Hrvatska ratna mornarica Nezavisne Države Hrvatske bila je nacionalna ratna mornarica Hrvatske u razdoblju 1941. - 1945. 1942., Hrvatska mornarica je podijeljena na obalnu i pomorsko prometnu sa stožerima u Crikvenici, Makarskoj i Dubrovniku, te biva podijeljena na riječnu i riječnu prometnu mornaricu sa stožerom u Zemunu. Tijekom rata većina mornarice poslana je na Istočno bojište kao Hrvatska pomorska legija.

Zapovjednici Hrvatske mornarice

 

 

* Đuro Jakčin (1941. - 1943.)

* Edgar Angeli (1943. - 1944.)

* Nikola Steinfel (1944 - 1945.)

Admirali Hrvatske mornarice

* Đuro Jakčin

* Edgar Angeli

* Rikard Kubin

* Nikola Steinfel

Kapitulacijom i propašću Jugoslovenske Kraljevske ratne mornarice, značajan dio casnika i mornara bivše države je zaposjeo napuštene brodove i pristupio novoformiranoj mornarici NDH nakon poziva novoustrojenih vlasti. Najveći broj profesionalnih oficira i mornara je nevoljno pristupio jer je svako neodazivanje pozivu novoproglašene države moglo je povući velike konsekvence o onoga ko bi se oglušio o poziv. No politika i odnosi među silama osovine, doveli su do toga da su zaposjednutibrodovi i kopnene ustanove su morali biti napušteni i predati italijanskom okupatoru. Dana 11.04.1941. tadašnji general Slavko Kvaternik je formirao Zapovjedništvo ratne mornarice u okviru Ministarstva hrvatskog domobranstva te je kapetana Đuru Jakčina proizveo u čin kontraadmirala i imenovao zapovednikom hrvatske ratne mornarice.

Prema Hitlerovim Privremenim smernicama za podelu Jugoslavije od 12.04.1941. te posebno Rimskim ugovorom od 18.05.941. NDH je dobila deo obale od Kraljevice do Zrmanje i od Omiša do Cavtata, sa ostrvima Pagom, Bračem i Hvarom, poluostrvom Pelješcem i Elafitska ostrva. Preostali deo hrvatske obale, sa svim ostalim ostrvima, anektirala je Italija.

Anektirani dio Primorja, Gorskog kotara i Dalmacije Italijani su nazvali Prva zona, obalnu teritoriju NDH i njeno zaleđe od oko 75 km bila je Druga zona, a uz nju se, u širini od 20 do 40 km, protezala Treća zona.

Od vojnopomorskih snaga Italijani su na anektiranom području raspolagali sa ukupno sedam torpiljarki, od toga šest bivših jugoslavenskih koje su zarobili, naoružanih lakim topovima i protivpodmorničkim bombama, jednom topovnjačom, dva naoružana minolovca, sedam torpednih čamaca tipa MAS, kao i sa više motornih brodova i parobroda naoružanih težim ili lakšim topovskim naoružanjem.

Postojalo je i devet lako naoružanih motornih čamaca, nekada namenjenih finansiskoj, a sada u protiv-podmorničkoj službi, budući da su bili opremljeni i hidrofonima.

Budući da se NDH Rimskim ugovorom odrekla mora, morala se odreći i mornarice. Ipak, u "Zakonskoj odredbi o hrvatskoj državnoj vladi" od 24.04.1941. i dalje se spominje "pomorska vojska" u sastavu hrvatskog domobranstva. Uprkos protestima Italijana upostavljena su malo po malo 1941. godine "Obalna zapovjedništva" u Selcu, Makarskoj i Dubrovniku.

Formirano je "Zapovjedništvo plovnih snaga" (od septembra 1943. "Zapovedništvo mornarice") sa sedištem u Zagrebu, "Zapovjedništvo obale i pomorskog prometa" u Splitu, sa lučkim komandama kao i "Zapovjedništvo rijeka i riječnog premeta" u Sisku, kao i "Riječno redarstvo".

Rad mornaričkih komandi bio je pod kontrolom italijanskih vlasti i ograničavao je obavljanje lučko primorske službe i kontrolu nad ribarstvom, dok su pripadnici Zapovjedništva rijeka zadržali izvesnu autonomnost jer nisu potpadali pod Italijansku okupacionu zonu.

Krajem 1941. započelo se s formiranjem pomorskih škola u Sisku i Brodu na Savi te pirotehničkih odeljenja (za eksplozive) u Petrovaradinu i Kamenici na Dunavu. Osnovana je "Riječna flotila" koja je preduzela radove na podizanju potopljenih brodova bivše jugoslovenske RRF na ušću save u Dunav. Tako su podignuti tokom 1942. godine monitori "Sava i "Morava" (morava je u NDH mornarici dobila ime "Bosna") koji su u mornarici NDH bili klasifikovani kao topovnjače. Takođe je bio podignut i komandni brod "Cer" koji je nakon rekonstrukcije dobio ime "Vrbas".

  "Sava" "Bosna" i "Vrbas" su bili uglavnom je usidreni na Savi u Slavonskom Brodu tokom 1943. i 1944 godine1943. Sava" i "Bosna" su patrolirale je Savom štiteći konvoje koji su snabdevali nemačke jedinice duž reke Save. Posada monitora "Sava" je, dok su oficiri spavali u gradu, odplovila do bosanske obale nekih 2 km nizvodno napustila i potopila brod tokom noći 8/9.9.1944. godine, te se priključila partizanima u Bosni. Druge jedinice rečne flotile su potopile posade pred kraj rata.

Formiranje Hrvatske pomorske Legije

Svecano postrojavanje pripadnika Hrvatske pomorske legijeh

Svečano postrojavanje pripadnika Hrvatske pomorske legije

Sa formiranjem regularne mornarice je bilo znatno teže, jer Italijani nisu nikako dozvoljavali da hrvatska mornarica na područjima koje je kontrolisala NDH zaživi. Ipak, malobrojne mornaričke snage su sa oznakama NDH služile u sklopu njemačke Kriegsmarine na Crnom moru, kao dobrovoljačke savezničke snage.

Kako bi se održala hrvatska pomorska tradicija ratne mornarice, odlučeno je da se formiraju jedinice Hrvatska pomorske legije na Istočnom frontu te da se iskoriste za vježbanje i obuku hrvatskih mornara u savremenom pomorskom ratu. Protiv ovoga Italijani nisu ništa mogli preduzeti jer je cjeli aranžman bio ugovoren sa Njemcima i već 21.07.1941. krenula je prva grupa hrvatskih mornara iz Zagreba za Varnu u Bugarskoj, na Crno more pod komandom Kapetana bojnog Broda Andre Vrkljana.

Tokom 1941/1942. godine stiglo je ukupno oko 450 hrvatskih pomorskih casnika i mornara u pet grupa. Nakon dodatnog uvježbavanja u Varni, sredinom rujna 1941. prva grupa hrvatskih mornara je krenula za južnu Ukrajinu u Nikolajev na reci Bug.

Mornarica NDH je dobila zadatke osiguranja obalu u dužini od 400 km od Geničeska do Taganroga, čišćenja i polaganja mine, te održavanja plovnih puteva i prevoza. Ti povereni zadatci su morali biti izvršavani dotrajalim motornim ribarskim brodovima naoružanim samo mitraljezima. U ozujku 1942. poslano je 40 mornara u Feodoziju na Krimu za održavanje lučkih uređaja. U svibnju 1942. flotila od šest hrvatskih brodića uzela je učešće u ponovnom osvajanju istočnog Krima i Kerča. U junu 1942. stigla je iz Hrvatske u Mariupol na Azovu četvrta grupa od 120 pripadnika Legije. Polagane su pred Geničeskom mine i nastavilo se s osiguravanjem Jalte i ostalih luka.

Uskoro je Mornarica NDH primila 9 zaplenjenih motornih čamaca za čišćenje mina tako da je pod oznakama Hrvatske pomorske legije plovilo ukupno 55 plovnih jedinica. Početkom decembra 1942. svih 450 pripadnika mornarice NDH je otišlo je na odmor i preustrojstvo u Varnu.

Početkom 1943. stigla je i peta grupa od 150 hrvatskih mornara, tako da je sada crnomorski Sklop brojao oko 600 pripadnika. Do sredine iste godine Hrvati su od Njemaca primili 12 lovaca na podmorice građenih u crnomorskim brodogradilištima.

Sa njima je formirana 23. flotila lovaca na podmornice Uj (Unterseebootjaeger) Flotille 23. Brodovi su bili označeni brojevima Uj-2301 do Uj-2311 te Uj-2314. Bili su to brodovi tipa KFK od po 110 tona, 24 metara dužine, a bili su naoružani s 4-6 protivavionska topa od 20 mm,te podvodnim minama od po 150 kg. Posada im je brojala 15 ljudi, a bili su opremljeni i sa prislušnim spravama za podmornice tipa Sonar. Radijus dejstva im je bio 1200 milja (2150 km), a brzina plovidbe 9 čvorova na sat.

Hrvatski pomorski sklop na Crnom Moru je imao i nekoliko čistača mina tipa RA (Raeumboote), među njima RA 51, od 125 tona i sa posadom od 34 mornara. Brodovi i ljudsto su učestvovali u mnogobrojnim akcijama a da pri tome nije izgubljeno nijedno plovilo. U ozujku 1943. Hrvatskoj pomorskoj legiji je pridodati Sklop obalne artiljerije od 400 ljudi, sa dve baterije od 88 mm. Tako je broj hrvatskih mornara na Crnom Moru porastao na oko 1000. Nakon sovjetske protivofanzive u južnoj Ukrajini, artiljerijski sklop povlačio se od Taganroga prema Krimu, kao odstupnica. Postigao je uspehe u potapanju brodova za iskrcavanje i drugih ciljeva. Prosinca 1943. Sklop je premješten u Split.


Kapitulacija Italije

osle kapitulacije Italije (rujan1943) brodove infrastrukturu i postrojenja su preuzeli Njemci. Grupa od oko 300.casnikaa i mornara koji su služili u kao dragovoljne savezničke snage u sklopu njemačke Kriegsmarine na Crnom moru je vraćena u Jadran i postala je osnova neke, opet marionetske, mornarice. Zapovjednikom mornarice imenovan je doadmiral Edgar Angeli kojeg je u jeseni 1944. zamjenio doadmiral Nikola Šteinfl, ujedno i ministar Hrvatskih oružanih snaga do kraja rata. Njemci su od mornara NDH formirali odrede u Dubrovniku, Makarskoj, Splitu, Šibeniku i Rijeci i rasporedili ih na brodove zapljenjene od Italije. Početkom 1944. godine raspolagali su sa oko 23.000 pripadnika mornaričkih snaga (bez pripadnika avijacije), kojima valja pridodati oko 1.700 pripadnika hrvatske ratne mornarice, od kojih svega oko 300 ukrcanih na brodove.

Nakon kapitulacije Italije, parobrodom "Rab" iz Metković u Split je prebačen jedan mornarički odred koji je na svom putu bio više puta napadan od strane jedinica NOVJ. Od tog odreda u splitu je bilo ustrojeno "Obalno Zapovjedništvo" koje je bilo izuzetno ograničeno u svom djelovanju. Nije imalo ni jedno plovno sredstvo, niti ijedan hidrozrakoplov kojim bi se moglo izviđati okolno područje. Čak je iz Zagreba teško dobivana i službena pošta.

Postojanje daleko jače njemačke mornarice je praktično isključivalo potrebu za hrvatskom ratnom mornaricom a i sami Njemci su bili izrazito nepovjerljivi prema mornarima NDH. Bili su potrebni isključivo zbog poznavanja obale. Po nekim njemačkim izveštajima, mornari NDH nisu bili poželjni za rad na brodovima, u višim stozerima, niti ima se smela pokazivati tajna oprema. Njemci su koristili sva plovila i opremu koja je ostala od Italijana.

Krajem rujna 1943. godine, Obalno Zapovjedništvo je raspolagalo jednim motornim jedrenjakom "Sveti Nikola" (kasnije zarobljenim od strane partizana), jednim vodonoscem, dva mala ribarska broda, jednim remorkerom i jednim motornim čamcem. Dosta tih plovila je bilo u lošem stanju a kasnije su neke od njih preuzeli Njemci.

Sve i da je imala prave ratne brodove, mornarica NDH ne bi imalo dovoljno ljudstva da sa njima popuni svoje brodove. Stoga su zadatci mornarice uglavnom svođeni na sigurnosnu službu u splitskoj luci, prikupljanje preostale italijanske opreme, popravljanju plovila i rasčišćavanju ruševina nakon savezničkog bombardovanja.

Kao posebna mornarička jedinica pojavljuje se nakon kapitulacije Italije i "Ustaška mornarica". Naime, ustaškim zapovednicima u Metkoviću, Makarskoj i Omišu su bili na raspolaganju brodovi sa kojima su održavali vezu sa ostalim opkoljenim uporištima. Na rukavima ustaških uniformami se pojavila i oznaka "Ustaške mornarice" (crveno eliptično polje sa zlatnim sidrom).

Obalno zapovjedništvo hrvatske mornarice i Njemci su pokušali da zavedu red u pomorski saobraćaj ali se ustaška neposlušnost postavila kao prepreka. Ta neposlušnost se pokazala uprosincu   1943. godine kada je od strane jedinica mornarice NOVJ bio zarobljen motorni jedrenjak "Sveti Nikola" iako mu je obalno zapovjedništvo zabranilo isplovljavanje. Dalja sudbina "Ustaške mornarice" je nepoznanica zbog nedostataka istorijskih izvora, ali je za pretpostaviti da je ili rasformirana ili ukorporirana u mornaricu NDH jer su Njemci bili zapretili oštrim mjerama u slučaju daljih neposlušnosti i samostalnog delovanja.



Prva brobena plovila na Jadranu

Početkom studenog 1943. godine iz Splita za Šibenik je zrakoplovom prebačen Kapetan korvete Miren Blaž a motorni jedrenjak "Marjan" je prebacio mornarički odred. U šibeniku se nalazila bivša Kraljevska torpiljerka T-7 koja je postala jedina prva ratna jedinica mornarice NDH za vreme njenog borbenog djelovanja u Dalmaciji.

Isplovila je tek krajem svibnja 1944. godine i odmah bila napadnuta od tri engleske topovnjače, te se oštećena nasukala na Murteru, a i nakon toga je bila pod neprijateljskom vatrom te je veći dio njene posade stradao.

Nakon povratka Hrvatske pomorske legije sa Crnog Mora, formirane su u Trstu, krajem kolovoza 1943 i Hrvatske plovne snage na Jadranu pod komandom kapetana bojnog broda, viteza Andrije (Andre) Vrkljana. U Trstu je od hrvatskih posada a pod njemačkom komandom formirana Flotila motornih torpiljarki koja je imala 12 brzih torpednih čamaca tipa M.S. od 63 tone (T 1 do T 12, kasnije T 101 - T 112). One su imale posadu od 14 ljudi, dva protivavionska topa od 20 mm i dve torpedne cevi. Dodana su im dva prateća broda, te parna torpiljarka TA-48 (ex jugoslovenska T-3) od 262 tone, 52 mornara posade, dva topa od 7,6 cm i dva protivavonska topa od 20 mm. Prema nekim izvorima hrvatskoj mornarici pripadala je i bivša jugoslavenska školska krstarica (ex Dalmacija) Niobe od 2370 tona, šest topova od 8,3 cm, cetiri od 4,7 i 4 od 20 mm. mada je činjenica da je bila pod nemačkom komandom. Hrvatske plovne snage na Jadranu nisu imale većih sukoba, osim što su britanski brzi čamci MTB 226 i 228 potopili kod otoka Silbe u noći 22.12.1943. staru krstaricu Dalmaciju, tada sa kombinovanom hrvatsko/njemačkom posadom.

U periodu rujan listopad  1944. godine nekoliko grupa mornarice NDH je prebjeglo u partizane a jedinice NOVJ su stupile u kontakt sa preostalim pripadnicima mornarice NDH koji su spriječili mnoge sabotaže koji su Njemci predviđali pri napuštanju Splita. Mornaričke jedinice NDH ukinute su u decembru 1944. i sijecnju 1945. nakon prebega jednog torpednog čamca sa hrvatskom posadom partizanima 14.12.1944. godine, torpiljerka TA 48 je vraćena Njemcima. Brod više nije ulazio u operativnu službu, a 20.02.1945. godine u Trstu su ga potopili saveznički bombarderi.

Ostatke mornarice NDH Njemci su povukli su ih i prebacili u Zagreb, gde su formirali odred, koji su u borbama kod Trgovišća (studenog 1944) zarobile jedinice NOVJ.

U Trstu je u ozujku 1945. bilo nekih 600 mornara Hrvatskih plovnih snaga na Jadranu. Jedan dio hrvatskih mornara ostao je opkoljen u jednoj vojarni te je pružao odpor do kraja. Jedna jedinica predala se saveznicima na ušću Tagliamenta u Jadran.


Hrvatski Argonauti 20. stoljeća : Povijest Hrvatske pomorske legije na Crnom moru 1941.-1944.

Andro Vrkljan
Poglavnik i Andro Vrkljan

Andro Vrkljan

(rođen 1. lipnja 1902 godine u selu Sveti Rok, D.?)

Jugoslavenska vojna mornarica (fregata kapetan),

Hrvatsko vojno (bojni kapetan),

zapovjednik Hrvatske Legije,

Marine tijekom Drugog svjetskog rata

U međuratnom razdoblju služio je u mornarici Jugoslavije, diže u čin kapetana fregate u. Nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske na početku. travnja 1941, on se pridružio mornarici. U srpnju ove godine iznosila je čelnik novoosnovane Hrvatske Legije, u sastavu mornarice Marine. Od 30. rujna, Legija je služio na istočnoj fronti u Crnom moru i Azovsko more. Kapetan A. Vrkljan je dobio njemački Željezni križ 1. klase. U siječnju 1943, on se vratio u Hrvatsku, gdje je promaknut u čin kapetana bojnog broda u. Zatim je služio u mornarici sjedištu. Na početku. svibnja 1945 s ministrom rada Vjekoslava Vrančiciem otišao u sjevernoj Italiji za sastanak feldmaršal Harold Alexander, kako bi se osigurala sigurnost hrvatskih izbjeglica i dogovoriti uvjete predaje. Međutim, on je bio uhićen od strane Britanaca u Veneciji. Zatim ga prevezli do Trsta, gdje je morao biti prebačen jugoslavenske komunističke vlasti. On je uspio pobjeći. Na kraju je napravio njegov put do Argentine. Nakon nekog vremena živio je u Austriji, gdje je radio u hrvatskoj dijaspori organizacija za neovisnost.

U nakladi Hrvatskoga državnog arhiva objavljena je knjiga "Hrvatski Argonauti u 20. stoljeću" s podnaslovom "Povijest Hrvatske pomorske legije na Crnom moru 1941.-1944." Knjigu autora Andre Vrkljana uredio je i predgovor napisao Vladimir Brnardić, a Vrkljanov životopis izložio Zvonimir Freivogel koji je kao pouzdani stručnjak za mornaričko područje opširno opisao mornaričke postrojbe i operacije na Crnom moru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Malo poznata domobranska postrojba

Kapetan bojnoga broda Andro Vrkljan svojom je knjigom razjasnio djelovanje Hrvatske pomorske legije odnosno Hrvatskoga pomorskog odjela na Crnom moru, te je tako po prvi put došlo do nas svjedočanstvo iz prve ruke o malo poznatoj domobranskoj postrojbi. Jednu kopiju Vrkljanova rukopisa sačuvao je bio Božidar (Fedor) Mažuranić koji je kao mlađi časnik služio u sastavu Hrvatskoga pomorskog odjela.

Premda Nezavisna Država Hrvatska nije službeno navijestila rat SSSR-u, Pavelić je poslao na istočno bojište dobrovoljačke postrojbe okupljene pod zajedničkim imenom Hrvatska legija. Isto su učinile Italija, Finska, Slovačka, Mađarska i Rumunjska, a legionari su stigli i iz Španjolske, okupirane Francuske, Nizozemske, Belgija, Danske i Norveške. Potom su im se priključile Ukrajina, Latvija, Estonija i Letonija. Hrvatske kopnene snage (ojačana pješačka pukovnija) i zrakoplovci ( lovačko i bombardersko jato) dobile su i treću, mornaričku komponentu.

Ta je bila neobično važna jer je značila nastavak hrvatske pomorske (ratne) tradicije u vremenima kada je Mussolinijeva fašistička Italija Rimskim ugovorom (diktatom) oduzela Hrvatima pravo na hrvatsku mornaricu u Jadranskom moru. Hrvatska pomorska legija već je u srpnju 1941. stigla u Varnu, u inače neutralnoj Bugarskoj koja je međutim dala svoje luke na raspolaganje Nijemcima i njihovim saveznicima. Hrvate je ondje dočekalo nekoliko razočaranja – zbog nenajave rata SSSR-u morali su odjenuti njemačke odore, kako bi u slučaju zarobljavanja bili tretirani kao ratni zarobljenici.

Na odorama su ipak imali oznaku "Hrvatska". Brodovi koje su preuzeli bili su u stvari brodice, ribarski kuteri s pogonom na jedra i pomoćne motore. Tek nekoliko godina poslije Hrvati će dobiti solidne brodove. Njihova zadaća je bila čišćenje mina, ali i polaganje, izviđanje i pratnja konvoja, te borba protiv sovjetskih podmornica koja je bila vrlo uspješna.

Hrvatska pomorska legija imala je sjedište na Krimu (Jalta), djelovala je na Crnom i Azovskom moru, a povukla se nakon pada Sevastopolja. Gubitci mornaričkih snaga bili su neusporedivo manji od gubitaka kopnene legije čiji su brojni pripadnici izginuli kod Staljngrada. U stvari, najveći broj hrvatskih mornara stradao je u nesreći izazvanoj tehničko pogreškom pri polaganju mina u travnju 1942.

Pratnja židovskim izbjeglicama

Hrvati su pratili i brojne konvoje sa židovskim izbjeglicama. Naime, rumunjska vlada i cionističke organizacije dogovorile su se o prijevozu Židova koji su živjeli u Rumunjskoj do turske obale, odakle su kretali u Palestinu. Većina tih brodova (pod zastavom rumunjskoga Crvenog križa) sretno je doplovila do Turske, ali neki su stradali u napadima sovjetskih podmornica.

Nakon povlačenja sa Crnoga mora hrvatski su mornarički veterani činili jezgru obnovljene Mornarice NDH. Svršetkom 1944. bilo je "prijelaza" nekih brodova partizanima, ostali su stacionirani u Trstu. Kapetan Vrkljan je poslan na pregovore sa saveznicima u Casertu skupa s doministrom vanjskih poslova dr. Vrančićem (zadržani su ondje i nisu se mogli vratiti), a zapovjednikom stožera Hrvatske mornarice postao je umjesto Vrkljana kapetan Kačić-Dimitrij. Hrvati su branili Trst i nakon njemačkoga povlačenja, s velikim gubitcima, a zatim isplovili iz tršćanske luke najprije do Monfalconea, a potom u Anconu, gdje su se predali Britancima.

Dulje vrijeme boravili su u logorima u Italiji, a zatim je najveći broj njih emigrirao u Argentinu. Samo jedan se vratio u domovinu – Božidar Fedor Mažuranić, praunuk bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Kapetan bojnoga broda Andro Vrkljan kraće je vrijeme boravio u Hrvatskoj, 1992., i dao Hrvatskom državnom arhivu izjavu o svome životu.

Knjiga "Hrvatski Argonauti 20. stoljeća" bogato je ilustrirana stotinama fotografija iz toga vremena, i taj je slikovni prilog kao i tekst dragocjen za proučavanje dijela hrvatske povijesti.