STIHOVI   STIHOVI  STIHOVI

 

 HVALA GLORIA ZA OVE PREKRASNE STIHOVE KOJE SI NAM POSLALA

♥ V ♥ U ♥ K ♥ O ♥ V ♥ A ♥ R ♥

V♥ eliko srce kuca u

        tom Heroju Gradu,

        srce hrabrih branitelja,

        koji za njega život dadu!

 

U♥  njemu se još vide,

         iz rata ožiljci tužni,

         da ga se sjećamo uvijek,

         toliko smo mu dužni!

 

K♥   ada vidiš bolnicu i Trpinjsku cestu,

         suze same krenu,

         zastaneš na mjestu....

 

O♥   vdje su ginuli za nas,

         naši prijatelji stari,

         hrabri Pustinjski štakori

         i legendarni Žuti mravi! 

 

V♥   rijeme prolazi brzo,

         djeca postaju ljudi,

         trebamo ih učiti da ti životi,

         nisu bili  uzaludni....

 

A♥   djeca slušaju i pamte,

         i njihov je tata bio u ratu,

         i svojim životom donio   

        SLOBODU  svakom HRVATU!!

 

R♥   ane zacjeljuju teško,

         i suze ne možemo kriti,

         možemo samo uvijek   

        PONOSNI HRVATI BITI !!

 

NISAM BIO ROĐEN - ALI ZNAM

 

"Prije 20-ak godina Vukovar je pao
Ja još nisam bio rođen i o tome ništa nisam znao
Ali sada znam sve, ko je bio kada i gdje
Ko je to mojoj Hrvatskoj rušio sne
Znam za heroje naše,da za Hrvatsku su život dali
Za Hrvatsku našu ti heroji su pali
Da sada ja , i prijatelji moji
Slobodno šećemo i da se
nitko ne boji
Znam za Blagu Zadru i njegovog sina
Znam i koliko je ljudi poginulo zbog mina
Znam koliko je suza proliveno i ljudi ubijeno
I zašto bi se to oprostilo i bilo skriveno?

I čitam povijest našu kada je bilo "brat uz brata"
Od zajedništva tog,nije bila jača nijedna granata
I kada sve to čitam,odmah budem jako tužan
I znam da im je ovaj narod nešto ostao dužan
Hvala vam od srca heroji, to zaboravit vam neću
Za Vukovar i vas zapalit ću svijeću
I molit ću Boga još samo jednu stvar
Da mi vašu slobodu pokloni na dar

A sada dođimo do teme cajke!
Jer neki ljudi misle da su priče iz rata bajke
Neki kažu da ih slušaju jer mogu pjevati i skakati
Pogledajte film o Vukovaru pa će te plakati
I zašto im je teško jednu svijeću zapaliti
A nije im teško po klubovima naše domoljublje blatiti
I dragi bože pošalji im malo pameti
Valjda će onda i oni Vukovar shvatiti
Šta će vam Mile Kitić ili Ceca
Zbog njenog muža ubijana su i djeca
Ali slušajte ih samo , to je vaše "hvala"
Hrvatskoj majci, koja sinove je dala

Čuvaj ovo sveto tlo sačinjeno od krvi i muke
Jer za ovu domovinu su se borile samo hrabre ruke
Kada se Markač i Gotovina vrate
zasjat ce suza u oku za moje Hrvate
Na kraju Bože samo jedno te molim
Čuvaj moju Hrvatsku jer najviše je volim"

Miro IX. Bojna

 

 

ONIMA KOJIH SE TIČE

Zabludjeli ste ko da ste bez glave,
Razum vam ne zna kud vam noga hodi
Vi izdajice djedovske ste slave,
Za nos vas dusman krivom stazom vodi.

Gdje su vam oci, ne vidjeli njima,
I gdje vam je savjest, ljudski ponos gdje je?
Vaseg se srca svaka rdja prima,
I vi ste sluge tudjinske ideje!

Cujte gdje kune Hrvatska vas mati,
Sto vam je zivot, sto vam je kruh dala,
Svuda vas njena teska kletva prati,
O vi zatornici njenih ideala!

Svaki joj atom uzdise i jeca
Kud vasa noga po njenom tlu stupa;
Ta vi joj niste ni sinovi ni djeca,
Zbog vas se ona u suzama kupa!

I njezino sunce blagorodno,
Svoj blagoslov joj prosipa vrh cela,
Na vas gleda mucno i zlovoljno
S prijezirom vas motri i sunce njeno ono!

Vi dizete ruku na vlastita brata,
Stajete na putu narodnoj nam sreci,
I kakva vam je, kakva za to placa,
I sto li cete, recite mi, steci?

Vi poganini i jude, vi ste:
U srce majci sablju ste zaboli,
Da povijesti njene zgazite liste,
A u dusi vasoj nista vas ne boli.

Oj stidite se, skrijte mrske glave,
Pod mracnu zemlju, vi sinovi tmine
Kad kod vas nema svijesti prave,
Neka vam sjena sa Hrvatske zgine!

Slusajte gdje kune Hrvatska vas mati,
Sto vam je zivot, sto vam je kruh dala;
Svuda vas njena teska kletva prati
O vi zatornici njenih ideala!

/Musa Catic

 

DRINI


Bjesno skačeš niz gudure bučiš,
Vjekovima svoju djecu učiš
Da na tebi još od davnih predja,
Stoji čvrsto nepomična medja
Ona dieli Zapad od Iztoka,
DRINO vodo mutna i duboka!

Čija ruka preko tebe seže,
Tko to poviest sa lažima veže?
Nisi Drino ti potekla zato
Da ti bude drugo ime dato,
Već si svoje pravila korito
I valjala stienje kamenito,
Gdje te Božja desnica sprovela
Dok te nije na vjeke dovela,
Da ti tečeš kuda si i tekla
I kuda je to providnost rekla!

Bunkeri se još na tebi biele
Što Hrvatsku od Srbije diele,
Svjedočanstvo vječite granice
Čvrsti Medjaš naše sjutrašnjice!
Duh junaka ANTE PAVELIĆA
A desnicom JURJA FRANCETIĆA,
Drino vodo branit ćemo tebe
Jer na tebi branit ćemo sebe!

Teci Drino gordo ponosito,
Šumi Drino šumom šumovito
Valjaj Drino stienje kamenito,
Pjevaj Drino glasom ubojito
Zapjeni se ko munja proteci,
Drino vodo, cielom svietu reci!

"Ja sam Drina, hladjana vodica
Vjekovna sam hrvatska granica!
Toga nema tko me maknut može,
Ni premjestit bez milosti Božje!
Vječni Medjaš bila sam i prije
I ostat ću dokle sunce sije!"

A mi će mo Drino valovita
Jednog dana čela ponosita,
Stari bunker na tvojoj pećini
Koji mrtvu stražu čuva Drini,
Popuniti s hrvatskim junacima
I zakitit s hrvatskim barjacima,
Obnoviti djelo Francetića
I izpunit zavjet Pavelića!


 

HRVATSKOJ MAJCI

 

 

Hrvatice, oj kceri, roda moga,
I mucenickog naroda nado,
Ja mukom istom zaklinjem Boga,
Sad cuj mu glas i svij ga srcu rado;
Znaj, djeca tvoja dar su samog neba,
Za osvetnike da odgojis plod,
Ta sad il nikad znacajeva treba
Taj izmuceni i nesretni rod!

Hrvatska majko, jos za mladih dana,
U grudi sinku jal na vraga dubi;
Nek pravde plamom, plane na dusmana,
Nek narod svoj, ko duse spas obljubi,
Nek omili mu hladni cjelov smrti,
Nek uhu njegovom privikne se plac,
Da mirnom dusom zlo moze strti,
Kad pravda mu u ruke stisne mac!

I pricaj njemu; kakva bje nam slava,
I pricaj njemu; na sto sad smo spali,
O krvniku i odsjecenih hrvatskih glava,
I o svem, cim su nas darivat znali!
Da, sve te majko, risi mu strahote,
Sto Hrvat ih je trpio ko rob,
Kad u odabiru smrti il sramote,
Svojom dusom radje on izabere grob!

Oj pazi na njeg, sva nam on je nada,
Buducnost na njem temelji se zlata,
Nek vikne jadu, nek zarana strada,
Jer patnje samo celice Hrvata.
Nek s ljutim mlad se pobratimi gladom,
Ko tvrda neka otvrdne mu hrid;
Tko zarana si srce krijepi radom,
Tek od tog rada moze biti prid!

I gledaj, ravnoj, nek je vjeran stazi,
Postenje nek ga u zivotu vodi,
Ko rob tek niska kukavica plazi,
A gnusan podlak dusman je slobodi!
A on junak nek vazda cvrste volje,
Slobodan svud na svijetu kaze duh,
A tvrdim radom; da ce biti bolje,
Posteni nek si, majko, sladi kruh.

Pa osveta kad barjak digne sveti,
Kad kliknu braca: "Bog i Hrvati!"
Ti prije neg ti u krv sin se sleti,
Ko majka mac ces osvetni mu dati.
I tad mu reci: "Radje, krvi moja,
Nek mlada tebe crni skrije grob,
Nego majci da se vratis s boja
Ko kukavica il ko crni rob!"

Da, timi glasi sina si otprati,
Hrvatice, na vraga, u boj, svoga.
Pa pobjednikom ako ti se vrati,
Ko sretna majka ti proslavi Boga.
I lovor vijence u tu splici slavu,
Da slobodom tom si ovjencas krov;
I vjeruj, tad ko majku ce te pravu,
Potomstva sretnog slavit blagoslov!

/S.S. Kranjcevic

 

SLOBODI

 

I slavni djedovi moji, tako su ginuli za te,
Na tvom braniku vazda grudi im bijahu zid;
Ah, ti si grlila nekad moje celik Hrvate
I svojom ostrila rukom maceva njihovih brid.

Na ravnom Duvanjskom polju ti slavnu krunu splete,
Nasem prvom kralju, oj zlatni sance moj!
Najdrazi to mi je listak povijesti nase svete,
Jer tada Hrvat vitez na svom bijase svoj!

Zeljezna njegova ruka bezbrojne vojske svlada,
Pred njom je narode mnoge hvatao trepet i strah,
I gordi mletacki lav je placao harac nam tada,
Prijestolju nasem sjajnom ljubeci podnozja prah.

I nase plovljahu ladje pucinom Adrije plave,
U mednoj hrvatskoj rijeci s njima se orio poj,
Hrabrih mornara nasih sto ih je put bajne slave,
Vodio kroz strasnu buru lik andjeoski tvoj.

Ah to je davno bilo! Stoljeca prodjose mnoga,
I tamnim prekrise plastom tvojih nam stopa trag;
Kad je medj krvnom bracom prestala carevat sloga,
Zlobni je Arpov unuk na rodni nam kucnuo prag.

I tada slobodo zlatna, njegova prljava ruka
Medj' nama iskopa tebi dubok i leden grob,
I od tog kobnog casa do danas u moru muka,
Hrvatski je narod bio tudja sluga i rob.

I sada jedan ga dusman ognjenim bicem przi,
Poput vampira pijuc mu znoj i toplu krv,
Dusmanin drugi i sad mu vis glave handzar drzi,
S osmjehom punim zlobe, spreman komadat strv.

Al' zlatno ce doci doba kad ce hrvatske svijesti,
Na nasem ognjistu opet zabuktat zarki plam,
I ti ces lijepa vilo teske okove stresti,
A slozna braca tebi zidat ce veleban hram.

Ah, ja cu mozda tada u hladnom grobu biti,
Ali cu i tada osjetiti tvoj zivotvorni dah;
Hrvatska, tebi u slavu himnu ce viti
Na nebu dusa moja i mrtvi pod zemljom prah!

/ Musa Catic

 
BRANITELJSKA
 
Kada je trebalo, nisam razmišljal,
Sam sam se javil i pušku sam zel.
Mislil sam naivno, svi budu tako,
Zemlju sam svoju braniti htel.
 
Sad spavati nemrem, jer kad zažmirim,
Vidim si brata kak leti u zrak.
Njegov se mozak cijedi po meni,
A ja polako tonem u mrak.
 
Kad pomoæ molim od države svoje,
Kažu mi : Radi! Dosta si jak!
Nemremo svakom penziju dati,
A spavati nemreš jer si bedak.
 
I neka se lijeèim, nek ne simuliram,
Nek ne izmišljamam nekakav stres.
A posla nema za mene takvog,
Nemam za jesti i živim kak pes.
 
I možda je bolje da brat mi je mrtav,
Barem ne vidi kak danas se živi.
Oni kaj zemlju su braniti hteli,
Njima se sudi, oni su krivi
 
 
Na bombu bum legnul i iglu bum zvlekel.
Tak bude bolje, nek uzme me mrak.
Makar zbog toga u paklu se pekel,
Jer više nemrem živeti tak.
 
 
I nije mi, žao mladosti moje,
Ni brata kaj Hrvatskoj život je dal,
Nego kad z borca delaju norca,
Kad nam se smiju…. e to mi je žal.
 
 
Krešo

 

USTAŠO MOJ

 

 

Hrvatske zemlje strepnjama strijepe,
Hrvatske gore tiho romore,
Hrvatska srca susprezu snagu,
Hrvatske rijeke tiho zubore-
Cekaju dolazak tvoj
Ustaso moj, Ustaso moj!

Djecijim placem doline jece,
Staracki vapaj do neba stize,
Zene i ljudi trunu u krvi,
Uzas i muka mrtve vec dize!
Cekaju dolazak tvoj-
Ustaso moj, Ustaso moj!

Dusman gazi majcicu tvoju,
Pljuje oltare, skvrni grobove,
Sestrica tvoja za tobom vapi,
Ljuba te tvoja Hrvatska zove!
Cekaju dolazak tvoj-
Ustaso moj! Ustaso moj!

 

JA ČU SVOJOM STAZOM

 

Vi zovete me lako, da pristupim,
I budem vaseg bucnog slavlja cesnik;
Ne znate li, da sam one tuge pjesnik,
Sto skriviste je vi izdajstvom glupim?
Pa kako da vam onda budem mazom,
Kad prezirem vas. Ja cu svojom stazom!

Sampanjcem dasta vi bi sada htjeli,
Da operete ljagu svog smrtnoga grijeha;
A gromkom bukom djavolskoga smijeha
Da nadbijete duse pakao cijeli;
Takvo ste slavlje razvili nad jazom
Izdajstva svoga! Ja cu svojom stazom!

Vi zovete mene jer ste zakopali,
Vec davno bostva svojih dana mladih,
A sto bi s mojom bilo sirocadi?
Zivota moga cvjetnim ideali
Pod vasih rijeci klonuli bi mrazom
I poginuli. Ja cu svojom stazom!

A srone li se na mene zato
Raspirena vam gnjeva trovne strijele,
Sred borbe cu si ocajne i vrele
Zakrilit drage slobode jato -
Pa makar bas je zadnje krvi mlazom
Poskropit moro! Ja cu svojom stazom!

/G. Arnold

 

PROBUDI SE

LEDENI DUNAVE

 

Probudi se ledeni Dunave,
Zar ti nije dosta suza,
Zar ti nije dosta krvi,
Slomilo se srce moje,
Plakat nisam mogo,
Ni zadnji ni prvi.

Probudi se ti zalosna rijeko Vuko,
Ti zalosna rijeko nade,
Saprala si sa obala srca mnoga,
Zlatne suze Slavonije
I hrvatske krvi mlade.

Otvori se crna zemljo,
Pradjedova i otaca roda moga,
Hej vapaju oranica Slavonije
Otvorite vrata raja srce Boga!

Preorite konji vrani potkovani,
Crnu zemlju Vukovara,
Ceste Trpinjske i Ovcare i Mitnice,
Da skupimo kosti bojovnika
Prah, pepeo i muku
Ze Hrvatske zlatne dice.

A valove Vuke i Dunava
Kad prekrije zora plava,
U proljetna jutra rana
Kad polete prve ptice,
Pomiluju slavonske ravnice,
Majko mila Kroacijo,
U zlatnome tvome klasu,
U jecaju u tvom glasu,
U Slavonskoj brazdi sto se pusi,
Vrati srce Vukovaru
A mir mojoj dusi.

 

TVOJ VIJENAC

 

Moj oltar - to je tihi dom
A povijest - evandjelje;
Tu prvim, duso, zavjetom
Posvetih svoje zelje.

I ja ti rekoh: za tebe
Zrtvovat sve cu svoje;
A znas li cim cu najljepse
Ovjencat celo tvoje?

Kad pukne prva smrtna cijev
Ko trublje glas nad grobom,
Kad bljesne mac i vatre sijev
Ja rastat cu se s tobom!

Do polja poc cu bojovna
U ceti osvetnika,
A ti ces ostat lomljena
Ta zena buntovnika.

Vikat ce ti rug nag glavom
Urlikat ce ti zvijeri,
A ti ces zudit srca slavom
Sva predana vjeri.

A ja cu jurit razbojem
Ko osvetnicko zrno,
Il da se vijenca dovijem
Il da bih u grob srno.

I necu mislit kako ti
Tim ljuce jade dubim,
Jer hocu duso muku ti
Bas zato jer te ljubim.

Na ostar cu te navest trn
Na krvav put junaka,
A ti ces kusat udes crn
Al' ti ces biti jaka!

Zanosit tvoga srca zar
Veselit ce se gladu;
A od mene bit ce dar
Sto ostavih te jadu.

Pa kad te prijeka shrva kob
Kad smrt ti bude placa,
Oj, mozda, duso, na grobu tvom
Zapjevat ce braca.

I pisat ce ti zahvalu;
Bijase zena svijesti -
A od tog krunu dicniju,
Ne umijem ti splesti!

/S.S. Kranjcevic

 

SUZI RODA

 

Sto mi krijes, suzo tajna,
Kad pod vjedjom krvna planes,
Pa cemerna, gorka, vajna,
Na verige ropske kanes?
Sto mi krijes, kad si bratska
Prvoj kaplji sa nebesa,
Prije no riknu vrata adska,
Prije groma, prije trijesa?!

Sto si krila onog casa,
Kad si pala po stratistu?
Posred groze i uzasa,
Gdje no vrane pir si istu?
Al ti, kanuv, sred tog jada
Jeknula si, slut mi zbori-
Krv prolita ne propada,
I prekasno ima da zori.

Sto si krila, kad se sroni
Niza lica muzu onom,
Kog rodise milioni
Da satare krivdu gromom?
Ah, uz suze cijelog roda,
Jeknuv pade na te kosti:
Slomise ti granu ploda,
Al sjemena jos je dosti.

Daj mi pricaj, suzo tajna,
Sto nam sapces povrh groba,
Gdje nam snije dusa vajna,
Izginula nada roba?
Ah, ti tones sred tog mira,
Al tvoj odjek ko da sjeca;
Ima nade i do pira,
Dok se narod mrtvih sjeca!

A kad drsces u dnu oka,
U dnu oka majke blage,
Kad ju mori bol duboka,
Rad' otete djece drage-
Je l', da tvoj je drhtaj tada
Slut proroka, izjav tajne:
Suza boli, suza jada,
Projesti ce negve vajne.

Kakva li si, kad te place
Sirotica vec zarana,
proklinjuc si otimace
I krvnika mladih dana?
Oj, kog' kunes gorka tako
Ko cemerit otrov zmije,
Ne zna nebo, ne zna pak'o
Sto osvetna suza krije!

Suzo roda ti si strasna!
Ko sumporna kap goruca,
Vragu grozna i uzasna,
A pred Bogom svemoguca!
Teci, teci niza lica,
Medj' zvjezdama zasjaj gori,
Tu budi nam vodilica,
Krvnim tragom k rujnoj zori!

/S.S. Kranjcevic

 

 

HRVATSKA LJUBAVI MOJA

 

Sa tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili tvoje bozanstveno tijelo,
Robinja si tuzna, mucenica prava;
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Stvorili te zrtvom sebicnosti puke,
Al te moje srce jos vise obozava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemas ni jednoga,
Doli krasne zemlje, divne grudi tvoje,
Doli bistrih rijeka, tvojih suza sjajnih,
Dol' u gori gvozdja osvetnika tajnih,
Za njima odavno gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemas slobode,
Nemas svoje soli, kruha, niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga;
U naroda vijecu tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi tvoji,
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,
Od Balkana do Triglava visoka,
Svud su tvoji sinci, svud je sreca huda;
Tu se oni krste raznimi imeni,
Al su zato redom suznji zarobljeni,
Jer razdiru sami tvoja divna uda.

Oh, gdje ti je slava, kruna, mac i zeslo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo,
Da vijek camis jadna posred ropskog cama?
Gdje su sada tvoji nekadasnji dani,
Gdje su Kresimiri, Zrinski, Frankopani?
Odavno ih, jao, krije grobna tama!

Ipak hman me pute, slaba si malena,
Od rodjene djece podlo ostavljena,
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabic, znadem, zivi radje,
Al slobodu sticat mnogo li je sladje,
I zrtvovat za nju svoje zice mlado.

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je dusa, nepostenje lice,
Vrijedjaju te tako Majko moja zlata!
A ne znadu jadni da si tisuc' ljeta,
Prosvjeti i vjeri apostolka sveta,
Al Hrvatska ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska ti si meni sve na svijetu,
I zanos ti si dusi u poletu,
Slavim tebe pjesmom, tebi posvecenom;
Al jedanput valjda docekat cu zgodu,
Da se mogu borit za tvoju slobodu,
Pa da jednom bar te vidim osvecenom!

Ali miruj srce! Miruj duso cista,
Najdivnija nada ko zora se blista;
Buducnost je nasa, ma tko se protivi!
Hrvat vec i sada ropske lance stresa,
Vesela mu klika ori do nebesa:
Hrvatska je evo spasena i zivi!

/August Harambasic

 

NEZNANI GROB

 

Dizao je za slobodu
U junackoj, barjak, saci,
Tko bi znao, gdje je pao
Med' tolikim, med' mrtvaci.

Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osusena na barjaku.

Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.

Al na grobu nepoznatom
Nema Kriza, nema znaka,
Nitko ne zna gdje se skriva
Osusena krv junaka.

Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Sto slobodno srce cuti
To slobodna usna zbori.

Tu unuku dida prica,
Sva vremena, ona stara
Kazuje mu u po cela
Uspomene od handzara.

Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srce blazi;
Preko kola golub lijeta
Golubicu svoju trazi.

Za golubom pticom bijelom
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.

Al ga plasi pjesma ona,
Pa se koban dalje vije
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama cuti nije.

A na grobu nepoznatom
Nema Kriza, nema znaka
Nitko ne zna gdje se skriva
Osusena krv junaka.

Al ni ptice nema kobne
da mu vjecni pokoj smeta,
Graktajuci da mu cupa
Onaj strucak poljskog cvijeta.

Vec slobodno srce igra,
Slobodom se pjesma blazi;
Ah odkako andjeo bijeli
Na neznanu grobu strazi.

 

KRALJ TOMISLAV

 

Oruzje zveci, bjesne mrke cete,
I Madjari bjeze na brzim konjima,
Za njima Hrvati ko zmajevi lete
Gone ih preko ravni i brijegova,
Sumama gustim, gudurama tamnim
Sve do sivih Dravinih valova.

Kad je rijeku proso' mrk je stao,
"Junace, tko si?" - bjesan upitao,
A na drugoj strani pobjednik mladi
Gromko zavikao;

"Arpade ti si vjetrina sto hara,
Ja sam ti hrasce jedro i stoljetno
Na koje zalud vihor se obara!
Ti bjesan rusis, ja svedj vedar zidam,
Ti ko zvijer banu da moris i koljes,
Ja od zla branim ljute rane vidam!
Za ime, sto me pitas, varvarine?
Cuvar sam vjerni svoje Domovine,
Lav strazar rodne rijeke i doline!
Susjede, dom si na svojemu gradi,
Zovi me zid mjedni, plot krvavi!
Al prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi;
Ti ces me naci, cekam te na Dravi!"

/Vladimir Nazor

GENERALU GOTOVINI

 

Ne smeta im tvoje ime Ante
Nit im smetas kao Gotovina,
Njima smeta veliko ti djelo;
Hrvatska slobodna domovina.

U drzavi koju si stvarao,
Kvislinzi te bjedni optuzuju,
Placenici komiteta zavjere,
Neprekidno s huljama suruju.

Generale, viteze i diko
Milost Bozja narodu te dala,
S tobom se dicno ponosimo,
Od naroda tvoga slava ti i hvala.

Generale, viteze i diko,
Lupezi ti sude na veliko,
Nije problem ime Gotovina,
Muka im je tvoja Domovina.

 

~~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

Krv i suze
Od Zvonimira,
Do Vas...
Koliko stoljeca ima

Sve za Hrvatsku
Hrvatsku ni za sto,
Ljutu travu na ljutu ranu-
Rijeci u povijest uklesane,
U kamenu stijenu...

Evandjelist po Judi,
Svak je tko Vam sudi.
Koliko ih samo ima...
Sto bi Vas zanijekali,
I bez poljupca predali...

Ali smo Vas zakljucali
U pretinac
Sto u nama kuca.
Zakljucali smo Vas
U sva nasa hrvatska srca.

~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

EPITAF NEZNANIH

Kad dodjes tamo,
Reci gdje lezimo,
Da tu pocivamo,
Jer mi ne bjezimo.

Reci im, da nase groblje
Ne prekriva struk krizantema,
Pokopani smo ko roblje,
Za koje cvijeca nema.

O, kad dodjes u Hrvatsku tamo,
Kazi im gdje je grob njihova brata,
Da ovdje samo za nju pocivamo,
I sto znace grobovi Hrvata.

/ Janko Zanetic

 

NE DAJ GOSPODE

 

Ne daj, o ne daj Gospode,
Da narodu mom hrvatskom,
U vremenu ovom poratnom,
Zasjede nove stvaraju,
Sto placaju se slobodom.

Ne daj da krv prolivenu,
Tisuce mladih zivota,
Skrnavi tudja pohota,
I slobodu skupo stecenu,
Zagorci izdaje sramota.

Ne daj da vode narodne,
Podlegnu prijetnjama silnickim
I laznim mamcima tudjinskim,
Sto Hrvatsku u kolo uvode,
Sa novim jarmom sluzinskim!

Ne daj, o ne daj Gospode,
Da pamet nam se pomuti,
I hrabrost da nas napusti,
Stati pred svijeta narode,
I svoj na svome ostati.

Povedi djecu, Gospode
Hrvatsku svijetom rasutu,
Na toplog Jadrana pucinu,
Nek dusa im se ogrije
U slobodnu krilu majcinu.

Saberi moj narod Gospode,
I zemlju vijekom njegovu,
Nek ruku svojih plodove,
Ima za Tvoju nagradu!

 

 

PONOS

Ne mogu rijeci zaustaviti ni nasilnici ni poslusnici,
Ne mogu vam oduzeti snagu,
Kojom progovarate, kojom disete.

Vi ste najcasniji dio moga svijeta.

Nadzivjeli ste svoje vrijeme
I vijorite na svakoj zastavi,
Na svakom brdu i dolini,
Koji iz Vukovara vode
Ravno u srce.

 

IN TYRANNOS

 

 

Sakivajte lance, umujte o mrezi,
Al su ovo dani kada mrije zloba,
Pjeva ptica zore, ptica mraka bjezi,
Spavali smo dosta i javi se doba.

Krvav eno oblak dize se nad nama,
Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!
Znam da vase strasti nad osvetom strijepe,
Znam da jeste voljni svezat usne moje.

Klonu oci vase jer ih munje slijepe,
A te munje ptice osvetnice roje.
Mozete me stvorit i zednim i gladnim,
Ali nikad, nikad, izdajicom jadnim!

Blizu vam je pokop, ja ga moram javit,
Pjesma je da kazem a ne da tajim puku.
Jer rodjen je junak sto ce ropstvo smlavit,
Taj je junak pero u sputanih ruku!

A sva vasa briga da ga u prah strva,
Trzajem se cini pogazenog crva!
Svezaste nam dusu - bar ste tako htjeli,
Mislili ste srcu, srce otet pravo.

Ne ludujte, bjesni - tko slobodu zeli,
Zeljet ce ju, makar, gladom ocajavo!
A kad srce kipi, tad ne znade straha,
Sputana je misao slobodnijeg maha!

Ajte sa mnom, ajte, ne bojte se mene,
Ne vodim vas smrti, ja vam zelim pace.
Kazat cu vam samo grozne uspomene,
Slusat cete samo kako obijest place!

Gledat cete kako se kod groba gine,
Tek ne znacaj, ali ni prokleto ime.
Otvorit cu vam grob krvnika koga,
Vidite ga, crvi pojese mu zlato,

Srusila ga sila puka osvetnoga,
Sto velite na to?! Sto velite na to?!
Posipo je i on povijest pepelom i solju,
Danas mu nad grobom psi se o kost kolju.

Hrpio je i on zivot od zivota,
Da na tudjih ledja gvozdje svoje kusa,
Bila mnoga majka ostala sirota,
Al on nije cuo kako kune dusa!

Kopao je samac dubok jaz pod sobom,
Rusile se zrtve i bile mu grobom.
Da, uzalud sve to - gdje da tama traje,
Kad vec jedan tracak svjetla ju prorijedi,

Svezat cete jednog dana koracaje,
Ali sputan korak za tri druga vrijedi.
Dok covjeka bude, ljudstva nece mrijeti;
Okovi su krila da se brze leti!

Oj, na jednoj iskri planut ce mrtvaci,
Oj, na jednoj vatri zgrijat ce se grudi.
Danas smo vam jadni, danas smo prosjaci,
Al ce povijest pisat tko su bili ljudi!

Dizalo je pero noz i barikade,
A da palme nicu lovori se sade.
Ubijte nas, dakle - pjesmom cemo zivit;

A gdje pjesmu pjevas, tu sloboda zbori,
Na osvetne grudi narod ce nas primit,
Ondje, Boze, ondje nek nam srce gori.
Znajte, nisu misli zrtve zlobe puke,
Ja vam rekoh svoju i ja perem ruke!

/S.S. Kranjcevic

 

MINITE ME

 

Minite me misli crne,
uspomene bjezte s oka,
zbog vas moje srce trne,
bol se budi preduboka -
teska suza vjedje rosi,
kozu jezi znoji tjeme,
ko da vapi, ko da prosi:
Minite me, minite me!

U kraj sada, zlatni snovi,
Caso gorka u sred jada!
Jao, jao, vi grobovi,
od praznih ste sladji nada!
Sto ce oni andjel-sani,
sto i ono blago krilo,
sto djetinjstva nevin-dani,
to je proslo, to je bilo!

Bjezte, bjezte misli krute,
crni vel mi na oltaru,
neprebolne mi rane ljute,
srce moje nebogaru!
Plakat moram mnogu zrtvu
i utjesnu i cvatucu,
jednu majku placem mrtvu,
drugu placem umirucu!

Bjezte sanci - oh da mogu
u grudi vas svoje shranit,
i u tome suznom logu
pokopat vas i pohranit!
Man'te me se - jao meni,
ni tu niste sahranjeni;
Srce mi je nalik lijesu,
gdje mrtvaci mrtvi nijesu!

/S.S. Kranjcevic

 

HRVATSKIM MUČENICIMA

 

Sagnite glavu i podjite sutke,
Lagano, tiho, tom ulicom tamnom
Tiho na prstima podjite za mnom...

Ja cu vas voditi kroz ugare puste,
Voditi duz staza, duz beskrajnih cesta
Voditi kroz sume, kroz sikare guste,
Voditi do jednog samotnog mjesta...

Tamo je groblje, jednostavno, skromno,
Krizevi struli, nema ih vise,
Samo su humci jos svrstani pomno
Napukli, rahli, od vjetra i kise...

Nikad se ovdje ne pale svijece,
Niti tu za njih kad zvone zvona
Priroda sama tu postavlja cvijece,
Tuzne im grobove kiti tek ona...

Nemojte gazit stog svjezu travu,
Ona iz krvi je niknula njine
Gledajte sutke i sagnite glavu,
Odajte pocast u znaku tisine...

Tu su jos brazde, tu lijevci su sivi,
Ovud je celik orao zemlju,
Ovdje u vatri su stajali divi
Danas sto ispod humaka drijemlju...

Oni su mrtvi, al pridjite blize
Vidite tracak taj blijedi i fini,
Cudno to svjetlo sto s grobova se dize,
To ideali su besmrtni njini...

Vidjeli ste ih, te turobne humke,
Rake heroja sto mrijeti su znali,
Podjite sada, al podjite sutke
Znajte da oni za vas su pali.

 

HRVATICA KOD KOLIJEVKE

 

Spavaj, sinko - snivaj blago,
Dok te hrani mir,
Kad odrastes, moja snago,
Tad te ceka, moje drago,
Krvav, krvav pir!

Nece sine, majka tvoja
Nikad sretna bit,
Vaj, iz suzna nepokoja,
Uzdasi, sve bez broja
K nebu ce se vit.

Snivaj, sinko, gle, o stijeni,
Ocev rdja mac,
Tko zna dal' ces, jao meni,
Sa njim za dom premileni,
Krvav plakat plac!?

Okice su mutne tvoje,
Tuzna li im slut,
Zar vec osjecas djete moje,
Da sve nase zgazeno je,
Ah, vec koji put!?

Rano l' si mi tuzit stalo,
Rana l' ti je bol,
Ko da si mi jadno znalo,
Da si na svijet ovaj palo,
Toli nevoljno!

Placi sinko, vikni jadu,
Crn je istok tvoj!
Priuci si dusu mladu,
Ljutoj zedji, ljutom gladu
Patnji svakakvoj!

Imao si oca - diva,
Cvrstog kao hrid!
Slomise ga a ja ziva,
Sto sam Boze, jos ti kriva,
Ej, muti se vid...

Kusat ces mi, sto je zloba,
Patit ce te jad,
Ocevog ti eno groba,
Al svanut ce ono doba,
Da ga svetis mlad!

Ali tada, rano moja,
Gonit ce te vrag,
Neka usred kletog boja
Okrvavi ruka tvoja,
I domaci prag!

Gonit ce te srca ledna,
Da mi klones mlad,
A na pragu doma bjedna
Gatati ce suza jedna,
Sto te ceka tad.

Majcin sapat, kletva grda
Tudji divljak - Bog
Brige teske, poput brda
Na utjehu kora tvrda,
I kamenit log!

A kad tvoja klone snaga,
Ljut ce dat ti dar,
Prognat ce te do nedraga,
Nek vrh rodnog klones praga,
Skrsen nebogar!

Hvala Bogu, za sve hvala,
Mili sinko moj!
Kad te zaceh vec sam znala,
Da je bijeda prokukala
U osvitak tvoj.

Spavaj milo, dusa tvoja
Cilj mi ima svet;
Bit ce sinko krvna boja,
Jer tvoj narod, krvi moja
Ziv je razapet!

Snivaj, sinko, dokle mati
Na tvoj pazi stan,
Snivaj sinko, Bog ce dati
Progledat ce i Hrvati
Sto je noc a sto je dan!

/S.S. Kranjcevic

 

HRVATSKOJ

 

Raskrivaj se Raju, planite nebesa!
S andjeoskog plama u tom trenu svetom;
S Nje kad kopren skidam, u prah, vi cudesa
U prah, pred tim bostvom, pred tom zenskom spetom!

Suzna su joj lica, a velika srca,
Sva krvava, gvozdje zardjalo znoja;
Takvu li te gledam, o Hrvatska moja!

Skrsena uzdises, drhturis mi tako
Kraljice casna, lijepa i tuzna;
Poduprijevsi glavu, trajuc kojekako
Zar tu majko cekas cas pokopa suzna?

O, zar zbilja klones, pa ti usnit valja
I osjecas skori grob da ceka tebe;
Lazna ptica kuka, prah da zadnjeg kralja
I buducnost tvoju zanavjek pogrebe.

Dok bolujes smrtno i o zicu dvojis,
S tegobnih muka padas u ocaje;
Samo tezak uzdah za uzdahom rojis,
A da si djecu kunes srce ti ne daje.

To je srce majke, milosrdna dara
Mileno i drago kao doba cvjetno.
I to srce puno nebeskoga zara,
Mila majko, ono nije sretno.

Sto ces? Jel da kucas nesinu na vrata?
Da moljakas ono sto te Bogom patri?
Ah ne bi ti majko mnogi od Hrvata
Dali ni da zila otopis u vatri.

Gotove su ruke da pograbe tebe,
Pod konopac da te preprodaju grijesno;
Komu li si majka? Marec tek za sebe,
Osim novaca sve je njima smjesno.

Pogledaj me majko gdje preda te padam,
Sretan sto te majkom slatko zvati smijem;
Tu, u tvoje krilo mlado celo skladam,
Tu o tvojem vratu dug zagrljaj vijem.

Sve je moje pusto, cjelim majko plamom
Preda te se spustam, sve si moje milje.
Jednom dusom disem, tebi zrtvovanom
Jednu Crkvu imam, to tvoje okrilje.

Tu se mladjan kunem, jos nas ima dosti
Prokusanih bjedom, odojenih jadom.
Prokleli smo ovaj zivot od milosti,
Tebe cemo dici ma i krvnim radom!

Do patnickog Kriza sve nas oko nosi,
Zapinje o celo raspetom Bozanstvu;
Zavidna nam usta Krunu onu prosi,
Da bi tebi bili, On sto covjecanstvu!

O Hrvatska Sveta, tako cu ja za te
Pred zrtvenik klonut, cela zarka vedra!
I slobodni zraci kada te pozlate,
U grobu ce mrtva zadrhtati njedra!

Mozda za te slave, ti ces, tugo moja
I uz moje kosti prosaptati tiho:
Snivaj, grob ti cuva majka, evo tvoja
Mrtav si mi ponos, ziv mi vjera bio!

A gle, majko moja, dok se ovo bijem
Daj da s tvoga puta nikad ne bi skreno;
Pusti da ti ruke o vrat slatki vijem,
Da tvog srca nemam ja bi davno sveno!

Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom
Kroz trnje i tamo gdje je slava tvoja;
Da uzmognem majko vragu ti nad grobom
Viknut: ZIVI, SRETNA, O HRVATSKA MOJA!!!!

/S.S. Kranjcevic

 

 

PRED KNJIGOM POVJESTI RODA MOG

 

Kao celik moja desna
Tebe krijepko scu nosi,
Suza moja tebe svjesna,
Krvava ti lica rosi.
Otvaram ti svoje grudi,
Grijem tebe na svom zaru,
I tamo mi ono budi,
Sto je bostvo na Oltaru!

Grudi moje burno biju,
Ti si njima bilo dala,
Oci moje vatrom griju,
A ti si ih zagrijala.
Srce moje raste jace,
Sa tvog daha od vjekova,
S tobom moja dusa place,
Bastino mi pradjedova.

Moj je dida ocu mome,
Na samrti tebe predo'
Reko' dida cedu svome
Da sam i ja tvoje cedo.
A ja vatrom zarke snage,
Do zadnjeg cu biti dana,
List hrvatske lipe grane,
I hrvatskog debla grana!

I kunem se bit ce tako,
Dok mi Bozje sunce svijetli,
I za tvoje slovo svako
I zivjeti i umrijeti.
I kunem se cijela sebe,
Zrtvovati tvome zmaju,
Iscupat ce onda tebe,
Kad mi srce iscupaju!

Ah, gdje nema polja pusta,
Gdje se nase kosti bijele,
Gdje se vrana jata gusta,
Sve uz nasu krv vesele?!
Boli spomen! Al jednako,
Kunem ti se pravdom neba;
Tvoje gorko slovo svako,
Nositi cu kako treba!

I tako mi dida moga,
I tako mi majke moje,
I tako mi svega tvoga
Sto mi sveto i milo je,
I tako mi groba moga,
I sudbine sto me vodi,
Vjernost moja svako doba
Imenu ti i slobodi!

Gle pjesme, slave nase,
Za tebe ih evo skladam,
To nam Bozje vile dase,
Da ne placem, da se nadam.
Ta sva povijest roda moga,
U pjesmi se vazda cuje,
Sa stihova sloboda
Ljepse dane prorokuje!

Njenoj sreci i moja krvca,
Kada dodje dan mi mrijeti,
Stavite mi blizu srca
Povijesti nam listak sveti!
I kako se ptica vije,
Moj se dasak tako gubi;
Jer se lako, lako, mrije
Kad se svoja zemlja ljubi!

/Ivan Tolj

 

BUDI SVOJ

 

Oj ,budi svoj,
Ta stvoren jesi citav!
I u grudima nosis, brate, srce cijelo,
Ne kloni duhom, ne budi mlitav,
Vedrom nebu digni svoje celo!
Pa dosle k tebi nevolje i muke,
Pa tekao sa cela tvoga krvav znoj,
Ti skupi pamet, zivce i snagu,
I ostani svoj!

Oj, budi svoj!
Znam, tvoja glava mlada,
Raznolike sanke ti budi,
Ko sivi soko uzvine se, nada,
Al svijet je svijet, i ljudi su tek ljudi.
Da zbilja goni s uzglavlja ti meka,
U vjeciti te zovuc svijeta boj;
Ma sto te brate,u zivotu ceka,
Ostani svoj!

Oj, budi svoj,
Ta svijet ti nije pak'o,
Ni Raj ti nije; rodi trnom, cvijetom,
Ne krivudaj za izgubljenima, da se nisi mako!
Vec idi ravno, nek te srce nosi svijetom,
Koracaj bez obzira, krepko i zivo,
Dok sudbina tvoja ne kaze tebi Stoj!
I pravim smatraj pravo, a krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj!
Ta Bozja ti je zamet,
Al Bog ne voli sto je laz i varka,
I nek ti je brate, uvjek bistra pamet,
A srce ti vrelo, i dusa cista,zarka!
Nek isto srce i um ti vazu,
Tek tako ces biti covjek brate moj,
Da i zli i dobri smjerno kazu;
Da, on je svoj.

Oj, budi svoj!
I brat budi braci!
I radi za svijet, al ne trazi pljeska,
I ljubi bliznjega; al ne nadaj se placi,
Jer hvala je ljudska voda na vrh pijeska.
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S postena lica tece posten znoj,
I neces, brate, zivjeti zaludu
Kad jesi svoj!

Oj, budi svoj!
I covjek ljudskog zvanja,
Pa podigni celo kao sunce cisto,
Jer, kukavica, tek se rdji klanja,
A tvoj jezik i srce, nek su vazda ISTO!
Za sjajnim zlatom ko za Bogom ne gledi,
Tek licemjera ljudskih podli roj;
Pitaj se jel zlato tvoje duse vrijedi,
I ostani svoj!

Da, budi svoj!
Pa dodje li hora,
Gdje tisuc zvijezda zlacanih se vije,
Kad covjek racun zavrsiti mora,
I ti ga svrsuj, nek ti zao nije.
A tvoje srce saptat ce ti:
Oj cista duso, sad si racun zbroj!
Postenjak covjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

POSJET

Sutra ce mi doci prijatelj.
Iz Domovine.
Ispricat ce mi novosti.
O sebi, o znancima,
o rodbini,
o sudbini, o lancima
i o slobodi.

Dok se kletva bude trzala na dlanu,
u mome skromnom stanu,
sanjarit cemo
svatko o svome danu..

I pit cemo u noc dugu.
On crno vino, ja zuc i tugu.

/M. Dugec

 

MOJA HRVATSKA

 

Ni brda nisu,
ni doline nisu,
ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kisa ni snijeg,
nije moja Hrvatska.

Jer Hrvatska nije samo zemlja, kamen, voda.

Hrvatska je rijec koju naucih od majke,
i ono u rijeci, mnogo dublje od rijeci
s Hrvatskom me veze,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
te ja kao Hrvat,
brat sam svima njima.

I kud god da krenem,
sa mnom je

Hrvatska.

 

MOJ DOM

 

Ja Domovinu imam, tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve sto po njoj gazi, po mojem srcu plese,
Njen rug je i moj rug;
Mome otkinuse bicu sve sto njojzi uzese,
I ne vracaju dug!

Ja nosim bostvo ovo - ko zapis cudotvorni,
Ko zica zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past cu utoma.

Ah nista vise nemam; to je sve sto sam spaso,
A spasih u tom sve,
U cem vijek mi negda vas sretan sve je glaso
Kroz carne, mlade sne!

Kroz pozar, koji suklja da oprzi mi krila
Ja obraz pronjeh njen;
Na svojem srcu grijem vec klonula joj bila,
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznjeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogazene gore i saren-djulistane
I morske vile dah!

Ja Domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bjezat moram svijet;
U vijencu mojih sanja vec sve je pogazio,
Al ne i ovaj cvijet!

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mukom,
na javi i u snu,
I preplasen se trzam i skrbno pipam rukom;
O, je li jos tu?!

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepsi san;
I moja zedna dusa tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamnickom kutu ja slusam trublju njenu,
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad sumnu strmi pjenu
U pola mora sir!

Sve cvjetno kopno ovo, i veliko joj more
Posvecuje mi grud,
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Tek kad mi jednom s dusom po svemiru se krene,
Zagrmit cu ko grom;
O, gledajte je divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

/S.S. Kranjcevic

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Tiho teče Drina
Sveta naša rijeka,
Na hrvatskom međašu.
I čeka.
Al ne do vijeka.

I tek u noći
Ponekad čujem ja jecaj njen,
Što peče.
I razliježe se,
Sve tamo do Jadranskog mora
Slavonskih šuma
I velebitskih gora.

Ponekad čujem
Tihi osmjeh njen.
Ko da naslućuje sudbinu svetu.
I trgne se,
Da čim prije stigne,
Na svoju metu.

Tiho teče Drina.
I čeka.
Al ne do vijeka.

~~~~~~~~~~~~~~

Nije zato sto je zito zrelo,
Nije klasje me zavelo.
Nije zato ova pjesma njezna...
Nije zato sto je oblak stao,
Snove isplakao,
Nije zato duga moja ceznja...

Vratila me iz daljine
Na trenutak jedan
Vjecnost moje Domovine,
I dala mi pecat ljubavi i topline
Teski pecat zlata vrijedan.

Nije zato sto je listak pao,
Prisegu je dao,
Nije zato molitva mi duga,
Zemljicu je poljubio
U noci se izgubio,
Nije zato ova tuga...

Pokaza mi iz blizine
Gdje su joj dah otimali,
I pale sinove Domovine
Koji su joj bilo dali...
Prkosna i draga Ona,
A ne drska ko daljina,
I niceg svoga osim zova
Ne da meni Domovina!

/Antun. G. Matos

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

Necete me zaslijepiti, Ona mi je oci dala,
Niti dusu zalediti, Ona ju je zagrijala
Osjecaj i misao svaka, od vjeka su s njenog daha
Ja cu ostat Hrvatica do posljednjeg svog izdaha.

Za njezino slovo svako sve se moja ruka hvata,
Odlika je pradjedova ne zapustit rod Hrvata!
Oj sluganski razbojnice nek te ova ljubav gusi,
Ja Hrvatsku svoju nosim u venama i u dusi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


DOMOLJUBNI   STIHOVI

 

Poglavniku Dr. Anti Pavelicu

Neki kazu bio si fasista
To ti stari jugoslavi kazu.
U tebe je Ante savjest cista
oni uvijek kao i sad lazu.

Ti unisti karadjodjevica
cak i ime njegovo se gubi.
Ti osveti Stjepana Radica
sto ga aco u srbiji ubi.

Komunisti kao i fasisti
svaki hoce da Hrvatskom vlada.
Ti zlocinci su bili uvijek isti,
jadni narod strahovito strada.

Ti proglasi Nezavisnu nasu,
zlocinac se tome protivio.
Ti postavi hrvatskog ustasu,
on je krvlju Hrvatsku branio.

Dragog Boga cesto si molio
da sacuva sve tvoje Hrvate,
Starcevica zelju si ispunio.
Hvala tebi, junace i brate.


TRAVANJSKO VESELJE
Veselje svuda i zvone,
Hrvatska stiže ovijem danom,
Kad Kvaternik reče,
U prolječe rano.
O kolike sreće slobode čas,
Pavelic Ante novi vođa nas!
Desetog Travnja pjesma se ori,
Živio Poglavnik Kvaternik kliče,
Živili ljudi, sloboda niće
Otac nas Ante slobodu htjede,
Poglavnik ovo u djelo sprovede,
U Zagrebu reče: Na ljutu ranu i
Ljutu travu, mi borit se hoćemo,
Za slobodu pravu.
Nećemo lazi, nećemo tuđe,
Borit se moramo za čim Radić pogine.
Osvetit žrtve na ljutoj travi i razviti naš barjak
Crven, bijeli, plavi!

USTAŠKA BIOGRAFIJA
Nek se čuje, nek se zna,Što zapravo jesam ja.
Od rođenja sve do groba, Ustaša cu Hrvat biti!
Hrvatski sam barjak vijo, I pod njim se borio.
Za Hrvatsku nezavisnost, I slobodu svom narodu!
Kad postaje nezavisna, Sad je treba braniti.
Od dušmana sa svih strana, I krv svoju treba liti.
Ustaše rod Hrvatski, Na obranu zemlje svoje.
U boj ljuti sve se dalo, Što je Hrvatski osjećalo.
Kroz čitavi zivot svoj, Stajat hocu na braniku.
Hrvatske mi Domovine, To je sveti zavjet moj!
Nek se čuje, nek se zna, Za Dom spremni jesam ja!
I od mrtvi kad uskrsnem, Ustasa cu, Hrvat biti!


USTAŠKA BUDNICA
Budimo spremni Ustaše!
Oružje svaki pripravi,počet ce borba krvava,
Da nas iz ropstve izbavi!Zarobiv dom naš,
Prevarom barbar, sada s junak pravi
Hrvatsku hara, Ruga se staroj Junačkoj nam slavi.
Na noge bračo Ustase!Oružja svatko lati se,
Počela vojna krvava, da nam sloboda vrati se!
Nek digne srca, cijeloga svijesnog
Hrvatskoga roda, Ustaško geslo:
Dušmanu smrt-a
HRVATSKOJ SLOBODA!

Ustaška Gospa
Hrvatske zemlje strepnjama strepe,
Hrvatske gore tiho romore,
Hrvatske srca susprezu snagu,
Hrvatske rijeke tiho zubore-
Čekaju dolazak tvoj-
Ustašo moj, ustašo moj!
Djetinjim plačem doline ječe,
Starački vapaj do neba stiže,
Žene i ljudi trunu u krvi,
Vapaj i muka mrtve vec diže,
Ustašo moj, Ustašo moj
Čekaju dolazak tvoj!
Dušmanin gazi majčicu tvoju,
Pljuje oltare, grobove skvrni,
Sestrica tvoja za tobom vapi,
Ljuba te tvoja,-Hrvatska zove!
Ustašo moj, ustašo moj
Čekaju dolazak tvoj!
O, Hrvatski gospa Djevico necina:
Zagovaraj nas Hrvata
Kod svojega sina, Bog Isusa!
Iskreno te volimo,
Tvoju pomoć molimo:
U zaštitu svoju
Uzmi zemlje moju
Zemlju Hrvatsku!
To je moja želja, Majka Božja, draga:
Oslobodi Hrvatsku Od dušmana i vraga;
Gospe Hrvatska!


SPUSTILA SE GUSTA MAGLA

Spustila se gusta magla iznad Zagreba,
To ne biva gusta magla iznad Zagreba,
Već to biva hrabra vojska poglavnikova
Poglavniče skupljaj vojsku sve pod jedan broj
Pa ju vodi sve do Drine u krvavi boj
Poglavnik im dao ime hrabre Ustaše
To je vojske koja brani domove naše
Spustila se gusta magla iznad Kupresa,
To ne biva gusta magla iznad Kupresa
Pod đamijom viče Boban hrabri ustaša,
Poglavnik im dao ime Crna legija,
To je bila
hrabra vojska Crna legija.


HRVATSKA HRVATOM

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
Hrvatska Hrvatom!

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!

Već smo svega tuđeg siti,
Ne tražimo, što je tuđe,
Al' ne nemo više biti
Tuđe sredstvo i oruđe;
A da vazda krvarimo
Za probitak tuđim svatom
Već sad gromko uskliknimo:

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Klićući nam iz grobova:
Hrvatska Hrvatom!

USTAŠKA HIMNA - PUŠKA PUCA
Puška puca, teška bomba,
Grmi kao grom
Sad ustaša bojak bije
Za hrvatski dom!
On ne žali krvce vrele
Ni života svog,
Za slobodu i za sreču
Roda hrvatskog.
Puska puca, krv se lije,
dušman strepi klet
A Ustaška hrabra vojska
Vrsi zavjet svet:
Tjera smjelo dušmanina
S praga djedovskog,
I podiže staru slavu
Roda junačkog.
Oj Hrvatska zemljo zlavna,
Sviče danak tvoj:
Sad Ustaše hrabro za Te
Biju ljuti boj!

"U na fesu"

 

Upitaj me danju noću,
Tko sam, što sam i što hoću,
Vrlo rado - kako ne bi?
Odgovorit ja ću tebi.
Rođen sam u Vlasenici,
Kraj obale bistre Drine,
Na međašu, na granici
Djedovske mi domovine.
Kad su vlaški razbojnici
Preko Drine provalili,
Po mojoj su Vlasenici
Klali, tukli i palili.
Izpred kuće pokraj vrata
Oca su mi živa pekli.
Objesili sva tri brata
I sestrici glavu sjekli.
Ucviljena stara nana
Od tuge je oboljela.
Osušena trešnje grana
Nije čemer preboljela.
A ja sam se negdje skrio,
Ne sjećam se gdje i kako.
Nejako sam dijete bio,
Pa je Allah htio tako.
Da sam Hrvat znadeš sada
Po gorčini mojih jada.
I evo ti jošte velim,
Što ja hoću i što želim
Ne ću ništa iz milosti
Niti kakvog malog darka,
Niti čije samilosti,
Uvreda je to i varka.
Ne ću novca niti zlata,
Nit' "igara" niti "kruha",
Jer pretječe za Hrvata
Antinoga hrane Duha.
Ne ću štetnog piskaranja
Rušilačke zle kritike,
Niti šupljeg trčkaranja
Sve kavanske politike.
Želim stupit' u vojnicu
I vratit' se domovini.
Daj mi pušku i strojnicu,
U bunker ću moj na Drini.
Daj mi samo ljutog boja,
Nek dušmanska krv se lije.
Daj mi, daj mi - nano moja
Francetiće i legije.
Pa da vidiš kako psine
Od straha se redom tresu,
Kako bježe preko Drine
Netom spaze "U" na fesu.

[Selim Kurtović, "U na fesu"]

EVO ZORE EVO DANA(1942):
Evo zore, evo dana,
Evo Jure i Bobana.
Evo zore, evo tića,
Evo Jure Francetića
Na vrh gore Romanije
Ustaški se barjak vije.
Na barjaku sitno piše,
Odmetnika nema više.
Jure gazi Drinu vodu
I bori se za slobodu,
On se bori za slobodu
Hrvatskome našem rodu.
Evo zore, evo dana,
Nema više partizana .
Evo zore, evo tića,
Evo Jure i Vokića.
Evo zore, evo dana
Evo Jure i Bobana.
Oni vode svoju strojnu
Njome biju tešku vojnu
Tvoja bojna brani Liku
Biser zemlje našu diku


EVO ZORE EVO DANA
Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana.
Jure zove, Boban vice, evo mene poglavnice!
Na vrh gore Trebevica, u logoru Francetica.
U logoru Jure sjedi, svojoj vojsci on besjedi.
Jure zove, Boban vice, hej viteze Franceticu.
Tvoja bojna cuva Liku, biser zemlje, nasu diku.
Evo zore, evo dana, evo bojne Imocana.
Oj Ustase braco mila, duboka je voda Drina.
Drinu treba pregaziti, i Srbiju zapaliti.
Kad je Drinu pregazio, u nogu je ranjen bio.
On ne vice ajme meni, vec on klice za Dom spremni!
Za Dom spremni, za slobodu, Hrvatskome svom narodu.

EVO NOĆI EVO DANA
Evo noći, evo dana,
Svi u ime Jure i Bobana.
Sa Široka Bruno Busic viče viče,
Za Dom spremni Poglavniče!
Pet stolječa mi smo robovali,
Zbog Hrvatske časno umirali.
Za Krist časni prognani smo bili bili,
Pa se nikom nismo pokorili.
Hrvatske je temlje ukopala,
Herceg majka najboljega sina dala.
Najžešća je Hrvatska postava,
Od Široka preko Tomislava.
Široki je samo jednom pao,
I sinov najbolje je dao.
Samo mače njegovih fratara,
Omladina frijeska progovara.
Hercegovac dok se zemljom kreće,
Brijeg Široki vise pasti neće.
Kako hode neka hode napadača čuju čuju,
Hercegovci njima poručuju!
Nema sile što će nas porušiti,
Ova zemlja nemože se srušiti.
Sinove je mnoge pokopala,
Trobojnice dok je dokopala.
On ne viče ajme meni,
Već on kliće za Dom spremni!
Za Dom spremni, za slobodu,
Hrvatskome svom narodu!


EVO ZORE EVO DANA (1942.)



Evo zore, evo dana,
Evo Jure i Bobana.
Evo zore, evo tića,
Evo Jure Francetića



Na vrh gore Romanije
Ustaški se barjak vije.
Na barjaku sitno piše,
Odmetnika nema više.


Jure gazi Drinu vodu
I bori se za slobodu,
On se bori za slobodu
Hrvatskome našem rodu.

Evo zore, evo dana,
Nema više partizana .
Evo zore, evo tića,
Evo Jure i Vokića.


Evo zore, evo dana
Evo Jure i Bobana
Oni vode svoju strojnu
Njome biju tešku vojnu

Tvoja bojna brani Liku
Biser zemlje našu diku

Ustaski Becarac

~Mene moja naucila mati,
Da ja pjevam živjeli Hrvati...

~Mene moja naucila strina,
Svim srbima picka materina!

~Ne treba mi zvijezdica na glavi,
Vec ja nosim Crven Bijeli Plavi.

~Tko to kaze ubio ga caca,
Da se Crna Legija ne vraca.

~Mila majko ti ne roni suza,
Ustaška mi dolikuje bluza.

~Ja Ustaša i moj tata bio,
Otac sinu zanat ostavio.

~Velebite divna goro naša,
Ti si kuca Hrvatski Ustaša.

~Oj Ustaše kad cemo do Drine,
Da stanemo na prag domovine.

~Kolo igra tamburica svira,
Teško onom tko Hrvata dira.

~Ala vija propala srbija,
Ala avanti predala se Anti.

~Mlad Ustaša kukavica nije,
Smrt ga gleda on se nanju smije.

~Pavelica porodila vila,
Zato tita mršava kobila.

~Mene moj je caca naucio,
Da nema srba kak bi Sretan bio.

~Kiša pada srbija propada,
Vjetar piri Hrvatska se širi.

~Tko to kaze ubio ga caca,
Da su srbi i Hrvati braca.

~Mili Bože tko je reka lani,
Da ce Bozic slavit partizani.

~Kroz Imotski kamione zure,
voze crnce Francetica Jure.

~Gospe Sinjska ako si u stanju,
Uzmi Stipu a vrati te nam Antu.

~Oj Racane jeba'ti pas mater,
i onome tko je glasa za te.

~Ja Ustaša osamdeset pete,
Nisam prije jer sam bio dijete.

~U mom selu nema više srba,
Svak se boji USTAŠKOGA grba.

~Oj Posavino, al si nekad bila,
a sada si posve izgorila.
~Oj Posavino, neceš bit u tami:
vratit ce se ja samo tebi Posavino.
~Oj Posavino, šalaj si na brijegu,
u tebi se sokolovi legu.
~Oj Posavino, u srcu te nosim,
za te živim, s tobom se ponosim.

~Bosno moja, lijepa i mila,
bit ceš opet kao što si bila.

~Sveti Ante, 'ajmo u ustaše
da vratimo što je bilo naše!
~Sarajevo ispod Trebevica,
bit ceš opet Ante Pavelica.
~Karadžicu, opanke priteži,
pa što prije iz kuce mi bježi!

Boj Se Bije

Istrcale, istrcale, Zagrebacke frajle.
Istrcale, istrcale, Zagrebacke frajle.

Korak ide za korakom, mlad Ustasa pod barjkom
Boj se bije, bije, Ustaski se barjak vije
Za slobodu i za Dom - Hrvatski Dom!

Istrcale, istrcale, pa se nasmijale.
Istrcale, istrcale, pa se nasmijale.

Klekni lezi, klekni lezi, tuku mitraljezi.
Klekni lezi, klekni lezi, tuku mitraljezi. 

Sto porodi, sto porodi, Hrvatica majka.
Sto porodi, sto porodi, Hrvatica majka.

Mili Boze, mili Boze, lijepih li momaka.
Mili Boze, mili Boze, lijepih li momaka.

Lijepo ih je, lijepo ih je naucila majka.
Lijepo ih je, lijepo ih je naucila majka.

Bori ce se, bori ce se samo za slobodu
Za slobodu, za slobodu, Hrvatskom narodu.

Lako ce ih, lako ce ih, perpoznati majka,
Lako ce ih, lako ce ih, perpoznati majka.

Kisa pada, kisa pada, a juga propada
Kisa pada, kisa pada, srbija propada

Vjetar piri, vjetar piri, Hrvatska se siri
Vjetar piri, vjetar piri, Hrvatska se siri

 

 

HRVATINE


Braćo, svi u jedan stroj,
krvavi se vodi boj.
Za slobodu i za dom,
jedini dom, Hrvatski dom.

Rane sve ne bole nas,
jer se diže roda glas.
Bjež' te brzo zvijeri zle,
jer dolaze Hrvatine.

Dobrovoljci Hrvatski,
za slobodu ustali.
Nikom nikad prodani,
jer Hrvatskoj smo odani.

Jugo vojska mora znat'
Hrvatska će dobit rat.
Uza nas su svetinje,
a s njima su prokletinje.

čuvaj oče majčicu,
ognjište i sestricu.
Stali smo im mi na put,
i sin je tvoj sad Hrvat ljut.

Nemojte se bojati,
mi ćemo pobjediti,
čekajte nas ratnike,
vi, Hrvatske ljepotice.

HOS Za dom spremni

Pogledaj u nebo majko evo sinova, lete jata,
lete majko hrvatskih sokolova...
Ne plači nam mila majko ne plaču Ustaše
Domovi će opet pjevat Hosovci dolaze...
Kunem ti se Francetiću, srbiju spalit ću
kunem ti se moj Bobane zavit ću ti sve rane
kunem ti se Paveliću još bolji postat ću
uz Paragu i uz HOS ja do smrti ostat ću!!
Teci Uno Drino teci tuci Neretvo nije Hrvat
HOS nam kaže gleda i neda to!!
Dali smo im svima ruku da sve izvuku sad svaki četnik
kome kome ne zna kome æe...
Samo jedna jedna majka postoji za sina
za Pravaša jedna zemlja Hrvatska do Zemuna!!
Neka pjeva srbijanac i srbija sva predajem
se Hosovcima živjela NDH!!

IX Bojna HOSa

Vijekovima Hrvatska ponos je i dika....
od Bobana, Jure, sve do Poglavnika....

Slomiti nas nisu mogli....
Naj jaci na svijetu ...
Jer smo krvlju branili....
Hrvatsku nam Svetu...

Svi cetnici što su htjeli....
Dio Lijepe naše...
Pamtit ce vjecno....
Crnokošuljaše...
Pamtit ce vjecno....
Crnokošuljaše...

Uvjek mi smo spremni....
Za Dom i za Boga ....
Deveta je Bojna Hos-a....
Otrov za zlotvora...
Mi smo Za Dom Spremni...
Danas život dati....
Jer Svetinje naše ....
Bog su i Hrvati....

Deveta je Bojna Hos-a...
Sokolovi sivi....
Zapovjednik Marko Skejo...
Legenda što živi....
Svi cetnici što su htjeli....
Dio Lijepe Naše ...
Pamtit ce vjecno....
Crnokošuljaše...
Pamtit ce vjecno....
Crnokošuljaše...

Uvjek mi smo spremni....
Za Dom i za Boga ....
Deveta je Bojna Hos-a....
Otrov za zlotvora...
Mi smo Za Dom Spremni...
Danas život dati....
Jer Svetinje naše ....
Bog su i Hrvati....

Himna Handžar divizije - Sa pjesmom u boj

Pjesma ječi, sva se zemlja trese,
SS-vojska stupa roj u roj,
SS-vojska sveti barjak vije.
SS-vojska sve za narod svoj.
Daj mi ruku ti, draga Ivana,
oj s Bogom sad, oj s Bogom sad, oj s Bogom sad idem branit,
idem branit, idem branit mili,
rodni kraj, rodni kraj.
U boj smjelo vi SS-junaci
pokažite domovini put!
Pođite putem slavnih pradjedova
dok ne padne tiran klet i ljut.
Ljubav naša nek u srcu plamti,
i sa pjesmom pođimo u boj.
Za slobodu mile domovine
svaki rado dat će život svoj!

GUSLE GUDE SVETI PONOS BUDE

Sastale se na sastanak vile i guslara svoga zagrlile
 te u kolo junačko ga vode, da im pjeva pjesmu od slobode,
da im pjeva pjesmu od junaka, što pred nikim ne spusti barjaka.
Pjeva guslar što mu duša kaže i u pjesmu slavu našu slaže,
pjesma mu je i gorka i mila, oko sebe množtvo sakupila
i sve množtvo od ponosa gori: pjevaj, pjevaj, sve složno mu zbori,
a guslar se sabere i skupi i sjedeći pod hrastom na klupi
poče pjesmom iz srdašca plaha, množtvo stoji i sluša bez daha:
Klisure su nepomične misli, bolovi su stoljetni ih stisli,
iz njih plamen u nebo se vije, s njih se nebo dolinama smije.
Iz nijh snaga i polet se puši i pod sobom sve zapreke ruši.
Oj, klisure, vi hrvatske majke, vaš život se ne niže iz bajke,
 u vama je prošlost sačuvana, naša prošlost od pradavnih dana.
 Junaci su nikli vam iz gniezda, što svoj pogled digoše vrh zviezda
 i jurnuše kao brze vile ne bojeći se nikakove sile.
Iz klisura rođeni su bili, čemer gorki u djetinjstvu pili,
družili se s vukom i handžarom, divili se tek vitežtvu starom
i slobodi junački služili, te dom mili zaviek zadužili.
Postali su ko litice sure, postali su same žive bure,
 rod klisura i klisura snaga, štit djedovskog ognjišta i praga,
 rodio ih kamen ovaj goli, sunce koje blista se u poli.
Bieda ih je kroz život pratila, vjernost domu s njima se zbratila.
Hrvat svaki s njima se ponosi i u srdcu harnost živu nosi,
 jer oni su baklje razžežene, što s Hrvatske razagnaše sjene
 i kad dušman na nju se dizao, udes ga je dostizao zao,
klisure su na njeg se rušile, od krvi su doli se pušile,
rod junaka i rod sokolova od svog srdca mač najljući skova
i diže ga suncu da se zlati, a kada ga u korice vrati,
 jest krvava i jest zemlja pusta, ali vitez hrvatski ne susta,
razpršise magla robstva gusta, a junaka sva puna su usta.
Hrvat štuje klisurine sure, koje biju ponajljuće bure,
a kad vihor sudbe ih pokosi, on u srdcu spomen svet im nosi.
Svet je spomen na Svačića mlada koji hrabro za domaju pada,
 hrabro pada junak od Sigeta, al dok bude Hrvatske i svieta,
živjet će mu neumrlo ime, jer je hrabrost i vjernost nad svime.
Tako sjat će i željezna mu kruna, divna kruna, sva biserja puna,
 što okiti glavu mučenika, našeg Gubca, našeg svietlog lika.
 O moj rode to je tebi znano, al i novi plamen nam je plan'o
odciepi se iz surih klisura, jak ko kremen, brz ko brza bura,
 srdce smjerno, domovini vjerno, ljubilo je silno, neizmjerno,
 to je vitez Francetiću Jure, rodile ga klisurine sure,
njihale ga s Velebita bure, za njim crne olujine jure,
 a on trči na vitežka djela, jer u njemu duša gori vrela,
i učini, rode moj, čudesa, nek ti vila o njima pretresa,
 jer je vila, posestrima mila, Francetića viteza pratila.


 MLADI DANI JURE FRANCETIĆA

U Otočcu rodila ga majka, nije slušo zlatne priče bajka,
 već mu mati kazivala:"Sine, nitko nema takve domovine,
kao što je ta naša dpmaja, naše nebo blista se od sjaja,
naše šume modrinom se kite, uvience mirisne savite,
 nepregledne plave su nam ravni, a more je naš ponos pradavni,
 šume, ravni i sunčano more, i još k tome ove naše gore,
ove gore, majčice junaka, svog junaka ima gora svaka,
I ta naša gora Velebita, orlovska su gniezda u njoj svita,
orlovi su u njem se rađali, pod nebom su lepršajuć sjali,
a tada su razširili krila, kud dopire Hrvatska nam mila,
 i branili rod naš dragi cieli, uviek vjerni, hrabri, uviek smjeli.
 Nad našim je vihor hujo domom, udarao olujom i gromom,
 htio srušit hrastove i jele, i domove porušit nam biele,
al se nije domovina dala, vitezove hrabre je rađala,
iz litica što nad nama strše, rađala ih, da dušmana krše
i da živi narod ovaj stari, koji nebo vrlinama dari,
ponajviše junačtvom i časti i ponosom za domaju pasti."
 Tako majka kazivala sinu, te sin silno ljubi domovinu
on sluša poviest od davnine, prad njim prošlost naša sjajna sine,
 sve od prvih banova nam dičnih, svakoj muci za Hrvatsku vičnih,
poviest naša za naših kraljeva, i o njima majka sinu pjeva,
a u sinu srdašce se širi, u srdašcu već plamičak piri,
a misao brža mu od vjetra: "Osvetit ću ja Svačića Petra."
 Tako sluša poviestnicu milu čedo malo majčici u krilu,
što se niže sve do naših dana, koji puni najtežih su rana.
Malom Juri sva poviest je znana, prva vatra već je zapretana
i on raste, vatra u njem buja: stat na glavu otrovnica guja,
koje dom su zarobile vrli, tako miso u visine hrli,
Jure živi s jelama sestrama, na brdima gdje ne slazi tama,
Jure živi s tvrdim liticama, gdjeno sjaji sjaj sunčanog plama,
 Jure spava gdjeno šume dišu, tiho dišu ko da prošlost pišu,
 tiho dišu ko da teret nose, tiho dišu ko da pomoć prose:
 "O, po krvi i po Bogu, brate, nek se ruke tvoje mača late,
obrani nam slobodu i domak, div-otaca budi div-potomak".
 Jure ovo sve pomljivo sluša, u njem gori i srdce i duša
 i on mlađan već dobrano sluti, da krvavi čekaju ga puti.
A kad snaga mladića ojača, da bi mogla poigrat se mača,
on svom srdcu s odlučnošću kaže: sad do smrti na rub mrtve straže!
Onda vila uputi ga mila tamo gdje je razširila krila
i junaka vrlog zakrilila, k Poglavniku uputi ga vila.
 Tad Francetić od sreće poskoči, kao sunce blistaju mu oči:
"Poglavniče, na sve sam ti spreman, da se sruši dušmanska se neman,
Poglavniče, zapoviedaj meni, ja sam spreman, kudgod hoćeš, kreni".
 Tad Poglavnik hrabri zapovieda, a Francetić mig oka mu gleda.
 U njem gori jad naših vrleti, njegov zanos kroz Hrvatsku leti
i on više ne želi živjeti, ako dušman ne sruši se kleti.
Kroz rad, borbu, vrieme brzo leti, tako travanj osvane deseti.
Poglavnik je hrvatskome rodu poklonio željenu slobodu,
Hrvatska se staroj slavi vrati, žarko sunce na nebu se zlati,
 svako srdce zaigra od sreće, zemljom našom procvjetalo cvieće.
Pjesma miloj slobodi se vije, Francetiću živo srdce bije.

POŽAR LIŽE, CRN OBLAK SE DIŽE

Jošte kušnje ne minuše dani: raste oblak na istočnoj strani,
do neba se crn i golem diže, crven plamen nad obzorjem liže.
Mili Bože,što Hrvatsku tišti? Plač i jauk dolinama vrišti,
dušmaninu srdce se je steglo, te on pušta ljutih guja leglo,
strašan otrov iz svog srdca bljuje, olujine nad Hrvatskom huje
i gdje glasi slobode nam bruje, tu se jauk našeg roda čuje.
 Francetiću od tog srdce zebe, što pljačkaši Hrvatsku mu triebe,
 stog se junak u boj sprema ljuti i kune se: "Ne ću uzmaknuti,
dok dušmana posljednjega bude, koji muti mir hrvatske grude".
 Tad je junak čudan san usnio: na brdu je sunčanomu bio,
pod njim leže draga sela biela, a nad sela, crna avet sjela
. Iz doli se bezbroj ruku diže, do njeg jauk i plač gorki stiže:
"Oj, junače na plavim vrhuncu, što se kriliš u naručje suncu,
u doline naše biedne slazi, i zaredaj po krvavoj strazi,
gledaj pusta ognja i plamena, ne će od njeg ostat ni kamena,
gle, zidine kako strše crne, zadnji tračak života se trne,
 oj junače i hrvatski sine, gle, sve naše postrada i gine,
starci ,žene i dojenčad mala, sva je Bosna gorko zaplakala".
 Junak mladi u sanku se strese, taj žalostni prizor ga potrese
i on diže ruku na zakletvu, ne diže je na mržnju i kletvu,
 već se Bogu velikome kune: "Bože dobri, grudi su mi pune,
ovih strašnih, neviđenih jada, rod moj mili zar da doviek strada?
O, ja toga dopustit ne mogu, već se kunem tebi, živom Bogu,
sakupit ću sokolove sive, što u ovim vrletima žive,
 zaredat ću od sela do sela, do zadnjega na granici sela,
 progonit ću krvnike svog roda, da mu zasja sunce i sloboda
i da svjetlo radosti mu sine, ne ću stati sve do hladne Drine".
U snu se je junak okrenuo i od silne sreće se prenuo,
 ugledo je trobojku na Drini, u sunčanoj sjaji se modrini,
 a on junak čvrsto drži koplje, oko njega povaljeno snoplje,
 od dušmana koje je svladao, na Drini je mladi junak stao.
 Francetića zanio je sanak, te on jedva onaj čeka danak,
 u kojem će k Drini vodi stići i zastavu prema suncu dići.
 Selom, gradom, šapat se pronosi: Tko u sebi hrabro srdce nosi,
 nek se kupi oko Francetića, to je soko Ante Pavelića,
 on se diže za dom, što nam gori, s krvnicima hoće da se bori,
da bi Bosni odlanulo malo, da bi breme sa srdca joj palo.

U BOJ LETE FRANCETIĆA ČETE

 Mladi junak hrabru družbu kupi i brzo je oko sebe skupi,
u boj ljuti svi srnuti traže, a Francetić družbi hrabroj kaže:
 Oj, junaci, dom nam sveti gori, strašni jauk po svuda se ori,
u krvi se Bosna naša kupa, jer sloboda mila je, al skupa,
zato sam vas okupio mlade, da svom rodu ublažimo jade.
 Srnut ćemo kao hrabri lavi, gdjegod kleti odmetnik se javi,
 smrti ćemo pogledat u lice, mi moramo svladat ubojice,
 i tko spreman za boj je najljući, jedan sam se sa stotinom tući,
i ne sustat do posljednjeg časa, sve dok sunce slobode i spasa
 i nad zadnjim selom ne zasije, taj je samo član moje legije".
 Svi junaci u vis ruke dižu, Francetiću na vjernost prisižu,
 i svrstav se u zanosne čete, u boj za dom kao munje lete.
Pred svima je kao plamen živi naš Francetić, naš sokole sivi.
Gdje on ljuta dušmanina zgleda, odahnut mu, ni pribrat se neda,
 već ga bije kao s neba striela, odahnuše naša sela biela.
Stoji vila povrh Sarajeva, sjajna lica glasno vila pjeva:
"Oj, Hrvati, slušajte čudesa, sred užasa, krvi, urnebesa,
 sred divljanja rulje odmetnika stoji junak vitežkoga lika,
 kud on srće, tud sloboda stiže, pobjeda se za pobjedom niže,
 ja ga pratim od zore do mraka, iz njeg sjaji vienac žarkih zraka,
u oku mu zlatan plamen gori, a kad zbori, ko da jeka ori,
i ta jeka razlieže se jaka u srdcima mlađanih junaka,
 svaki junak za deset ih vriedi, Francetića svuda vjerno sliedi.
 Tako vila svog junaka prati, svud ga prati ko ljuba i mati,
 da vitežka zabilježi djela, i da kaže što je sve vidjela.
Vidjela je Francetića vila divna djela, kojim se čudila,
 ona živi kroz mnoga stoljeća i junaka hrvatskih se sjeća.
Kad se bitka na Gvozdu je bila, tu je vila Hrvatica bila
i Svačića hrabrog je pratila, šireć nad njim prebiela krila,
 al je sila dušmana bezbrojna, zato sreća okrenu se bojna,
junak pade, duh svoj nebu dade, a Hrvatska pod tuđinca pade,
 onda pade, a sada ustade, pretrpjevši mnoge težke jade.
Stog se kunu mlađahni ustaše čuvat zviezdu, koja davno sjaše,
 ta je zviezda potamnila bila, al uzkrsnu domovina mila,
uzkrsla je iz krvi junaka, opet mlada, opet čila jaka.
Nju nam brane vitezovi smjeli, jedan bojak sa stotinom dieli,
a Francetić sred junaka svojih, Romaniji na vrhuncu stoji,
te iz grla junačkoga pjeva, a oko mu kao sunce sieva.
Pod njim leže osunčane doli, u njima se sve hrvatsko moli,
 da Bog čuva našega junaka, da ga ruka ne izdade laka.
 da sačuva čast našeg barjaka, da ga digne do sunčanih zraka.
To Francetić osjeća i znade i on zove sokolove mlade:
 "Napried, moji sokolovi sivi, sve žrtvovati, da Hrvatska živi..."
 Sunce žarko divnu borbu prati: oj, junaci, radostna vam mati,
 tako boj se za domaju bije protiv našeg ljutog krvopije.
Bjesni borba od zore do mraka i od mraka do sunčanih zraka.
 Kao vile naši borci lete goneć posvud razbojnike klete,
 a Francetić pred svima je prvi, odmetnike tjera, ruši mrvi,
svud dostiže Francetića puška, a desnica vjerna mu je mužka,
 vjerno mu je sokolovo oko, junak pogled uzdiže visoko
i ugleda zastavu na Drini,
 te u oganj pretvori se živi, razleti se kao soko sivi,
 za njim lete bombe odmetnika, gledaj, brate, kakva strašna slika.
 podigo se dušman iz busije, hoće posvud smrt crnu sije,
a Francetić prema njemu leti: kuda srćeš, razbojniče kleti?
 Francetić se razmahao jače, na dušmana kao oro skače,
rukom bije, a očima sieče, svladan dušman hoće da uteče,
 al ga jadna poslužila sreća, već na drugom on svietu se sjeća
 svih zlodjela, što ih je vršio, sad je djelo kleto dovršio,
a Francetić sam se čudom se čudi, gleda svoje užarene grudi,
 oko njeg su pucnji fijukali odmetnici do njega su stali,
al ga ruka nevidljiva vodi, te ni jedan viteza ne zgodi.
Mladi borac kao stožer stoji oko hrabrih vitezova svojih,
u njima se požar razgorio, svaki od njih jasno je vidio,
da Francetić ne štedi života i ne bježi od silnih strahota,
niti žali svoje vrele krvi, već svud srće kao lave prvi.
 A i to ih začudilo bilo: svako ga je zrno promašilo,
 jedno mu je kapu okrznulo, u junaku srdce se trznulo,
 ali Juri ništa nije bilo, ko da samo čudo se je zbilo.
Oko njega zrno ljuto zuji, te već misliš krv svježa se ruji,
 prvi junak sada će vrisnuti, jer je dušman zgodio ga ljuti,
 al se ne boj, junak hrabar stoji, i iz grudi dovikuje svojih:
 "Jao tebi, razbojnički sine!" Jure vikne, dušman pade, zine,
opet klikne, a drugovi jure, sliedeć primjer svoga dragog Jure.
Tad jednoga nenadana dana stigne vrla družba izabrana
do riznice čohe skupocjene i Francetić drugove odjene,
sve u crno štono sudbu javlja dušmaninu, što se suprotstavlja.
 Sad legija Francetića srne, odjevena u odore crne,
 preko brda i kroz šume juri, pred svima je mladi soko suri,
 on je primjer, putokaz i majka, na njeg bjesni odmetnička hajka,
al Francetić sve dalje ih tjera: "Odmetnici, moja vam je vjera,
 ne će od vas ostati ni traga, iztjerat ću iz Hrvatske vraga,
tjerat ću ga preko vode Drine, za slobodu mile domovine".
 Dan za danom u borbi se niže, Francetić je svojem cilju bliže,
 svud zastava hrvatska se vije, sjajno sunce sad i Bosnu grije.
 Sjajno sunce, ti pokazuj pute, Francetiću sred te borbe ljute.
 Vilo moja, junaka svog prati, da mir domu izpaćenom vrati

FRANCETIĆA I ODMETNIK GRLI
Mili Bože, al je junak dičan, al je borbi, al je patnji vičan,
al je vitez, kog Hrvatska daje, da dokrajči djece uzdisaje.
 Francetiću, hvali ti se vila, da je vila mlada zavirila
u srdašce,gdjeno tajne stoje i da srdce zlaćano je tvoje.
 Vila pjeva, planina je sluša, oj, kakva je Francetića duša,
 on Hrvatsku ljubi neizmjerno, Francetić je srdce hrabro,
vjerno, ali u njem i samilost živi, plemenit je moj sokole sivi.
 O tom pjeva odmetnička majka, istina je, vjeruj, nije bajka,
razkajanu mladi junak prašta, kad se kaje, time grieh izpašta,
 a kad svoga dušmana zarobi, on u njemu srdašce ne zdrobi
 već ga svojom osvaja dobrotom, nek odmetnik sam ti priča o tom.
Odmetnik je Ećimović bio, i još vođa, on to nije krio,
al takva ga namjeril sreća, divna sreća, doviek se sjeća,
 na junaka, baš na Francetića, kojeg mrzi snagom svega bića.
Na viteza Ećimović puca, a srdce mu uzbuđeno kuca,
pusta od njeg i golema jada, zalud puca, zalud puca, Francetić ne pada,
 već on kosi odmetnike klete, iz ruku mu bombe plamne lete.
Snieg je, šuma, odjekuje pola, a odmetnik jauče od bola.
 Sivo nebo gleda ovaj časak, za praskom se silni ori prasak,
a Francetić sam na snigu stoji, hrabro stoji, junak se ne boji.
 Kao striele vitez puške pali, svi su dušmani redom popadali,
uzdrhtala stabla ponosita, mlada jela seku šaptom pita:
Francetiću zar ne škodi ništa, on je slika hrvatsko ognjišta,
koje stoji sred oluja, groma, ali nikad ne doživje sloma.
Tako jela svojoj seki veli, sva se šuma ganuta veseli
, hvali Bogu, što Hrvatsku brani, i što dušman ne može da rani
 ovog mladog od oka junaka, koji lebdi kao ptica laka,
dok oko njeg živ plamen se puši, i odmetnik sa kletvom se ruši.
Miljenka je svud tjerala sila, ali ga je i sreća pratila,
te živ pade u junačke ruke očekujuć najstrašnije muke,
 al Francetić k sebi ga pozove, u nj upire oči sokolove:
 "Ako hoćeš, tu možeš ostati, ako ne ćeš, k svojima se vrati!"
 Ećimović na ovo se gane, plamen živi u lice mu plane,
 a poklik mu poleti iz grudi: "Zar Francetić ovako mi sudi?"
 A jest, junak baš ovako sudi, odmetniče, tomu se ne čudi,
 jer Francetić krvopija nije, on za sreću svog doma se bije,
 a što junak u njemu se javi, Hrvatska se viek junačtvom slavi.
 Odmetnik se sav u duši mienja, motri Juru ko čudna znamenja
 i viteza hoće da zagrli: "Za tobom ću, junačino vrli!"
Sluša šuma, sluša zvier iz luga, a Francetić novog gleda druga,
 svi junaci desnicu mu daju, a oči im od zanosa sjaju.
 Ori pjesma niz vrleti sure: kakva divna duša je u Jure!

ORE GORE OD RADOSTNA KLIKA
Naš Francetić dalje žuri k Drini, sanjajuć sveđ o domovini.
 A glas leti od sela do sela, puna ga je već Hrvatska ciela,
o junaku, našeg debla grani, koji zemlju od pljačkaša brani,
 koji ima vitežku mišicr i sunašce sjaji mu na licu,
 a brz kao jelenče je mlado, svud se nađe, gdje je Hrvat strado,
dušmaninu silne zada jade, on sokoli vitezove mlade,
 te ko munja svaki od njih leti i ne žali za Hrvatsku mrieti.
 Gorom, dolom vitez Jure srne, za njim družba od legije crne,
 kuda srne, odmetniku jao, zadnji mrak mu na oči je pao,
 a hrvatsko sve što srdce ima raduje se divnim junacima,
 dočekujuć branitelje mile, sve se ruke prema njima krile,
dječica im u naručje lete, sve im sprema ljubezne susrete,
 ponajviše Francetiću Juri, što je prvi u najljućoj buri.
Starcu oko od zanosa sieva, kolo dieva skladno mu popieva:
 "Francetiću nek ti sreća cvate, ti nam branih bosanske Hrvate,
tebe šalje dični Poglavniče, kojem vjernost sva Hrvatska kliče.
 Francetiću, u kolo nam dođi, izpod sela s drugovima prođi,
 Francetiću, zastava se vije, ti je stavi na vrh Romanije,
Francetiću majko, tebi hvala, što si nama svog viteza dala,
nek mu stope blagoslovom cvatu, nek mu lica sjaje u zlatu.
 Nek pobjeda ovjenča mu glavu svud, gdje nosi crven bielu plavu,
 Francetiću, brzi mali ptiću, nosi pozdrav Anti Paveliću.
Pjesma ori i grom i ravni, te grobovi zakliktaše davni,
u njima se hladni mrazi tope osjećajuć Francetića stope.
Razigra se grob Tvrtka Stjepana, nad njim cvate osunčana grana.
Tomašević u grobu se prene, brišu suze kraljevske mu zjene,
kraljevstvo mu opet drago živi i brani ga sokoliću sivi,
Kralj iz groba blagoslov mu šalje, a Francetić napreduje dalje,
 ne može ga zaustavit sila, pa da silna ne znam kako bila
. Umori se pratilica vila, iako su u nje laka krila,
njezin junak preko graba skače, svuda skače, gdjeno srdce plače,
 s puškom vode on prepliva hladne i za leđa odmetniku padne,
s njim u koštac junački se hvata silnom snagom viteza Hrvata,
 i sve lomi jednog po jednoga, takve snage nema ni u koga,
Jure leti u dušmanske jarke i daruje olovne im darke,
 na njeg dušman umirući puca, al u Juri zdravo srdce kuca,
 takva majka radostna ga rodi, te olovo ne će da ga zgodi.
 Suton pada, noć je crna, težka, u njoj djela vrše se vitežka,
 dok je srdca, olova i praha, naš Francetić ne osjeća straha,
ljubav za dom i desnaca jaka ne boje se ni noći ni mraka.
 Sav Francetić kao plamen gori, s dana u dan sve žešće se bori
 i dušmana o zid gnječi, stiska, ječe gore od dušmanskog vriska,
 ore gore od radostna klika: kliče Jure: "Sve za Poglavnika!"

SUNCE SINE VRH HLADANE DRINE

Tako slavu pronoseći rodu, svakom selu vračajuć slobodu,
žarko sunce u radosti sine, krik iz grudi mlađanih se vine,
 i mrak mine iznad domovine: Jure pane vrh hlađane Drine.
 Za njim stoji Bosna ponosita, gorkog jada i čemera sita,
blagosivlje Francetića pute, sve mu ljubi korake i skute,
oči starca žare se ganute, djeca radost svojih milih slute
 i sve pjeva o hrabrom junaku, što pobjede nosi na barjaku
 i kojeg je porodila vila, ta je vila Hrvatica bila.
A Francetić hrabru družbu gleda, pozdravlja je, divna mu besjeda,
okom kruži i desno i lievo i zapjeva:"Vilo, biela djevo,
hvaleć Bogu za taj darak sveti, moja miso k Poglavniku leti".
Jure sjede, zlatno piše slovo: "Poglavniče, moj darak ti ovo:
pozdravljam te s hladne vode Drine, uviek spreman za spas domovine"
plavo nebo divan prizor prati, na Drini su mlađani Hrvati,
 zavjet čine borci uznositi: Poglavniče, spremni ćemo biti
za granicu ovu izginuti, tek na Drini naši staju puti.
 A Francetić pogled k nebu svrne, pa ga spusti vrh legije crne,
 tad zakruži po granici Drini, sve se smiri u sjajnoj tišini,
 tek slobodne sunčane vode poju pjesmu slave i slobode.

 HRABRO PADE VITEZ DIVNOG LIKA

Svuda sudba svog junaka prati, za pobjedu sve mu sprema dati,
Francetiću pobjedu je dala, a tad mladu na put mu je stala.
 Sva Hrvatska stog je uzdrhtala, po nebu je crna sjena pala.
Francetić je stigao na Drinu, sva u suncu plava Drina sinu,
 odmetnička skršila se sila, sve to gleda Hrvatica vila.
Al francetić ne preda se slavi, niti šeta s viencima na glavi,
 već i dalje neumorno radi, dom hrvatski s Poglavnikom gradi,
a vila ga žalostno pogleda, taman oblak nad Velebit sjeda,
 sve se nebo gustom maglom ovi, lepršaju žalostno orlovi.
Sva je zemlja utihnula niema, mili Bože, koje zlo se sprema?
 Zar junaku spriečeni su puti? Zlo mu vila u srdašcu sluti.
Tamnom jekom nebo odjekuje, ko da jauk crne zemlje čuje.
Vilo moja, pobjedniku kliči, s njim Hrvatska do vieka se diči,
 ime će mu kroz vjekove sjati, vilo moja sa srećom ga brati!
 Ali vila gorku čašu uze, u nju roni od pelina suze.
Nebo gleda kroz jutarnje sjene, mlad se junak iz svog sanka prene,
čudan sanak, ružan bješe sanak, zlokoban mu navješćuje danak,
 ali Jure vjeruje u snagu, za Hrvatsku vazda spreman dragu.
 Kao soko prema nebu leti, al u zraku udes čeka kleti.
 Žarko sunce za oblakom cvili: vrati mi se, moj junače mili,
proplakat će sva Hrvatska mila, zacvilit će tvoja biela vila.
 Junak leti nebom punim strave, pozdravljaju planine ga plave,
 kroz njih zvone jeke divne slave, što junaku odsjeva sa glave,
 ali vila sudbu crnu sluti, junaku je udes poginuti.
 Drhtne vila, zgrozi se u duši, crni udes hrabrog borca sruši.
 A kad sazna mila domovina, gorko plače svoga vrlog sina.
Moj junače, ne stiže te puška, niti svlada desnica te mužka,
već te sudba crnom času preda, a sudbini izbjeći se ne da.
 Za Dom mili ti žrtva si bio, zato si se, junače, rodio,
a udesu, što zgrabi te zao, ti, viteže, nisi se predao
. već junačtvom do smrti si sjao, s puškom za dom djedovski si pao.
 Tvoj lik ozgo nad Hrvatskom sije, tvoje srdce još i sada bije,
 jer se svaki srdca tvoga dio s duhom ciele Hrvatske sljubio.
 Duh tvoj njoj se kao plamen javi, ti si dragulj njenoj vječnoj slavi.
Dok Velebit rađa brze bure, dok se vile našim nebom žure,
orit će se kroz klisure sure vječna slava Francetića Jure,
 jer on pade, vitez divnog lika, Za Hrvatsku i za Poglavnika.

                                                                       Narodni guslar

POGLAVNIK JE ZAVJET IZPUNIO

Šesti travnja mjeseca bijaše,
Kad Hrvatu Srbin govoraše:
"OJ, Hrvate ti po krvi brate,
Vrag se digo i na me i na te.
Niemci sablju podigli krvavu,
Da nam sruše predragu državu.
U kolo se uhvatimo, brate,
Da nas Niemci ljuto ne pomlate.
Budemo li u oružju sretni,
Onda, brate, ti s uma ne smetni,
Dobro će te Srbin darovati,
Jošte bolje neg' rođena mati.
Što hoćete, recite nam samo,
Da vas, brate, darivati znamo."
A Hrvat se Srbinu nasmije,
Rukom kaže njemu put Srbije:
"Crn vam obraz, sad ruku pružate
I svojom nas braćom nazivate.
Oj, premnogo ste ljeta imali,
Da biste se braćom pokazali,
Ali niste bili niti ljudi,
Pa je pravo, da vam sablja sudi.
Još nmam nekog spominjete vraga,
A rep crn vam viri odotraga.
Vrag se dig'o pred dvadeset ljeta,
Kada nam je sloboda oteta,
Vrag je stig'o iz domaje vaše,
Da nam otme, što je bilo naše.
Ne će Niemac ustat na Hrvata,
Nije Hrvat lažac od zanata.
Za roge vežu se volovi,
A za jezik hrvatski sinovi,
Srba nemaš za što, mač nek' sudi,
Tako vele svi pošteni ljudi.
Što ste htjeli, to ste i dobili,
Kraj dolazi vašoj ljutoj sili.
Hrvate ste do jame vodili,
Al' ih niste u nju strovalili,
Sad mislite, crna braćo,sami,
Kako ćete izbjegnuti jami.
Još slobodu Hrvatu nudite,
Jer vidite, da svoju gubite.
Gdje ste, Srbi, vi do sada bili,
Što se niste tog prije sjetili?
Što tražite pomoć od Hrvata,
Zar nemate vlastitih junaka?
U miru je lako kraljevati,
Al' u ratu težko lavovati.
Što bi rek'o Stjepan iz grobnice,
Što bi rek'o Hrvat iz tamnice,
Što bi rek'o Ante iz tuđine,
Da sad Hrvat za Srbina gine?"
Srbin biesan čitav se zažari,
Ali Hrvat zato i ne mari,
Smatra Srba za onakva brata,
Kako Srbin njega prije rata.
U to klikne s Velebita vila:
"Oj, Hrvatska, moja zemljo mila,
Iz daljine vitez sabljom maše
I predvodi junačke ustaše.
Puška puca, a top silno riče,
Puška puca, a sloboda sviće.
Puška puca, a barut miriše,
Puška puca, nema robstva više.
Zovi djecu, nek' puške hvataju,
Zovi djecu, nek' lance trgaju!
U boj, sinci, u boj za slobodu,
U boj, sinci, dan osvanu rodu!"
Poklik vile s visoke planine
Razlieže se diljem domovine,
Bojna pjesma zemlju obletjela,
Hrabra srdca krvlju uzavrela.
Skupljaju se momci i muževi,
Hvataju se puške i noževi.
Svako selo na noge ustalo,
Svako srdce jače zakucalo
Od milinja i goleme sreće,
Što sloboda k Hrvatima kreće.
Kad vidjeli Srbi, što se radi,
Spopali ih i biesi i jadi,
Pod mostove barut postavili,
Na Hrvate puške uperili.
Al' Hrvati klati se ne dadu,
Svoje branit vrlo dobro znadu.
Eto, brate, boja golemoga,
Udariše jedan na drugoga,
Poklicise bojni svuda čuju,
Cielom zemljom puške odjekuju.
Sa granice udare ustaše,
A iznutra sve, što bilo naše.
Gdjegod koga Srba ugledali,
Sa djedovskog praga ga tjerali,
Gone Srbe sve do rieke Drine,
Gdje je međa naše domovine.
Za tri dana nestalo Srbije,
K'o da nikad niti bila nije.
Vikne tada Kvaternik svom rodu:
"Hrvati su postigli slobodu!
Voljom Božjom, desnom prijatelja
Srušili smo svog neprijatelja.
Na uzkrsni dan Božjeg Sina
Uzkrsla je naša Domovina
Nezavisna Hrvatska Država,
S njom sloboda i stara nam prava!"
U to Ante stig'o iz tuđine,
Gdje boj bio za spas domovine.
Kad ga rodna gruda ugledala,
Od milinja sva je zadrhtala,
K'o svi mrtvi da su oživjeli,
Majci zemlji natrag doletjeli.
Svom se zemljom razviju barjaci,
Po svoj zemlji pjevaju junaci:
"Vratio se Ante iz tuđine,
Vratilo se srdce domovine,
Vratio se, više ga ne damo,
Poglavnika svoga sad imamo!
Nije došo vladat, već raditi,
Na nama je svog vođu sliediti,
Za Dom mili dostojno živjeti,
Ako treba za Dom i umrieti.
Plug i brana Hrvatu su hrana,
A Poglavnik i hrana i obrana!"
Svud' pjevaju momci, milo poje,
Zbog slobode domovine svoje,
Što imade mila domovina
Poglavnika svog najvećeg sina.
U to opet kliće s visa vila:
"Sretna da si, domovino mila!
Sretne kosti junačkih djedova,
Sretna srdca njihovih sinova!
Nakon težkih krvavih viekova,
Težkih negva i ljutih okova,
Nakon crnih osamsto godina
Uzkrsla je naša domovina!
Dan je došo, žarko sunce sije,
Sloboda se milom domu smije!
Tomislave, oj hrvatski lave,
Zasjala ti kruna povrh glave!
Krešimire, čuvaru mog mora,
Domovini svanula je zora!
Zvonimire, Stari dobri kralu,
Dom slobodni pjeva sav u slavlju!
Oj, Svačiću, Dom ti sretan cio,
Poglavnik je zavjet izpunio!
Oj, Stjepane, Zadnji kralju roda,
Svu ti zemlju nadvila sloboda!
Oj, Matijo, mužki mučeniče,
Uzkrsle su stare ti pravice!
Oj, Šubići, Zrinski, Frankopani,
Vitezovi i hrvatski bani,
Niste zalud' svoju krvcu lili,
Hrvati su slobodu dobili1
Kvaterniče, bane Jelačiću,
Starčeviću, Stjepane Radiću,
Uzkrsnuo vaš je Dom premio,
Poglavnik je zavjet izpunio!
Oj, Javore, da ti je ustati,
Oj, Šuflaju, da ti je gledati,
Vidio bi, što si vjerovao,
Poglavnik je zavjet izpunio!
"Bog-Hrvati" zemljom odjekuje,
Potomstvo vam, mrtvi, zahvaljuje
I zakletvu pred svietom vam daje.
Da će branit slobodu domaje
Dušom, krvlju,svojim životima,
Dokle svieta i Hrvata ima!
Sad pripada naša gruda nama,
Samo nama i Bogu nad nama!"