do danas se zove Avenue des Croates.

Bila je to prva pobuna protiv nacističkog režima u okupiranoj Europi.

U samoj toj činjenici skrivao se razlog što se o događaju nije suviše govorilo ni znalo. Kao što se podrazumijevalo na kojoj je točki u Hrvatskoj morala puknuti prva ustanička puška, tako se podrazumijevalo i koji je narod povijesno kriv te ne može raspolagati kapitalnim vlastitim poenima pokreta otpora. Na toj podlozi jedan je individualni napor poštovanja i memorije, napor kipara Vanje Radauša, bio zaustavljen na putu na svjetsku scenu i lokaliziran, da se ne kaže marginaliziran. Vanja Radauš, sam protagonist pokreta otpora, nije mogao biti baš lišen svoga glasa i njime je govorio dok ga do danas nerazjašnjena smrt nije ušutkala. Ali spomenik što ga je 1953. posvetio mučenicima iz Villefranchea završio je u Puli. I to postavljen na način na koji to kipar nije želio.

Više od šezdeset godina nakon krvavoga događaja francuska je država odlučila trajno i dostojno obilježiti gubilište. Radaušev spomenik krenuo je u svijet. Njegova postava povjerena je hrvatskom arhitektu s belgijskim boravištem, Ivanu Prtenjaku. Arhitekt visokih referencija (poznat u Hrvatskoj, među ostalim, po remek–djelu, crkvi sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku; dobitnik brojnih međunarodnih natječaja i nagrada; predstavnik Belgije na Bijenalu u Veneciji...), savršeno je očitao krajnji etički naboj i dramatiku mjesta. Jezgrovitost i jednostavnost, kakve ga u svakom njegovu nastojanju odlikuju, uvjetovale su raspored scene. S takvim rasporedom sigurno bi se složio i Vanja Radauš, da je mogao surađivati sa zemlje. Ono što je kao sažetak radnje i znak za pamćenje oblikovao Vanja Radauš dvije su skupine umirućih tijela: nagih, jer bi opisna razina bila nacistička uniforma, što kipar nije želio; a želio je univerzalnost i simboliku. Tijela su produžena i osušena, izvanredno izražajno modelirana, pripremljena za virtuoznu konstrukciju pada, ali u onoj sekundi neopisive i neodržive statike kad se pad još nije razdvojio od lijeta. Skulptura zaslužuje svaku pozornost i unutar Radauševa opusa i unutar hrvatske povijesti umjetnosti. Za razliku od tih dviju krhkih i pokrenutih skupina muških tijela, središnji kip ženski je lik, lik majke, težak i statičan. Ona, poput neke Eve iskupiteljice, drži u ruci jabuku. Ona ne priznaje smrt; iz njezine ruke pruža se posmrtna hrana, sama nada, sama nagrada.

Za tu Radauševu dramu arhitekt Prtenjak razradio je sjajnu scenu. U dugoj perspektivi prilaza ukazuju se, desno i lijevo, dvije skupine umirućih, svaka na svom postamentu i pred svojim ekranom od bijeloga bračkog kamena. One zapravo flankiraju središnju pukotinu — uska su vrata u onostrano — kroz koju se nastavlja put i pogled do majke na rondou cvijeća. Majčina je pak pozadina lagano konkavni pano od upravo čudesnog lokalnog kamena, nevjerojatnih kolorističkih kombinacija: zlatastoga, žućkastoga, sivog, zelenkastog... Tako i kamenje zastupa i povezuje dvije zemlje koje su obje majke, i objema pripadaju sinovi... Cjelini će pridonijeti vrlo suptilno hortikulturno rješenje. U nijemoj straži stajat će postrojba čempresa, oko majčina kipa niknulo je vedro cvijeće, a čista će zelena trava pokrivati prostor stratišta...

Dogodilo se da je spomenik postavljen u godini kad se nekako spajaju stota obljetnica Radauševa rođenja i trideseta obljetnica također teške smrti. Radauš je učinio gestu poštovanja i sjećanja, sad se, s mučenicima Villefranchea, sjećamo i njega. Sa svakom gestom poštovanja i pamćenja čovječanstvo se diže na višu razinu. Ovom svečanošću memorije i Hrvatskoj je učinjena povijesna pravda. Na teškom putu, kroz pukotinu, prema budućnosti...

Simboličko na mnoge načine, ovaj zajednički prikaz najviših bosanskih Hrvata i diplomatski predstavnici u Francuskoj također djeluje nekoliko kratkih mjeseci svečanosti obilježavanja 60. obljetnice savezničke pobjede nad nacizmom u Europi.

Više od sto pobunjenika iz Hrvatska i BiH, a vrbovan u njemačkoj vojsci, ubijeno je u nakon 17. rujna 1943, nakon što je krv bila ugušena u svojim bunt, u skladu s Radio Londonu, od Villefranche-de-Rouergue, nekoliko sati ", prvi francuski grad oslobođen".

Nakon što je primio gospodin Roques u Gradskoj vijećnici, veleposlanici i razne delegacije prisustvovao je tradicionalnoj svečanosti polaganja vijenaca na spomenik mučenika u Villefranche. Spomen na njih je također raspravljalo tijekom vjerske službe slavi taj dan u Collegiate Notre Dame Otac Michael Tassier.

&nbTradicija vuče korijene iz proteklih nekoliko desetljeća u tom gradu Aveyron, spomen na ustanak Villefranche-de-Rouergue od 17. rujna 1943, održan je, kao i svake godine, u nazočnosti lokalnih vlasti, predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske, izaslanstvo Hrvatske udruge branitelja, koje, kao i prethodnih godina, su putovali iz Hrvatska, predstavnicima hrvatskih udruga u Francuskoj (Vijeće predstavnik ustanove i hrvatske zajednice i solidarnost Francuske Toulouse Francuska-Hrvatska), kao i priložene Villefranchois njegovati uspomenu na ovaj događaj i tragične i herojske.
Serge Roques (lijevo), zamjenik gradonačelnika Villefranche-de-Rouergue, gđa Željana Zovko, veleposlanica Bosne i Hercegovine u Francuskoj i Božidar Gagro, veleposlanik Hrvatska u Francusku, tijekom svečanosti na spomen Područja mučenika, 17. rujna 2005.

Osim toga, to je bio prvi put da dva veleposlanika zemalja koje sudjeluju u komemorativnih ceremonija uz zamjenika gradonačelnika grada, Serge Roques.

Doista, osim tradicionalne prisutnosti veleposlanika ili njegovom zastupniku Hrvatska, Bosna i Hercegovina je također prvi put ove godine službeno predstavlja svojeg veleposlanika u Francuskoj, gđa Željana Zovko, koji je napravio putovanje u priliku. Hrvatska, koja od svog osamostaljenja službeno sudjeluje u proslavi Villefranche-de-Rouergue, je zastupao g. Božidar Gagro, veleposlanik Hrvatska u Francuskoj.

Osim toga, tim od javne televizije HRT1 Hrvatske, koji je već proveo brojne izvještaje i dokumentarnih do događaje iz 1943, također je posjetio za tu priliku.sp;

Serge Roques (lijevo), zamjenik gradonačelnika Villefranche-de-Rouergue, gđa Željana Zovko, veleposlanica Bosne i Hercegovine u Francuskoj i Božidar Gagro, veleposlanik Hrvatska u Francusku, tijekom svečanosti na spomen Područja mučenika, 17. rujna 2005.

Ova vrlo simbolična spomen-mjestu je bio sagrađen na mjestu Područja mučenika, čime, gdje pobunjenici su ubili njemački meci i gdje je podignuta za više od 60 godina ;privremeni spomenik.; Objekti su dizajnirani da daju ovom spomen park, prvi takve vrste u Francuskoj, uzorak vrijedan događaj u čast. Ovaj prostor za kontemplaciju, designed by arhitekt Ivan Prtenjak Hrvatske i pejsažne arhitekture Patrice Aveyron visoravni, sastoji se od statue koje nudi Vlada Hrvatska (Ministarstvo kulture) u Općini Villefranche-de-Rouergue, svjedočiti zahvalnost memoriju koja Villefranchois održava svakog rujna 17 za više od 60 godina. Rad je financiran od strane francuske vlasti. U početku, posjetitelj pristupa stranicama od strane Avenue od Hrvata vidio siluete od četiri metak ", djeca domovinu", pada pod vatrom. Postoje dva bloka od brončane statue, vjerno reproducirati rad kipara Vanje Radauša, provedena nakon Drugog svjetskog rata i izvorno namijenjen Villefranche-de-Rouergue. To su raspoređeni na obje strane je prolaz koji vodi do kosturnica dominira kip Majka je okupljanje na grobu svoje djece dajući im jabuke. Slika koja, u tradiciji regije izvorni kipar je simbol ponovnog rađanja i nade.

Cvijet krevet je napravljen u podnožju kipa kao podsjetnik da Villefranchois, unatoč zabrani lokalnim njemačkim vojnim zapovjednikom, imao hrabrosti doći u procvatu hrvatskog grobovima mučenika. Konačno, dva kamena od steles Hrvatska stoje sa svake strane kipa. Sljedeći epitaf je uklesan na dvije stele, francuski i hrvatski. Da bi bio potpuno vjeran do povijesne istine i učiniti pravdu na mučenike od 17. rujna 1943, novi memorijalni će izvješće o nacionalnom podrijetlu jedni druge sa slijedećim epitaf

NAŠIM MUČENICIMA
BORCIMA  ZA SLOBODU
POBUNJENICIMA PROTIV NACIZMA
17. RUJNA 1943
U VILLEFRANCHE-DE-ROUERGUE
KOJI POČIVAJU OVDJE I NA NEPOZNATIM MJESTIMA

TRAJNO ZAHVALNI

SUNARODNJACI

IZ HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE
S GRAĐANIMA VILLEFRANCHEA

Ova avenija  je namijenjena da se oba mjesto meditacije i pješačke površine u blizini centra grada. Nadalje, spomen će pristupnika Hrvatske vojske koji posjećuju svake godine na tradicionalne međunarodne vojne Hodočašće u Lourdes svibanj, kao i hrvatski hodočasnici u cjelini.

NA AVENIJI HRVATA PORED ZASTAVE EU I FRANCUSKE

VIJORE SE I ZASTAVE

HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Detalji spomenik Radauš:

MAJKA DONOSI JABUKU NA GROB SVOGA SINA

17/09/2006

Inauguracija
Spomen parka u sjećanje "Pobuna u Hrvata
Smješten u Villefranche-de-Rouergue, ovo je prvi takve vrste u Francuskoj s površinom od oko 7000 metara kvadratnih

Više od šezdeset godina nakon pobune 17. rujna 1943, spomen park svečano je otvorena Champs des Martyrs uz Avenue od Hrvata u Villefranche-de-Rouergue (Aveyron), 17. rujna 2006, u tradicionalna komemoracija, nazočili hrvatski premijer, francuski ministar vanjskih poslova i veleposlanik Bosne i Hercegovine u Francuskoj i lokalne vlasti. Rođen je zajednička inicijativa hrvatske vlasti i gradonačelnik Villefranche, spomen je kulminacija duge povijesne i političkih procesa, gdje se suradnja između Francuske, Hrvatska i Bosna i Hercegovina je bila odlučujuća. Odao je priznanje žrtvu mladih vojnika iz Hrvatska i Bosne i Hercegovine, prisilno mobiliziran u njemačkim redovima i pao daleko od svoje domovine u protestu protiv nacističkih silnika za slobodu Francuske, Europe .

Spomen obuhvaća skulpture Vanje Radauša provedena u 1952 do Villefranche, a koje nudi Vlada Hrvatska. Ministar Douste-Blazy ponovio je u svom govoru u ovom vrlo simbolična podrška iz Francuske u Hrvatska ulazak u Europsku uniju.

Povodom tradicionalnog obilježavanja 17. rujna 1943, hrvatski premijer Ivo Sanader posjetio je Francusku 17. rujna 2006 na poziv senatora i predsjednik Generalne skupštine Aveyron, M . Jean Puech, te zamjenica gradonačelnika Villefranche-de-Rouergue, gospodin Roques Serges da prisustvuju otvaranju spomen park čast žrtve mladih vojnika iz Hrvatska i Bosne i Hercegovine, žrtvama ustanka dogodila 63 godina ranije na dan, u Villefranche-de-Rouergue nacisti protiv svojih tlačitelja. Francuska vlada je zastupao njegov ministar vanjskih poslova Philippe Douste-Blazy, dok je Bosna i Hercegovina je ovlaštena svojeg veleposlanika u Francuskoj, gđa Željana Zovko, koji je sudjelujući po drugi put u spomen. Rođen u zajedničku inicijativu hrvatskih predstavnika, a gradonačelnik Villefranche, spomen završio duge povijesne i političke procese, koji nikada nije trebao dogoditi bez podrške Francuske, hrvatske i bosanske

Hrvatsko izaslanstvo broji dva članova vlade u osobi gđa Jadranka Kosor, potpredsjednica Vlade i ministrica branitelja i gospodin Božo Biškupić, ministar kulture. Izaslanstvo Istarske županije na čelu s predsjednikom Ivan Jakovčić i Pule, na čelu s gradonačelnikom Boris Miletić, s kojim Villefranche-de-Rouergue planira uskoro utakmicu, logično odgovorio na poziv lokalnih vlasti . Veleposlanik Republike Francuske u Zagrebu, g. François Saint-Paul, predsjednici Parlamentarne skupine prijateljstva Sabora i zasebno u Narodnoj skupštini, MM. Članovi Petar Selem i Patrick Bloche, prvi veleposlanik iz Francuske u Hrvatska, Georges Marie Chenu, i brojne ličnosti francuske politike su također morale biti zastupljene na ovome svečanom i povijesnom. Štoviše, mnogi Villefranchois, od kojih su dva još uvijek su izravno svjedočio pobune, raznim udrugama hrvatskih i francuskih branitelja, i predstavnika hrvatskih udruga u Francuskoj također su uveličali svečanost su svojom nazočnošću, kao što su učinio mnogo godina.

Svečanost

Nakon stanica ispred službenog statue "mučenika hrvatskih vojnika, nacionalnih himni rang bosanskom, hrvatskom i francuskom jeziku. Dostojanstvenika zatim su položeni pred kipom domovine na jabuke na grob svoga sina u tradiciji regije izvorni kipar Radauša. Mlaznice su održali zajednički predstavnik ličnosti bivših boraca i djece, čime simbolizira prijenos iz generacije u generaciju europskih demokratskih vrijednosti za koje su pobunjenici bili žrtvovali svoje mlade živote. Hrvatski premijer Ivo Sanader, veleposlanika Bosne i Hercegovine u Francuskoj, Željana Zovko, položio vijenac na kamenu stela Hrvatska sa loši stihovi na hrvatskom jeziku. Isti svečani Gesta je ponovio šef francuske diplomacije. Vijenci podno drugog Stela lijevo od domovine sa istim epitafa na francuskom, podnesene su u ime grada Villefranche, Opće vijeće za Aveyron i Regionalnog vijeća Midi-Pyrenees.

Govori prethodio vlasti "Zadnji post" i minutom šutnje, nakon čega slijedi Marseljeza i himna francuskog Otpora (Pjesma o partizanima) odigrao briljantno Unija musicale de Villefranche. To je bio veteran simbolično dodijeljena uloga ceremonijal majstor za svečano otvorenje.

U svojim govorima otvaranja, uzvanici su posebno istaknuli junaštva i akti otpora mladih ustanika su motivirani ljubavlju slobode, demokracije i ljudskih prava, vrijednosti koje su upravo ujedinjenjem Europe oko zajedničkog života projekta, pokrenuli i ohrabreni strašna iskustva europskih ratova. Također je naglasio jedinstveni događaj je revolt Villefranche u analima povijesti Drugog svjetskog rata kao prvi oružane pobune u njemačkoj vojsci. Posebna počast posvetila Villefranchois za hrabrost i solidarnost su doživjeli protiv pobunjenika čak i na opasnost od njihova života, ali i da se sjeti da je nastavila rasti još desetljećima odnosu na ovaj događaj. Bratstvo u najtežim trenucima hrvatske pobunjenika, oni biti musliman ili katolik, također je spomenuto.

Zamjenik gradonačelnika Villefranche, Serge Roques zahvalio hrvatske Vlade za spremnost i odlučnost da gradite ovaj spomenik, kao i bosanske vlade koji je bio spreman da se pridruže ovoj inicijativi. Bilo je u to vrijeme pročitao poruku predsjednika bosanskog kolektivnog predsjedništva, g. Sulejman Tihić, koji je bio u mogućnosti da prisustvuju inauguraciji, zbog drugih obveza. Jean Puech, senator i predsjednik Generalne skupštine Aveyron, izrazio je &quot;dužnost sjećanja koja nas okuplja nadilazi jednostavnu ceremoniju u spomen. On je izrazio da me sindikata naroda u Europi, gdje je prostor izgrađen za mir neumorno već 60 godina. &quot; Veleposlanika Bosne i Hercegovine u Francuskoj, gđa Željana Zovko, zahvalio Francuskoj i predsjednik Jacques Chirac za njihovu ulogu u uspostavljanju mira u svojoj zemlji i odao počast francuskim vojnicima koji su dali svoje živote za mir za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. <br>Francuski ministar vanjskih poslova Philippe Douste-Blazy za svoje strane rekao da je &quot;tragična sudbina koje se činilo da zatvori sve narode bivše Jugoslavije, danas se otvara na drugu perspektivu, da od Europske unije. On je ponovio svoje primjedbe na marginama punu potporu Francuske u pristupanju Hrvatska u Europsku uniju. Hrvatski premijer Ivo Sanader je rekao da je pobuna Villefranche postali dio kolektivnog sjećanja na Hrvatska. On je izrazio nadu da će spomen-postaje &quot;mjesto susreta i okupljanja izvor novih prijateljstava i nova bratstva među mlađim naraštajima potrebno učvrstiti temelje Europe, naše velike nove Europe!

Izložba fotografija Pula

Nakon svečanosti, izložba fotografija Pula provodi Duško Marušić Cici je otvorena u Gradskoj vijećnici gradonačelnik Villefranche Pule Boris Miletić, u nazočnosti uzvanika. Slična izložba o gradu Aveyron nadolazećih u Puli.

Kamere Hrvatske javne televizije i Francuska 3 Toulouse bili su nazočni i veliki broj novinara iz lokalne i regionalne francuski i Hrvatske narodne okružena događaj.

Trenutak šutnje u spomen hrvatskih mučenika
Gospođa Mary Lou Marcel, Regionalna savjetnica

gđa Jadranka Kosor,potpredsjednik Vlade i ministar za pitanja branitelja,

gđa Željana Zovko, veleposlanica Bosne i Hercegovine u Francuskoj,

g. Philippe Douste-Blazy, francuski ministar vanjskih poslova,

Ivo Sanader, hrvatski premijer,

Jean Puech, senator i predsjednik Generalne skupštine Aveyron,

Serge Roques, zamjenik gradonačelnika Villefranche-de-Rouergue,

Patrick Bloche, MP, predsjednik skupine prijateljstva Francuska-Hrvatska u Narodnoj skupštini.

Hrvatski branitelji rame uz rame s francuskim veteranima.
Radi memorije, gradonačelnik Villefranche-de-Rouergue je pozvao za svjedoke na Villefranchois okupiti što veći broj svjedočanstava od onih koji se sjećaju događaja da su doživjeli ili čuli priču rođaci.

 

 

 

Vanja Radauš (1906-1975),

jedan od najpoznatijih hrvatskih kipara,

rođen je u Vinkovcima u istočnoj Hrvatska,

baš kao što Eduard Matutinović, jedan od vođa "Pobuna u Hrvata.


2012

Udruga PTSP VUKOVAR Predrag Tomas,Zoran Crnac i dr

Udruga PTSP VUKOVAR Predrag Tomas,Zoran Crnac i dr

PLAN IZGRADNJE AVENIJE

15. GODIŠNJICA MARKE I 65. GODIŠNJICA
POBUNE U VILLEFRANCHE – DE - ROUERGUEU

Uoči Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je bilo oko 180.000 pripadnika njemačke narodne manjine.

To su Nijemci porijeklom, rođeni ili žive izvan predratnih granica Reicha (Volksdeutsche), za razliku od Nijemaca rođenih u Njemačkoj (Reischdeutsche). Vojni obveznici manjine zakonskom odredbom od 31. srpnja 1941. dužni su služiti u hrvatskom domobranstvu u posebnim jednonacionalnim postrojbama

tzv. ”njemačkim četama domobranstva kopnene vojske”.

U studenom 1941. osniva se 1. bojna 16. pješadijske divizije u Rumi od pripadnika njemačke narodne manjine, koji su zaslužni za stvaranje NDH, uglavnom iz Srijema i Slavonije.

Slijedeće godine osnivaju se tri nove

želježničko-stražarske bojne čiji je zadatak čuvanje i osiguranje želježničke pruge Zagreb-Beograd.

Drugi dio pripadnika njemačke narodne manjine okupljen je u ”Pothvatnom odjelu Njemačke momčadi” (Einsatzstaffel der Deutchen Mannschaft).

Ukupno su ustrojene četiri bojne i “Pukovnija domovinske zaštite” (Einsatzstaffel Heimatschut Regiment).

Vojnici tih postrojbi prisegu istodobno prisežu Poglavniku i vođi Reicha.

U travnju 1943. sve jednonacionalne postrojbe njemačke narodne manjine ulaze u sastav

7. SS divizije Prinz Eugen i u 714. njemačku pješadijsku diviziju.

Talijani u anektiranom dijelu Dalmacije 16. srpnja 1942. osnivaju dobrovoljačku

”Protukomunističku miliciju Zara” (Milizia Voluntaria Anti Comunista-MVAC).

Postrojba okuplja 1500 momčadi u devet satnija

(Hrvati u šest, Srbi u dvije, a Srbi i Talijani u jednoj)

i bojno djeluju isključivo na anektiranom području. Pred kraj okupacije Italije, preimenuju se u

”Hrvatsku 20. jurišnu bojnu” (Battaglione d’ Assatto Cattolico) i

”Srpsku 22. jurišnu bojnu” (Greco Ortodosso).

Pod okriljem njemačkih oružanih snaga ustrojeno je pet legionarskih divizija

(tri u sustavu Wehrmachta i dvije u sustavu Waffen- SS i bile su namijenjene isključivo za borbu na teritoriju Hrvatske).

Prva je ustrojena 21. rujna 1942. u Dolleisheimu 369. pješadijska divizija nazvana ”Vražja” kao uspomena na 42. domobransku diviziju iz 1. svjetskog rata, koja se proslavila 1915. godine pri zauzimanju Crne Gore pod zapovjednišvom general pukovnika baruna Stjepana Sarkotić Lovčenskog. ”Vražja divizija” iz 2. svjetskog rata s ukupno 12.000 momčadi pod zapovjedništvom je general leutanta Fritz Neidholda.

Divizija se krajem 1942. vraća u Hrvatsku i sudjeluje u bitci na Neretvi

(operacija Weiss od 20. siječnja do 23. ožujka 1943).

Druga divizija je 373. pješačka nazvana ”Tigar” ustrojena u Dolleisheimu 6. siječnja 1943., s 15.000 momčadi pod zapovjedništvom general leutanta Ernst Zellnera. U travnju 1943. divizija je operativno spremna.

Treća divizija je 392. pješačka nazvana ”Plava” ustrojena u Dolleisheimu od rujna do prosinca 1943. pod za- povjedništvom general leutanta Hans Mickla.

Divizija se vraća u Hrvatsku u siječnju 1944.

Sve tri divizije su pod zapovjedništvom njemačke vojske, iako ih neki smatraju dijelom hrvatskih oružanih snaga, a sastavljene su od novaka regrutiranih 1942. i 1943. i nisu nikada ratovali izvan Hrvatske. Časnici i

dočasnici su Nijemci, momčad Hrvati, zapovijedni jezik njemački, a interni hrvatski. Po grbu na rukavu poznate su kao ”Divizije šahovske ploče”. Poštanski promet odvijao se isključivo njemačkom bojnom poštom.

Četvrta divizija je 13. SS Gorska divizija – Hrvatska br. 1(kasnije nazvana znakovitim imenom ”Handžar”), dogovorena 5. ožujka 1943. od većine Hrvata islamske vjeroispovijesti, manjeg broja Hrvata katolika, nešto pripadnika njemačke narodne manjine, te oko 2.000 Albanaca

(Albanci su kasnije prešli u 21. SS diviziju Skender Beg).

Ukupno 22.000 momčadi dobrovoljnim i prisilnim novačenjem kojima su pridodali i 3.000 Hrvata islamske vjeroispovijesti iz već postojećih postrojbi hrvatske vojske.

U sastav divizije ulaze 27. i 28. gorska lovačka pukovnija (Gebirs Jager Regiment),

13. topnička pukovnija,

13. opkoparska bojna,

stožer divizije i druge odgovarajuće divizijske postrojbe pod zapovjedništvom SS general brigadefuhrera

Karl Gustava Sauberzweiga.

Svi časnici i polovica dočasnika su Nijemci. Vojna obuka provodi se u Njemačkoj i Južnoj Francuskoj.

Od listopada 1943. divizija se preimenuje

u 13. SS dragovoljačko bosanskohercegovačku gorsku diviziju-Hrvatska

(13. SS Freiwilligen B i H Gebirs Division – Kroat) neslužbeno zvana Handžar.

Tek 15. svibnja 1944. službeno postaje 13. SS gorska divizija Handžar (13. SS Gebirs Division – Handschar). Hrvati islamske vjeroispovijesti nose fes maslinasto zelene boje, a u svečanim prilikama fes kestenjasto crvene boje. Na lijevom rukavu je šahovnica, a na desnoj strani crnog ovratnika stilizirana ruka koja drži handžar (srednjovjekovni grb Rame) i njemačka svastika.

Handžar je turcizam preuzet iz arapskog, a predstavlja orijentalni dugi šiljasti nož naoštren sa obje strane, gdje se na dršku urezuje broj ubijenih neprijatelja, a nosi se za pojasom. Handžar divizija vraća se u Hrvatsku krajem 1943. godine. Divizija koristi njemačku bojnu poštu.

Peta divizija je 23. SS gorska divizija - Hrvatska broj 2 (nazvana Kama) ustrojena 1. lipnja 1944.

Bojnu obuku provodi u Mađarskoj, a sastavljena je uglavnom od Hrvata islamske vjeroispovijesti. Nikada nije sasvim kompletirana, te je raspuštena u listopadu 1944. godine, a da nije sudjelovala u borbi. Koristi se njema čkom bojnom poštom pod brojem