PROSINAČKE ŽRTVE 1918

05.prosinca.1918

Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad pripadnicima Kr. hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novo stvorene kraljevine.

Prosvjedi 5. prosinca 1918. godine
Prosvjedi 5. prosinca 1918. godine

 

Sukob na Jelačićevom trgu

Grobovi hrvatskih domobrana, ubijenih 5.12.1918. na Jelačićevu trgu po nalogu Budislava Grge Anđelinovića
Grobovi hrvatskih domobrana, ubijenih 5.12.1918. na Jelačićevu trgu po nalogu Budislava Grge Anđelinovića

Nezadovoljsto hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku.

Kada je u Zagreb 2. prosinca 1918. godine, na večer, stigla vijest o proglašenju Kraljevine SHS malobrojan svijet koji je bio uz Svetozara Pribićevića i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu.

To se ponavljalo i narednih dana. Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od 3. prosinca, proglas: "Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)".

Dana 5. prosinca, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba.

Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike. Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše.

Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika).

Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.

Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku.

Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima:

"Dolje srpska dinastija!

Dolje kralj Petar!

Dolje srpski militarizam!"

Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.

 

Dr. Ivan Pernar opisuje sukob

Dr. Ivan Pernar sukob je promatrao s jednog prozora na Jelačićevom trgu i u narednom broju Radićevog časopisa Dom opisao je događaje: "Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje "Živila republika!"

Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na Jelačićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: "Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške".

Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala "Lijepa naša domovina".

Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika.

Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije.

(U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi "Srpskoga Sokola"). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj, - bio je narednik, a sav krvav od glave do pete, - pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krva je natopila granitni postav bana Jelačića i okolišni pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili, te su bez srca gazili po krvi."

Zagrebački časopis Riječ, br. 98. od 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge Budislava Angjelinovića u beogradskoj Skupštini, od 26. travnja 1921., u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno i sam pripadao, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj.

"Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari", kazao je Angjelinović.

Na to glas iz publike: "Vi u tome imate prakse."

Dr. Angjelinović progovorio je o svojoj praksi u Zagrebu i pred skupštinskim zastupnicima ponovio što je to učinio u Zagrebu: "Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim", kazao je dr. Grga Budislav Angjelinović nakon pokolja hrvatskih prosvjednika protiv uspostave Jugoslavije. Premda je znao da je riječ tek o manifestaciji, Angjelinović je svjesno želio proliti krv da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb.

Suđenje prosvjednicima

"U Zagrebu je 27. prosinca 1918. godine započela pred vojnim sudom glavna rasprava protiv 23 vojnika radi bune koju su počinili 5. prosinca.

Od pripadnika 53. pješačke pukovnije bili su optuženi vodnici Ivan Perečić, Dragutin Mort i Josip Šimatović, desetnik Adolf Schwartz, razvodnik Janko Herceg te pješaci Mirko Drobac i Janko Pomjan;

od pripadnika 25. domobranske pukovnije vodnik Rudolf Cecelja, desetnik Ivan Babić, razvodnici Andrija Fijan i Franjo Kovačić, te pješaci Mirko Milošak, Franjo Gašparac, Marko Majsl, Mirko Vragović, Blaž Barac, Tomo Potlaček, Konrad Škreblin, Stjepan Tresoglavec, Josip Ruklić, Stjepan Crnčec i Marko Koren,

a od 2. bosansko-hercegovačke pukovnije Mustafa Bašagić.

Vojno ih je odvjetništvo optužilo da su - nakon prethodnoga dogovora, da će manifestirati gradom za republiku,

- sastavili povorku od 150 momaka od 53. pješačke pukovnije, kojima se priključila povorka od 100 momaka 25. domobranske pukovnije. 

Raspravi je predsjedao potpukovnik Kasumović, a vodio je major Burkhart. Optužbu je zastupao vojni odvjetnik Ivo Stožir, a optužene su branili vojni aditori Ugrinov i Vranković, te zagrebački odvjetnici: dr. Radivoj Walter, dr. Schick i Sporčić. (...) Glavna je rasprava potrajala 3 dana.

Poslije dovršene rasprave proglasio je vojni sud istom 6. siječnja 1919. presudu, kojom se

Ivan Perečić osuđuje na 10 godina zatvora,

Rudolf Cecelja i Josip Šimatović na 7 godina,

Dragutin Mort, Adolf Schwartz, Ivan Babić, Janko Herceg i Franjo Kovačić na 3 godine i 6 mjeseci,

a Janko Pomjan, Mirko Milošak, Franjo Gašparović, Marko Majsl, Mirko Vragović, Blaž Barac, Tomo Potlaček, Konrad Škreblin, Stjepan Tresoglavec, Josip Ruklić, Stjepan Crnčec i Marko Koren na 1 godinu do 1 godine i 6 mjeseci.

Sve su ove kazne većim dijelom izdržane, a tek manjim dijelom oproštene."

Sjećanje na Prosinačke žrtve:

pokolj prosvjednika na Trgu bana Jelačića

'Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.' Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine. Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri 'Shwarzlose' 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao 'krvavi četvrtak' - ili, bolje reći, zaboravljen od Zagrepčana. Nema cvijeća na godišnjicu pokolja ispod spomen ploče postavljene na zgradi broj 11 na trgu, kakvog bi svakako bilo u Irskoj. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve. 

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno,  'borbe protiv hrvatskog nacionalizma' koja još traje.
 

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su  ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca - gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike. 

   

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije.  Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.  

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje. Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem.

Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba - sedam domobrana i četvero građana - a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.

Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao 'europskim skandalom' i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava.

Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu "Baštinici Habsburga" (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe: "Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu". "Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje - Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije)." (Str. 211, 212.) Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.
 

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

Mitraljez Shwarzlose iz kakvog je pucano na prosvjednike, standardno oružje austrijske vojske
Mitraljez Shwarzlose iz kakvog je pucano na prosvjednike, standardno oružje austrijske vojske

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.
 

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti,  a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području 'srpskih zemalja', unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.
 

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: 'U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO... Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.' To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.
 

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o 'Splitskom kvartetu': Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: 'Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše'.
 

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja - nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu. 

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, 'Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!'

Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska 'država stvorena na zločinu'. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije.

Možda ćete reći da ovo ne bi trebalo spominjati, no u demokratskim državama je normalno da građani imaju uvid u obiteljsko porijeklo svojih političara. Smatram da građani Hrvatske imaju pravo znati je li žena koja je na godišnjicu tog pokolja praktički postala buduća ministrica vanjskih poslova Hrvatske, dakle osoba koja će nas predstavljati u inozemstvu, politička Jugoslavenka kao i njena obitelj ili politička Hrvatica. Ovdje se ne radi o brojanju krvnih zrnaca: ovdje se radi o pripadnosti politilčkoj naciji, koja je posve normalan preduvjet za minstarsku funkciju - hrvatski ministar vanjsikih poslova može biti i etnički Kinez, ali ne i kineski domoljub. Najvažnije od svega, osuđuju li oni, kao veliki pobornici ljudskih prava i veliki protivnici autoritarnih režima, postupke članova svoje obitelji iz prošlosti? Lani smo vidjeli Vesnu Pusić kod Stankovića kako se na njegovo ulizivačko pitanje o tome da ona nije poput Jadranke Kosor 'ukrala' stan posprdno nasmijala i rekla kako je njena obitelj ipak stara zagrebačka. Ako se već ona u više navrata hvalila svojom obitelji, svojim zagrebačkim korijenima, te sama rekla da neki nisu dostojni izreći ime njene obitelji, onda smatram da je ona, kao buduća ministrica vanjskih poslova ove (recimo) države, dužna javnosti dati neke odgovore. Prije svega, namjerava li samo nastaviti voditi istu politiku prevođenja Hrvata u građane drugog reda u vlastitoj zemlji kakvu su Anđelinovići vodili u prošlom stoljeću drugim, demokratskim sredstvima? Kako postoje snažne indicije da je Vesni Pusić Jugoslavija, za koju su se njeni preci borili, ipak emocionalno bliža od zemlje čiji bi suverenitet trebala štititi, obzirom da je često osuđivala hrvatske nacionaliste i zločine počinjene na hrvatskoj stani, a ne i jugoslavenske nacionaliste i zločine sustavno činjene na jugoslavenskoj strani, smatram da postoji i moralni osnov da se povodom godišnjice pokolja javno postavi takvo pitanje budućoj hrvatskoj ministrici vanjskih poslova. Hrvatska javnost ima pravo na kristalno jasan odgovor o tome kakav je njen stav o ovdje opisanim događajima.

Godine 1932. podignut je spomenik žrtvama protusrpskih i protujugoslavenskih demonstracija u Zagrebu

(grobno polje 91.),

koje su izbile odmah nakon nasilnog ujedinjenja Hrvatske s Kraljevinom Srbijom (1. prosinca 1918.)

Pucao na svoje

 

Prosinačke žrtve: Zla sjena Hrvata nad rodoljubima ubijenima

Čim je zlosretnog 1. prosinca 1918. proglašena nova država, vidjelo se kakva će ona biti prema nesrpskim narodima, a osobito prema Hrvatima. Svakog 5. prosinca Hrvatska se sjeća prosinačkih žrtava – 15 poginulih i više od 20 ranjenih domoljuba koji su pali kao prve žrtve surovosti režima velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. No, manje je poznato da je paljbu na rodoljube zapovjedio i time se poslije čak javno hvalio jedan Hrvat – dr. Budislav Grga Anđelinović. Čim je zlosretnog 1. prosinca 1918. proglašena nova država, vidjelo se kakva će ona biti prema nesrpskim narodima, a osobito prema Hrvatima.

Tko pisne, uhićen je

 

 

Da bi se pokazalo da žitelji glavnoga hrvatskog grada tobože oduševljeno podupiru ujedinjenje s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, Narodno vijeće Države SHS je organiziralo u Zagrebu 5. prosinca prije podne proslavu ujedinjenja i misu u katedrali. Režimska proslava protekla je, uz ostalo, u vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je izazvalo bijes javnosti. Popodne je na Trg stigla povorka ogorčenih građana na čelu s pripadnicima 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji. Kad je povorka došla na Jelačićev trg, na njih su iz okolnih zgrada otvorili vatru mornari, sokolaši i drugi dragovoljci – pristaše Narodnog vijeća. Na užas građana, Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Dvije prevratničke pukovnije su raspuštene. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv novog režima, bio je uhićen. Dok su povjesničari kasnije ponekad više isticali nacionalnu, a ponekad socijalnu notu prosvjeda 5. prosinca, danas je stajalište da je osim nedvojbenog protivljenja polunasilnom ujedinjenju u Kraljevinu SHS i težnji za hrvatskom samobitnosti, raspoloženje prosvjednika bilo slojevito. Naime, nakon završetka Prvoga svjetskog rata u Srednjoj Europi su bili česti prosvjedi i pobune vojnika i građana.

Narod protiv monarhije

 

Boljševičke i socijalističke ideje nadahnute Oktobarskom revolucijom i pod dojmom antiratnog raspoloženja prodrle su među vojnike čitave Države Slovenaca Hrvata i Srba (Slovenija, Hrvatska, BiH i Vojvodina). Ljude je oduševila ideja republikanizma, simbolizirajući ideju o državi bez vojske, rata, siromaštva i poreza, pa su široki narodni slojevi bili uopće nastrojeni protiv bilo kakve nove monarhije. Ipak, prosinačke su žrtve s pravom ostale u povijesti kao prvi organizirani bunt protiv podređenog položaja Hrvatske u novoj jugoslavenskoj državi, koja je već pokoljem 5. prosinca pokazala svoje pravo lice, a dalje je bilo sve gore. Uslijedilo je političko, gospodarsko i svako drugo nasilje, praćeno neprekidnim ponižavanjem Hrvata.

No, vratimo se Grgi Anđelinoviću. Rođen je u Sućuraju na Hvaru 1886.

U Zagrebu je doktorirao pravo, a tu je završio i studij povijest i zemljopis. U početku je bio pravaš i vatreni hrvatski domoljub, pa je pokrenuo ili uređivao listove poput Mlade Hrvatske, Hrvatske krune i Hrvatske države. Tijekom 1913. bio je i predsjednik splitskog NK Hajduk. Za prvoga svjetskog rata Austrija ga je zatvarala. Tada Grga Anđelinović radi veliki zaokret. Još kao član Narodnog vijeća SHS i jedan od glavnih zagovornika bezuvjetnog ujedinjenja pod srpskom dominacijom, zajedno sa Svetozarom Pribićevićem prijetio je Stjepanu Radiću ubojstvom, huškajući na njega ulicu i prijeteći mu linčom. Prosinac 1918. Anđelinović dočekuje kao povjerenik Narodnog vijeća SHS za javnu sigurnost u Zagrebu. U tom svojstvu zapovijedio je pokolj na Jelačićevu trgu.

Ponosan, krvavih ruku

 

Pristupio je već 1919. novoosnovanoj Jugoslavenskoj demokratskoj stranci i u njoj ostao do 1928. Od ujedinjena na dalje Anđelinović je istaknuti orjunaš i režimski političar, za što je bio nagrađivan visokim dužnostima. Tako je nakon pokolja u skupštini 1928. postao ministar, a kasnije veleposlanik u Pragu i Beču.

Nakon raspada Jugoslavije 1941. otišao je u emigraciju i priključio se četničkim krugovima, pišući i u kanadskom Srpskom glasniku i četničkom listu Novosti.

Navodno je surađivao i s četničkim vojvodom popom Đujićem. Vratio se u Hrvatsku 1945., a umro je 1. svibnja 1946. Inače, njegov mlađi brat Danko Anđelinović bio je istaknuti književnik i prevoditelj, ali kao i Grga, veliki jugoslavenski unitarist. A evo što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca.

Zagrebački časopis “Riječ” u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine. Oštro napadajući hrvatske pravaše da nerado gledaju na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušavaju isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj, Anđelinović se isprsio:

“Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!” Na to mu je glas iz publike, aludirajući na prosinačke žrtve, dobacio: “Vi u tome imate prakse.”

Anđelinović je odgovorio: “Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim!“

Ova slika prikazuje odavanje počasti tim hrabrim junacima 5. prosinca 1942. godine kada se držalo do Hrvatskih vitezova i boraca za slobodu, komusti su 1945. godine uklonili ovaj spomenik kao i spomenik Josipu Banu Jelačiću, danas nasljednici i sinovi tih komunističkih vlasti koje su uklanjale spomenike nastavlju ono što su im očevi ostavili, bore se protiv Hrvatskih junaka zaboravom i odbacivanjem, danas ovo nije bilo na nijednom dnevniku, nijedan od ministara nije obilježio ovaj datum a usuđuju se nazivati Hrvatskom vlasti, da se ovakav događaj odigrao npr. u SAD oni bi do sada imali barem 10-ak snimljenih filmova i datum bi vjerojatno bio proglašen praznikom ali ne i u Hrvatskoj...

"Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao ".